REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5006/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 2 travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 78,25 eura sa zateznim kamatama od 28. travnja 2005. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15,07 eura sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 26. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 eura sa zateznim kamatama od 2. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u tužbi podnesenoj 21. kolovoza 2024. navodi da je s tuženikom 27. travnja 2005. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 4.000,00 eura. Ističe da su tim ugovorom tužitelju nametnute tzv. ulazna naknada koja je naplaćena 28. travnja 2005. u iznosu od 78,28 eura te tzv. izlazna naknada koja je naplaćena u iznosu od 15,07 eura 26. lipnja 2008. Ističe da su te naknade ugovorene po principu uzmi ili ostavi, da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, da se o njima nije pregovaralo, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što i koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak te da su stoga uzrokovale neravnotežu na štetu tužitelja. Ističe da je u obrascu ugovora koji je korišten i kod tužitelja bilo predviđeno da je u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate (čl. 10.), kao i da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini 2% od iznosa kredita (čl. 12.3.). Tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 78,25 eura sa zateznim kamatama od 28. travnja 2005. do isplate kao i iznos od 15,07 eura sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2008. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe da su sporne ugovoren odredbe izrijekom dopuštene, da nisu nepoštene niti ništave, da su transparentne te da su naplaćene u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 15. rujna 2025. učinio nespornim da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 78,25 eura 28. travnja 2005. te tzv. izlazna naknada u iznosu od 15,07 eura 26. lipnja 2008.

4. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu i dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da isplatu iznosa od 78,25 eura s pripadajućim kamatama koje je tužitelj 28. travnja 2005. platio tuženiku po osnovi ugovorne obveze da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te iznosa od 15,07 eura s pripadajućim kamatama koje je tužitelj platio tuženiku 26. lipnja 2008. po osnovi ugovorne odredbe kojom se tuženik obvezao u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

7. Sporno je jesu li takve ugovorne odredbe ništave.

8.1. Tužitelj nije dostavio u spis sporni ugovor o nenamjenskom kreditu od 27. travnja 2005., nego ugovor o nenamjenskom kreditu koji je drugi korisnik kredita 6. lipnja 2005. (dakle u približno isto vrijeme) sklopio s tuženikom. Naime, tužitelj ne raspolaže primjerkom tog ugovora, a tuženik je podnesku od 15. listopada 2025. naveo da nije u mogućnosti dostaviti ugovor jer su protekli svi zakonski rokovi u kojima je bio dužan čuvati taj dokument.

8.2. Čitanjem tog ugovora od 6. lipnja 2005. (list 20-23 spisa) utvrđeno je da je čl. 10. predviđeno da je u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate (čl. 10.), kao i da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini 2% od iznosa kredita (čl. 12.3.).

9. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 15. rujna 2025. učinio nespornim da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 78,25 eura 28. travnja 2005. te tzv. izlazna naknada u iznosu od 15,07 eura 26. lipnja 2008. Tuženik u postupku nije osporio činjeničnu tvrdnju tužitelja iznesenu u tužbi da je u obrascu ugovora koji je korišten i kod tužitelja bilo predviđeno da je u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate (čl. 10.), kao i da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini 2% od iznosa kredita (čl. 12.3.).

10. Slijedom navedenog, sud nalazi utvrđenim da je između stranaka 27. travnja 2005. sklopljen ugovor o kreditu i da je tim ugovorom ugovorena obveza tužitelja da je u slučaju vraćanja kredita prije roka dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate te da je dužan prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini 2% od iznosa kredita. Tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je u pojedinim ugovorima o kreditu drugačije formulirao takve ugovorne odredbe.

11. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog na ročištu 17. ožujka 2026. (list 58 spisa), koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, utvrđeno je da se radilo nenamjenskom kreditu čija je sredstva iskoristio za kupnju osobnog vozila koje je kupio za svoje privatne potrebe, da je ugovor sklopio u poslovnici tuženika, da se radilo o tipskom ugovoru, da se o pojedinim odredbama ugovora nije moglo pregovarati te da mu nitko prije i tijekom sklapanja ugovora objasnio od čega se sastoji trošak za obradu kreditnog zahtjeva te trošak naknade za prijevremenu otplatu kredita.

12. Na temelju iskaza tužitelja sud nalazi utvrđenim i da je imao status potrošača (uzeo je kredit za kupnju automobila koji je koristio za privatne potrebe te u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva). Naime, sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.1. Razmatrajući sadržaj spornih odredaba o kreditu, ovaj sud je stava da je odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% od iznosa odobrenog kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena.

15.2. Što se pak tiče odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita treba reći da ista nije transparenta jer je tom odredbom propisana visina te naknade u visinu utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Prema tome, tužitelj po prirodi stvari nije imao saznanja o tome kakva će visina naknade biti s obzirom da se ista određuje prema aktima banke koji će vrijediti u budućnosti.

16. Nadalje, članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća odmah potpisu ugovora odnosno u slučaju prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuju bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa tih naknada te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio opisane ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbu u pojedinačnim pregovorima. Treba dodati da tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kreditnog zahtjeva iznosili 2% iznosa kredita (niti je prije sklapanja ugovora predočio tužiteljici od čega se isti sastoje i u kojoj visini). Isto tako tuženik ne dokazuje da su njegovi troškovi vezano uz prijevremenu otplatu kredita nastali baš u iznosu u kojem su tužitelju naplaćeni, od čega se oni sastoji, pri čemu se ponavlja da je ta odredba i netransparentna(kako je to već obrazloženo).

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91,73/91,111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita te prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje spornih ugovornih odredaba nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kredita naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. S obzirom da je nepoznato o kakvim se uopće troškovima radi, nije razumno zaključiti da se takvi navodni troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Po ocjeni ovog suda, sporna odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, je nepoštena (osim što je netransparentna), jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na koju ne može utjecati, posebice ne na njezinu visinu za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira i o čemu ovisi.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornim odredbama prenio obvezu plaćanja naknada koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine i da su stvarno nastali troškovi u naplaćenom iznosu za prijevremenu otplatu kredita) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da naplaćene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i sporne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Tuženik nije niti pokušao dokazati parametre na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o svrsi spornih naknada. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovog suda da su sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita ništave.

27. Kao što je to već navedeno, između stranaka nije sporno da je tužitelju na temelju spornih ugovornih odredaba naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosu od 78,25 eura 28. travnja 2005. te naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 15,07 eura 26. lipnja 2008.

28. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne iste se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 104. st. 2. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

29. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91 počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je o tom pitanju, kao prethodnom pitanju za donošenje odluke o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, odlučeno tek ovom presudom, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO/91 nije protekao.

30. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 78,25 eura koji iznos je platio po osnovi naknade za obradu kredita te daljnji iznos za isplatu iznosa od 15,07 eura koji iznos je platio po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

31. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništave pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata odlučeno kao u toč. I i II izreke.

32. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05).

33. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP) te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora 93,32 eura) te zatraženom troškovniku.

34. Tužitelju je priznata jednokratna nagrada cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/9) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 125,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja 144,91 eura. Priznate su mu i zatezne kamate od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05).

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona.