Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: Pr-172/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Borni Mišiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnici Natali Kotlar iz Zagreba, protiv tuženika ŽF, vlasnik obrta [obrt], [adresa], radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.307,17 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 10. kolovoza 2024.g., pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučena tužba u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 4.825,46 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. listopada 2024. podnio tužbu radi naknade štete. U tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je 5. ožujka 2024. prilikom rada kod tuženika zadobio ozljedu na radu. Do nezgode je došlo prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka i za vrijeme redovnog radnog vremena na način da je tužitelj prilikom rada rukom pokušao zaustaviti bocu pod tlakom koja je krenula padati kako bi spriječio puknuće i moguću eksploziju kojom prilikom je ozlijeđen. Za štetu je odgovaran tuženik koji je propustio osigurati uvjete za siguran rad. Tužitelju je kao posljedica štetnog događaja zaostao ožiljak od operacije koji u naravi predstavlja naruženje. Tužitelj je zbog posljedica predmetnog ozljeđivanja bio privremeno nesposoban za rad zbog čega je pretrpio izgubljenu zaradu jer tuženik nije u zakonskom roku od osam dana od ozljeđivanja podnio Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) prijavu ozljede na radu i stoga tužitelj nije ostvario naknadu u visini plaće, nego umanjenju naknadu za vrijeme bolovanja. Tužitelju je naknadno 7. kolovoza 2024. priznata ozljeda na radu od HZZO-a. Tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao u srpnju 2024., a u 2024. godini nije koristio godišnji odmor niti mu je tuženik isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenih bolova, straha, duševnih boli, smanjenje životne aktivnosti i naruženje, kao i naknadu za tuđu pomoć i njegu, izgubljenu zaradu i neiskorišteni godišnji odmor. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da tužitelj nije trebao držati nikakvu bocu, a LF koji je zadužen za varenje i boce rekao je tuženiku kako tužitelja nije zvao da mu pomogne ili pridrži nešto. Nadalje navodi da poštuje sve sigurnosne mjere i za dizanje tereta ima tri dizalice i tri viličara. Smatra kako tužitelj pokušava izvući odštetu od poslodavca, kao što je to pokušao i kod ranijeg poslodavca.

3. Tužitelj je podneskom od 12. svibnja 2025. smanjio / djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 5.767,77 EUR zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka, a tuženik se navedenom smanjenju nije protivio. Također, tužitelj je na ročištu 10. ožujka 2026. povukao dio tužbe koji se odnosi na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 369,60 EUR, a tuženik je izjavio da pristaje na navedeno povlačenje.

4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja u skladu s člankom 193. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/2025, dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o radu, otkaz ugovora o radu, ispis isplata, medicinsku dokumentaciju, izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, prijavu ozljede na radu, pogledao fotografiju priloženu spisu, pročitao nalaz i mišljenje vještaka dr. Vjekoslava Čuljka te je na glavnoj raspravi 10. ožujka 2026. osobno pogledao ozljedu tužitelja i saslušao tužitelja i svjedoka LF.

6. Na temelju ovako provedenog postupka, a u skladu s člankom 8. ZPP-a sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Među strankama je nesporno da su prilikom štetnog događaja bili prisutni samo tužitelj i svjedok LF, da je ozljeda na radu tužitelju priznata 7. kolovoza 2024. kao i da se tužitelj obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom 12. kolovoza 2024.

8. Uvidom u ugovor o radu sud je u bitnom utvrdio da su tužitelj i tuženik 4. listopada 2022. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje posla pomoćnog bravara. Ugovoreno je kako tužitelj na temelju ugovora započinje s radom 4. listopada 2022., a mjesto obavljanja rada je [adresa]. Radno vrijeme tužitelja je 40 sati tjedno unutar 5 radnih dana (ponedjeljak – petak). Ugovorena plaća iznosi 5.000,00 kuna. Također, ugovor sadrži potpis tužitelja i tuženika.

9. Uvidom u otkaz ugovora o radu sud je utvrdio da je tužitelj dao otkaz navedenog ugovora i to s danom 31. srpnja 2024., a primitak kojeg je tuženik potvrdio svojim pečatom i potpisom.

10. Uvidom u ispis isplata (kroz sustav e-spisa jer fizički ispis nije kompletan), sud je utvrdio da je prosječna plaća tužitelja za siječanj, veljaču i ožujak iznosila 677,20 EUR dok je nakon toga primao umanjenju naknadu.

11. Uvidom u izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju 5. ožujka 2024. – 22. srpnja 2024. bio privremeno nesposoban za rad.

12. Uvidom u prijavu ozljede na radu sud je utvrdio da je tužitelju priznata ozljeda na radu i to 7. kolovoza 2024., a koju okolnost su stranke tijekom postupka učinile nespornom.

13. Uvidom u medicinsku dokumentaciju, fotografiju ozljede, osobnim uvidom u ozljedu na ročištu 10. ožujka 2026. te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka dr. Vjekoslava Čuljak, sud je utvrdio sljedeće. Tužitelj je zadobio ozljedu rupture donje tetive dvoglavog mišića lijeve nadlaktice pomakom ulomaka. Tužitelj je nadalje trpio fizičke bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta sedam dana, lakog intenziteta 50 dana i povremene bolove lakog intenziteta tri mjeseca. Nadalje, tužitelj je pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju pet – deset minuta, sekundarni strah jakog intenziteta jedan – dva dana, sekundarni strah srednje jakog intenziteta sedam dana i sekundarni strah lakog intenziteta mjesec dana. Kod tužitelja je zaostala naruženost lakog stupnja ponekad vidljiva trećim osobama (za vrijeme nošenja kratkih rukava). Tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega dva – tri sata dnevno dva mjeseca, a umanjenje životnih aktivnosti kod tužitelja iznosi 5 % radi zaostalih povremenih bolova u lijevoj ruci u umanjenja grube motoričke snage lijeve ruke.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan, uvjerljiv i u skladu pravilima struke, a stranke su se suglasile s nalazom i mišljenjem te nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka.

15. U svom iskazu tužitelj u bitnom navodi da je ozljedu zadobio tako što je pomagao LF koji je bio zadužen za varenje spojeva na konstrukciji. Pomagao mu je podići aparat za varenje zajedno s kojim je bila i sporna boca. Prilikom dizanja navedenog i spuštanja na zemlju kolica na kojima je sve to stajalo su se zbog njegovog pritiska zacimala i sve gore navedeno se počelo urušavati te je boca krenula padati na njega. Tužitelj ju je potom refleksno uhvatio rukom, ali je nije mogao zadržati i ona je udarila u tlo. Nakon toga je osjetio bol u lijevoj ruci i sve prijavio tuženiku koji mu je rekao da ako ne može raditi neka ide kući. Isti dan se javio u bolnicu i rekli su mu da je riječ o ozljedi tetive koja zahtijeva operaciju. LF je u više navrata ranije pomagao u navedenom poslu jer je pomoćni radnik, a pomagao je samo njemu jer je to bio njegov posao. Prilikom pomaganja bili su prisutni samo on i LF. Kod tuženika su ukupno bila zaposlena tri radnika: on, LF i JF. Tuženik nije sam prijavio ozljedu na radu, nego tek nekoliko mjeseci nakon štetnog događaja na moju inicijativu. Na bolovanju je bio otprilike pet mjeseci za koje vrijeme mu nije isplaćivana puna plaća, godišnji odmor za 2024. nije iskoristio, a nakon operacije mu je ostao ožiljak. I dalje osjeća bol u lijevoj ruci prilikom promjene vremena, a dok je bio na bolovanju osnovne životne aktivnosti je obavljao uz pomoć majke, sestre i prijatelja.

16. Svjedok LF u svom iskazu navodi kako nije vidio što se dogodilo, nego je čuo jaukanje nakon kojeg je tužitelj rekao da mu je puknula tetiva. Tetiva mu sigurni nije pukla zbog rada, nego zbog treniranja jer zbog posla kojeg on radi nije moguće da dođe do puknuća tetive. Osim toga, tužitelj se uopće nije ni trebao nalaziti u blizini boca jer to nije njegov radni zadatak niti je ikada prije obavljao radne dužnosti u vezi s bocama. Svjedok je nadalje naveo da je ranije trenirao s tužiteljem te se tužitelj prilikom treninga pretjerano forsirao., ali osobno nije vidio čin puknuća tetive. Svjedok nije vidio kad je sporna boca pala, a on osobno je kod tuženika montirao panele i ostale dodatne poslove na temelju ugovora o radu.

16.1. Punomoćnik tužitelja je prigovorio iskazu svjedoka navodeći da je isti zaposlenik tuženika i stoga ima razloga subjektivno iskazivati. Tužitelj također ističe kako je svjedok iskazao da više inje u dobrim odnosima s tužiteljem zbog čega je evidentno da ima razloga iskazivati na štetu tužitelja. Zaključno, tužitelj ističe kako su ozljede potvrđene i objektivizirane od strane stručnih liječnika, a to proizlazi iz dokumentacije u spisu.

17. Analizom iskaza tužitelja, s jedne strane, te navoda tuženika iz odgovora na tužbu i iskaza svjedoka s druge strane, sud je utvrdio da između navedenih navoda odnosno iskaza psotoje značajne kontradiktornosti. Tužitelj u svom iskazu da je pomagao svjedoku podići konstrukciju s bocom te su se zbog pritiska svjedoka kolica na kojima se nalazila konstrukcija zacimala i sve se počelo urušavati, a svjedok tvrdi kako uopće nije ni vidio što se dogodilo, nego samo čuo jaukanje tužitelja. Drugim riječima, iskaz tužitelj počiva na tezi da su prilikom pada boce tužitelj i svjedok zajedno dizali odnosno spuštali konstrukciju dok svjedok kategorički negira da se to dogodilo. Osim svjedoka, i tuženik u odgovoru na tužbu dovodi u pitanje da je u konkretnom slučaju riječ o ozljedi na radu. U takvim okolnostima, tužiteljeva tvrdnja o navodnoj ozljedi na radu se svodi isključivo na vlastiti iskaz, kojeg izravno pobija iskaz osobe za koju tužitelj tvrdi da je bila prisutna prilikom nastupanja spornog događaja – LF. U opisanoj situaciji sud je povjerovao iskazu svjedoka LF koji nije neposredno zainteresiran za ovaj ishod ovog postupka, nasuprot iskazu tužitelja kod kojeg postoji neposredni interes u pogledu ishoda postupka.

18. Stoga je sud zaključio kako tužitelj nije dokazao da je ozljeda, koja sama po sebi nije sporna, nastupila upravo na radu odnosno u vezi s radom. S tim u vezi, potrebno je naglasiti kako ni činjenica što je tužitelju u upravnom postupku priznata ozljeda na radu ne utječe na drukčiji zaključak ovog suda. Naime, parnični sud nije vezan odlukom upravnog tijela u pogledu postojanja uzročno – posljedične veze.

18.1. Tako primjerice, Općinski građanski sud u Zagrebu u presudi P- 1948/2024-13 od 24. veljače 2025. zauzima shvaćanje da, iako je parnični sud načelno vezan odlukom upravnog tijela, u parnici radi naknade štete koju tužitelj potražuje na ime novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu sud je ovlašten ispitivati jesu li upravo zadobivene ozljede osiguranika tužitelja u predmetnom štetnom događaju u određenom dijelu prouzročile trajni gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja, osobito u slučaju kada pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja u upravnom postupku priznanja prava na invalidsku mirovinu nije određeno kojom je ozljedom na radu dijelom uzrokovan trajni gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja. Drugim riječima, sud tada može na temelju pruženih mu dokaza utvrđivati postoji li uzročno-posljedična veza između ozljede na radu i umirovljenja osiguranika tužitelja, pri čemu nalaz i mišljenje vještaka iz upravnog postupka radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja sud cijeni i uzima u obzir kao i svaku drugu ispravu, odnosno dokaz, prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica.

18.2. Povodom žalbe protiv potonje presude Županijski sud u Bjelovaru je donio odluku Gž 336/2025-2 od 22. svibnja 2025. u kojoj potvrđuje shvaćanje prvostupanjskog suda navodeći da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i tuženiku je dopušteno u parnici dokazivati postoji li uzročno-posljedična veza između ozljede na radu i umirovljenja osiguranika tužitelja te o rezultatu dokazivanja i o utvrđenju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi pravo na odštetnu odgovornost tužitelja (pravno shvaćanje iz odluka VSRH broj Rev-x-165/2016 od 7. ožujka 2017., Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022. i dr.). Dakle, sam uzrok nesposobnosti za rad koji je bitan u ovoj parnici nije predmet odluke donesene u upravnom postupku, uslijed čega sud nije vezan za pravomoćnu odluku iz tog postupka u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između ozljede i priznanja prava na invalidsku mirovinu.

18.3. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž 2778/2022-2 od 21. svibnja 2024. u kojoj navodi: „Rješenje kojim je odlučeno o pravu osiguranice tužitelja na invalidsku mirovinu, a koje je H. kao upravno tijelo nadležno za odlučivanje o pravima iz mirovinskog osiguranja, donijelo u upravnom postupku odlučujući o pravu stranke u upravnoj stvari predstavlja upravni akt. Sve što je utvrđeno izrekom pravomoćnog upravnog akta donesenog u zakonitom postupku smatra se dokazanim, a stranka koja to osporava i tvrdi suprotno dužna je to i dokazati, što znači da je, u situaciji kada tuženik ospori da je invalidnost tužiteljevog osiguranika nastupila kao izravna posljedica ozljeda zbog prometne nezgode unatoč postojanju odluke upravnog tijela o priznavanju prava na mirovinu, na tuženiku teret dokaza postojanja uzročno posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja zadobivenih u prometnoj nezgodi s njegovim umirovljenjem (tako i Ustavni sud u svojoj odluci U-III- 3670/19 od 17. rujna 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 716/2022 od 31. kolovoza 2022., Rev 249/2022-2 od 18. siječnja 2022. i dr.).“ 18.4. Pitanjem mogućnosti utvrđivanja uzročno – posljedične veze u parničnom postupku unatoč provedenom upravnom postupku bavio se i VSRH u više svojih odluka (npr. Rev 1261/2021-2 od 2. veljače 2022., Rev 450/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev 408/2022-2 od 6. srpnja 2022., Rev 1222/2021-2 od 6. rujna 2022., Rev 1237/2021-3 od 7. rujna 2022., Rev 1367/2021-2 od 11. srpnja 2023., Rev 749/2023- 2 od 25. listopada 2023., Rev 318/2021-2 od 9. siječnja 2024. itd.).

18.5. Sumirajući navedeno i prilagođavajući citirana pravna shvaćanja iz judikature na činjenične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud zaključuje da činjenica što je u upravnom postupku tužitelju priznata ozljeda na radu ne onemogućuje ovaj sud da u okviru parničnog postupka radi naknade štete ispita postoji li uzročno – posljedična veza između nastale ozljede i štetnog događaja, kao što je to i učinjeno tijekom ovog postupka.

19. Nakon što je sud ocijenio dokaze i utvrdio pravno relevantne činjenice, na utvrđeno činjenično stanje trebalo je primijeniti mjerodavne pravne propise. U konkretnom slučaju, pitanje odgovornosti poslodavca potrebno je promatrati kroz prizmu dvaju zakonskih članaka.

19.1. Članak 111. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR) propisuje ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

19.2. Članak 25. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj: 71/2014, 118/2014, 154/2014, 94/2018, 96/2018, dalje: ZZR) propisuje kako se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

19.3. Dakle, temeljna pretpostavka odgovornosti poslodavca za štetu radniku je činjenica da je do ozljede došlo na radu ili u vezi s radom. To je izričito propisano u članku 111. stavku 1. ZR-a („Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom…“) dok u odnosu na ZZR takav zaključak proizlazi iz naslova članka 25. („Odgovornost za štetu na radu i u vezi s radom…“). Stoga je od odlučnog značaja definirati navedenu zakonsku sintagmu jer od toga ovisi značenje i primjena članka 111. ZR-a i članka 25. ZZR-a.

19.4. Zakonodavac ne daje definiciju spomenute zakonske sintagme, već taj zadatak prepušta sudskoj praksi. U judikaturi se pitanje značenja predmetne sintagme često otvaralo te su se uslijed toga ispofilirale određene sadržajne smjernice i kriteriji. Tako Županijski sud u Rijeci u odluci Gž R 615/2022-3 od 14. prosinca 2022. navodi da šteta na radu predstavlja onu štetu koja nastane prilikom obavljanja poslova koji predstavljaju izvršavanje obveza iz radnog (ugovorenog) odnosa, a štetom u vezi s radom se smatra ona šteta koju radnik pretrpi za vrijeme aktivnosti koje ne predstavljaju redovito obavljanje poslova i radnih zadataka, ali predstavljaju obvezu iz radnog odnosa. Dakle, riječ je o poslovima koje radnik ne obavlja redovito, ali ih obavlja po nalogu poslodavca i u skladu s ugovorom o radu. Ovakvu definiciju i distinkciju prihvaća i Županijski sud u Varaždinu koji u odluci u Gž 144/06-2 od 6. veljače 2006. dodatno navodi da se štetom u vezi s radom smatra ona šteta koja je nastala prilikom obavljanja djelatnosti koja nije direktno povezana s obavljanjem zadataka radnog mjesta, ali je potrebna radi obavljanja djelatnosti zbog kojih je zasnovan radni odnos (tako i Županijski sud u Splitu u Gž R 817/2019-2 od 1. lipnja 2020.).

19.5. Isto tako, sudovi naglašavaju da je primarni kriterij za supsumiranje nastale štete pod predmetnu sintagmu činjenica da je šteta povezana s radnim procesom tj. da je nastala prilikom obavljanja radnih poslova i zadataka (tako Županijski sud u Sisku u Gž 626/17-2 od 23. lipnja 2017.). Upravo stoga, šteta koja je nastala na putu od kuće do mjesta rada i obratno ne može predstavljati štetu na radu ili u vezi s radom jer takva šteta nije povezana s procesom rada (tako VSRH u Rev 1705/00-2 od 29. listopada 2003., Rev 1079/02-2 od 2. rujna 2004., Revr 871/05-2 od 9. svibnja 2006., Revr 159/07-2 od 3. srpnja 2007., Rev-x 205/10-2 od 7. rujna 2011., Županijski sud u Varaždinu u Gž 1452/13-2 od 17. prosinca 2013., Gž 1329/2020-2 od 25. studenog 2020.). Tako primjerice, VSRH u odluci Revr 600/2003-2 od 21. travnja 2004. naglašava da se šteta nastala na javnoj prometnici ne može smatrati štetom na radu ili u vezi s radom jer izlazi iz okvira tehnološkog procesa kao sastavnog dijela organizacije rada i poslodavac nema nikakav utjecaj na sigurnost radnika prilikom korištenja javne prometnice, a samim time nema ni uzročne veze između takve štete i procesa rada. Zbog istog razloga Županijski sud u Velikoj Gorici u odluci Gž 27/2025- 2 od 20. ožujka 2025. navodi da se štetom na radu ili u vezi s radom ne smatra ni šteta nastala na javnoj površini (pješačkom prijelazu). Nadalje, Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž 1478/09-2 od 11. ožujka 2010. ističe da se ozljeda prilikom treniranja nogometa u sklopu sportskog susreta koji je organizirao poslodavac za Dane hrvatskog šumarstva ne može smatrati ozljedom na radu ili u vezi s radom jer treniranje nogometa nema veze s procesom rada.

20. Uvažavajući supra analizirane kriterije prepoznavanja i shvaćanja zakonske sintagme "na radu ili u vezi s radom" te dovodeći ih u vezu s činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je ozljedu zadobio upravo na radu ili u vezi s radom, a što je temeljna pretpostavka odgovornosti poslodavca za štetu koju je pretrpio radnik.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

22. Odluka iz točke II izreke presude temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP- a.

Otok, 2. travnja 2026.

Sudac:

Borna Mišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Natali Kotlar, Zagreb – punomoćnik tužitelja

2. ŽF, vlasnik obrta [obrt], [adresa] – tuženik