REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-100/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku, iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. veljače 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika HV, odvjetničke vježbenice, dana 02. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210039945, broj kreditne partije: 7103715295, sklopljenog dana 28. lipnja 2007. godine između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao Kreditora i tužiteljice AV, kao Korisnika kredita, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i kojom se tužiteljica kao Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužiteljici AV, iz [adresa], iznos u visini od 153,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. koja visina se određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici AV, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 343,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 02. travnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3210039945 broj kreditne partije 7103715295 dana 28. lipnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 17.442,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da je ugovorena naknada za obradu kredita. Navodi da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita na način da je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi te je tuženik naplatio dana 29. lipnja 2007. godine naknadu za obradu kredita u visini iznosa od 1.155,51 kn. Navodi da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica ističe da se nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi pa se ista smatra nepoštenom (čl. 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača). Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava status potrošača tužiteljice, ističe prigovor zastare. Tuženik u cijelosti osporava navode da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim. Ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik se poziva na odredbu čl. 57. ZPP-a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje se poziva na čl. 4. stavak 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17, kao i na odluke Županijskih sudova. Navodi da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita pa je tužiteljica odmah bila upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, a ista je pokrivala operativne troškove, materijalne troškove, trošak trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (primjerice trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova. Osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita prouzročila bilo kakvu neravnotežu između ugovornih strana, ovdje tužiteljice i tuženika. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u promet po kreditu tužiteljice (list 4-9 spisa) Ugovor o kreditu od 28.06.2007.g. (list 10-14 spisa), Obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 82-83 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i povrat naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita.

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 153,36 EUR.

5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 13.03.2025. godine (list 90-92 spisa). Tužiteljica osporava istaknuti prigovor zastare.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

6. Sud je saslušao tužiteljicu na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala osobno vozilo za svoje potrebe, da je došla u banku gdje su joj predali ugovor, nisu joj tumačili ugovorne odredbe. Navodi da je pročitala Ugovor o kreditu prije potpisivanja, nije se posebno obazirala na ovu odredbu plaćanja naknada niti je shvatila da istu mora platiti. Osobno je otplaćivala kredit i u to vrijeme je radila kao profesor u školi.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka tuženik čini nespornom visinu naknade za obradu kredita koja je predmet spora. Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, protivi se navodima tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 31. ožujka 2025.g. (list 93-96 spisa).

8. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica s tuženikom dana 28. lipnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj partije 7103715295 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 17.442,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 2. stavak 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita, tužiteljica, obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora,

- da prema Obveznim radnjama pri odobravanju kredita propisana je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada se naplaćuje po odobrenju kredita na odobreni iznos kredita i to prilikom isplate kredita, a naknada se uvijek naplaćuje u kunama (nesporno između stranaka),

- da je tužiteljici predan Ugovor o kreditu i da joj djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe, ugovor je tužiteljica pročitala, ali nije shvatila da bi treba platiti naknadu za obradu kredita (iskaz tužiteljice),

- visina naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita nije sporna između stranaka.

9. Tužiteljica tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama Kredita povrijedio zakon na štetu tužiteljice, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivio tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da ugovoreni uvjeti za obradu kreditnog zahtjeva tj. odredba čl. 2. stavak 3. Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. Navodi kako su uvjeti za obradu kredita jasno određeni te kako je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva to nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP- a.

10. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužiteljica i tuženik ugovoreno je da je ugovorena naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja se naknada naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora o kreditu (čl. 2.stavak 3. Ugovora o kreditu).

Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ona pročitala Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da joj nitko nije tumačio ugovorne odredbe niti joj pojasnio na što bi se odnosila ugovorna naknada za obradu kredita koja se naplaćuje jednokratno, nije niti shvatila da treba platiti naknadu za obradu kredita.

Imajući u vidu navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud utvrđuje da tužiteljica i tuženik nisu pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva niti o visini takve naknade te tužiteljici nije pojašnjeno što obuhvaća (koje poslove) takva vrsta naknade obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužiteljica kao potrošač mogla ponuđeni ugovor uzeti ili ne.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio.

11. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, 125/2007, 89/209, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP), kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tj. naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1.551,51 kn za koji iznos nije obavještena tužiteljica da ga treba platiti tuženiku. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije joj nitko pojašnjavao ugovorne odredbe niti joj je objašnjeno koliko bi naknada iznosila niti je shvatila da istu treba platiti. Iskaz tužiteljice sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužiteljice odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Valja istaknuti kako pravilno tužiteljica interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne.

Navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

13. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Tužiteljica je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a što jasno i nedvosmisleno proizlazi iz iskaza tužiteljice koja navodi da je kupovala vozilo za osobne potrebe. Nadalje sud je uvidom u Ugovor o kreditu od 28.06.2007. godine utvrdio da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba.

14. S obzirom da je tužiteljica temeljem članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 153,36 EUR (1.155,51 kn) kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za obradu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

15. Nadalje sud ističe kako odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 2. stavak 3. Ugovora o kreditu od 28. lipnja 2007. godine, te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke presude.

16. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to iznos od 153,36 EUR (1.155,51 kn) s osnova naknade obrade konkretnog zahtjeva, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik čini nespornom. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

17. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primio tužiteljičinu uplatu prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

18. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

19. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a prema VPS koju je sud utvrdio rješenjem poslovni broj P-100/2025-8 od 19. rujna 2025. godine. Tužiteljici je priznat trošak koji se sastoji sastava tužbe od 01.02.2022.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.03.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 04.04.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 19.09.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 17.02.2026.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 275,00 EUR, priznat je trošak poreza u iznosu od 68,75 EUR, ukupno 343,75 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.154.

ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i odgovor na tužbu svaki u iznosu od 53,09 EUR jer je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 02. travnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužiteljici po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku