REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6197/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Miši Živaljiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Miramarska 25, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja ĆD, odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika Krešimira Ćurkovića, odvjetnika, dana 02. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu broj 216-456/2006, zaključenog između stranaka dana 27. srpnja 2006., kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ništetne."

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, platiti tužitelju AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iznos od 793,66 eur sa zateznom kamatom od 6. kolovoza 2013. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke, pa sve do isplate.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske odluke suda pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke pa do isplate."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

r i j e š i o  j e

Tužba povučena za iznos od 2.685,99 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu dana 27. srpnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama koja redovna kamata je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, početno ugovorena kamatna stopa 5,25%, namjena kredita - kupnja novog motornog vozila. Navodi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, da je tužitelj preplatio s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iznos u visini od 26.217,40 kn. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, tužitelj se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda. Tuženik nadalje ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost time da citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu prava potrošača. Nadalje tuženik navodi da apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, osporava da bi ovaj sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 "ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF, da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Tuženik se poziva na odredbe čl. 172. stavak 2., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Navodi kako je tužitelj dobrovoljno potpisao Ugovor o kreditu i isti je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je utvrdio stvarnu volju stranaka. Tuženik se poziva na odluke Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017.godine i odluku Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.g.. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 27.07.2006. g. (list 5-15 spisa), otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, specifikaciju uplata po kreditu tužitelja (list 16-24 spisa), Potvrdu o otplati duga u cijelosti po kreditu (list 25 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Žbirac d.o.o. Split (list 26-40 spisa), stručne članke, odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 62-231 spisa), knjigovodstvenu karticu po kreditu tužitelja (list 269-279 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je svjedok DD i tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, ostaje kod istaknutog prigovora zastare sadržajno kao u podnesku od 30.09.2025. godine (list 297-299 spisa).

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika.

6. Predmet ovog spora su iznosi preplaćeni tijekom ugovornog odnosa što predstavlja razliku između iznosa koje je tužitelj preplatio tuženiku s osnova promjene kamatne stope.

7. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu saslušao svjedoka i tužitelja. Svjedok DD u svom iskazu navodi da je tužitelju trebao sudužnik kako bi mu banka odobrila kredit, da je on kao sudužnik išao s njim potpisati ugovor o kreditu, ne sjeća se da bi netko njemu ili tužitelju pojašnjavao rizike valutne klauzule. Nadalje ističe da je tužitelj otplaćivao kredit, a inače je on trebao kredit za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je u auto salonu Marijan u Splitu odabrao vozilo, vozilo mu je trebalo za osobne potrebe, otišao je kod tuženika jer je kod njih bila najpovoljnija visina kamatne stope kada je sklapao ugovor, a nakon što je sklopio ugovor kamatna stopa se mijenjala. Navodi da mu djelatnica banke nije pojašnjavala temeljem kojih parametara bi se mijenjala visina kamatne stope, a isto tako mu niti javni bilježnik nije pojašnjavao odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da nije tražio kod banke drugu vrstu kredita jer je ovaj bio najpovoljniji. Osobno je otplaćivao kredit i nije bio nositelj obrta. Navodi da je kupio vozilo Škoda Fabio i koristio je vozilo za osobne potrebe. Nadalje navodi da je imao OPG ali po njegovom sjećanju nije ga imao 2006. godine.

Iskazima saslušanog svjedoka i tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj bio nositelj OPG-a od 2004. godine po stajalištu ovog suda takva činjenica nije sama po sebi dokaz da tužitelj ne bi kupio i koristio vozilo za svoje osobne potrebe (tuženik suprotno ne dokazuje).

8. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 216-456/2006 od dana 27. srpnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 2. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,25% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju novog motornog vozila (članak 2. i 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 4. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je ugovoreno člankom 6. citiranog Ugovora za slučaj promjene kamatne stope Korisnik kredita suglasan je i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o promjenama kamatne stope i parametrima i tržišnim uvjetima koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblju.

9. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u članku 3., članku 4. i članku 6. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke o kamatnim stopama ili drugog akta Banke koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata tuženika.

Nije niti sporno da je tužitelj otplatio kredit dana 06. kolovoza 2013. godine (potvrda od 06.08.2013.g. - list 25 spisa).

Sud je uvidom u Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 23-25 spisa) utvrdio da je u vremenskom razdoblju od 28. srpnja 2006. godine do 31. kolovoza 2007. godine visina kamatne stope bila 5,25%, od 31. kolovoza 2007. godine do 29. veljače 2008. godine u visini od 5,60%, od 29. veljače 2008. godine do 30. studenog 2008. godine u visini od 6,50%, od 30. studenog 2008. godine do 31. ožujka 2009. godine u visini od 6,80%, te od 31. ožujka 2009. godine pa nadalje u visini od 7,30%.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

11. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

12. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

13. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

14. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, sada Addiko Bank d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja AD, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

15. Tužitelj zahtjeva isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

16. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika osnovanim. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine).

Slijedom navedenog zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 13. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je tužbu podnio dana 21. srpnja 2021. godine, dakle nakon što je nastupila zastara (zastarni rok nastupa s danom 14. lipnja 2019. godine).

Kako je tužitelj podnio tužbu nakon nastupa zastare to je sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

17. Sud u dokaznom postupku nije ocjenjivao nalaz i mišljenje vještaka Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić od dana 25.08.2025. godine jer je nastupila zastara u odnosu na tražbinu tužitelja.

Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 26.217,40 kn/3.479,65 EUR dočim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu iznosa od 793,66 EUR a koji iznos zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka (točka II. izreke uređenog tužbenog zahtjeva, točka II. podtočka II. izreke presude).

Tuženik se ne protivi smanjenju tužbenog zahtjeva. Kako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev to je sud odlučio kao u izreci ovog rješenja. Pri tome je sud imao u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) održane 26. travnja 2021.g. koje glase: " 2. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

18. Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspio u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka, jer potrošača može se odvratiti od ostvarivanja navedenog prava (Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužitelju kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o uspjehu u parnici, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da svaka stranka snosi svoj trošak.

U Zagrebu, 02. travnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku