1

Poslovni broj: 14 Pr-92/2022-25

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužiteljice S.P. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnici N.R., odvjetnici u O.d. V. & R. & C. C. iz V., protiv tuženika D. d.o.o., K., OIB: …, radi isplate iznosa od 5.361,36 EUR / 40.395,28 kuna, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 6. listopada 2023. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 30. listopada 2023. objavio je i

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku D. d.o.o., K., OIB: …, da isplati tužiteljici S.P. iz P., OIB: …, naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 4.716,94 EUR / 35.539,78 kuna[1] (četiri tisuće sedamsto šesnaest eura i devedeset četiri centi / trideset pet tisuća petsto trideset devet kuna i sedamdeset osam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koja teče na iznos od

- 131,56 EUR / 991,31 kuna od 16. travnja 2020. do isplate,
- 564,07 EUR / 4.250,00 kuna od 16. svibnja 2020. do isplate,
- 564,07 EUR / 4.250,00 kuna od 16. lipnja 2020. do isplate,
- 341,80 EUR / 2.575,31 kuna od 17. srpnja 2020. do isplate,
- 660,41 EUR / 4.975,88 kuna od 17. kolovoza 2020. do isplate,
- 660,41 EUR / 4.975,88 kuna od 16. rujna 2020. do isplate,
- 268,28 EUR / 2.021,33 kuna od 16. listopada 2020. do isplate,
- 112,03 EUR / 844,12 kuna od 16. studenog 2020. do isplate,

- 198,25 EUR/ 1.493,71 kuna od 16. prosinca 2020. do isplate,
- 24,88 EUR / 187,49 kuna od 16. siječnja 2020. do isplate,
- 96,34 EUR / 725,88 kuna od 16. travnja 2021. do isplate,
- 96,34 EUR / 725,88 kuna od 17. svibnja 2021. do isplate,
- 338,09 EUR / 2.547,31 kuna od 16. lipanja 2021. do isplate,
- 660,41 EUR / 4.975,88 kuna od 16. srpnja 2021. do isplate,

 

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice S.P. iz P., OIB: …, da joj tuženik D. d.o.o., K., OIB: …, isplati bruto iznos od 644,42 EUR/ 4. 855,38 kune[2], na ime naknade plaće zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom

- na iznos od 162,71 EUR od 9. travnja 2020.,

- na iznos od 96,34 EUR od 15. svibnja 2020.,

- na iznos od 96,34 EUR od 15. lipnja 2020.,

- na iznos od 96,35 EUR od 16. siječnja 2020.,

- na iznos od 96,34 EUR od 15. veljače 2021.,

- na iznos od 96,34 EUR od 15. ožujka 2021.,

do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku od zatraženog do dosuđenog tijeka zatezne kamate. Odbija se kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 4.716,94 EUR / 35.539,78 kuna.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.426,06 EUR/10.744,65 kuna1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.1.              Tužiteljica je 28. listopada 2022. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate naknade plaće. U tužbi navodi da je pravomoćnom i ovršnom presudom ovog suda posl.br. Pr-18/20 od 18. svibnja 2021., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-2478/2021 od 19. siječnja 2022., utvrđeno da sporazum između radnika i poslodavca temeljem kojeg je tuženik tužiteljicu odjavio s obveznih osiguranja ne postoji tako da radni odnos tužiteljice kod tuženika tim sporazumom nije prestao. Također je utvrđeno da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 12. ožujka 2020. nije dopuštena, tako da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao niti tom odlukom, a naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na njeno radno mjesto, kao i priznati joj sva prava iz radnog odnosa te ju prijaviti na obvezna osiguranja kao da je radila cijelo vrijeme od odjave iz radnog odnosa pa na dalje, sve u roku od 8 dana.

 

1.2.              U tužbi se, nadalje, navodi da tuženik tužiteljicu nije vratio na rad na njezino radno mjesto niti joj priznao prava iz radnog odnosa, odnosno prijavio ju na obvezna osiguranja, zbog čega je tužiteljica pokrenula ovršni postupak radi vraćanja na rad.

 

1.3.              Tužiteljica također navodi da joj tuženik nije isplatio niti pripadajuću naknadu plaće na koju ima pravo, obzirom da u vremenskom periodu od 6. ožujka 2020. pa nadalje nije bila u radnom odnosu, odnosno bila je nezaposlena ili zaposlena kod poslodavca gdje je primala manju plaću. S obzirom da tužiteljica nije radila krivnjom tuženika, odnosno poslodavca, i da nije uspjela spor riješiti u mirnom postupku, predlaže da sud naloži presudom tuženiku da joj isplati novčanu tražbinu po osnovi naknade plaće za svo vrijeme što nije bila u mogućnosti raditi krivnjom poslodavca, sa zateznim kamatama, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka.

 

1.4.              Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužiteljica je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještakinje uskladila tužbeni zahtjev podneskom od 19. rujna 2023. kojim potražuje po osnovi naknade plaće iznos od ukupno 5.361,36 EUR / 40.395,28 kuna zajedno sa zateznim kamatama.

 

2.1.              U odgovoru na tužbu tuženik potvrđuje da je prije pokretanja ovog parničnog postupka dobio "ponudu" tužiteljice za koju nalazi da je previsoka i nerealna te da je tužiteljica po osnovi naknade plaće prvo tražila iznos od 20.000,00 kuna, potom od 30.000,00 kuna, dok tužbom potražuje iznos od 50.000,00 kuna. Tuženik navodi da posluje od 2009. godine te da nikada nije bio dužan državi niti je ikada bio na sudu sa ijednim djelatnikom, iako ima zaposlenih desetak radnika.

 

2.2.              U odgovoru na tužbu tuženik ističe i da je imao dosta velike posljedice u financijskom smislu uslijed epidemije Korona virusa (Covid-19), tako da je zadužen, odnosno u kreditnoj obvezi od 80.000,00 kuna, no da razumije da je pogriješio te moli sud da se izuzmu mjeseci kada mu je odlukom Stožera bio zabranjen rad jer te mjesece nije niti imao prihode, a radi se o ožujku, travnju, svibnju 2020. godine te prosincu 2020. godine, kao i siječnju i veljači 2021. godine. Te je mjesece plaće isplaćivala država.

 

2.3.              Tuženik, nadalje, ističe i da bruto plaća tužiteljice nije iznosila 5.100,00 kuna već sukladno potpisanom ugovoru o radu od 23. rujna 2019. – 3.750,00 kuna, pa moli sud da prihvati taj argument, kao i da uvaži posljedice vezane uz epidemiju korona virusa, inflaciju i recesiju te da donese poštenu odluku u pogledu visine odštete.

 

3.1.              Među strankama nije sporno, a ujedno to proizlazi iz presuda koje prileže ovosudnom spisu posl.br. Pr-18/2020, da je u odnosu na tužiteljicu donesena presuda koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-2478/21-2 od 19. siječnja 2022. kojom je utvrđeno da sporazum između radnika i poslodavca temeljem kojeg je tuženik tužiteljicu odjavio sa danom 6. ožujka 2020. ne postoji, tako da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao tim sporazumom, dok je točkom II izreke utvrđeno da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 12. ožujka 2020. nije dopuštena, tako da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao ni tom odlukom. Istom presudom naloženo je tuženiku da vrati tužiteljicu na njeno radno mjesto i prizna joj sva prava iz radnog odnosa u roku od 8 dana.

 

3.2.              Nije sporno ni da tuženik nije vratio tužiteljicu na rad do dana zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu te da je tužiteljica pokrenula i ovršni postupak radi vraćanja na rad, a koji se postupak vodi pred ovim sudom pod posl.br. Ovr-392/2022.

 

4.1.              Sporno između stranaka je pripada li tužiteljici pravo na naknadu plaće za vrijeme dok nije zbog odluke poslodavca bila u mogućnosti obavljati rad, odnosno visina predmetne naknade.

 

5.              Radi utvrđenja odlučnih činjenica, izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u potvrdu HZMO-a (str. 3-6), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (str. 12), obračunske isprave za isplatu plaće (str. 22-56, 58-63), Nalaz i mišljenje vještakinje (str. 75-78), spise ovog suda posl. br. Pr-18/2020 i Ovr-392/2022 te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu

6.              Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u nastavku ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7.              Predmet spora je, dakle, zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj plaće koje bi ostvarila na radnom mjestu da nije došlo do nezakonitog otkaza, i to od ožujka 2020. pa do srpnja 2022. godine.

8.               Tijekom postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

              - da je 23. rujna 2019. tužiteljica sklopila s tuženikom kao poslodavcem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na poslovima konobara, s time da je odredbom članka II. stavka 1. predmetnog Ugovora (stranica 12) između stranka ugovorena osnovna bruto plaća u visini od 3.750,00 kuna,

- da je tuženik odjavio tužiteljicu s obveznih osiguranja 6. ožujka 2020. temeljem navodnog sporazuma o prestanku radnog odnosa, da bi potom Ugovor o radu otkazao Odlukom o izvanrednom otkazu od 12. ožujka 2020.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-18/2020-11 od 18. svibnja 2021. utvrđeno da ne postoji sporazum između tužiteljice i tuženika o prestanku radnog odnosa, dok je navedena Odluka o izvanrednom otkazu s tužiteljicom sklopljenog Ugovora o radu utvrđena nedopuštenom (poništena) - uz daljnje utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, a tuženik je obvezan vratiti tužiteljicu na njezino radno mjesto,

- da tuženik unatoč tomu, do dana zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, nije vratio tužiteljicu na rad, uslijed čega je ista pokrenula i ovršni postupak pred ovim sudom radi vraćanja na rad pod poslovnim brojem Ovr-392/2022, 

- da je tužiteljica tijekom utuženog razdoblja radila kod drugih poslodavca, i to u razdoblju od 1. lipnja 2020. do 17. lipnja 2020. kod poslodavca D2 d.o.o., od 9. rujna 2020. do 18. svibnja 2021. kod poslodavca F.T. sam. privrednik B., te u periodu od 9. srpnja 2021. do kraja utuženog razdoblja kod poslodavca M. P. j.d.o.o. (str. 3-6),

              - da je, sukladno Nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Marijane Matijević, tužiteljica od 6. ožujka 2020. do kraja lipnja 2021. godine, ostvarivala manju bruto plaću od prosječne plaće koja joj je bila isplaćena kod tuženika zadnja tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, te da ukupna bruto razlika iznosi 5.361,36 EUR, odnosno 40.395,28 kuna. U periodu od srpnja 2021. godine do srpnja 2022. godine tužiteljici je isplaćena bruto plaća koja je veća od prosjeka tri zadnje isplaćene bruto plaće kod tuženika.

9.              Predmet spora valja razriješiti primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje: ZR-a), koji se ovdje primjenjuje obzirom da je bio na snazi u razdoblju za koje tužiteljica zahtjeva isplatu plaće, i to:- odredbama članka 95., prema kojima: (stavak 3.) „Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.“, (stavak 5.) „Ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.“

10.              Pravomoćnošću presude kojom je utvrđeno da ne postoji sporazum između tužiteljice i tuženika o prestanku radnog odnosa i da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštena, uspostavljen je radnopravni status tužiteljice kakav bi bio da nije bilo odluke o otkazu te ona ima pravo na potpunu naknadu plaće koja joj je bila uskraćena zbog nezakonite odluke o otkazu od dana nezakonitog otkaza pa do trenutka ponovnog početka rada; koje je u ovom slučaju izostalo, obzirom da tuženik, unatoč pravomoćno utvrđenoj obvezi i pokrenutom ovršnom postupku, nije vratio tužiteljicu na rad. Potpuna naknada plaće u ovom slučaju, odnosno u situaciji kada nije sporno da je tužiteljica u jednom dijelu utuženog razdoblja bila zaposlena kod drugih poslodavaca (jer je i sama dostavila obračune plaće kod drugih poslodavaca), odgovara razlici između manjih iznosa koje je ostvarila kod drugih poslodavaca i iznosa koji bi ostvarila kod tuženika, dok za razdoblja u kojima je ostvarila veće iznose naknada nije dosuđena jer su to iznosi plaće koji pripadaju tužiteljici za njezin rad kod drugih poslodavaca. Sud pri tomu nalazi da nema mjesta ni njihovom uračunavanju u ukupnu naknadu jer bi iz toga proizlazilo da tužiteljica djelomično podmiruje obvezu tuženika.

11.               Visina naknade plaće pripadajuće tužiteljici u utuženom razdoblju utvrđena je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u odnosu na koji izračun tužitelj nije imao primjedbi, dok se tuženik na predmetni nalaz i mišljenje nije očitovao.

12.              Naime, tuženiku je nalaz i mišljenje vještaka uručen 6. rujna 2023. elektroničkim putem, sukladno odredbi članka 106.a.stavka 5. ZPP-a, jer se radi o pravnoj osobi tj. obveznom sudioniku elektroničke komunikacije, a na taj su mu način pismena dostavljana tijekom cijelog postupka (dakle, i tužba, ali i poziv za pripremno ročište na koje je pristupio).

13.              Iako se tuženik nije očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje, niti je pristupio na ročište za glavnu raspravu, sud je djelomično našao osnovanim njegove navode vezane uz obvezu isplate naknade u razdobljima kada mu je odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske (dalje u tekstu - Stožer) bio zabranjen rad uslijed epidemije bolesti Covid-19, a obzirom da je u tom periodu troškove plaće osiguravala država.

14.              Naime, općepoznato je da je epidemija bolesti Covid-19 ostavila snažne negativne posljedice na cjelokupno gospodarstvo i da je u određenim periodima epidemije došlo do prekida rada u nekim djelatnostima, pa tako i u ugostiteljskoj djelatnosti. Također, opće je poznato da je u tim razdobljima Vlada Republike Hrvatske u svrhu očuvanja radnih mjesta putem mjere ‘’Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim COVID-19 (koronavirusom)’’ u periodu koje navodi tuženik osiguravala da se poslodavcima isplaćuju sredstva potrebna za plaće radnika. U ožujka 2020. godine visina subvencije iznosila je 3.250,00 kuna dok je u travnju i svibnju 2020. godine ista iznosila 4.000,00 kuna mjesečno po radniku koji radi u punom radnom vremenu, odnosno srazmjerni dio po radniku prema broju sati rada u nepunom radnom vremenu. Također, vršila se i isplata doprinosa (MO II stup) srazmjerno visini dodijeljene potpore i to u iznosima od 203,12 kn (za mjesec ožujak 2020.) te 250,00 kn (za mjesece travanj i svibanj 2020.). Potpore su se isplaćivale do 15. u mjesecu za prethodni mjesec. U ostalim razdobljima na koje se tuženik poziva, tj. tijekom prosinca 2020. godine te siječnja i veljače 2021. godine, visina potpore ovisila je o postotku pada prihoda/primitaka (40% ili više) te se kretala u rasponu od 2.000,00 do 4.000,00 kn po radniku uz doprinos za mirovinsko osiguranje.

15.              Predmetne potpore poslodavac je mogao ostvariti samo na temelju zahtjeva, dok su u potporu ulazili radnici koje je poslodavac naveo u trenutku podnošenja zahtjeva.

16.              Prema tomu, tuženik bi za osiguranje isplate plaće tužiteljici, kao i ostalim radnicima, u okviru predmetne mjere, ostvario sredstva u predmetnim razdobljima, da je prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanjem potpore naveo tužiteljicu kao zaposlenicu. Samim time, tužiteljica bi u tim razdobljima ostvarila plaću u visini osiguranih sredstava, ukoliko njezina ugovorena ugovorna plaća nije bila veća. No, kako tuženik zbog svoje (naknadno pravomoćno utvrđene) nedopuštene odluke o otkazu, nije naveo tužiteljicu kao zaposlenicu, u trenutku podnošenja zahtjeva za ostvarivanjem potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim Covid-19 (dalje u tekstu- potpora), nije ni mogao ostvariti sredstva za osiguranje njezine plaće. Stoga, sud nalazi, da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici i za predmetna razdoblja naknadu jer bi i za isplatu njezine plaće, tuženiku bila osigurana sredstva iz državnog proračuna, kao i za ostale radnike, da nije bilo njegove nedopuštene odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu.

17.              Na temelju javno dostupnih podataka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje u tekstu: Hzz), odnosno na temelju Popisa korisnika potpore za poduzetnike u djelatnostima pogođenima koronavirusom (https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/) vidljivo je da je tuženik kao poslodavac zatražio i ostvario potpore koje su isplaćivane na teret državnog proračuna u cilju očuvanja radnih mjesta u djelatnostima pogođenim COVID-19 (koronavirusom), u iznosima navedenim u točki 14. ovog Obrazloženja. Tako je u ožujku 2020. godine tuženik ostvario potporu u iznosu od 29.250,00 kuna za ukupno 9 radnika odnosno 3.250,00 kuna po radniku (https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/ozujak-2020/), u travnju i svibnju 2020. godine tuženik je također ostvario potpore u iznosu od 36.000,00 kuna za 9 radnika, što iznosi 4.000,00 kuna po radniku (https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/travanj-2020/, https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/svibanj-2020/). U prosincu 2020. godine ukupni iznos potpora koje je tuženik ostvario po osnovi 11 radnika iznosio je 44.000,00 kuna tj. 4.000,00 kuna po radniku (https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/prosinac-2020/), dok je za siječanj i veljaču 2021. godine za 10 radnika ostvario ukupan iznos potpora od 40.000,00 kuna odnosno 4.000,00 kuna po radniku (https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/sijecanj-2021/, https://mjera-zrm.hzz.hr/korisnici-potpore/veljaca-2021/).

18.              Sud je stoga, visinu naknade, koja pripada tužiteljici u tim razdobljima, utvrdio, temeljem tih javno dostupnih podataka, no i na temelju ugovorne plaće sukladno Ugovoru o radu što ga je tužiteljica sklopila s tuženikom. Naime, i u posebnim okolnostima tužiteljica je imala pravo na plaću u visini i na način kako to propisuju odredbe Zakona o radu, odnosno ugovora o radu, ukoliko je iznos ugovorene plaće bio veći od iznosa potpore koje je služila poslodavcu za očuvanje radnog mjesta. Poslodavac je bio u obvezi isplatiti ugovorenu ili propisanu plaću, ukoliko je ona veća od iznosa dobivene potpore koja se dodjeljivala poslodavcima radi lakšeg podnošenja obveza za vrijeme trajanja posebnih okolnosti.

19.              Obzirom da je sukladno odredbi članka II. stavka 1. Ugovora o radu od 23. rujna 2019. godine (stranica 12) između stranaka ugovorena osnovna bruto plaća u visini od 3.750,00 kuna, sud nalazi da je tuženik za ožujak 2020. godine bio u obvezi isplatiti tužiteljici predmetni iznos ugovorene osnovne bruto plaće jer iznos potpore u tom mjesecu iznosio 3.250,00 kuna. U ostalim razdobljima, u kojima tuženik zbog epidemioloških mjera nije obavljao djelatnost ugostiteljstva, visina potpore koju je ostvario za isplatu plaće je veća od visine ugovorene osnovne bruto plaće tužiteljice.

20.              Stoga, sud je visinu naknade plaće koju je tuženik kao poslodavac dužan isplatiti tužiteljici, u predmetnim razdobljima, tj. ožujak – svibanj 2020. te prosinac 2020., siječanj – veljača 2021. godine, utvrdio na temelju razlike između ostvarene bruto plaće kod drugih poslodavaca i visine ugovorene plaće, odnosno visine potpore koju bi ostvarila na teret državnog proračuna da nije bilo nedopuštene odluke poslodavca o otkazu. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvene vještakinje, sasvim izvjesno proizlazi da je tužiteljica u ožujku 2020. godine ostvarila bruto plaću u iznosu od 2.758,69 kuna, uslijed čega joj je tuženik dužan nadoknaditi razliku do visine ugovorene bruto plaće od 3.750,00 kuna tj. iznos od 991,31 kune / 131,56 EUR za predmetni mjesec. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještakinje slijedi da tijekom travnja i svibnja 2020. godine tužiteljica nije ostvarila plaću kod drugog poslodavca, pa joj je tuženik dužan isplatiti naknadu u punom iznosu potpore koju bi ostvarila na teret državnog proračuna – 4.250,00 kuna (subvencija od 4.000,00 kuna i doprinos (MIO II stup) od 250,00 kuna) tj. 564,07 EUR. U prosincu 2020. godine tužiteljica je kod drugih poslodavaca ostvarila bruto plaću u iznosu od 4.062,51 kuna pa joj je tuženik je dužan isplatiti iznos razlike do visine potpore na koju bi imala pravo, odnosno 187,49 kune tj. 24,88 EUR za predmetni mjesec. Tijekom siječnja i veljače 2021. godine, tužiteljica je ostvarila bruto plaću kod drugog poslodavca u iznosu od 4.250,00 kuna, koji odgovora iznosu potpore koja je isplaćivana na teret državnog proračuna, uslijed čega nema razlike ni obveze tuženika za isplatu naknade za predmetne mjesece.

21.              U predmetnom dijelu je stoga i korigiran iznos naknade plaće u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje, obzirom da je vještakinja visinu naknade plaće na koju tužiteljica ima pravo i za predmetna razdoblja utvrdila usporedbom prosjeka posljednje tri isplaćene bruto plaće te bruto plaće koju je tužiteljica ostvarila kod drugih poslodavaca. No, uzevši u obzir da je opće poznato da je, u periodima u kojima navodi tuženik, u djelatnosti koju obavlja, uslijed epidemije koronavirusa, došlo do prekida rada i da su poslodavci ostvarivali potpore radi osiguranja plaća radnicima za vrijeme trajanja tih okolnosti, sud je ovu razliku utvrdio usporedbom visine potpore (temeljem javno dostupnih podataka) koja je osigurana iz sredstava državnog proračuna (koju tužiteljica nije ostvarila uslijed nedopuštene odluke tuženika) i plaće koju je tužiteljica ostvarila kod drugih poslodavaca. Tako korigiranim iznosima naknade plaće, sud nalazi da je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od ukupno 4.716,94 EUR-a. Stoga je i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, dok je u razlici od dosuđenog do zatraženog iznosa naknade plaće, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

22.1.              Dospijeće pojedinačnih iznosa naknade plaće teče od 16-og u mjesecu, budući da je odredbom čl. III. stavka 2. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka 23. rujna 2019. ugovoreno da će tuženik tužiteljici isplaćivati plaću najkasnije do 15-og u mjesecu za obračunsko razdoblje prethodnog mjeseca.

22.2.              Kako pojedinačni iznosi naknade plaće koje je poslodavac dužan isplatiti u povodu sudskog utvrđenja nedopuštenosti otkaza dospijevaju u istim rokovima kao i plaća, utoliko zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate je osnovan od svakog šesnaestog u mjesecu. Obzirom da su, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, zatezne kamate sankcija prema dužniku koji je zakasnio s ispunjenjem svoje obveze, te da tuženik nije mogao doći u zakašnjenje prije nego li je njegova obveza dospjela, tužiteljici tek od dana njegova zakašnjenja pripadaju i zatezne kamate. Uslijed predmetnog, tužbeni zahtjev nije osnovan u dijelu koji se odnosi na razliku od zatraženog do dosuđenog tijeka zatezne kamate, te odlučeno kao u točki II. izreke.

22.3.              Tužiteljici ne pripadaju ni zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto naknadi plaće.

22.4.              Sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 115/16, 106/18, 121/19 i 32/20) i odredbama Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 10/17) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavni dio bruto dohotka (uz neto plaću i doprinose) dospijevaju tek isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose kamate ne obračunavaju (pravni stav i odluka Vrhovnog suda povodom izvanredne revizije u predmetu Revr-717/16-2 od 6. rujna 2017.), zbog čega je sud odbio tužiteljicu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima naknade plaće (točka II. izreke presude).

23.1.              Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a.

 

23.2.              Tužiteljica je uspjela u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 87,98%, dok je u dokazivanju pravne osnove uspjela u cijelosti što ukupno iznosi 187,98%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina), dobiva se tužiteljičin uspjeh u sporu od 93,99%, dok je tuženik uspio u pogledu visine sa 12,02%, a u osporavanju pravne osnove sa 0% što ukupno iznosi 12,02%, a nakon što se i navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobiva se tuženikov uspjeh u sporu 6,01%, pa je valjalo od postotka tužiteljice tj. od 93,99% oduzeti postotak tuženika, tj. 6,01% jer je tužiteljica stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužiteljice u sporu od 87,98%.

 

23.3.              Obzirom na vrijednost predmeta spora (5.361,36 eura/40.395,28 kuna) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), tužiteljici pripada trošak za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 24. siječnja 2023. i 6. listopada 2023. - 100 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife) te za sastavljanje podnesaka od 12. siječnja 2023. i 18. rujna 2023.- 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), što ukupno iznosi 500,00 bodova pomnoženo s 1,99 EUR/15,00 kuna koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 995 EUR / 7.496,83 kuna, na koji iznos joj pripada i porez na dodanu vrijednost od 25%, što ukupno iznosi 1.243,75 EUR/ 9.371.03 kuna. Obzirom na uspjeh tužiteljice u postupku pripada joj 87,98% navedenog troška, odnosno 1.094,25 EUR/8.244,63 kuna.

 

23.4.              Uz predmetni trošak, tužiteljici u cijelosti pripada i trošak obavljenog vještačenja u visini od 331,81 EUR/2.500,00 kuna, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući je tuženik osporio svoju odgovornost na nastanak štetnog događaja, a sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje te činjenice(točka III. izreke presude). Slijedom navedenog, tužiteljici pripada ukupni trošak postupka u iznosu od 1.426,06 EUR/10.744,65 kn, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

 

23.5.              Tužiteljici nije priznat kao opravdan trošak sudskih pristojbi, obzirom da taj trošak za tužiteljicu nije ni nastao jer su radnici u sporovima i drugim postupcima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz radnog odnosa oslobođeni od obveze plaćanja sudskih pristojbi.

 

24.              Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Virovitici 30. listopada 2023.

 

Sutkinja

 

Ljubica Kovač Katalinić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:     

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

Dostaviti:

1. O. d. V.& R. & C. C. iz V.
2. D. d.o.o., K.
3. Porezna uprava V. - nakon pravomoćnosti