REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-4742/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Križanec, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marka Križanec, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika JI, odvjetničke vježbenice, dana 02. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju MI iz [adresa], iznos od 4.199,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.818,30 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 01. lipnja 2023. godine (kao podnošenja tužbe u ovom predmetu) do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. "

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice u iznosu od 1.052,78 EUR sa zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju MI, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.245,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 02. travnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu dana 08. srpnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 45.291,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak (CHF) ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica. Tužitelj navodi da je dana 10. ožujka 2016. godine sklopio Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu br. 83810/05 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je konvertiran kredit, ali da se nije time odrekao svojih prava za niti tražbine prema tuženiku koju ima temeljem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužitelj ističe uzevši u obzir ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli kako je preplatio pojedinačne iznose uslijed primjene ništetne valutne klauzule, pa je tuženik s osnova stjecanja bez osnove stekao ukupan iznos od 5.516,75 EUR (41.565,95 kn) uvećan za pripadajuće zatezne kamate koje je tuženik kao nepošten stjecatelj u obvezi vratiti od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate. Nadalje navodi da je Dodatkom Ugovora o kreditu navedeno da obveza korisnika kredita na ime nedospjele glavnice kredita na dana 14.03.2016.g. iznosi 9.412,13 EUR no kada bi se uzele u obzir sve uplate tužitelja tijekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije te činjenice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tada preostali iznos glavnice iznosi 63.765,62 kn pa u tom dijelu postoji razlika glavnice koju tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom u visini iznosa od 1.052,04 EUR/7.926,57 kn. Tužitelj potražuje i zatezne kamate na sve preplaćene iznose od dana svake pojedine uplate do dana konverzije u iznosu od 1.862,02 EUR/13.758,13 kn. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je u postupku kolektivne zašite pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa se nisu izvodili dokazi da li su sporne ugovorne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nedopuštene. Slijedom navedenog ističe kako neosnovano tužitelj navodi da se ima primijeniti na sve ugovore stajališta iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj prihvatio ponudu tuženika za konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, sklopili su Dodatak 1. Ugovoru o kreditu dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđeni iznos preplate tužitelja., te da su Dodatkom Ugovoru o kreditu stranke uredile svoje međusobne odnose i izmijenili kreditnu obvezu tužitelja. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04.03.2020.g. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u CHF tuženik navodi kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF i u svakom slučaju moralo mu je biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute budući se radi o jasnoj odredbi Ugovora o kreditu. Ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava pa je kao takva protumačena tužitelju od strane javnog bilježnika. U odnosu na nepoštenost ugovornih odredbi tuženik osporava činjenične navode tužbe. Tuženik navodi da je valutna klauzula dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje takve klauzule prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljenja vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa tužitelju. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer tužitelj ne dostavlja isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi osnov i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 08.07.2005.g. (list 10-17 spisa),Dodatak 1. Ugovoru o kreditu br. 823810/55 od 10.03.2016.g. (list 117-118 spisa), plan otplate kredita (list 119-121 spisa), dopis tužitelja, dopis tuženika (list 123-128 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor o kreditu tužitelja, knjigovodstvenu karticu po kreditu tužitelja (list 129-169 spisa), odluke Županijskih sudova, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 18-88, list 89-116, list 187-262, list 281-306, list 310-359), Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 83810/05 od 08.03.2017.g. (list 382-383 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, povrat preplaćenih iznosa, isplata razlike glavnice, isplata zatezne kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana konverzije.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare sadržajno kao u podnesku od 26. siječnja 2024. godine (list 268-359 spisa). U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, osporava istaknute navode tužitelja.

6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 83810/05 dana 08. srpnja 2005. godine na iznos od 45.291,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99% na rok od 168 mjeseci godina, stambeni kredit - kupnja stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu (Ugovor o kreditu – list 10-16 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu br. 83810/05 dana 10.03.2016.g. (list 117-118 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 83810/05 od dana 10.03.2016.g. kojim je ugovorena nepromjenjiva kamatna stopa u visini od 2,86%, te je izmijenjen čl. 6. Ugovora o kreditu i ugovorena je efektivna kamatna stopa koja iznosi 2,94% te je utvrđen ostatak glavnice u iznosu od 7.010,06 EUR (list 382-383 spisa).

7. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu br. 1 i br. 2. sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan, otišao je u poslovnicu tuženika i oni su mu ponudili kredit u CHF, nisu mu nudili drugu vrstu kredita, niti je tražio drugu vrstu kredita iz razloga jer su mu rekli da mogu mu odobriti za kupnju stana kredit u CHF pa može takav kredit prihvatiti ili ne prihvatiti. Navodi da je pročitao Ugovor o kreditu i mislio je da će mu uvijek biti isti iznos rate kredita. Nadalje iskazuje da ga djelatnica banke nije upozorila na bilo kakve rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF ili da bi se mijenjao tečaj u tolikoj mjeri da će se toliko povisiti rata kredita, a isto tako mu nije niti pojašnjavala temeljem čega bi se mijenjala kamatna stopa. Navodi da je po struci bolničar, da je gledao u ugovoru kolika je visina rate koju može otplaćivati i za njega je bilo sve u redu. Tužitelj navodi da je na poziv banke sklopio Dodatak ugovoru i konvertiran je kredit, rečeno mu je da to može potpisati, u banci ga je dočekao napisan ugovor i nitko mu nije rekao da bi se odriče svojih prava u odnosu na osnovni ugovor, a niti se on tih prava odrekao. Ističe da mu je bila niža rata za otplatu kredita nakon ove konverzije i da je konverzijom utvrđen jedan manji iznos koji je preplatio i taj iznos mu je vraćen na način da je banka umanjila buduće rate s tom preplatom. Tužitelj ističe da nije bio nositelj obrta, niti poslovnih djelatnosti, a osobno je otplaćivao kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

8. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka 1. Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati tj. da su stranke uredile svoje međusobne odnose Dodatkom 1. Ugovora o kreditu, te da tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili 08.07.2005. godine, jer su sklapanjem Dodatka 1. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate ili manje uplaćenog iznosa postignut sporazum. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak 1. Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka 1. Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak 1. Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

9. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 01. lipnja 2023. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 15. lipnja 2023. godine).

11. Uvidom u Dodatak 1. Ugovora o kreditu utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 14.03.2016. godine iznosi 9.412,13 EUR. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka 1. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima, a koju činjenicu tužitelj ne osporava.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

13. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

14. Iz sadržaja Dodatka 1. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 08.07.2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. - 3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da unatoč provedenoj konverziji kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekao.

15. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita. Sud je ocijenio kao irelevantne navode tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jer ista nije predmet ovog spora.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

16. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

Sud je imao u vidu i stajališta autora stručnih članaka u odnosu na konverziju kredita a na koje se poziva tuženik. Kako pravna znanost ima utjecaj na odluke sudova snagom svoje uvjerljivosti, a u dvojbi o primjeni stajališta Vrhovnog suda i pravnih autoriteta sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022 od 08. studenog 2022. godine kako je prethodno navedeno.

17. Imajući u vidu sadržaj Dodatka 1. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, sud je stajališta da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 16.07.2025. godine (list 388-402 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,99% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,99%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 41.562,88 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.516,42 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.602,12 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -212,64 EUR,

- ukupno obračunate zatezne kamate iznose 1.818,30 EUR,

- ukupno razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 7.932,18 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.052,78 EUR,

- Dodatkom br. 2. Ugovoru o kreditu preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.232,60 EUR,

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

20. Tužitelj u odnosu na tzv. negativnu razliku navodi da tražbinu tužitelja ne treba umanjiti za tzv. negativnu razliku jer ista nije predmet ovog spora.

Sud nije dosudio tuženiku navedene iznose tj. tzv. "negativnu razliku" niti umanjio dosuđene iznose koje zahtjeva tužitelj tužbenim zahtjevom budući da iste tuženik ne potražuje. Nadalje tužitelj uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud nije pri odlučivanju umanjio tužbeni zahtjev za negativnu razliku niti je navedeni iznos dosudio tuženiku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 580/07 od dana 29. kolovoza 2007. godine i poslovni broj Rev 2624/2015 od 23. siječnja 2019. godine.

Sud je odlučujući o prigovoru prijeboja imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti je podnio protutužbu pa sud nije umanjio utužene iznose kako to predlaže tuženik.

21. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 08.07.2005.g. sud je usvojio tužbeni zahtjev.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti mu je tumačila i predočila parametre na temelju kojih se može mijenjati kamatna stopa te su mu u banci ponudili jedino ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

22. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između pravnog predniak tuženika i tužitelja Ivana Bukvića, [adresa], iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužitelj nakon dostavljenog nalaza i mišljenja usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem kao u podnesku od 11.08.2025.g. (list 407-409 spisa). Navodi da svoju tražbinu umanjuje za iznos priznat preplate iz konverzije u iznosu od 2.369,35 EUR, a za preostali iznos preplate od 1.316,57 EUR umanjuje potraživanje s osnova više plaće razlike anuiteta s osnove promjene tečaja koje po vještaku iznosi 5.156,42 EUR, tako da zahtjeva isplatu s osnova više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja u iznosu od 4.199,85 EUR. Tužitelj navodi da ukupna tražbina u ovoj pravnoj stvari je 6.018,15 EUR (4.199,85 EUR + 1.818,30 EUR, ukupno 6.018,15 EUR).

24. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 5.516,42 EUR, potom po osnovi zateznih kamata od dana plaćenih pojedinačnih iznosa do dana konverzije utvrđeno je ukupno potraživanje tužitelja u visini iznosa od 1.818,30 EUTR. Nadalje je utvrđeno da je ukupno priznat tužitelju s osnova preplate utvrđen konverzijom iznos od 2.232,60 EUR.

25. Tužitelj svojim podneskom od 11.08.2025.g. godine navodi da umanjuje razliku glavnice za iznos priznate preplate iz konverzije a koja razlika glavnice je utvrđena u visini iznosa od1.052,78 EUR.

Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 1.052,78 EUR s osnova razlike glavnice (koji iznos razlike glavnice umanjuje priznate iznose preplate koja preplata je utvrđena izračunom konverzije u iznosu od 2.232,60 EUR prema nalazu i mišljenju vještaka, dočim tužitelj navodi da je utvrđena preplata u iznosu od 2.369,35 EUR).

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužitelj čini nespornim. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2005. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta.

26. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe kako tužitelj neosnovano navodi da nije ostvario potpunu restituciju jer je nastala razlika u glavnici. Naime ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisano prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Dodatka 1. Ugovora o kreditu mogao znati visinu kamatne stope za stambene kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na stambene kredita tuženika bile poznate u razdoblju od 2004. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, nije bio prisiljen prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika.

Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude za iznos od 1.052,78 EUR).

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim zahtjeva isplatu razlike glavnice kao pod točkom III. izreke presude.

27. Tužitelj zahtijeva isplatu zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak u iznosu od 1.818,30 EUR.

Tužitelj zahtijeva isplatu uglavničenih kamata tj. ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja od dana uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije u visini od 1.818,30 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe tj. 01. lipnja 2023. godine do isplate sukladno čl. 31. stavak 2. u svezi s člankom 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

Odredba čl. 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo o dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Tužitelj tužbenim zahtjevom iz točke 3. tužbe zahtjeva isplatu iznosa u visini 1.862,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2023. godine (dan podnošenja tužbe) pa do dana isplate. Nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova uglavničene zatezne kamate u visini iznosa od 1.818,30 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2023. godine do dana isplate.

Kao sporedno potraživanje kamata se može samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 31. Zakona o obveznim odnosima koje propisuju da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zapreke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužitelj u ovom slučaju ne zahtijeva isplatu procesne kamate (kamate na kamatu) već zatezne kamate koje je samo do podnošenja tužbe izrazila u apsolutnom iznosu dok od podnošenja tužbe zahtijeva obračun zatezne kamate na iznos glavnice.

Sud pri tome ističe kao je prethodno navedeno i obrazloženo da je prihvaćeno stajalište Vrhovnog suda zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022 od 08. studenog 2022. godine, a ne stajalište zauzeto u odluci poslovni broj Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. godine, a prema kojem stajalištu bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu zatezne kamate, ali ne i na preplaćene iznose.

28. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelju priznat izračunom konverzije preplaćeni iznos u visini od 2.232,60 EUR. Odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnice.

Sud je primjenom čl. 172. ZOO-a umanjio utuženi iznos s osnova uglavničene kamate u visini od 1.818,30 EUR za priznati preplaćeni iznos od 2.232,60 EUR, pa kako je viši iznos preplate koji je priznat tužitelju u izračunu konverzije to je sud odbio tužbeni zahtjev za isplatom zatezne kamate kako to tužitelj zahtijeva točkom 2. tužbenog zahtjeva iz podneska od 11.08.2025. godine (točka II. izreke presude).

Nakon što je sud umanjio tužbeni zahtjev tužitelja za priznati iznos preplate u visini iznosa od 2.32,60 EUR (2.232,60 EUR-1.818,30 EUR = 414,30 EUR) , sud je umanjio za preostali iznos preplate od 414,30 EUR s iznosom od 5.516,42 EUR koji je iznos preplate utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka s osnova više plaćene razlike anuiteta s osnova valutne klauzule pa bi sud dosudio tužitelju iznos od 5.102,12 EUR, a kako je tužitelj zahtijevao iznos u visini od 4.199,85 EUR to mu je sud dosudio navedeni iznos kako je to i zahtijevao točkom 1. tužbenog zahtjeva iz podneska od 11.08.2025. godine sve sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate (točka I. izreke presude).

Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

29. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

30. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 01.06.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 25.01.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 24.03.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.08.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.02.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 02. travnja 2026. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 1.350,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 337,50 EUR, ukupno 1.687,50 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici 50,08% priznat je trošak u iznosu od 845,10 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 1.245,10 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 EUR jer tužitelj je u obvezi dostavi dokumentaciju na kojoj temelji svoj tužbeni zahtjev tj. tužbu, nije priznat trošak sastava podneska od 21.06.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer isti nije bio nužan.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspio u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužitelju kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji mu je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužitelju samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspio u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (4.199,85 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

U Zagrebu, 02. travnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku