Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 4

44320 Kutina

Poslovni broj: P-220/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Draženku Stanušiću, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku iz Popovače, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane javne glavne rasprave 23. veljače 2026. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, te objave presude, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, dalje: ZPP), 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011541365 koji su dana 14. lipnja 2006.g. sklopili tužitelj OZ, Popovača, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužitelju OZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.793,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 13,74 EUR od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 14,83 EUR od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 17,48 EUR od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 18,64 EUR od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 14,99 EUR od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 15,57 EUR od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 10,82 EUR od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 6,76 EUR od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 7,67 EUR od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 10,01 EUR od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 9,75 EUR od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 7,52 EUR od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 11,69 EUR od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 14,73 EUR od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 19,63 EUR od 31.01.2010.g.,

- na iznos od 18,35 EUR od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 24,67 EUR od 31.03.2010.g.,

- na iznos od 23,29 EUR od 30.04.2010.g.,

- na iznos od 26,17 EUR od 31.05.2010.g.,

- na iznos od 45,31 EUR od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 41,22 EUR od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 52,25 EUR od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 48,70 EUR od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 41,19 EUR od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 55,71 EUR od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 73,80 EUR od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 61,33 EUR od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 65,86 EUR od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 59,78 EUR od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 60,69 EUR od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 84,86 EUR od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 86,48 EUR od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 107,34 EUR od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 97,23 EUR od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 86,08 EUR od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 84,69 EUR od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 83,70 EUR od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 88,60 EUR od 31.12.2011.g.,

- na iznos od 93,75 EUR od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 94,14 EUR od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 90,68 EUR od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 92,39 EUR od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 94,01 EUR od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 91,44 EUR od 30.06.2012.g.,

- na iznos od 92,31 EUR od 31.07.2012.g.,

- na iznos od 90,86 EUR od 31.08.2012.g.,

- na iznos od 87,19 EUR od 30.09.2012.g.,

- na iznos od 91,07 EUR od 31.10.2012.g.,

- na iznos od 93,20 EUR od 30.11.2012.g.,

- na iznos od 92,46 EUR od 31.12.2012.g.,

- na iznos od 84,16 EUR od 31.01.2013.g.,

- na iznos od 91,23 EUR od 28.02.2013.g.,

- na iznos od 91,57 EUR od 31.03.2013.g.,

- na iznos od 88,60 EUR od 30.04.2013.g.,

- na iznos od 80,68 EUR od 31.05.2013.g.,

- na iznos od 80,47 EUR od 30.06.2013.g.,

- na iznos od 82,18 EUR od 31.07.2013.g.,

- na iznos od 85,38 EUR od 31.08.2013.g.,

- na iznos od 90,27 EUR od 30.09.2013.g.,

- na iznos od 87,75 EUR od 31.10.2013.g.,

- na iznos od 89,20 EUR od 30.11.2013.g.,

- na iznos od 90,86 EUR od 31.12.2013.g.,

- na iznos od 92,42 EUR od 31.01.2014.g.,

- na iznos od 94,62 EUR od 28.02.2014.g.,

- na iznos od 93,95 EUR od 31.03.2014.g.,

- na iznos od 91,37 EUR od 30.04.2014.g.,

- na iznos od 90,32 EUR od 31.05.2014.g.,

- na iznos od 90,60 EUR od 30.06.2014.g.,

- na iznos od 93,94 EUR od 31.07.2014.g.,

- na iznos od 96,36 EUR od 31.08.2014.g.,

- na iznos od 95,81 EUR od 30.09.2014.g.,

- na iznos od 98,12 EUR od 31.10.2014.g.,

- na iznos od 99,75 EUR od 30.11.2014.g.,

- na iznos od 98,88 EUR od 31.12.2014.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 31.01.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 28.02.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 31.03.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 30.04.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 31.05.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 30.06.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 31.07.2015.g.

sve do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 100,04 EUR od 31.08.2015.g.,

- na iznos od 100,04 EUR od 30.09.2015.g.,

pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika koji glasi:

" Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od: 2.693,46 Eura (preplata utvrđena čl.5 Dodatka Ugovoru o kreditu) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do 30.12.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), a od 31.12.2023 do namirenja stopa zateznih kamata određena je za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu."

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužitelju OZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.976,85 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, računajući ovu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 14. lipnja 2006., na iznos 81.000,00 CHF s primjenom valutne klauzule švicarski franak po srednjem tečaju za CHF tuženika i plaćanje u 300 mjesečnih obroka.

Tužitelj se sukladno točci 07/sedam/ predmetnog Ugovora o kreditu, obvezao tuženiku iznos kredita plaćati u jednakim mjesečnim anuitetima u roku otplate od 300 mjeseca, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženog za CHF važećem na dan dospijeća, a to prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po isplati kredita, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s time da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu.

Točkom 7/sedam Ugovora o kreditu, tužitelj je preuzeo sve eventualne rizike promjene valutne klauzule. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje, da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje, da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81, 82 i 90, a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenim odlukama sudovi su zauzeli shvaćanje, a polazeći od činjenica: - da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile sastavni dio standardnoga ugovora o kreditu unaprijed sastavljenoga od banke; - da se o tim odredbama nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj; - da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; - kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava – pa su one nepoštene, odnosno u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZPP te su ugovorne odredbe ništetne. Tužitelj posebno ističe, da Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je tako odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano, da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Stoga se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz navedenih Presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a konkretno u ovoj parnici se poziva na pravno utvrđenje iz navedenih Presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Tužitelj također ističe, da su sudovi zaključili kako su banke, pa tako i ovdje tuženik, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način unatoč svijesti o tome da potrošači, a ovdje tužitelj to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Nadalje, tužitelj ističe, da su sudovi ocijenili, da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka pa tako i ovdje tuženi nije u odnosu na osobe i interese potrošača, a ovdje tužitelja postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tako i ovdje tužitelja. Tužitelj sukladno svemu prethodno navedenom ističe, kako je razvidno, da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, i da se te odredbe među strankama nisu mogle primijeniti, te da tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, pa je tako sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tužitelj tako, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

Slijedom navedenog, tužitelj navodi, a imajući u vidu, da je Ugovor o kreditu djelomično ništav, i to odredba točka 4. te u dijelu odredbe iz točke 6./šest/ Ugovora o kreditu kojima je propisano, da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženog za CHF važećem na dan dospijeća, a to prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po isplati kredita, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, tuženik je u obvezi tužitelju vratiti preplaćene iznose rata kredita u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita, prema usklađenom tužbenom zahtjevu od 22. listopada 2025. (list 388 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, u iznosu od 5.793,48 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog plaćenog anuiteta pa do isplate, te troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

Tužitelj smatra da zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu (konverzije) nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača.

2. U odgovoru na tužbu (list 92-118 spisa), tuženik u bitnome ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani te zaključno da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula te da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima iz tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja tečaja. Tuženik ističe prigovor zastare, te konačno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

Tuženik također osporava status tužitelja kao potrošača te navodi da isti nema pravni interes za podizanje ovakve tužbe s obzirom da su stranke zaključile Dodatak ugovora o konverziji 21. kolovoza 2020. godine te da je tim ugovorom tužitelj obeštećen u cijelosti. Tuženik je uložio i prigovor radi prijeboja.

3. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu, 14.6.2006. u iznosu od 81.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, koji je kredit odobren za kupnju vozila, s rokom otplate 300 mjeseci.

4. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

5. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš: -da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, -da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…, -da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

6. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7. U pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

8. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je sredinom 2006. uzeo kredit radi rješenja stambenog pitanja, koji je i koristio isključivo u privatne svrhe. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila mu je bitna visina rate kao i broj rata ugovora. Nije znao što je to valutna klauzula, nitko ju nije spominjao, znao je da je kredit u CHF-u. Nije mogao mijenjati pojedine odredbe ugovora. Zaposlenici banke mu nisu pojašnjavali bilo kakve rizike ugovaranja takvog kredita. Iz iskaza tužitelja je vidljivo da je isti po struci električar te da nije imao svoj obrt ili tvrtku. To upućuje na zaključak da tužitelj nema potrebna znanja da bi mogao razumjeti odredbe promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Sve se to odnosi i na zaključeni Dodatak ugovora o kreditu (konverzija) jer tužitelj kao potrošač nije dobio potrebna saznanja od banke.

9. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi rješenja stambenog pitanja, što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha rješenja stambenog pitanja bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetna nekretnina koristila za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

10. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

11. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

12. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 14.6.2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jasmini Fijačko koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.793,48 eura (list 350 spisa).

14. Vještak je nalaz i mišljenje izradio s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika primarno pravne naravi, ističe se da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

15. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pri tome, sud ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da cit: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“ Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je kako usklađenim tužbenim zahtjevom, tako i nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

16. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. rujna 2020., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

17. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

U tijeku postupka je utvrđeno da tužitelj konverzijom nije u potpunosti obeštećen te da stoga ima pravni interes za podizanje ovakve tužbe.

18. Zbog svega navedenog u ranijim točkama ovog obrazloženja, valjalo je odbiti prigovor prijeboja tuženika (list 384 spisa) kako je to naznačeno u točki III. izreke.

Osim toga, osnovan je prigovor zastare za ovakvu eventualnu tražbinu tuženika s obzirom da je protekao zastarni rok. Naime, navedene presude Visokog trgovačkog suda na koje se poziva tužitelj odnose se samo na potrošača, a ne i na banke, to jest trgovce.

19. Tužitelju je dosuđena naknada parničnih troškova sukladno uspjehu u parnici, temeljem odredbi članka 154. Zakona o parničnom postupku, a troškovi se odnose na: sastav tužbe, sastav podnesaka od 29.10.2024., 20.1.2025. i 22.10.2025., zastupanja na ročištima 12.12.2024. i 23.2.2026., sve po 200,00 eura, pristup na ročište za objavu presude 100,00 eura, što sveukupno s PDV-om iznosi 1.625,00 eura. Tužitelj je imao i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 51,85 eura.

Ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 1.976,85 eura.

U Kutini 2. travnja 2026.

S u d a c

Draženko Stanušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Odvjetnik Denis Pedić, Popovača, Zagrebačka 17

2. Odvjetnica Maja Čuljak, Zagreb, Pavla Hatza 21