REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. broj P-7374/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PNČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Frano Bazina odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10, Zagreb, kojeg zastupa Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 30. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i zz punomoćnika PN, odvjetničke vježbenice i zz punomoćnika tuženika Stjepana Šprajc, odvjetnika iz Zagreba, dana 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3211213278 od 22. listopada 2007. godine zaključenog između tužitelja PNČ , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 2. travnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15.11.2025. navodi da je dana 22.10.2007. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 3211213278. Čl. 2 predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta / ugovorena naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Za navedeni kredit tužitelju je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 271,44 EUR. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe niti je naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada te se o istoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na istu te je odredba i suprotna načelu savjesnosti i poštenja te kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Slijedom navedenog imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i važeću sudsku praksu predlaže da sud tužitelju pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita se imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Mišljenja je da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost imajući u vidu odredbu čl. 57 Zakona o zaštiti potrošača kao i Direktivu vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu gdje je tužitelju jasno iskomunicirano da postoji obveza tužitelja za plaćanje takve naknade za obradu kredita. Također ukazuje i na praksu suda Europske unije. Tuženik nadalje ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama imajući u vidu odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i zaključak suda Europske unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Ističe i to da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade budući je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi, izvadak iz knjige položenih ugovora, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Suprotno navodima tuženika ovaj sud je stajališta da je tužba tužitelja na utvrđenje dopuštena te da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe imajući u vidu odredbu čl. 187 Zakona o parničnom postupku,dalje ZPP-a te odredbu čl. 328 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 22.10.2007. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 22.10.2007. sklopili Ugovor o kreditu, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje navedene naknade nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

10. Saslušana tijekom postupka tužiteljica je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključila 2007. godine kojim je ostvarila sredstva za kupnju stana za osobne potrebe te su sredstva ostvarena tim kreditom utrošena upravo u tu namjenu. Sadržajno je ugovor priredila banka i radilo se o tipskom ugovoru. Navela je da joj je od strane djelatnika banke rečeno da se naknade koje mora platiti plaćaju iz iznosa kredita time da joj nije rečeno koji će to troškovi biti kao ni to što bi se konkretno tom naknadom i troškovima pokrivalo točnije koji bi to troškovi i usluge bili. Mišljenja je da ni na koji način nije mogla utjecati na navedenu naknadu, već je to bila opcija uzmi ili ostavi što znači da je plaćanje te naknade bila njezina obveza i uvjet za dobivanje kredita. Ugovor je pročitala i primjedbe na isti nije stavljala.

11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. To iz sljedećih razloga.

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužiteljice te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogla utjecati budući je plaćanje iste bio uvjet za dobivanje kredita te da se radilo o tipskom ugovoru koji je sadržajno priredila banka.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju utvrđenja navedenog.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42, 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 200,00 EUR, podnesak 17.12.2026. 200,00 EUR, ročište 30.3.2026. 200,00 EUR ili ukupno 600,00 EUR te 25% PDV-a 150,00 EUR ili ukupno 750,00 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 2. travnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.