Poslovni broj: Gž R-120/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. iz N., OIB: …, zastupane po punomoćniku V. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Centar D., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-1405/2022-25 od 24. svibnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalbe tuženika i tužiteljice odbijaju se kao neosnovane pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-1405/2022-25 od 24. svibnja 2023. godine.

 

II.) Tuženiku i tužiteljici se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

III. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-1405/2022-25 od 24. svibnja 2023. godine naloženo je tuženiku Centru D., Z., , da tužiteljici V. M., N., isplati na ime razlike plaće bruto iznos od 4.752,95 eur (35.811,10 kn)[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. god., a od 1. siječnja 2023. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, kako slijedi. na iznos od 64,23 eur (483,92 kn) od dana 15.06.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 64,24 eur (484,00 kn) od dana 15.07.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 64,22 eur (483,84 kn) od dana 15.08.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 65,45 eur (493,12 kn) od dana 15.09.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 65,55 eur (493,92 kn) od dana 15.10.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 65,41 eur (492,80 kn) od dana 15.11.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 66,81 eur (503,36 kn) od dana 15.12.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 66,67 eur (502,32 kn) od dana 15.01.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 67,16 eur (506,00 kn) od dana 15.02.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 63,75 eur (480,32 kn) od dana 15.03.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 67,04 eur (505,12 kn) od dana 15.04.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 31,96 eur (240,80 kn) od dana 15.05.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 67,16 eur (506,00 kn) od dana 15.06.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 67,12 eur (505,88 kn) od dana 15.07.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 83,63 eur (630,08 kn) od dana 15.08.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 83,76 eur (631,12 kn) od dana 15.09.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 83,67 eur (630,40 kn) od dana 15.10.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 83,76 eur (631,12 kn) od dana 15.11.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 83,63 eur (630,08 kn) od dana 15.12.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 39,82 eur (300,00 kn) od dana 15.01.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 71,62 eur (539,60 kn) od dana 15.02.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,64 eur (652,80 kn) od dana 15.03.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,51 eur (651,84 kn) od dana 15.04.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,66 eur (652,96 kn) od dana 15.05.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,69 eur (653,20 kn) od dana 15.06.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,64 eur (652,80 kn) od dana 15.07.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,69 eur (653,20 kn) od dana 15.08.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 86,66 eur (652,96 kn) od dana 15.09.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 88,30 eur (665,28 kn) od dana 15.10.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 88,40 eur (666,08 kn) od dana 15.11.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 88,30 eur (665,28 kn) od dana 15.12.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 88,30 eur (665,28 kn) od dana 15.01.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,60 eur (682,64 kn) od dana 15.02.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,46 eur (681,60 kn) od dana 15.03.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,40 eur (681,12 kn) od dana 15.04.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,40 eur (681,12 kn) od dana 15.05.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,53 eur (682,08 kn) od dana 15.06.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,40 eur (681,12 kn) od dana 15.07.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,60 eur (682,64 kn) od dana 15.08.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,53 eur (682,08 kn) od dana 15.09.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,40 eur (681,12 kn) od dana 15.10.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,40 eur (681,12 kn) od dana 15.11.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,53 eur (682,08 kn) od dana 15.12.2020. godine, pa do isplate, na iznos od 90,60 eur (682,64 kn) od dana 15.01.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,54 eur (712,32 kn) od dana 15.02.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,50 eur (712,00 kn) od dana 15.03.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,51 eur (712,08 kn) od dana 15.04.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 51,60 eur (388,80 kn) od dana 15.05.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,54 eur (712,32 kn) od dana 15.06.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,60 eur (712,80 kn) od dana 15.07.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,60 eur (712,80 kn) od dana 15.08.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,60 eur (712,80 kn) od dana 15.09.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,60 eur (712,80 kn) od dana 15.10.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,54 eur (712,32 kn) od dana 15.11.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 94,60 eur (712,80 kn) od dana 15.12.2021. godine, pa do isplate, na iznos od 36,98 eur (278,64 kn) od dana 15.01.2022. godine, pa do isplate, na iznos od 66,45 eur (500,64 kn) od dana 15.03.2022. godine, pa do isplate, na iznos od 95,00 eur (715,76 kn) od dana 15.04.2022. godine, pa do isplate, na iznos od 94,99 eur (715,68 kn) od dana 15.05.2022. godine, pa do isplate (točka I. izreke).

 

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučen tako da je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 1.509,20 eura / 11.371,10 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, počevši od 24. svibnja 2023. pa do isplate (točka II. izreke).

 

2) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.) Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke žalbu izjavljuje i tužiteljica zbog bitne povrede postupka pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijano rješenje o troškovima postupka preinači u skladu sa žalbenim navodima te da joj dosudi i trošak izjavljivanja žalbe.

 

4.) U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica osporava sve u njoj iznesene žalbene navode i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu te da potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

5.) Žalbe tuženika i tužiteljice nisu osnovane.

 

6.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina  tužiteljice, kao zaposlenice tuženika, za isplatu bruto iznosa od 4.752,95 EUR / 35.811,10 kn na ime neisplaćenih dodataka na plaću ugovorenih Sporazumom o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. godine, i to za razdoblje od svibnja 2017. godine pa do travnja 2022. godine, sve to zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

6.1.) Navedeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti osnovanim pa ga stoga i prihvaća, i to nakon što na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim:

 

-da je tužiteljica nesporno zaposlenica tuženika,

 

-da iz Odluke Vlade Republike Hrvatske o donošenju mreža osnovnih i srednjih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja (NN br. 70/2011, dalje: Odluka) proizlazi da je pod točkom XXI. 1.1., i to pod brojem škole 58 naveden tuženik kao srednja škola s obrazovnim programima ekonomija, poslovna administracija i trgovina, grafička tehnologija i audio-vizualno obrazovanje, strojarstvo, brodogradnja i metalurgija te tekstil i koža, iz čega proizlazi da je djelatnost tuženika, između ostalog, i obavljanje srednjoškolskog obrazovanja, na što upućuje i sam naziv tuženika, pa da se stoga na tuženika primjenjuje Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN broj 7/2011 – dalje: KU/11 i NN broj 72/14. i 51/18. – dalje: KU/14);

 

-da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama;

 

- da je čl. 3. Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. (dalje: Sporazum o dodacima na plaću) sklopljenom između Vlade Republike Hrvatske te Sindikata hrvatskih učitelja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja, ugovoren način reguliranja zaostajanja plaća u sustavu obrazovanja i znanosti, na način da će se, uz povećanje osnovice, osnovna plaća uvećavati dodacima za povećanje obujma i složenosti posla kako slijedi: od 1. kolovoza 2007. 2,0%, od 1. srpnja 2008. 2,1%, od 1. srpnja 2009. 2,2%, od 1. srpnja 2010. 2,2%, od 1. srpnja 2011. 2,2% i od 1. srpnja 2012. 2,3%, a uvećanja će se obračunavati na način da se ugovoreni dodaci za svaku godinu obračunavaju na već uračunati dodatak iz prethodnih godina;

 

-da sukladno čl. 16. KU/11 te čl.17. KU/14 Sporazum o dodacima na plaću sadržajno predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora i primjenjuje se na način i rokovima određenim istim, slijedom čega se navedeni Sporazum o dodacima na plaću primjenjuje i na plaću tužiteljice;

 

-da iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje P. B. proizlazi da tužiteljici nisu obračunavana niti isplaćena predmetna uvećanja osnovne plaće za 13,7% te da razlika isplaćenih plaća i pripadajuće plaće u utuženom razdoblju iznosi 4.752,95 EUR / 35.811,20 kuna;

 

-da je neosnovan prigovor zastare jer se najstarije potraživanje odnosi na lipanj 2017., pa kako je tužba podnesena 14. lipnja 2022., to u smislu odredbe čl. 139. Zakona o radu (NN broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. – dalje: ZR) do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina propisan za zastaru potraživanja iz radnog odnosa.

 

7.) U sporenju pravilnosti i zakonitosti navedene presude tuženik u žalbi, u bitnome, ističe da je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda da se na radni odnos tužiteljice trebaju primijeniti odredbe čl. 3. Sporazuma o dodacima na plaću, jer time što tuženik, uz svoje djelatnosti iz područja socijalne skrbi, obavlja i djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, nisu ispunjene pretpostavke za primjenu KU/11 te KU/14. Pri tome se tuženik poziva na odredbu čl.203.st.8. ZR, koju odredbu je sud prvog stupnja potpuno zanemario, a njome je propisano da poslodavac nije dužan primjenjivati dva ili više kolektivnih ugovora već samo onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, razvrstan poslodavac, a u ovom konkretnom slučaju tuženik je razvrstan u „Djelatnost socijalne skrbi za starije osobe i osobe sa invaliditetom“, pa stoga treba primijeniti Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi. Tuženik ističe da, a obzirom da se radi o specifičnoj ustanovi koja ima štićenike s posebnim potrebama i sposobnostima, da je tužiteljici vršio obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi i temeljem istoga tužiteljici obračunao dodatak na osnovnu plaću s osnova posebnih uvjeta rada, pa je očigledno da se taj dodatak preklapa s dodatkom koji se traži tužbom. Žalbom prigovara i matematičkoj ispravnosti izračuna utužene razlike, jer je vještak utuženi dodatak obračunavao na osnovnu plaću uvećanu za druge dodatke na plaću.

 

8.) Tužiteljica pak, pobijajući pravilnost odluke o troškovima postupka, u žalbi u bitnome ističe da joj sud neosnovano nije priznao trošak za sastav svih onih podnesaka koje je podnijela sudu i za koje je, kao potrebne za vođenje predmetne parnice, zatražila trošak podnesenim troškovnikom, s tim da ističe da iz pobijane odluke nije niti vidljivo za koje podneske joj je dosudio a za koje joj nije dosudio trošak, jer sud o tome ništa ne navodi.

 

9.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje, i tuženika i tužiteljice, na mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

Na žalbu tuženika:

 

10.) Iako su točne žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja nije u obrazloženju pobijane presude ništa naveo o ne primjeni odredbe čl.203.st.8. ZR/14 te u svezi sa time ni o prigovoru istaknutom u svezi sa navedenom odredbom, to pobijanu presudu ne čini nerazumljivom niti neispitovom glede pravilnosti primjene materijalnog prava. To stoga što su u obrazloženju presude navedeni potpuno jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve važne činjenice temeljem kojih sud zaključuje o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva – odnosno zbog čega smatra da tuženika, kao poslodavca tužiteljice, obvezuju odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama važećeg i primjenjivog u utuženom vremenskom razdoblju. S obzirom na to, a i s obzirom da pobijana prvostupanjska presuda nema niti nekih drugih nedostataka, sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, ali niti bilo koju drugu na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ima obvezu paziti po službenoj dužnosti.

 

11.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja, protivno navedenim žalbenim tvrdnjama, pravilno i potpuno utvrdio sve važne činjenice, i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

12.) Prije svega, tuženik se u žalbi jednako kao i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a pri sporenju prvostupanjske presude zbog naprijed navedenih žalbenih razloga, neosnovano poziva na primjenu odredbe čl.203.st.8. ZR/14 te u svezi sa njom na to da je on, prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti razvrstan u djelatnost „socijalne skrbi sa smještajem za starije osobe i osobe s invaliditetom“, slijedom čega da nije u obvezi primjene odredbi Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama već je obvezan primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi.

 

12.1.) Naime, navedenom odredbom čl.203. ZR/14, u njenom st.1., propisano je proširenje primjene nekog granskog kolektivnog ugovora odlukom nadležnog ministra i na poslodavce koji nisu članovi udruge koja je potpisnik konkretnog kolektivnog ugovora, a u odredbi st.8. tog članka, propisano je da kada je poslodavac obvezan primjenjivati ​​dva ili više proširenih kolektivnih ugovora, u slučaju spora o primjeni kolektivnog ugovora primijenit će se onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u kojoj je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac.

 

12.2.) U predmetnom slučaju se uopće niti ne radi o situaciji primjene dva ili više proširenih kolektivnih ugovora, što je regulirano naprijed navedenom zakonskom odredbom, već je riječ o pitanju konkurencije dva granska kolektivna ugovora – Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN broj 72/14. i 51/18. – dalje: KU/14), na čiju primjenu se poziva tužiteljica, i Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi, na čiju se primjenu poziva tuženik.

 

13.) Dakle, u ovom žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno da li tužiteljici pripada pravo na utuženi dodatak temeljem odredbi predmetnog KU/14 za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno da li je za navedenu ocjenu o primjeni tog kolektivnog ugovora odlučna činjenica u koju djelatnost je tuženik razvrstan prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti.

 

14.) Naime, u ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da tužiteljica u predmetnoj parnici tuži isplatu neisplaćenih joj dodataka na plaću iz odredbe čl.3. Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. godine (dalje: Sporazum o dodacima), koji je zaključen između, s jedne strane, u ime poslodavaca  Republike Hrvatske, a s druge strane tri sindikata iz područja znanosti i obrazovanja – Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja. Isto tako, nije sporno da je navedena odredba Sporazuma o dodacima postala sastavni dio odredbi KU/14 za srednjoškolsko obrazovanja, jer je njegovim čl.17. izričito propisano da Sporazum o dodacima sadržajno predstavlja sastavni dio ovog kolektivnog ugovora i primjenjuje se na način i u rokovima određenim istim.

 

14.1.) Nadalje, nije sporno da je tužiteljica zaposlenica (na radnom mjestu spremačice) tuženika, odnosno da je tuženik njen poslodavac. Nije sporno niti to da je tuženik (Centar D.) u sudskom registru registriran za obavljanje djelatnosti socijalnog spektra, ali i za obavljanje odgojnih i obrazovnih djelatnosti – tj. i za obavljanje djelatnosti srednjeg odgoja i obrazovanja učenika po primjerenim programima odgoja i obrazovanja. Nesporno je i to da je tuženik u Odluci Vlade RH o donošenju mreže osnovnih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja od 02. lipnja 2011. godine, naveden na popisu srednjih škola na području Grada Z.

 

14.2.) Konačno u ovom stadiju postupka nije sporna niti činjenica da tuženik stvarno i obavlja djelatnost srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, a prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upravo navedena činjenica, a ne činjenica u koju djelatnost je tuženik razvrstan prema Zakonu o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NN broj 98/94 – dalje: ZNKD), je odlučna pri ocjeni ima li se tužiteljica pravo pozivati na primjenu KU/14, tj. na primjenu odredbi kolektivnog ugovora koji je sklopljen za djelatnost  srednjoškolskog odgoja i obrazovanja.

 

15.) Pri ocjeni spornog pitanja personalnih granica djelovanja nekog kolektivnog ugovora potrebno je voditi računa, prije svega, o određenim zakonskom odredbama – odredbama ZR/14, a onda i odredbama konkretnog kolektivnog ugovora, i to:

-odredbi čl.194. ZR/14, kojim je propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile (stranke) te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor;

-odredbi čl. 1. KU/14, kojim je propisano da su strane navedenog kolektivnog ugovora Vlada Republike Hrvatske i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama te da njegove odredbe, na strani poslodavaca, obvezuje Vladu RH, školske odbore i ravnatelje ustanova u kojima se obavlja srednjoškolska djelatnost, a na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama te kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu; i 

-odredbi čl. 8. KU/14 za djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, kojom je propisano tko su sve zaposlenici u navedenim ustanovama.

 

15.1.) Polazeći od navedenih odredbi, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sporni KU/14 za djelatnost srednjoškolskog obrazovanja primjenjuje se na sve one poslodavce koji obavljaju djelatnost srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, jer je općenito za ocjenu primjene određenog granskog kolektivnog ugovora relevantno obavlja li poslodavac djelatnost na koju se taj kolektivni ugovor odnosi, a ne je li za obavljanje te djelatnosti i registriran, ili ako je registriran za obavljanje više različitih djelatnosti, u koju je od tih djelatnosti razvrstan prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti. Ovo stoga što činjenica upisa određene djelatnosti u sudski registar ne mora nužno značiti da poslodavac tu djelatnost doista i obavlja, a u predmetnom slučaju nije sporno da tuženik stvarno, osim djelatnosti iz područja socijalne skrbi, stvarno obavlja i djelatnost srednjoškolskog odgoja i obrazovanja. Nadalje, po prirodi stvari, granski kolektivni ugovor se primjenjuje i na sve zaposlenike u ustanovi u kojoj taj poslodavac obavlja djelatnost na koju se taj ugovor odnosi. U konkretnom slučaju to znači da se KU/14 za djelatnost srednjoškolskog obrazovanja odnosi na sve zaposlenike tuženika koji rade u navedenoj djelatnosti koju on nesporno obavlja, a u predmetnoj parnici nije bilo osporeno da tužiteljica ne bi, kao njegov zaposlenik za obavljanje poslova spremačice, obavljala te poslove upravo u navedenoj njegovoj djelatnosti.

 

15.2.) Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda o personalnim granicama važenja i primjene konkretnog kolektivnog ugovora, prema kojem je odlučno da li poslodavac stvarno obavlja djelatnost na koju se konkretni kolektivni ugovor odnosi te da li njegov zaposlenik stvarno obavlja rad u toj djelatnosti,  na tragu je i pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH izraženog u odluci Revr-1103/14 od 06. svibnja 2015. godine. Isto tako, navedeni stav ovog suda koincidira i sa odlukom Vrhovnog suda RH broj Revd-1127/2020 od 23. lipnja 2020. godine, kojom je dopuštena revizija glede naznačenog pitanja: "je li za ocjenu primjene proširenog KU za graditeljstvo na radnike koji poslove obavljaju u graditeljstvu mjerodavna djelatnost u koju je prema statističkoj klasifikaciji razvrstan poslodavac ili je mjerodavna djelatnost koju radnici za poslodavca, prema ugovoru o radu, stvarno i obavljaju i koja djelatnost je, uz primarnu djelatnost, upisana u sudski registar kao predmet poslovanja poslodavca", i to upravo u predmetu drugostupanjskog suda u kojem je prednost u navedenoj ocjeni dana činjenici razvrstavanja djelatnosti prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti.

 

15.3.) Završno treba reći da naprijed navedeni stav, koji izražava u svojoj žalbi tuženik, prema kojem je za ocjenu spornog pravnog pitanja jedino odlučna činjenica njegova statističkog razvrstavanja prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, i to u situaciji kada on pored te djelatnosti potpuno ravnopravno obavlja i registriranu djelatnost srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, ne da je potpuno formalistički već je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u opreci i sa dijelom odredbe čl.1. ZNKD, kojom je propisano da se nacionalna klasifikacija ne smije koristiti kao osnova za određivanje prava i obveza pravnih i fizičkih osoba.

 

16.) Tuženik u žalbi prigovara da i izračun visine zahtjeva tužiteljice nije matematički točan, jer da je vještak obračun tuženog dodatka izvršio na osnovnu plaću sa obračunatim drugim dodacima.

 

16.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane, jer njima tuženik prigovara, prije svega pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, i to iznošenjem novih činjenica koje nije iznosio u postupku pred prvostupanjskim sudom, što nije dopušteno u smislu odredbe čl.352.st.1. ZPP-a. Naime, na okolnost visine utuženih dodataka u postupku je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje, o čemu je vještakinja u spis predmeta dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 349-355), koji je bio dostavljen tuženiku te se je on na isti i očitovao (list 367-369) na način da je naveo da nema primjedbi na izračun vještaka već da osporava tužiteljici pravo na isplatu tuženih dodataka.

 

17.) Prema tome, rezimirajući sve naprijed navedeno, pobijana prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava na koje se je i pozvao sud prvog stupnja pa se stoga ne mogu prihvatiti protivne žalbene tvrdnje tuženika, slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti njegovu žalbu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu sadržanu u točki I. izreke.

 

18.) Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u predmetnoj parnici, to onda tuženik neosnovano žalbom pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke, o kojim je odlučeno primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, slijedom čega je i u tom dijelu odbijena  njegova žalba temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a.

 

Na žalbu tužiteljice:

 

19.) Tužiteljica žalbom pobija odluku o troškovima postupka ističući u istoj da joj je sud neutemeljeno odbio priznati trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika za sastav dva podneska, odnosno da joj je od troška sastava ukupno četiri podneska, kao potreban trošak za vođenje parnice, priznao samo trošak sastava dva podneska, ali da iz obrazloženja odluke o troškovima postupka nije razvidno za koje podneske mu je trošak dosuđen a za koje je odbijen.

 

19.1.) Navedenim žalbenim tvrdnjama tužiteljica ukazuje i na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, i u tom dijelu žalbene tvrdnje su točne, no to u konkretnom slučaju nije razlog za ukidanje pobijane odluke, jer je odlučne činjenice vezano za odluku o troškovima parničnog postupka bilo moguće utvrditi na temelju stanja predmetnog spisa, sve to u skladu sa odredbom čl.373.st.1.t.1. u svezi st.3. i u svezi čl.381. ZPP-a.

 

20.) Naime, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je sud tužiteljici za dva podneska dosudio trošak u protuvrijednosti od po 100 bodova za svaki, što s obzirom na vrijednost predmeta spora znači da joj je taj trošak dosudio primjenom Tbr.8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa). To nadalje znači da joj je navedeni trošak priznat za sastav podneska od 29. srpnja 2022. godine, kojim se je tužiteljica očitovala na navode tuženikova odgovora na tužbu, i za podnesak kojim se je tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i kojim je u skladu sa tim nalazom specificirala tužbeni zahtjev.

 

21.) Preostala dva obrazložena podneska jesu, po svojem sadržaju podnesci iz Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife, no i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, ti podnesci nisu bili nužno potrebni za vođenje predmetne parnice, jer je riječ o podnescima u kojima tužiteljica iznosi svoja pravna shvaćanja vezano za pravnu osnovu, pa je stoga sud prvog stupnja utemeljeno odbio joj priznati trošak za navedene podneske, a protivne žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane.

 

22.) Zbog izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te potvrditi i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke presude.

 

 

Bjelovar, 30. listopada 2023.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          Alen Golub v. r.