REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4007/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, a na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u parničnom predmetu tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 23. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.821,62 EUR (slovima: tisuću osamsto dvadeset jedan euro i šezdeset dva centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13,27 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 16,86 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 12,61 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 17,78 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,24 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 19,78 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 18,18 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,92 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,53 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,54 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,20 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 15,79 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 13,94 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 16,06 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 17,92 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,91 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 19,38 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 22,70 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,90 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,62 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,92 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,79 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 39,02 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 34,77 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 35,70 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 41,28 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 47,38 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,87 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 43,67 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 40,48 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,41 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52,16 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,62 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 65,43 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 61,19 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 54,42 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 54,28 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 53,62 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 56,01 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,66 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 58,80 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 57,07 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 57,73 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,80 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 57,73 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 57,87 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 56,81 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 54,95 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 57,20 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate, po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, nadoknaditi tužitelju ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ŠJ za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 23. svibnja 2023. navodi da je sklopio s tuženikom (ranije: Volksbank d.d.) ugovor o kreditu broj 782310 od 27. listopada 2005. na iznos 14.892,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je kredit dogovoren uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka, tj. tuženik te da je kredit ugovoren u valuti CHF. Ističe da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.821,62 EUR, kao posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti i to stoga što je potraživanje tužitelja u zastari, navodi da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe, sve kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, navodi da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe o ugovoru o kreditu koje su ovom tužbom ocijenjene kao ništetne nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama te prigovara načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2023. godine pa prigovara zastari utuženih iznosa jer je protekao rok iz čl. 230. ZOO, ako bi se spor kvalificirao kao naknada štete, rok iz čl. 226. ZOO, ako bi se spor kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, a ako bi se utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, tada je zastarni rok od 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla pa obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti. Smatra da nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita pa je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Smatra da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva i da se o istoj prethodno pregovaralo. Stoga nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja, a način na koji je kamatna stopa mijenjana, ovisio je isključivo o tržišnim uvjetima. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da se tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu broj 782310 (list 8-11 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 12-14 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 15-24 spisa) te je saslušan tužitelj (list 65-66 spisa).

3.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: /91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP-a). Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tužitelj je naveo da su svi dokazi provedeni te da predlaže donošenje odluke temeljem stanja spisa.

4. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu ukupno 1.821,62 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedica ništetnosti odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i odredaba u odnosu na valutnu klauzulu.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 782310 u iznosu od 14.892,00 CHF kao i da je ugovorom o kreditu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, odnosno da je odredbama ugovora ugovorena i valutna klauzula. Isto tako, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je valjanost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tijek zateznih kamata te prigovor zastare.

8. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora 27. listopada 2005. Riječ je o potrošačkom kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 14.892,00 CHF obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate. Člankom 2. toč. 1. Ugovora ugovorena je redovna kamata koja na dan sklapanja kredita iznosi 5,99% godišnje i koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Člankom 5. Ugovora ugovoreno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca, a namjena istog je kupnja vozila (čl. 3.). Člankom 8. Ugovora određen je način otplate iznosa kredita na način da tužitelj kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 217,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu, počevši od 1. prosinca 2005.

9. Iz otplatne tablice razvidne su uplate tužitelja na ime dospjele glavnice i dospjele kamate.

10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ponovno se ističe da ista nije sporna među strankama.

11. Tužitelj je saslušan na ročištu 23. veljače 2026. te je naveo da mu je kredit bio potreban radi kupnje osobnog automobila kojeg je koristio u osobne svrhe. Navodi da su ga u autokući uputili na Volksbanku radi podizanja kredita u svrhu kupnje automobila. Tužitelj je naveo da mu je djelatnik banke rekao da je ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu CHF najpovoljniji te ga je uvjeravao da se radi o iznimno sigurno kreditu I da je valuta CHF iznimno stabilna. Potom mu je djelatnik banke prezentirao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu te nije postojala mogućnost da tužitelj pregovara s bankom o uvjetima predmetnog ugovora o kreditu, već mu je isti bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Istaknuo je i da se ne sjeća je li mu djelatnik banke objasnio način izračuna kamatne stope na temelju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, jer je tužitelj iskazivao životno i logično, a njegov iskaz je i sukladan sa dokumentacijom u spisu. Iz navedenoga sud zaključuje da tužitelj nije određeno i precizno upozoren na posljedice mogućeg velikog povećanja rata kredita u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te da nije bilo pojedinačnog pregovaranja u odnosu na odredbe unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tamo osmotužene Sberbanke d.d. i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tamo osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

14. Navedenim odlukama utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03) i člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Člankom 502.c ZPP–a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom citiranom odlukama i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu jer je sklopljen 27. listopada 2005., donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

17. Uvidom u sami ugovor o kreditu, sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, utvrđeno je da isti sadrži sporne odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF (jer je iznos kredita određen kao kunska protuvrijednost i mjesečni anuitet kunska protuvrijednost) kao i o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope od strane banke (temeljem Odluke o kamatama i naknadama kreditora - banke).

18. Sporne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, netransparentnim promjenama kamatnih stopa, bez pregovaranja o tome sa korisnicima kredita te objašnjavanja parametara koji su tome prethodili, povrijedili interese potrošača.

19. Sporni ugovor o kreditu, sklopljen među parničnim strankama, ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, niti mu je prilikom njegovog potpisivanja, dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti. Tuženik, naime, tijekom ovog postupka nije dokazao takve okolnosti (čl. 7. i 219. ZPP –a).

20. Tuženik je unošenjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope na način da je način njezine promjenjivosti potpuno neodređen (sukladno Odluci tuženika), postupio suprotno načelima obveznog prava, i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te zabrani zlouporabe prava i time je od samog početka ugovornog odnosa tužitelja doveo u neravnopravan položaj jer je sporna odredba o promjenjivosti kamate bila takva da je tužitelj na temelju nje mogao znati jedino kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati niti ocijeniti zašto, kada i kako bi mu se tijekom kreditnog razdoblja kamatna stopa mogla kretati, odnosno mijenjati. Tužitelju buduća kamatna stopa, koja je bila ugovorena kao promjenjiva, na temelju sporne odredbe nije bila određena niti odrediva. Jedino što je tužitelju bilo određeno i precizno bila je upravo prva kamatna stopa u visini od 5,99%. Tuženik je propustio tužitelja upoznati sa parametrima koje će primjenjivati i koje je primjenjivao tijekom kreditnog razdoblja prilikom promjene kamatne stope. Isti nije tužitelju kao korisniku kredita na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji će sve čimbenici utjecati na njegovo formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

21. Na ocjenu suda da se radi o nepoštenoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru kreditu sklopljenom između parničnih stranaka nema utjecaja niti činjenica da je tužitelj potpisao da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja kreditora i ostali važeći akti kreditora jer prihvaćanje i takve unaprijed formulirane odredbe tuženika, ne čini niti daje spornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope (sukladno Odluci tuženika) karakter poštene odredbe u smislu odredbi ZZP.

22. Sporna je odredba o načinu promjene ugovorne kamate, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, nepoštena slijedom čega je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

23. Ovaj sud ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njegovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim, prilikom ugovaranja promjenjivosti kamatne stope tuženik, kao novčarska institucija, dužna je potrošačima pružiti jasne parametre o kojima ta promjenjivost ovisi.

24. U ovom postupku nije odlučno je li tuženik u utuženom razdoblju kamatnu stopu mijenjao u skladu s promjenjivosti parametara kojima je u svom poslovanju vezan. To iz razloga jer je upravo netransparentnost ugovorene odredbe razlog ništetnosti iste. Okolnost, što su možda i postojali objektivni razlozi promjene kamatne stope, ne utječe na činjenicu da tužitelj o takvim objektivnim razlozima ni na koji način nije bio obaviješten prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

25. Nadalje, među strankama su sporne i odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. U navedenim člancima određeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu u jednakim mjesečnim anuitetima obračunato po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća.

26. Sporne odredbe ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže uz valutu CHF identične su onima razmatranim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Naime, iz ugovora je razvidno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

27. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka nalaze se na početku ugovora sklopljenog među strankama i lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredbi kojima se glavnica veže uz švicarski franak.

28. S obzirom na navedeno, sadržaj sporne odredbe nije bio razumljiv upravo zbog izostanka informacije o riziku o kojem tuženik tužitelja nije upoznao.

29. Tuženik je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja trebao voditi računa i o interesima tužitelja kao potrošača te ga je trebao obavijestiti o rizicima koji idu uz valutu i razlikama između valuta. Činjenica da tuženik nije imao zakonom propisanu obvezu dati te informacije, tuženika ne može osloboditi obveze savjesnog i poštenog postupanja u poduzimanju pravnog posla s tužiteljem jer ga obvezuje opće načelo savjesnog i poštenog postupanja.

30. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate o kojoj ovisi obveza tužitelja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim je veći jer tužitelj nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a koja je, k tome, i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

31. Priroda i specifičnost valute švicarski franak bila je poznata tuženiku kao banci, ali ne i tužitelju koji ne raspolaže stručnim znanjem niti ga je tuženik kao profesionalac o tome informirao. Stoga je nerazumljivost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik znao za taj rizik, ali tužitelja s istim nije upoznao.

32. Iz dokazanog postupka proizlazi da tuženik nije informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, da su sporne odredbe iz Ugovora o kreditu prema kojima se iznos glavnice kreditne obveze i mjesečnog anuiteta veže uz valutu švicarski franak, tužitelju bile nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da je tuženik kao banka bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovakvog kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da je svjesno propustio o tome ga informirati. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer on nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Navodi tuženika da se tužitelj trebao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, nisu prihvaćeni jer je upravo tuženik taj koji kao jača strana u ovom ugovornom odnosu raspolaže stručnim znanjem o rizicima valutne klauzule i kao takav je, postupajući u skladu s temeljnim načelom savjesnosti i poštenja trebao voditi računa i o interesima tužitelja kao potrošača te ga je trebao obavijestiti o rizicima koji idu uz valutu i razlikama između valuta. Tuženik tijekom postupka niti je tvrdio da je tako postupao niti je navedeno ičim dokazao, u smislu čl. 219. ZPP-a

33. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

34. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

35. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su navedene odredbe sadržane Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i mjesečna obveza švicarski franak te odredba kojom se redovna kamatna stopa mijenja sukladno odluci tuženika ništetne.

36. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i odredba kojom se tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veći anuitet od onoga na koji je imao pravo te je u utuženom razdoblju s osnove ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetne odredbe o ugovornoj klauzuli uz koju je vezana glavnica i mjesečna obveza švicarski franak naplatio veće iznose.

38. Slijedom navedenoga, sukladno čl. 1111. ZOO, usvojen je zahtjev tužitelja za isplatu traženog iznosa (imajući na umu da tuženik nije osporio visinu postavljenog tuženog zahtjeva). Tuženik je dužan platiti zateznu kamatu na dosuđene iznose od dana nakon stjecanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, jer je tijekom postupka utvrđeno da je tuženikovo postupanje bilo nepošteno pa je isti nepošteni stjecatelj ovih iznosa.

39. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzulu i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

40. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila jer nije protekao rok od pet godina. Naime, ništetnost spornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli svih ugovora o kreditu u CHF koje je tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nudio u tzv. kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

41. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova) te trošak zastupanja na ročištu od 2. lipnja 2025. i 23. veljače 2026. (Tbr. 9. toč. 1. - 100 bodova svako), odnosno ukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 600,00 eura, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (150,00 eura) iznosi 750,00 eura.

42. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

43. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. studenoga 2024., i podneska od 20. siječnja 2025., s obzirom da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, odnosno tužitelj je iste navode mogao iznijeti ranije u postupku ili na raspravi. Također, ističe se i da je tužitelj navedene podneske podnio, a da prethodno nije dobio odobrenje suda za podnošenje istih u skladu s čl. 299.a ZPP -a. Isto tako, tužitelju nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu odluke, s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

44. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

45. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Sudac:

Goran Goluža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku