Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P- 183/2025-13

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja JF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Marko Cvrković , protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri društvo s ograničenom odgovornošću; Kruno Knežević, radi Obvezno – ništetnost, protiv tuženika, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2026. u prisustvu punomoćnika tužitelja, 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3208369030 od 05.02.2007. godine zaključenog između tužitelja JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojom je određeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za trošak obrade kredita

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473da isplati tužitelju JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 281,25 eura, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 1.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 7. ožujka 2025. tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnom točke 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3208369030 od 05.02.2007. godine zaključenog između tužitelja JF, i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb.

1.1. Tužbu obrazlaže navodom da je odredbom čl.2. navedenog ugovora, određeno:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora” Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime , navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba sastavni dio formuliranog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-

III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g.

1.2. Kolike troškove kredita je tuženik naplatio tužitelju, istome nisu poznati, zbog čega se prethodno obratio tuženiku sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe i sa zahtjevom za isplatu navedenog kredita, međutim odluku povodom zahtjeva nije primio.

2. U odgovoru na tužbu t uženik ističe da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208369030 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 05.02.2007. godine. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga jer je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu međutim tužitelj ničim nije dokazao da mu je iznos naknade za obradu kredita uistinu i naplaćen, nego tek paušalno u historijatu tužbe ukazuje na navodnu ništetnost iste, a čime tužitelj nije ni na koji način dokazao svoj pravni interes za utvrđenje ništetnosti iste. Odredba članka 187. ZPP-a određuje sadržaj deklaratorne tužbe koja – da bi bila dopuštena – osim pretpostavki koje mora ispunjavati svaka tužba (čl. 106. i čl. 186. ZPP-a) za podnošenje takve tužbe tužitelj mora imati pravni interes koji se – za razliku od kondemnatorne i konstitutivne tužbe – mora dokazati.

2.2. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.3. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 3208369030 od 5.2.2007. zahtjev za isplatom, iskaz tužitelja kao stranke u postupku.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o gotovinskom ne namjenskom kreditu br. 3208369030 od 5. veljače 2007. u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita obvezan platiti naknadu za obradu kredita.

5. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 2. ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora."

6. Sporno je među parničnim strankama da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka, da li je naplaćena naknada i da li je ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna.

7. U svezi istaknutog prigovora da ne postoji pravni interes iz razloga što je tužitelj podnio samo deklaratornu tužbu (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) za navesti je da pravni interes postoji već samim time što između stranaka postoji spor ili neizvjesnost o pravima i obvezama iz ugovora. Činjenica da tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev (za isplatu) zato što nema podatak o točnom iznosu koji je banka naplatila ne uklanja pravni interes za deklaratorni zahtjev. Upravo suprotno, utvrđenje ništetnosti često je prethodno pitanje za eventualni kasniji zahtjev za povrat (restituciju). Nije nužno kumulirati deklaratorni i kondemnatorni zahtjev jer pravni interes postoji ako odluka o utvrđenju može utjecati na daljnje ostvarivanje prava (npr. povrat naplaćene naknade). Slijedom navedenog sud zaključuje da na strani tužitelja postoji pravni interes za deklaratornu tužbu pa odbacivanje tužbe samo zato što nije postavljen kondemnatorni zahtjev nije osnovan. Za navesti je da postoji trend sudske prakse koji dopušta deklaratorni zahtjev samostalno.

8. U vezi navoda tuženika da nije naplatio naknadu za obradu kredita i da to utječe na postojanje pravnog interesa za navesti je slijedeće. Pravni interes znači da tužitelj mora dokazati da je njegovo pravo povrijeđeno ili ugroženo i da će sudska odluka konkretno poboljšati njegov pravni položaj. U ovom parničnom postupku tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnost sporne odredbe i od usvajanja tog zahtjeva zavisi kasnije usvajanje zahtjeva za povrat naplaćene naknade za obradu kredita.

9. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj dokazuje da je banka imala pravo naplatiti naknadu, a tužitelj saslušan kao stranka u postupku potvrdio je da je banka naplatila naknadu za obradu kredita i to je po ocjeni ovog suda dovoljno za postojanje pravnog interesa tužitelja. Osim toga sam tuženik u odgovoru na tužbu se poziva na izvadak iz Upute službenicima banke za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (koji je dostavio uz odgovor na tužbu str. 66-67 spisa) pri tom tuženik navodi da su sigurno službenici tuženika komunicirali sa tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade (da li iz sredstava kredita ili vlastitih sredstava tužitelja), a u kojoj se navodi da se naplata za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge, te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. S jedne strane tuženik navodi da naknada nije naplaćena, a s druge tvrdi da je službenik banke morao postupiti po osnovnoj uputi i od tužitelja pribaviti podatak na koji način će platiti navedenu naknadu. Daljnji komentar je suvišan. Navedenim dokaznim sredstvima tužitelj je učinio vjerojatnim naplatu naknade. Time što tužitelj nije dokazao iznos naplaćene naknade ne može se izvesti zaključak da ta naknada nije naplaćena. Naime, iznos naplaćene naknade može se utvrditi naknadno po kondemnatornoj tužbi time što će sud prihvatiti prijedlog tužitelja i naložiti tuženiku da dostavi dokumentaciju, ili će se iznos naknade utvrditi financijskim vještačenjem odnosno uvidom u poslovne knjige.

10. Slijedom navedenih utvrđenja tužitelj primjenom odredbe čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita i nema uvjeta za odbačaj tužbe.

11. U odnosu na spornu okolnost da li tužitelj ima status potrošača, informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi potreba tužiteljevog kućanstva i da u to vrijeme, a niti kasnije nema otvoren obrt niti se bavi nekom poslovnom aktivnošću. Vezano uz zaključenje predmetnog ugovora o kreditu tužitelju je rečeno da je sukladno poslovnoj praksi banke dužan platiti naknadu za obradu kredita i da je po toj osnovi banka određeni iznos ustegnula prilikom isplate kredita. Osim toga sud je utvrdio da su tužitelju bila potrebna sredstva ostvarena po kreditu i kada je zatražio kredit i kad mu je isti odobren da nije bilo razgovora i pregovora o uvjetima kreditiranja i da je uz uvjete koje je banka odredila mogao zaključiti predmetni ugovor ili odustati od kredita. Stoga je tužitelj nemajući izbora prihvatio već zgotovljeni ugovor i potpisao.

12. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da je namjena kredita bila za zadovoljenje kućnih potreba tužitelja, što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba kućanstva.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Čitajući sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i dovodeći ga u vezu sa iskazom tužitelja sud je utvrdio kako je isti bio pripremljen od strane tuženika kojim nije ostavljena mogućnost tužitelju da utječe na uvjete kreditiranja jer mu je rečeno da naknadu koju odredi banka je dužan platiti ukoliko želi zaključiti ugovor o kreditu, te je isti ugovor izraz samo interesa tuženika. Tužitelj nije obaviješten prije isplate kredita koji iznos naknade je dužan platiti tuženiku po osnovu čl. 2. ugovora o kreditu, naime u istom nema iznosa pa čak niti postotka koji je dužan platiti, a o toj činjenici tuženik nije obavijestio tužitelja nekom drugom dokumentacijom. Stoga se sa sigurnošću može tvrditi da sporna ugovorna odredba nije rezultat pregovora, niti je tuženik objasnio tužitelju spornu ugovornu odredbu što je bio dužan. Navedena utvrđenja upućuju da je riječ o tipskom ugovoru.

16. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da tužitelj nije upoznat od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini u kojoj je naplaćena i koje to troškove ona pokriva jer tuženik – banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezane za sklapanje ugovora o kreditu kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja ugovora.

17. Tuženik je kao trgovac bio dužan da upozna tužitelja sa svim naprijed navedenim, a ne da iznosi paušalne ocjene da su tužitelju objašnjene sve ugovorne odredbe jer za takve navode nije pružio nikakve dokaze, a na tuženiku je teret dokaza. Naime, banka naplaćuje navedenu ulaznu naknadu i stoga je ona obvezna dati pojašnjenja klijentu banke.

18. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada niti koliko iznosi u trenutku potpisivanja ugovora stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

19. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelju naknada naplaćena od strane banke prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita.

21. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 2. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za osobne potrebe kućanstva.

21. Ostale ugovorne odredbe (promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika) predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

22. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

23. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1.,. i čl. 164. ZPP-a. VPS je 200,00 eura.

Tužitelj je uspio u sporu te mu na ime zastupanja po odvjetniku pripada trošak sastava tužbe 50,00 eura, pristupa na ročište 10.2.2026. iznos od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 19.1.2026. iznos od 50,00 eura, ročište 24.3.2026. iznos od 50,00 eura, ročište za objavu presude 25,00 eura, ukupno 225,00 eura PDV 56,25 eura ukupno 281,25 eura.

Sud je tuženika odbio sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 1.000,00 eura jer nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 2. travnja 2026.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Kruno Knežević