REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-579/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina ulica 3, OIB: 55545787885, protiv tuženika ŽUPANIJSKE CESTE ZAGREBAČKE ŽUPANIJE d.o.o. Donja Zelina, Goričica, Zagrebačka cesta 44a, OIB: 86962125052, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja i tuženika te u odsutnosti uredno pozvanog umješača, s danom objave 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 3.760,36 EUR sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 84,06 EUR sa zateznom kamatom od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog troška u iznosu od 42,03 EUR sa zateznom kamatom od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je temeljem presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/16 od 29. studenog 2018., potvrđenom presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-266/19 od 03. travnja 2020., bio dužan isplatiti AE iz [adresa], iznos od 1.579,40 EUR/11.900,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. studenog 2018. do isplate te troškove postupka u iznosu od 1.831,57 EUR/13.800,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od presuđenja, i to iz razloga što je sud utvrdio da su Hrvatske ceste d.o.o. tužitelju u tom predmetu prouzročile štetu dana 16. travnja 2013. na DC 28, 2 dionica, u km 5+100 na način da je tamo tužitelj vozilom reg. oznake [registarska oznaka] naletio na ploču prešane iverice, koja ploča nije pravodobno uklonjena jer ophodnja ceste nije izvršena prije prolaska automobila. Tužitelj nadalje navodi da je obvezu iz presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/16 isplatio dana 10. srpnja 2020. u ukupnom iznosu od 3.760,36 EUR/28.332,44 kune te je pozvao tuženika da mu isplati navedeni iznos 13. studenog 2020., na koji poziv se tuženik oglušio. Nadalje navodi da je tuženik u postupku pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici sudjelovao kao umješač na strani tuženika čime je u odnosu na njega nastao intervencijski efekt, pa tvrdi da slijedom toga tuženik ne može osporavati niti pravnu niti činjeničnu osnovu spora.

1.2. Tužitelj tvrdi da je odredbom članka 33. Zakona o cestama propisano da poslove održavanja cesta ne obavlja samostalno već ih ustupa pravnoj ili fizičkoj osobi registriranoj, specijaliziranoj i opremljenoj za te poslove slijedom koje zakonske odredbe je tužitelj 21. prosinca 2012. sa zajednicom ponuditelja sklopio Ugovor o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite cesta na području Republike Hrvatske za 2013. (dalje u tekstu: Ugovor). Tužitelj ističe kako tuženik nije obavljao poslove ophodnje sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i u skladu s ugovornim odredbama (pri čemu se poziva na članak 2. stavak 2., članak 23. stavak 1. i 2., članak 35. stavak 1., članak 60., članak 61. stavak 1. Ugovora te članak 13. Pravilnika o zaštiti i održavanju javnih cesta) iz čega tvrdi kako proizlazi da mu je dužan platiti iznos koji potražuje tužbom.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani te ih pobija u cijelosti, a ističe i prigovor zastare jer se u ovom predmetu radi o tražbini naknade štete koja je nastala navodnom povredom ugovorne obveze tuženika koja zastarijeva u roku propisanom za tu vrstu obveze, odnosno u roku od 3 godine, računajući od štetnog događaja.

2.2. Nadalje, tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, ne spori da je s tužiteljem zaključio Ugovor o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske, ali prigovor promašene pasivne legitimacije temelji pozivajući se na odredbe članka 26. i 83. Zakona o cestama te na odredbama članka 7. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta iz kojih je razvidno da je tužitelj dužan snositi štetu korisniku javne ceste ako je šteta nastala uslijed stanja javne ceste, a ne tuženik kao što to tužitelj navodi u svojoj tužbi, posebno jer je Zakon o cestama lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima.

2.3. Tuženik osporava i primjenu intervencijskog efekta na koji se poziva tužitelj jer ne postoji istovjetnost pravnog osnova spora odnosno temelja odgovornosti te ističe da temelj odgovornosti tuženika u ovom predmetu nije zakon, već to može biti jedino ugovor sklopljen sa tužiteljem pa tuženik odgovara uže i to samo u granicama ugovora i samo za slučaj da je do štete došlo zbog povrede ugovornih obveza odnosno neurednog ispunjenja ugovornih obveza, a do kojih povreda i neurednog ispunjenja ugovornih obveza u konkretnom slučaju niti je došlo, a niti je tužitelj iste dokazao. Tvrdi da je navedenim Ugovorom utvrđena količina i vrsta radova, prema posebnim planovima i programima radova donesenih od strane tužitelja te tuženika kao izvoditelja radova, a da je prema Zakonu o cestama tužitelj taj koji je po zakonu dužan organizirati sve propisane i potrebne radove na održavanju državnih cesta, sukladno tom zakonu i podzakonskim propisima, neovisno od toga što je i s kim kasnije ugovorio. dok tuženik obavlja samo ugovorene radove u ugovorenim količinama te se međusobni odnosi naručitelja i izvoditelja radova ne odnose na treće osobe i događaje koji su se njima dogodile zbog stanja na cestama, odnosno tvrdi da tuženik obavlja svoj rad prema vrsti i količini rada koja je ugovorena, a ne prema standardu koji propisuje Zakon i podzakonski propisi, pa može odgovarati tužitelju samo ako nije izvršio ugovorne obveze, a ne i trećima radi stanja cesta.

2.4. Tuženik ističe i prigovor pogrešne kvalifikacije tužbenog zahtjeva navodeći da bi pravo regresa tužitelj stekao od tuženika ako bi ovaj bio kriv za štetni događaj, radi povrede ili neispunjenja ugovora ili kakvog drugog pravnog posla ili po sili zakona i sl., što bi bila uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete , a kako svega toga nema, niti se dokazuje, jasno je da nema odgovornosti za štetu tuženiku, a time niti pravo regresa tužitelja u odnosu na tuženika.

2.5. Nadalje, tuženik posebno ističe i prigovor prekluzije prava temeljem odredbi članka 604., 605. i 606. Zakona o obveznim odnosima, jer je tužitelj za 2013., dakle u godini u kojoj je nastao predmetni štetni događaj ovjerio i potpisao svu ugovornu dokumentaciju, kojom je potvrđeno da je ugovoreni rad po Ugovoru s tuženikom izveden uredno i bez prigovora ili reklamacija, a i nakon toga i uredno plaćen. Tuženik kao izvoditelj radova u konkretnom slučaju obavlja svoj rad prema vrsti i količini rada koja je ugovorena, a ne prema standardu koji propisuje zakon i podzakonski propisi, pa može odgovarati tužitelju samo ako nije izvršio ugovorne obveze, a ne i trećima radi stanja cesta pri čemu ističe da je dokaz da je posao obavljen uredno i dobro i da nije prekršen Ugovor sva potpisana dokumentacija (ophodarski dnevnici) te tvrdi da radi toga nema nikakva prava potraživati od tuženika, bilo regres, bilo naknadu štete radi povrede ugovora, a ničim niti ne dokazuje pravo na to, a sve sukladno čl. 604., 605. i 606. Zakona o obveznim odnosima.

2.6. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na članak 61. Ugovora ističe kako tužitelj ne navodi konkretno u čemu se sastoji propust tuženika, odnosno što i kako je to tuženik povrijedio ugovorom preuzetu obvezu i koju to točno obvezu. Tvrdi da iz odredbe članka 2. Ugovora jasno proizlazi da se izvoditelj ugovorom obvezao ugovorene radove i poslove redovitog održavanja obaviti sukladno tom ugovoru, a na način propisan zakonima, propisima, normama, tehničkim uvjetima za redovito održavanja i smjernicama koje uređuju to područje. Tuženik ističe da je ugovorene radove na održavanju i zaštiti javnih cesta izvršio u potpunosti i kvalitetno, odnosno u opsegu, na način i pod uvjetima kako to za njega proizlazi iz Ugovora sklopljenog s tužiteljem odnosno da je postupao u izvršenju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti povećanom pažnjom prema pravilima struke te osporava da nije izvršavao ugovorne obveze i da je počinio bilo kakav propust u izvršavanju ugovornih obveza . Tvrdi da je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je ophodnja državne ceste DC 28 izvršena dana 15., 16. i 17. travnja 2013., a ista se ophodari jednom dnevno kako je ugovoreno sa tužiteljem. Dakle, tvrdi da je svoju obvezu ophodnje izvršio dan prije predmetne prometne nezgode te na dan predmetne prometne nezgode, a što je potvrdio je i nadzorni inženjer tužitelja odnosno isti je ovjerio ophodarske dnevnike.

2.7. Tuženik nadalje navodi da je u konkretnom slučaju očito došlo do pada prešane iverice s nepoznatog vozila neposredno pred nailazak vozila oštećenika pa tvrdi da nije pasivno legitimiran u ovom predmetu obzirom iz odredbe članka 30. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi da je nadležan Hrvatski ured za osiguranje za štete nastale od nepoznatog vozila te je u tom smislu tužitelj trebao podnijeti tužbu protiv Hrvatskog ureda za osiguranje. Nadalje, tuženik ističe kako periodično sada pa tako i u razdoblju u kojem se dogodio predmetni štetni događaj ispostavlja tužitelju tzv. situacije (račune) za izvršene usluge redovnog održavanja državnih cesta ne području Zagrebačke županije te da prilikom ovjera tzv. situacija (računa) koje se ispostavljaju od strane tuženika prema tužitelju i temeljem kojih se vrši plaćanje usluga tuženiku od strane tužitelja nikada nije bilo odbijanja bilo kakvih iznosa iz razloga nekvalitetno izvršenih, a osobito ne iz razloga neizvršenih radova redovnog održavanja iz čega proizlazi da je tuženik sve takve radove obavio na očekivani način i u skladu sa ugovorenim obvezama. Također, tužitelj je kao naručitelj radova, odnosno tužiteljev nadzorni inženjer imenovan sukladno Ugovoru nije osporio niti količinu niti kvalitetu radova jer u ophodarskim dnevnicima nema nikakve napomene o nepravovremenim i nekvalitetno izvršenim radovima, iz čega proizlazi da je tuženik sve takve radove obavio u skladu sa ugovorenim obvezama i Zakonom o cestama. Ističe da tuženik ne odgovara prema načelu objektivne odgovornosti nego odgovara prema načelu subjektivne odgovornosti, dakle po načelu dokazane krivnje . Također ističe da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo odgovoran vozač koj i je upravljao vozilom, obzirom je isti postupio suprotno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama prema kojem je vozač dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da se vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu i znaku.

2.8. Konačno tuženik rezimira najvažnije kroz tvrdnju da je državnu cestu DC 28 cestu održavao tuženik temeljem Ugovora, a ne temeljem Zakona o cestama, a isti odgovara za štetu samo ukoliko ne izvrši svoju ugovornu obvezu. Kako to u ovom predmetu nikako ne može biti slučaj, tuženik tvrdi da ne može odgovarati tužitelju kao trgovačkom društvu koje je kao zakonski ovlaštenik održavanja ceste na kojoj se dogodio predmetni štetni događaj moralo platiti štetu, jer tuženik je izvršavao sve svoje ugovorne obveze u potpunosti.

3. Ovaj sud je rješenjem od 20. studenog 2023. dopustio društvu Croatia osiguranje d.d. miješanje na strani tuženika u ovoj pravnoj stvari.

4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-291/16 (list 4. do 11. spisa), presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-266/2019 (list 12. do 15. spisa), Rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici-Stalna služba u Ivanić Gradu, poslovni broj Pn-29/2016 (list 16. do 19. spisa), obračun zateznih kamata (list 21. spisa), regresni zahtjev tužitelja od 13. studenog 2020. (list 22. spisa), Ugovor o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području RH (list 23. do 39. spisa), Ophodarski dnevnik (list 63. do 65., 136. do 138 spisa), sudska praksa (list 66. do 75., 96. do 110. i 114. do 131. spisa), polica osiguranja (list 77. do 78. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka RE (iskaz na listu 133. spisa) te je izvršen dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pn-29/2016.

4.2. Stranke su se tijekom postupka suglasile da se u ovom predmetu koriste sljedeći dokazi provedeni u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn -29/16 i to: iskaz tamo tužitelja AE (list 70. do 71. spisa), iskaz svjedoka ME (list 71. do 72. spisa), iskaz svjedoka GE (list 72. do 73. spisa), iskaz svjedoka CE (list 73. spisa), iskaz svjedoka JE (list 77. do 79. spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka Nevena Ereša (list 83. do 86. spisa) te dokumentacija i CD s fotografijama očevida dostavljenih od nadležne policijske postaje.

5. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor pogrešne kvalifikacije tužbenog zahtjeva, međutim, tužitelj je na pripremnom ročištu kao pravni osnov utuženja naznačio isplatu s osnove povrede ugovorne odredbe Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite ceste na području Republike Hrvatske, s kojom pravnom kvalifikacijom spora se tuženik suglasio.

6.2. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.760,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2020. do isplate po osnovi isplate naknade štete zbog povrede ugovorne obveze.

7.1. Među strankama nije sporan historijat predmeta koji se vodio pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Pn-29/16, nije sporno da je temeljem presude donesene u tom predmetu tužitelj isplatio svoju obvezu iz iste 10. srpnja 2020. u iznosu utuženom u ovom predmetu, nije sporna visina tužbenog zahtjeva, nije sporno da je tuženik u navedenom predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/16 bio umješač, nije sporno da su stranke bile u ugovornom odnosu iz Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite cesta na području Republike Hrvatske pa nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika.

7.2. Među strankama stoga nije sporno:

- da je 16. travnja 2013. došlo do štetnog događaja,

- da se štetni događaj dogodio na državnoj cesti DC 28 na način da je VE, upravljajući osobnim vozilom marke Mercedes Benz C180, registarskih oznaka [registarska oznaka], sa prednjim dijelom navedenog vozila naletio na prešanu ivericu koja je na kolnik ispala s nepoznatog vozila ili je pala s nepoznatog vozila koje se kretalo desnom prometnom trakom

- da je između Nikole Magdića kao tužitelja protiv ovdje tužitelja u svojstvu tuženika pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici vođen parnični postupak pod brojem Pn- 29/2016

- da je ovdje tuženik u navedenom parničnom predmetu bio obaviješten o otpočetoj parnici (obavijest od 13. prosinca 2016.) te da mu je dopušteno miješanje na strani tuženika (ovdje tužitelja) rješenjem od 11. siječnja 2017.

- da je u navedenom parničnom predmetu dana 29. studenog 2018. donesena presuda poslovni broj Pn-29/16-29 kojom je naloženo ovdje tužitelju (tamo tuženiku) isplatiti u tom postupku tužitelju iznos od 1.579,47 EUR/11.900,49 kuna sa zateznom kamatom od 29. studenog 2018. do isplate i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 1.831,57 EUR/13.800,00 kuna, sa zateznom kamatom od 29. studenog 2018. do isplate (presuda prileži spisu na listovima 4. do 11. spisa)

- da je navedena presuda postala pravomoćna 3. travnja 2020. kad je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-266/2019 (koja prileži spisu na listu 12. do 15. spisa)

- da je tužitelj po tako pravomoćnoj presudi dana 10. srpnja 2020. izvršio plaćanje ukupnog iznosa od 3.760,36 EUR/28.332,44 kune (potvrda na listu 20. spisa).

8. Među strankama je sporno je li tuženik obavljao poslove ophodnje, odnosno sporna je odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, a sporno je i je li nastupila zastara potraživanja.

9.1. Prvenstveno valja istaknuti i ponoviti da je ovdje tuženik sudjelovao u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem Pn-29/2016 kao umješač na strani ovdje tužitelja (tamo tuženika) čime je, suprotno tuženikovim tvrdnjama, zasnovan intervencijski učinak. Naime, u konkretnom se slučaju radilo o parnici u kojoj se odlučivalo o naknadi štete primjenom pravila o odgovornosti prema trećim osobama, po načelu krivnje, a na kojem načelu odgovornosti se zasniva i odgovornost tuženika u ovom predmetu. Prema tome, pitanje odgovornosti za štetni događaj raspravljeno je i utvrđeno u ranijoj parnici. Pravomoćna presuda donesena u toj parnici stoga ima poseban učinak prema tuženiku koji je bio obaviješten o toj parnici te u istoj sudjelovao kao umješač (intervencijski učinak). Ovdje tuženik u konkretnom predmetu ne samo da je vezan za izreku odluke donesene u prethodnoj parnici, već i za činjenična i pravna utvrđenja na kojima se izreka te odluke zasniva te se stoga ne može s uspjehom osporavati pravilnost donesene odluke niti u činjeničnom niti u pravnom pogledu. Takav (intervencijski) učinak pravomoćna odluka ostvaruje pod pretpostavkom da je stranka kojoj se treća osoba pridružila vodila parnicu korektno imajući u vidu i njezine interese jer u protivnom treća osoba može stranci istaći prigovor zlog (nelojalnog) ponašanja i vođenja parnice (exceptio male gesti vel conducti processus), međutim, tuženik u ovom predmetu takav prigovor nije istaknuo nego se pozivao na to da ne postoji istovjetnost pravnog osnova spora, odnosno temelja odgovornosti te navodeći da činjenica da je ovdje tužitelj temeljem pravomoćne presude donesene u navedenom postupku platio oštećenom naknadu štete jer je utvrđen propust u održavanju ceste ne znači automatski da je tuženik taj propust učinio.

9.2. Uvidom u cjelokupni spis Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn- 29/2016 (osobito iz odgovora na tužbu na listu 30. -31. navedenog spisa te iz žalbe protiv presude na listu 116. -117. navedenog spisa) proizlazi da je tuženik već u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti ujedno ističući i prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor isključive krivnje vozača nepoznatog vozila kojemu je prešana iverica ispala s vozila za nastanak predmetnog štetnog događaja, kao i prigovor da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom i nepoštivanjem prometnih pravila od strane vozača koji nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti. Ovdje tužitelj je kao tamo tuženik isticao i da je sve svoje obveze koje se odnose na održavanje ceste obavljao sukladno zakonskim propisima i pravodobno, ali da zbog kratkoće vremena između pada predmeta sa vozila na cestu i prometne nezgode nije mogao na vrijeme ukloniti prešanu ivericu. Ovdje tuženik se kao umješač pridružio navodima tuženika te je već i u tom postupku tvrdio da je ophodnja predmetne ceste izvršena sukladno Zakonu o cesta i Pravilniku o održavanju cesta. Uzimajući u obzir navedeno, ovdje tužitelj je stoga tijekom cijelog postupka ustrajao na osporavanju odgovornosti za štetu i postojanju bilo kakvih propusta u održavanju sporne dionice ceste (a time i propusta u radu ovdje tuženika kojem su ti radovi povjereni Ugovorom za 2013.) koji bi bili u uzročnoj vezi sa prometnom nezgodom, kojim navodima se ovdje tuženik kao umješač pridružio.

9.3. Stoga je zaključak suda da presuda donesena u parnici Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/2016 ima intervencijski učinak prema ovdje tuženiku te se na ovaj konkretan spor koji se vodi između njega i tužitelja imaju primijeniti sva činjenična i pravna utvrđenja iz navedene presude.

10. Odlučne činjenice i pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/2016 su da je do prometne nezgode došlo jer je vozilo kojim je po lijevoj prometnoj traci navedene državne ceste DC 28 upravljao VE svojim prednjim, više lijevim dijelom naletjelo na ploču prešane iverice koju je prethodno s kolnika podigao nepoznatog kombi vozila, što znači da je ploča prešane iverice na kolniku bila uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. S obzirom da je u tom predmetu utvrđeno kako je kritične zgode na predmetnoj državnoj cesti na kolniku bila ploča prešane iverice te da je ista bila uzrokom predmetnog štetnog događaja, a da tuženik u tom predmetu (ovdje tužitelj), koji je odgovoran, među ostalom i za održavanje, čišćenje i uklanjanje takvih stvari koje ometaju i ugrožavaju siguran tijek prometa na državnim cestama u smislu odredbi članka 4., članka 23. i članka 55. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10 i 91/10), nije pravovremeno očistio predmetni kolnik kako bi isti odgovarao svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa. Nadalje, utvrđeno je i da ne postoji odgovornost tamo tužitelja (vozača AE) za nastanak predmetnog štetnog događaja niti da postoj i njegov doprinos nastanku štete u smislu odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) jer je isti postupao sukladno odgovarajućim pravilima o sigurnosti prometa na cestama, kao i da ne postoji krivnja vozača nepoznatog vozila, odnosno njegova odgovornost na nastanak predmetne štete. Slijedom navedenoga navedenom pravomoćnom presudom je utvrđena i pasivna legitimacija tamo tuženika, ovdje tužitelja, i njegova odgovornost za naknadu predmetne štete, odnosno njegova odgovornost za štetu zbog neodržavanja državne ceste, koja odgovornost proizlazi iz odredbi Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19) kojim je propisano da državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava trgovačko društvo Hrvatske ceste d.o.o., dok je odredbom članka 26. stavak 1. navedeno Zakona propisano da su, između ostalog, poslovi održavanja javnih cesta osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste, kao i ophodnja. Sva navedena utvrđenja proizlaze iz isprava i dokaza koje je sud proveo u navedenom postupku, a koje dokaze su se stranke suglasile koristiti i u ovom predmetu.

11. Također je u navedenom postupku utvrđeno i da tamo tuženik, ovdje tužitelj, nije kritičnog dana prije štetnog događaja niti vršio ophodnju ceste radi kontrole stanja kolnika, a što proizlazi i iz Ophodarskog dnevnika koji prileži i ovom spisu na listu 136., kao i iz iskaza svjedoka RE koji je iskazivao da je ophodar izašao na lice mjesta po pozivu policije te da se na kolniku nalazio drveni predmet na koji je naletjelo vozilo.

12. Dakle, iz činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da je u postupku vođenom protiv ovdje tužitelja kao tuženika utvrđena njegova odgovornost po osnovi propusta u održavanju cesta, a koje poslove održavanja je tužitelj nesporno, sukladno odredbi članka 33. Zakona o cestama ustupio ovdje tuženiku kao izvođaču temeljem Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite cesta na području Republike Hrvatske za 2013. (list 23. do 39. spisa).

13. S obzirom da je u postupku Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn- 29/2016 utvrđeno da je upravo propust u održavanju sporne dionice javne ceste uzrok nastanka štetnog događaja iz kojeg je proizašla šteta koju je tužitelj morao nadoknaditi temeljem presude donesene u tom postupku, jasno je, kada se imaju u vidu odredbe Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika za 2013. (list 23. do 39. spisa), da se zapravo radi o propustu tuženika kojem je tužitelj povjerio obavljanje poslova održavanja.

14. Tuženik stoga neosnovano osporava kako pasivnu legitimaciju, tako i odgovornost, jer pasivna legitimacija proizlazi iz sadržaja navedenog Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite cesta na području Republike Hrvatske koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, dok je odgovornost utvrđena u parnici koja se vodila kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Pn-29/2016.

15. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj sud ne nalazi da bi tužitelj na bilo koji doprinio nastanku štetnog događaja. Naime, tužitelj je poslove održavanja sporne dionice javne ceste za 2013. ustupio tuženiku te je tuženikova obveza bila, u skladu s člankom 2. stavak 2. Ugovora, održavati javnu cestu sa svrhom održavanja njezine prohodnosti i tehničke ispravnosti te sigurnog prometa koji se po njoj odvija. U postupku Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovni broj Pn-29/2016 utvrđeno je da je navedeno izostalo, što je potvrđeno i u ovom postupku, pa slijedom toga nedvojbeno postoji tuženikova odgovornost za prometnu nezgodu koja se dogodila 16. travnja 2013. jer nije ispunio ugovornu obvezu na način da je predmetnu javnu cestu održavao prohodnom i sigurnom za promet, što je u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja. Dakle, tužiteljeva odgovornost za štetu zbog propusta u održavanju javne ceste koja je utvrđena u ranije vođenoj parnici postoji zbog propuštanja održavanja ceste na što je bio obvezan Zakonom o cestama (članak 2. toč. 13.) i Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (članak 6.), međutim ona je direktna posljedica tuženikovog propuštanja održavanja ceste sukladno Ugovoru kojim mu je tužitelj te poslove ustupio za 2013.

16. S obzirom da nema doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, tuženik je, kao pravna osoba koja je odgovorna za štetu, dužan isplatiti tužitelju cjelokupan iznos koji je tuženik isplatio oštećeniku na ime naknade štete nastale u ovom štetnom događaju pa je sud je s obzirom na utvrđene činjenice ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju nastala povredom ugovorne obveze od strane tuženika.

17. Odredbom članka 342. st. 1. ZOO određeno je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. U slučaju da dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (čl. 342. st. 2. ZOO).¸

18. Visina naknade štete utvrđena je u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni brojem Pn-29/2016, dok nije sporno da je tužitelj temeljem pravomoćne presude iz tog postupka izvršio plaćanje utuženog iznosa na ime dosuđene glavnice i troškova postupka sa zateznim kamatama. Visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna.

19. Obzirom na sve navedeno, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju štetu koja mu je tužitelju nastala povredom ugovorne obveze od strane tuženika u iznosu od 3.760,36 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Tuženik je tužitelju na dosuđeni iznos dužan isplatiti i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 1086. ZOO-a, i to od trenutka nastanka štete, odnosno od 10. srpnja 2020. kad je tužitelju šteta nastala isplatom iznosa koji je temeljem presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/2016 izvršio tamo tužitelju AE. Stoga je i u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos štete sud prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude uz primjenu članka 2. ZPP-a. Kamatna je stopa određena temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO u visini stope koja se primjenjuje na odnose proizašle iz trgovačkog ugovora budući da je predmet spora ugovorna odgovornost za naknadu štete, a ugovor sklopljen između stranaka predstavlja trgovački ugovor.

21. Valja istaknuti i da istaknuti prigovor prekluzije prava nije osnovan. Ugovor koji je među strankama sklopljen predstavlja ugovor o djelu koji je reguliran odredbom čl. 590. ZOO. Iz spisa ne proizlazi da je među strankama sporna činjenica da je tužitelj za radove redovnog održavanja i zaštite županijskih i lokalnih cesta koji su predmetom ugovora tuženiku potpisao i ovjerio svu ugovornu dokumentaciju i za navedene mu radove isplatio ugovorenu naknadu za 2013. jer se u konkretnom slučaju radi o neispunjenju ugovorne obveze koje je tužitelj mogao utvrditi tek po pravomoćnom okončanju predmeta koji se vodio kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem Pn- 39/2016. Pogrešno se tuženik poziva na gubitak prava u smislu odredbi čl. 604. -606. ZOO. Navedeno bi bilo odlučno da je predmet spora zahtjev tužitelja za otklanjanje nedostataka izvršnog djela, međutim, kako o tome nije riječ u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda neosnovan je prigovor gubitka prava (prekluzije).

22.1. Završno valja istaknuti i kako od tuženika istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Naime, u skladu s odredbom članka 214. stavak 2. ZOO zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kako je već prethodno navedeno, predmet spora je zahtjev za naknadu štete nastalu povredom ugovorne obveze. Stoga je za odlučivanje o istaknutom prigovoru zastare mjerodavna odredba članka 230. stavak 3. ZOO-a kojom je određeno da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Prema odredbi članka 228. stavak 1. ZOO međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. U konkretnom je slučaju riječ upravo o takvom ugovoru (članak 14. st. 2. ZOO). Prema tome, radi preispitivanja osnovanosti istaknutog prigovora zastare, potrebno je utvrditi trenutak od kojeg zastarni rok određen članka 228. ZOO teče (čl. 215. st. 2. ZOO).

22.2. Iz spisa Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/2016 proizlazi da je tužitelju (tamo tuženiku) tužba radi podnošenja odgovora na tužbu dostavljena 1. travnja 2016. (dostavnica iza lista 8. navedenog parničnog spisa) pa je tužitelj tek od tog trenutka mogao biti upoznat sa činjenicom nastanka štetnog događaja i zahtjevom postavljenom prema njemu kao odgovornoj osobi za štetu. U tom je sporu tuženik (ovdje tužitelj) osporavao odgovornost za nastanak štetnog događaja, a ona je utvrđena tek pravomoćnošću presude donesene u tom sporu, o čemu je obaviješten 11. svibnja 2020. (dostavnica iza lista 122. navedenog parničnog spisa). Nadalje, iz isprava koje je tužitelj priložio uz tužbu u ovom postupku (list 20. spisa) proizlazi da je tužitelj isplatu temeljem pravomoćne presude donesene u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-29/2016 oštećeniku izvršio 10. srpnja 2020.

22.3. Stajalište je ovog suda da je tužitelj u trenutku kad je izvršio plaćanje po pravomoćnoj presudi (od 10. srpnja 2020.) stekao mogućnost prema tuženiku s kojim je sklopio ugovor o održavanju predmetne ceste istaknuti zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze. Budući da od tog trenutka do podnošenja tužbe u ovom sporu (14. ožujka 2023.) nije prošao trogodišnji zastarni rok (članak 228. st. 1., u vezi člankom 230. st. 3. ZOO), nije nastupila zastara u smislu odredbe članka 214. st. 1. i 2. ZOO.

23. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. st. 1. i 2. ZPP i Zakonu o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18 i 51/23), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 148. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora.

24. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,03 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 42,03 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 84,06 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

25. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

26. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu. Naime, odredbom članka 4. ZSP-a propisano je da obveza plaćanja pristojbe nastaje za tužbu u trenutku kada se tužba predaje, dok je odredbom članka 7. ZSP-a propisano da za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda se pristojba plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom. U konkretnom predmetu, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, tužitelj je prilikom podnošenja tužbe morao platiti pristojbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, odnosno u iznosu od 42,03 EUR, s obzirom je tužbu podnio u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pa mu je u tom iznosu navedeni trošak i priznat, dok je sam nepravovremenim plaćanjem sudske pristojbe skrivio plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe za tužbu propisane Tarifom pa je za tu razliku tužiteljev zahtjev odbijen (za iznos od 42,03 EUR) te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).