Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-64/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, po objavi 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 3. točke 4. Ugovora o kreditu br. 514005140030242-60010441504/2005., sklopljenog 24. ožujka 2005. između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, potvrđenog 25. ožujka 2005. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OU-113/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„….obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 4. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 514005140030242-60010441504/2005., sklopljenog 24. ožujka 2005. između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, potvrđenog 25. ožujka 2005. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OU-113/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 11.184,53 € (slovima: jedanaest tisuća stotinu osamdeset četiri eura pedeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koja teče na iznos:

- 22,13 € tekućom od 16.10.2007.

- 22,72 € tekućom od 16.11.2007.

- 22,07 € tekućom od 16.12.2007.

- 22,81 € tekućom od 16.01.2008.

- 23,10 € tekućom od 16.02.2008.

- 21,85 € tekućom od 16.03.2008.

- 23,56 € tekućom od 16.04.2008.

- 22,07 € tekućom od 16.05.2008.

- 22,51 € tekućom od 16.06.2008.

- 21,99 € tekućom od 16.07.2008.

- 22,16 € tekućom od 16.08.2008.

- 22,15 € tekućom od 16.09.2008.

- 21,65 € tekućom od 16.10.2008.

- 24,22 € tekućom od 16.11.2008.

- 22,00 € tekućom od 16.12.2008.

- 41,97 € tekućom od 16.01.2009.

- 42,29 € tekućom od 16.02.2009.

- 38,22 € tekućom od 16.03.2009.

- 41,71 € tekućom od 16.04.2009.

- 40,12 € tekućom od 16.05.2009.

- 57,72 € tekućom od 16.06.2009.

- 54,83 € tekućom od 16.07.2009.

- 56,77 € tekućom od 16.08.2009.

- 57,10 € tekućom od 16.09.2009.

- 54,68 € tekućom od 16.10.2009.

- 55,99 € tekućom od 16.11.2009.

- 54,72 € tekućom od 16.12.2009.

- 57,05 € tekućom od 16.01.2010.

- 57,59 € tekućom od 16.02.2010.

- 51,62 € tekućom od 16.03.2010.

- 58,27 € tekućom od 16.04.2010.

- 55,73 € tekućom od 16.05.2010.

- 57,92 € tekućom od 16.06.2010.

- 73,89 € tekućom od 16.07.2010.

- 69,28 € tekućom od 16.08.2010.

- 85,25 € tekućom od 16.09.2010.

- 76,88 € tekućom od 16.10.2010.

- 70,51 € tekućom od 16.11.2010.

- 90,33 € tekućom od 16.12.2010.

- 98,49 € tekućom od 16.01.2011.

- 89,49 € tekućom od 16.02.2011.

- 90,67 € tekućom od 16.03.2011.

- 85,94 € tekućom od 16.04.2011.

- 87,35 € tekućom od 16.05.2011.

- 108,13 € tekućom od 16.06.2011.

- 111,11 € tekućom od 16.07.2011.

- 135,04 € tekućom od 16.08.2011.

- 127,85 € tekućom od 16.09.2011.

- 112,79 € tekućom od 16.10.2011.

- 109,61 € tekućom od 16.11.2011.

- 99,25 € tekućom od 16.12.2011.

- 104,34 € tekućom od 16.01.2012.

- 109,06 € tekućom od 16.02.2012.

- 109,21 € tekućom od 16.03.2012.

- 106,41 € tekućom od 16.04.2012.

- 107,25 € tekućom od 16.05.2012.

- 109,22 € tekućom od 16.06.2012.

- 107,57 € tekućom od 16.07.2012.

- 107,32 € tekućom od 16.08.2012.

- 105,41 € tekućom od 16.09.2012.

- 102,34 € tekućom od 16.10.2012.

- 106,01 € tekućom od 16.11.2012.

- 107,75 € tekućom od 16.12.2012.

- 107,12 € tekućom od 16.01.2013.

- 100,64 € tekućom od 16.02.2013.

- 105,02 € tekućom od 16.03.2013.

- 106,61 € tekućom od 16.04.2013.

- 6.490,10 € tekućom od 25.04.2013.,

sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.522,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. svibnja 2019. navodi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d., odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da su tužitelj i tužena 24. ožujka 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 514005140030242-60010441504/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog 25. ožujka 2005. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OU-113/2005, prema kojem mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 52.500,00 CHF. Ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa se sa početnih 4,25% godišnje, tokom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužena je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15.) ponudila tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te sa tuženom zaključio Aneks Ugovora o kreditu. Unatoč provedenoj konverziji, tužena nije u cijelosti vratila tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, i unatoč provedenoj konverziji, tužena je od tužitelja od dana sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015., naplatila iznos za koji ne postoji pravna osnova. Obzirom je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora. Poziva se i na odredbe članka 1111. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/1.1, 25/13., 89/14.) te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 28/13.). Stoga predlaže sudu donijeti presudu:

„I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju u roku 15 dana novčanu tražbinu u iznosu čiju će visinu, zajedno sa zakonskim zateznima kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita, koji se novčani iznos zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF imaju vratiti tužitelju, odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, te nakon što se provede odgovarajuće vještačenje

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

1.1. U podnesku od 6. veljače 2026. tužitelj je predložio da sud donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Osporava da bi bila provedena konverzija po predmetnom Ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.). Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tužena je dužna (a time i ovlaštena) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Zakonske odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, pa je pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno bespredmetno.

Tužena ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupala sukladno svim važećim kogentnim propisima. Postupala je sukladno važećem Zakonu o bankama (posebno se poziva na odredbe članka 172. stavka 2., članka 173. te članka 175. stavka 2.), zatim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama od čijeg stupanja na snagu je potrošače obavještavala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona, dok je sukladno članku 307. izradila i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavila "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.". Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tužene. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tužena utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tužena se u cijelosti pridržavala i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. "odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti". Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što pored navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tužena je u potpunosti poštovala sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tužene. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tužena kao banka trebala imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tužena i ispunila. Tužena sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tužene kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope.

Tužena dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi se pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu citiranog članka. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva, te sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjenja od strane radnika tužene, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Radnik banke je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Poslovna praksa tužene je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Tužitelju je i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi, prilikom solemnizacije je, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu, ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivanje ništetnosti istog. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tužene, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozite nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci upravi banke.

Tužena nadalje ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela da posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamate stope, što je razvidno iz ugovorene odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tužena ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Tužitelj je dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tužena slala tužitelju. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Stoga tužena u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tužena se poziva na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, pa se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, kreditni referent (radnik tužene) je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio izbor tužitelja, jer je tužena u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudila i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju ako bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, tužena ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" (koje mora biti shvaćeno u smislu "uvjeta dobre vjere" iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/ EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tužena ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužena u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tužena, jednako kao ni tužitelj, nije imala razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. Obzirom na navedeno, tužena, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tužena postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula I i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C- 186/16, u točki 3. Odluke. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik.

Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tužena ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnim propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su "pojedini potrošači banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke i sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće ..." VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenima u ovom postupku. Tužena ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Tužena je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tako je u svom glasilu pod nazivom "HYPO Times" iz 2005. godine upozoravala potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tužene i putem interneta te slano klijentima tužene poštom na njihove adrese. Proizlazi da je tužena aktivno radila na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako je u glasilu pod nazivom "HYPO Times" broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) pisala o "Kretanje tečaja u CHF i EUR", a u glasilu pod nazivom "HYPO Times" broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) o "Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF", a isto je navela i u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 6. rujna 2005. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima, zauzeo je pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

Naposljetku tužena ističe i prigovor zastare, a obzirom ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, jer se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tužena ističe da tužbeni zahtjev nije uredan jer tužitelj potražuje isplatu ne navodeći konkretan iznos, a pri tome niti kamate koje potražuje ne specificira prema dospijeću svakog pojedinog anuiteta. Ističe i da u predmetnoj pravnoj stvari nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku, naime tužitelj raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Predlaže sudu tužbu u cijelosti odbaciti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženoj troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate u roku 15 dana.

2.1. U podnesku od 3. ožujka 2022. tužena ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d., koja nije bila jedna od tuženih banaka u kolektivnoj parnici, dakle, ugovori zaključeni sa Slavonskom bankom d.d. nisu bili predmet preispitivanja u kolektivnom postupku, pa se tužitelj u konkretnom slučaju ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnoj parnici.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list 5 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list 6 spisa), Ugovor o kreditu br. 514005140030242-60010441504/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama od 24. ožujka 2005. (list 7-15 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (list 28 spisa), dokumentaciju (list 29-86 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope i otplatni plan (stranica 124-146 spisa), specifikaciju uplata (stranica 147-149 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 150-160 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 3. listopada 2021. (stranica 165-175 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 7. veljače 2022. (stranica 205 spisa), iskaz tužitelja (stranica 302-303 spisa), te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije saslušan svjedok EŽ, budući je tužena u podnesku od 12. ožujka 2021. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga. Nije saslušana svjedokinja GŽ niti javni bilježnik Biserka Arambašić, budući je tužena u podnesku od 19. prosinca 2025., odnosno u podnesku od 27. siječnja 2026. odustala od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Presudom ovoga suda poslovni broj P-319/2021-24 od 13. svibnja 2022., u točkama I. i II. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5140051400302 42-60010441504/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama od 24. ožujka 2005., sklopljenog između tužitelja i tužene, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu odnosno na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj švicarskog franka, u točki III. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 84.269,83 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u točki IV. naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 20.945,00 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, dok je u točki V. odbijen dio tužbenog zahtjeva odnoseći se na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-319/2021-25 od 13. svibnja 2022. tuženoj je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 625,00 kn u roku 15 dana.

4.1. Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-669/2022-2 od 14. siječnja 2025., a rješavajući o žalbi tužene i tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-319/2021-24 od 13. svibnja 2022. i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-319/2021-25 od 13. svibnja 2022., presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-319/2021-24 od 13. svibnja 2022. je ukinuta u točki I., II. i III., te u odluci o troškovima postupka, točka IV. izreke, kao i rješenje broj P- 319/2021-25 od 13. svibnja 2022., i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U točki 7. obrazloženja, drugostupanjski sud navodi da će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud izvođenjem predloženog dokaza na okolnost potpune obaviještenosti tužitleja o rizicima promjenjive kamaten stope i valutne klauzule u CHF, pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice, pa ako utvrdi da su ništeten odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i nalinu promjene kamatenx stope, utvrdit će visinu preplaćenmog iznosa, nakon čega će uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti i na zakonu utemeljenu odluku.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 3. točka 4.) i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 4. točka 1.), kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po Ugovoru o kreditu br. 514005140030242-60010441504/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama od 24. ožujka 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 24. ožujka 2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 52.500,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju kuće,

- da je ugovoren rok otplate kredita 15 (petnaest) godina (članak 3.),

- da je ugovorena kamata od 4,25% godišnje, dekurzivno (članak 3.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3. stavak 4.),

- da prva rata dospijeva do 1. svibnja 2005. (članak 3.),

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja (članak 3.),

- da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom

Ugovoru (članak 4. stavak 1.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da predmetni kredit nije konvertiran.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te

- da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja odnosno je li tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

9. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

10. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11. Prema stavu ovoga suda tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP- a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2005.g. u svrhu adaptacije kuće u kojoj živi, kao i da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke odnosno kuću koju je adaptirao sredstvima kredita nije unio u imovinu obrta odnosno tvrtke, u to vrijeme bio je zaposlen kao policijski službenik. Tužena tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Člankom 81. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala.

12.2. Na okolnost pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je u banku došao s namjerom da podigne kredit ili u kunama ili u eurima, da su mu u banci prezentirali kredit u CHF kao povoljniji za njega jer da mu za razliku od kredita u kunama i eurima ne treba više sudužnika, da je povoljnija kamatna stopa. Tada je prvi puta i čuo za taj kredit u CHF. Rekli su mu da je CHF stabilna valuta. Nisu mu rekli da može doći do promjene kamatne stope odnosno koji elementi utječu na promjenu iste. Nisu mu rekli niti da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji elementi utječu na promjenu tečaja. U početku rata kredita mu je iznosila 1.000,00 kn da bi pred kraj otplate narasla na 1.900,00 kn a uslijed promjene kamatne stope i tečaja. Da je znao da će doći do takvog povećanja rate kredita, ne bi potpisao ugovor o kreditu jer ne bi mogao plaćati toliku ratu. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora koje se tiču valute i visine kamatne stope. Ugovor su sačinili u banci i dan mu je na potpis. Pročitao je dijelove koji su mu bili bitni, i to iznos, rok otplate. Pročitao je i ostalo ali nije baš sve razumio, nije financijski stručnjak, radio je u policiji a inače je diplomirao kriminalistiku. Bio je kod javnog bilježnika na ovjeri ugovora ali ni on mu nije pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Kredit je otplaćivao sam i to na način da mu se iznos rate kredita svaki mjesec skidao sa plaće, kredit je redovno plaćao i nije dolazio u zakašnjenje s mjesečnim obrocima otplate. Kada mu je otplata postala tegobna otišao je u banku tražeći moguće rješenje kroz prijevremenu otplatu ili na drugi način. Odgovarali su mu da je tako i drugima, na kraju je posudio novce i prijevremeno otplatio kredit.

12.3. Uvidom u metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HypoAlpe-Adria-Bank d.d. od 1. siječnja 2011., objave u glasilima, biltenima, ovaj sud je ocijenio da je terminologija koju koristi Banka u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja, kao prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva. Jednako tako, utvrđeno je da je banka putem obavijesti o parametrima kamatne stope, obavještavala tužitelja o promjeni kamatne stope, koju je jednostrano mijenjala.

12.4. Prema stavu ovoga suda obavijesti tužene glede Metodologije promjene kamatnih stopa su uslijedile nakon zaključenja Ugovora o kreditu tužitelja i pravnog prednika tužene i ne mogu se smatrati pravovremenim, dakle nisu učinjene u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Jednako tako tužena nije dokazala da je tužitelj upoznat sa sadržajem objava u glasilima, biltenima i sl. Nastavno, tužitelj iznosi da nije bilo pregovora oko uvjeta kreditiranja, te da mu od strane djelatnika banke nije pojašnjeno koji elementi utječu na promjenu kako kamatne stope tako i tečaja švicarskog franka, odnosno da bi uslijed promjene istih moglo doći do značajnog povećanja rate kredita. Također, sam izbor valute iz Zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Prema iznijetom, tužena, na kojoj je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tijekom postupka to nije dokazala, dok iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

12.5. Budući se o odredbama članka 3. točke 4. i članka 4. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene (odnosno pravnog prednika tužene - Slavonske banke d.d.) u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

12.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

12.7. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO-a/91. propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti odredbama članka 3. točke 4. i članka 4. stavka 1. Ugovora o kreditu. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. a ističe 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. svibnja 2019. ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 27. svibnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

13.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi razlike po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu, te po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 3. listopada 2021. proizlazi:

- da je kredit prijevremeno otplaćen 24. travnja 2013.,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu iznos od 21.622,58 kn / 2.869,81 eur (Tablica 3.),

- da je tužitelj tijekom otplate kredita platio više radi porasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznos od 62.682,27 kn / 8.319,37 eur (Tablica 3.),

- da ukupna preplata tužitelja uključujući preplatu temeljem povećanja kamatnih stopa i tečajne razlike iznosi ukupno 84.304,85 kn / 11.189,18 eur.

14.2. Tužena je podnesku od 27. siječnja 2022. iznijela prigovor na nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer da je vještak naveo pogrešan tečaj na dan 1. siječnja 2006.

14.3. U podnesku od 7. veljače 2022. sudski vještak se očitovao na primjedbu tužene da je u svom nalazu i mišljenju za dan 1. siječnja 2006. naveo pogrešan tečaj, na način da je naveo da su navodi tužene točni, da je za navedeni dan greškom naveo tečaj u visini 4,882683, dok je ispravan tečaj za isti dan iznosio 4,752000. Navedeni tečaj utjecao bi na izračunati iznos tečajne razlike na dan 1. siječnja 2006., te primjenom ispravnog tečaja na isti dan ne bi bilo preplate po osnovu tečajne razlike, a koja je prikazana u iznosu od 35,02 HRK. Stoga bi i ukupan zbroj tečajne razlike iznosio 62.647,25 HRK, umjesto u nalazu i mišljenju vještaka prikazanih 62.682,27 HRK. Tada ukupna preplata po osnovi preplate kamate i tečajne razlike iznosi ukupno 84.269,83 HRK / 11.164,53 eura, umjesto u nalazu i mišljenju prikazanih 84.304,85 HRK.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

15. Tužena je podnesku od 27. siječnja 2022. iznijela da se protivi preinaci tužbe učinjenoj podneskom tužitelja od 12. prosinca 2021., koju je tužitelj preinačio jer da je istaknuo nove deklaratorne tužbene zahtjeve u točki I. i točki II., potom je u točki III. utužio iznos od 84.304,85 kuna. Tuženik navodi kako je jasno da je u odnosu na ranije postavljeni tužbeni zahtjev učinjena preinaka, a obzirom da je prethodni postupak u ovom predmetu ranije već zaključen, to ista nije dopuštena. Ovakvo protivljenje tužene nije osnovano. Naime, u smislu odredbe članka 190. ZPP-a radi se o slučaju, u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, budući ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kojim raspolaže vještak financijske struke. U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu iz članka 186.b stavka 2. ZPP-a, a činjenica da ga sud prvog stupnja propustio pozvati da u određenom roku postavi tužbeni zahtjev, kako to nalaže odredba člana 186.b stavka 4. ZPP-a, ne predstavlja povredu, tim više što je tužitelj po primitku nalaza financijskog vještaka odredio tužbeni zahtjev sukladno istom. Uostalom sud je raspravnim rješenjem 24. ožujka 2026. dopustio preinaku tužbe. U odnosu na deklaratorni dio zahtjeva koji je tužitelj postavio u podnesku od 12. prosinca 2021., ovaj sud napominje da, iako se tužena usprotivila takovoj preinaci, ista se u nastavku postupka upustila u raspravljanje po tako postavljenom tužbenom zahtjevu, jer ga je izrijekom osporila, pa se ima smatrati da je pristala na isti. Uostalom i sud je svrsishodnosti radio dopustio tako postavljeni tužbeni zahtjev.

16. Na ročištu 24. ožujka 2026. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

17. U odnosu na navod tužene da je sud dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad su plaćani manji anuiteti kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit otplaćen, ovaj sud navodi da nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo. Stoga je na ročištu 24. ožujka 2026. odbijen i prijedlog tužene za dopunom financijskog vještačenja na način da se utvrde manje plaćeni iznosi.

18. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO-a/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

18.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2017. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

19. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 11.184,53 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje.

19.1. Tužitelju je odmjeren parnični trošak sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav podneska od 10. prosinca 2019. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 17. veljače 2020. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 19. ožujka 2021. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 3. svibnja 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 12. prosinca 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 4. veljače 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 28. veljače 2022. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8. ožujka 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 13. svibnja 2022. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

- sastav žalbe protiv odluke o trošku u iznosu 125,00 eura (Tbr. 10. točka 4. Tarife),

- sastav podneska od 8. srpnja 2022. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. veljače 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 24. ožujka 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 2. travnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 2.375,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.968,75 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 eur, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 euro, za presudu u iznosu od 89,59 eura, za žalbu protiv odluke o trošku u iznosu 39,82 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 3.483,06 eura.

19.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2. ožujka 2020., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, naime u istom tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu za tužbu. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. veljače 2021., budući isti također nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. svibnja 2021., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, naime u istom tužitelj obavještava sud da je plaćen predujam za sudsko vještačenje. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 8. srpnja 2022., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 17. veljače 2025., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

19.3. Tužena je izjavila žalbu protiv presude ovoga suda poslovni broj P-319/2021- 24 od 13. svibnja 2022. s kojom je uspjela, jer je ta odluka ukinuta, te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe u iznosu 625,00 eura (Tbr. 10. točka 1. u vezi s Tbr. 7. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 781,25 eura. Priznat joj je i trošak plaćene pristojbe za žalbu u iznosu od 179,18. Ukupno je tuženoj priznat troapk u iznosu 960,43 eura.

19.4. Nakon prijeboja troškova stranaka, i to troška tužitelja u iznosu 3.483,06 eura i troška tužene u iznosu 960,43 eura proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.522,63 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 2. travnja 2026., kao dana presuđenja, pa do isplate.

20. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 2. travnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu