Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 16 P-1214/2023-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sada na adresi [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice: OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 23000 Zadar, OIB: 52508873833, zastupana po generalnim pun. iz OD Marinović i partneri j.t.d. Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. ožujka 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja Antonije Maras Jurline, odvjetnice Zadru i zamjenice pun. Tuženika GČ, odvjetničke vježbenice iz OD Marinović i partneri u Zadru, po objavi 2. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

1. O d b i j a s e glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 070119381174 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zaključen između tužitelja i tuženika dana 19.siječnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 187.692,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 41,57 EUR sa kamatom od 10.02.2007. godine

- iznos od 37,42 EUR sa kamatom od 26.02.2007. godine

- iznos od 732,19 EUR sa kamatom od 10.03.2007. godine

- iznos od 728,56 EUR sa kamatom od 10.04.2007. godine

- iznos od 186,37 EUR sa kamatom od 10.05.2007. godine

- iznos od 528,78 EUR sa kamatom od 11.05.2007. godine

- iznos od 18,31 EUR sa kamatom od 11.06.2007. godine

- iznos od 693,85 EUR sa kamatom od 18.06.2007. godine

- iznos od 707,57 EUR sa kamatom od 10.07.2007. godine

- iznos od 714,00 EUR sa kamatom od 10.08.2007. godine

- iznos od 715,06 EUR sa kamatom od 10.09.2007. godine

- iznos od 640,37 EUR sa kamatom od 11.10.2007. godine

- iznos od 63,92 EUR sa kamatom od 12.10.2007. godine - iznos od 717,71 EUR sa kamatom od 13.11.2007. godine

2 1

- iznos od 711,49 EUR sa kamatom od 10.12.2007. godine

- iznos od 592,22 EUR sa kamatom od 10.01.2008. godine

- iznos od 830,91 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine

- iznos od 13,40 EUR sa kamatom od 21.02.2008. godine

- iznos od 605,60 EUR sa kamatom od 16.04.2008. godine

- iznos od 520,24 EUR sa kamatom od 21.05.2008. godine

- iznos od 796,34 EUR sa kamatom od 12.06.2008. godine

- iznos od 42,62 EUR sa kamatom od 07.07.2008. godine

- iznos od 794,21 EUR sa kamatom od 15.07.2008. godine

- iznos od 897,90 EUR sa kamatom od 18.08.2008. godine

- iznos od 1135,76 EUR sa kamatom od 24.09.2008. godine

- iznos od 765,44 EUR sa kamatom od 17.10.2008. godine

- iznos od 797,50 EUR sa kamatom od 24.11.2008. godine

- iznos od 891,79 EUR sa kamatom od 05.01.2009. godine

- iznos od 798,45 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine

- iznos od 806,95 EUR sa kamatom od 13.02.2009. godine

- iznos od 789,51 EUR sa kamatom od 16.03.2009. godine

- iznos od 781,76 EUR sa kamatom od 28.04.2009. godine

- iznos od 783,06 EUR sa kamatom od 02.06.2009. godine

- iznos od 13,97 EUR sa kamatom od 03.06.2009. godine

- iznos od 374,78 EUR sa kamatom od 17.07.2009. godine

- iznos od 663,61 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

- iznos od 929,06 EUR sa kamatom od 24.08.2009. godine

- iznos od 650,34 EUR sa kamatom od 08.09.2009. godine

- iznos od 4,82 EUR sa kamatom od 09.09.2009. godine

- iznos od 111,00 EUR sa kamatom od 05.10.2009. godine

- iznos od 663,61 EUR sa kamatom od 09.10.2009. godine

- iznos od 656,37 EUR sa kamatom od 21.10.2009. godine

- iznos od 1914,74 EUR sa kamatom od 07.12.2009. godine

- iznos od 629,09 EUR sa kamatom od 23.12.2009. godine

- iznos od 640,60 EUR sa kamatom od 21.01.2010. godine

- iznos od 1566,64 EUR sa kamatom od 30.03.2010. godine

- iznos od 1674,81 EUR sa kamatom od 23.04.2010. godine

- iznos od 1832,07 EUR sa kamatom od 02.06.2010. godine

- iznos od 951,37 EUR sa kamatom od 09.07.2010. godine

- iznos od 200,69 EUR sa kamatom od 27.09.2010. godine

- iznos od 1128,14 EUR sa kamatom od 04.10.2010. godine

- iznos od 308,98 EUR sa kamatom od 07.10.2010. godine

- iznos od 1434,86 EUR sa kamatom od 09.11.2010. godine

- iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 20.12.2010. godine

- iznos od 1194,51 EUR sa kamatom od 14.02.2011. godine

- iznos od 371,62 EUR sa kamatom od 16.05.2011. godine

- iznos od 123,77 EUR sa kamatom od 25.05.2011. godine

- iznos od 148,35 EUR sa kamatom od 09.06.2011. godine

- iznos od 38,99 EUR sa kamatom od 13.01.2012. godine

- iznos od 6,50 EUR sa kamatom od 22.01.2013. godine

- iznos od 33180,70 EUR sa kamatom od 19.04.2013. godine

- iznos od 22031,99 EUR sa kamatom od 17.06.2013. godine

- iznos od 3981,68 EUR sa kamatom od 09.05.2014. godine - iznos od 89057,00 EUR sa kamatom od 11.03.2016. godine

2 1

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. P r i h v a ć a s e eventualni tužbeni zahtjev, koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 070119381174 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zaključen između tužitelja i tuženika dana 19.siječnja 2006. godine, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 19.siječnja 2006. godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 3.559,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 12,18 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine

- iznos od 1,76 EUR sa kamatom od 10.04.2008. godine

- iznos od 7,92 EUR sa kamatom od 10.10.2008. godine

- iznos od 35,99 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine

- iznos od 10,33 EUR sa kamatom od 10.12.2008. godine

- iznos od 64,62 EUR sa kamatom od 10.01.2009. godine

- iznos od 72,70 EUR sa kamatom od 10.02.2009. godine

- iznos od 99,29 EUR sa kamatom od 10.03.2009. godine

- iznos od 60,63 EUR sa kamatom od 10.04.2009. godine

- iznos od 59,97 EUR sa kamatom od 10.05.2009. godine

- iznos od 52,67 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine

- iznos od 59,94 EUR sa kamatom od 10.07.2009. godine

- iznos od 49,24 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine

- iznos od 56,43 EUR sa kamatom od 10.09.2009. godine

- iznos od 44,96 EUR sa kamatom od 10.10.2009. godine

- iznos od 51,91 EUR sa kamatom od 10.11.2009. godine

- iznos od 53,19 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine

- iznos od 74,63 EUR sa kamatom od 10.01.2010. godine

- iznos od 88,94 EUR sa kamatom od 10.02.2010. godine

- iznos od 83,50 EUR sa kamatom od 10.03.2010. godine

- iznos od 125,75 EUR sa kamatom od 10.04.2010. godine

- iznos od 138,11 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine

- iznos od 175,41 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine - iznos od 168,41 EUR sa kamatom od 10.07.2010. godine

2 1

- iznos od 139,90 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine

- iznos od 223,00 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine

- iznos od 186,95 EUR sa kamatom od 10.10.2010. godine

- iznos od 192,77 EUR sa kamatom od 10.11.2010. godine

- iznos od 226,12 EUR sa kamatom od 10.12.2010. godine

- iznos od 279,42 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine

- iznos od 215,92 EUR sa kamatom od 10.02.2011. godine

- iznos od 221,11 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine

- iznos od 225,79 EUR sa kamatom od 25.03.2011. godine

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.873,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan

r i j e š i o j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, dana 19. siječnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 070119381174.

Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,39% (čl. 3.1.).

Tuženik da je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora, jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.

Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene, tako da mu je mjesečni anuitet u odnosu na prvotno znatno porastao, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor, i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakva rezultata.

Dakle, ni s jednom promjenom tužitelj da se nije usuglasio.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite, što da je, uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane ni s jednog 2 1

stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja.

Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.

Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono sto je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:

- Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.

- Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe, što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl. 102. toga Zakona ništetne.

Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO-a.

Odredba tuženika da je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom.

Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja

1. Zakona o zaštiti potrošača.

Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ.

Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je, kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača, pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio, te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao.

Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati.

Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe, što da, svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je 2 1

nepoštena pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju, dok s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama, ispada da je tužitelj u tom slučaju isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija, koja se kao takva nalazi u posjedu tužene strane, koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon sto se provede financijsko vještačenje, odnosno vještačenje po vještaku financijsko- ekonomske struke.

U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnove nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj napominje da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Tužitelj da je, dakle, nažalost, zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule, tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može ovom trenutku odrediti.

Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, koji je uređen nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 29. rujna 2025. (l.s. 94-98).

2. U pisanom odgovoru na tužbu od 11. listopada 2023. (l.s. 27-60), tuženik ističe da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru jer da tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne više u Zadru pa da je stoga stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu. Nadalje, osporava tužitelju status potrošača, ističe prigovor zastare jer da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, pa kako je predmetna tužba podnesena 26. svibnja 2023., to da je davno prošlo više od 3 godine od plaćanja koje je tužitelj izvršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer da on nije vršio sve uplate tuženiku od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa sve do njegove konačne otplate.

Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a, jer da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. godine tužitelj s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik da nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, potpuno je informirao tužitelja o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule i upozorio je na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali da je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima, jer je smatrao da je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se nudili na kreditnom tržištu, iako je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 2006. godine imao u ponudi i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR-ima, US dolarima i CHF kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali da je tužitelj isključivo i samo želio sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Kako su ugovorne odredbe o valutnoj 2 1

klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, osporavana odredba da uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Konačno, prigovara i tijeku zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, jer da je odredbom čl. 214. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa bi tako tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos samo od dana podnošenja predmetne tužbe, jer su tek tada postavili zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

I konačno, tuženik ističe prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja s tražbinom tuženika, a kojeg sada tuženik ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema njemu, kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle od dana 19. siječnja 2006. godine pa do njegovog zatvaranja, otplate dana 11. ožujka 2011. godine, i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos, a koji iznos će se precizirati nakon vještačenja, pa do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: Ugovor o kreditu broj 070119381174 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 7- 17), Pregled prometa po računu-plasiranje kredita i pregled prometa po partiji kredita (l.s. 51-55), Obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 56-59), na ročištu 10. ožujka 2026. godine je saslušan tužitelj ŠČ (l.s. 106-107), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Sandri Došen u Biogradu na Moru, te je izvršen uvid u pisani Nalaz i mišljenje ovog vještaka, dostavljen sudu 29. kolovoza 2025. (l.s. 84-91), te očitovanje vještaka od 8. veljače 2026. godine (l.s. 104-105).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan kako je navedeno u toč. 1. – I. i II. izreke ove presude, dok je našao eventualni tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč. 2. – I. i II. izreke presude osnovanim.

5. Ovaj sud smatra da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kojeg ističe tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom ovog postupka neosnovan jer je čl. 17. predmetnog Ugovora (l.s. 10), koji je sklopljen dana 19. siječnja 2007. godine određena mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je ovaj ugovor zaključen, a kako je do promjene sjedišta tuženika u Split došlo nakon spajanja OTP banke sa Splitskom bankom krajem 2018. godine, to je sjedište OTP banke iz Zadra, u kojem je i sklopljen ovaj predmetni ugovor premješteno u Split, a što ugovorne strane iz predmetnog Ugovora o kreditu, u trenutku sklapanja Ugovora 19. siječnja 2007. godine nisu mogle znati, te ovaj sud stoga smatra da su točkom 17.2. čl. 17. predmetnog Ugovora tužitelj i tuženik upravo ugovorili mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zadru, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Iz financijskog vještačenja sudskog vještaka Sandre Došen, dipl. oec., koje je sudu dostavljeno 29. kolovoza 2025. (l.s. 85-91), a koje je napravljeno u cijelosti prema pravilima struke, proizlazi da su tuženica OTP banka d.d., kao Kreditor i tužitelj ŠČ iz [adresa], 2 1

sklopili su Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 070119381174, od 19.01.2007., kojim je tuženica tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 242.000,00 CHF. Ugovoreni rok otplate kredita je 360 mjeseci s ugovorenom kamatnom stopom koja iznosi 4,39 % godišnje, zatim korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke, važeće na dan uplate prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Prema otplatnoj tablici ugovoreni mjesečni iznos anuiteta iznosi 1.210,41 CHF. Odobren je kredit u iznosu od 242.000,00 CHF i isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.102.950,55 HRK. Dana 31.01.2007. isplaćen je iznos od 94.316,36 HRK te 06.02.2007. iznos od 1.008.634,19 HRK. Tečaj na dan isplate kredita 31.01.2007, iznosi 4,541390 HRK za 1 CHF te 06.02.2007. iznosi 4,559173.

Tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do 11.03.2016., korisnik kredita - tužitelj je uplatio ukupan iznos od 1.414.171,06 HRK odnosno 187.692,75 EUR.

Uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita, od početka do kraja otplate kredita, uz primjenjenu kamatnu stopu, tuženica je tužitelju, za cijelo vrijeme otplate kredita, više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 26.818,79 HRK, odnosno 3.559,48 EUR.

6.1 Tužitelj je upravo uredio tužbeni zahtjev sukladno naprijed citiranom pisanom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na koji nalaz tužitelj nije imao prigovora, koji nalaz i mišljenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

7. Tuženik je imao prigovore na pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji su sadržani u podnesku od 30. listopada 2025. (l.s. 99-101), pa je radi otklona prigovora zatraženo očitovanje vještakinje financijske struke, koji je ista dostavila 8. veljače 2026. (l.s. 104-105) i iz kojeg Očitovanja, u bitnome, proizlazi da vještakinja ostaje pri osnovnom nalazu i mišljenju od 29. kolovoza 2025., te su tako otklonjeni prigovori tuženika koji se odnose na računske prigovore, tj. osnovu po kojoj je izračun napravljen, dakle glavni prigovor tuženika je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao samo tzv. pozitivne razlike u otplatama anuiteta kredita, odnosno razdoblja kada je tužitelj zbog povećanja tečaja CHF plaćao više anuitete kredita, a da nije iskazala tzv. „negativne razlike“,

7.1. Vještakinja u očitovanju navodi da je temeljem ovosudnog rješenja od 19. ožujka 2025. godine nije bila dužna prikazati negativne razlike, već je bila dužna prikazati razlike preplate tužitelja za razdoblja kada je primijenjeni tečaj CHF bio veći od tečaja CHF na dan isplate kredita, pa kako je u cijelosti postupila po rješenju suda smatra da su prigovori tuženika neosnovani, a i po mišljenju ovog suda, prigovor tuženika iz podneska od 30. listopada 2025. godine ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Na ročištu 10. ožujka 2026. (l.s. 106-107) kao stranka je saslušan tužitelj ŠČ, koji je iskazao kako je 2007. godine sklopio predmetni ugovor s OTP bankom, a predmet ugovora je bila kupnja nekretnine u Bibinjama radi rješenja njegovog stambenog pitanja i njegove obitelji, supruge i dvoje djece, a jedno dijete je dijete s posebnim potrebama. Prema odredbama ugovora upisana je hipoteka. On je tada tražio kredit u više banaka i OTP banci su mu tada ponudili kao najbolji i najpovoljniji kredit u CHF. Odlazio je po informacije o kreditu u sjedište OTP u Zadru na adresi [adresa] i to u više navrata. U banci su mu ponudili kamatnu stopu od 4,39%, a poslije bi ta kamata narasla na cca 5%, međutim ta kamata je poslije narasla na 9,75%.

U banci mu nisu dali informacije o valutnoj klauzuli, a on je ono što je znao zaključio da ta valutna klauzula ustvari znači varijacija od nekoliko lipa gore-dole. Međutim, odredba o promjenjivoj valutnoj klauzuli je na kraju ispala nešto skroz drugo na način da je mjesečna rata kredita narasla na više od dvostruko početne ugovorene, npr. s 5.000 KN na 10.000 2 1

KN. Pri solemnizaciji ugovora kod JB nitko mu nije objasnio što znače termini promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nekoliko godina je on uredno podmirivao rate kredita, a kad su rate usred promjenjive kamatne stope i valutne klauzule narasle više od duplo zaduživao se na sve moguće načine da bi podmirivao mjesečnu ratu.

Kuća koju je kupio temeljem ovog ugovora nije nikad iznajmljivana u komercijalne svrhe, u svrhu turističkog najma, već ju je koristio isključivo za potrebe svoje obitelji. Međutim, 2011. godine kada više nije mogao uredno podmirivati mjesečnu ratu kredita banka je nekretninu u Bibinjama dala na javnu dražbu i tako je ostao bez kuće. Kuća je kupljena za 1/3 vrijednosti, za cca 90.000,00 EUR, a bila je procijenjena na 270.000,00 EUR. Njemu je banka uredno slala obavijesti o promjeni kamatne stope i valutne klauzule, on je išao pitati zašto se to dešava, a oni su mu rekli da je to tako. Sada živi kao podstanar u Zadru, predmetni kredit nije konvertiran, iz predmetne kuće je morao izići nakon što je prodana na javnoj dražbi. On je građevinar po struci, međutim došla je kriza u građevinskom sektoru, gotovo u isto vrijeme kada je došlo i do krize s ovim kreditima u CHF tako da nije više imao redovna primanja, a kako nije imao redovna primanja nije mogao niti podmirivati mjesečne anuitete. OTP banka ga je proglasila da više nije njihov klijent i na temelju toga su još za 1% podigli kamatnu stopu i to je bio definitivan kraj.

8.1. Stranački iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao životan, logičan i poklanja mu vjeru u ovom postupku, a iz istog iskaza slijedi da je tužitelj podigao stambeni kredit kod tuženika radi rješenja stambenog pitanja svoje obitelji, slijedom čega tužitelj u ovom postupku ima status potrošača, a iz njegova stranačkog iskaza slijedi da isti doista od strane tuženika nije bio upoznat s promjenama kamatne stope i ovdje predmetne valutne klauzule.

8.2. Dakle, kako tužitelj ima status potrošača, to je u cijelosti neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji ističe tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, pri čemu po mišljenju ovog suda nije odlučna činjenica je li tužitelj sve uplate tuženiku temeljem predmetnog ugovora o kreditu osobno plaćao ili je to u njegovo ime plaćao netko od članova njegove obitelji.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor zaključili su tuženica OTP banka d.d., kao Kreditor i tužitelj ŠČ iz [adresa], sklopili su Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 070119381174, od 19.01.2007., kojim je tuženica tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 242.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je kamatna stopa od 4,39% godišnje, na rok od 30 (trideset) godina, te je ugovorena i valutna klauzula, jer je člankom 1. točka 1.4. ugovoreno da će se svaki povrat, izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.

10. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. 2 1

11. Treba navesti da se nedvojbeno radi o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a da se nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan. Prema odredbi članka 295. ZOO-a, opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje 2 1

definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača i ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

16. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Na temelju utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena i prema tome 2 1

ništetna. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita, nepoštene su te stoga ništetne, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 4,39%, koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

18. Iz odredbe članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo.

Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a.

Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju.

Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra 2 1

da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“.

19.1 Iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni kao detaljan i vjerodostojan te mu u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da ga nisu u banci upozoravali na rizik podizanja kredita u švicarskim francima. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita, pa tako i tužitelj, u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga, prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

20. U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita koji tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima 2 1

financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 180 mjeseci, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime, i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

21. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

22. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi 2 1

sklapanja tih ugovora o kreditu. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

23. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

24. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05, Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

25. Predmet glavnog tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je cijelog ugovora. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

26. Stoga je zahtjev tužitelja usmjeren na ništetnost cijelog ugovora te zahtjevom za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan.

2 1

27. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Što se tiče prigovora zastare, istaknutog u odgovoru na tužbu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/2017 te pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. - "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." - znači da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 i Revt 2221/2018, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr.) utvrđeno da je ugovor o kreditu ništetan glede kamatnog i tečajnog rizika, te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. svibnja 2023. pa nije nastupila zastara ni po shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republika Hrvatske broj Rev 2245/2017 i po citiranom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovog suda.

29. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva i to tražbine tužitelja s tražbinom tuženika, a kojeg sada tuženik ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema njemu, kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle od dana 19. siječnja 2006. godine pa do njegovog zatvaranja, otplate dana 11. ožujka 2011. godine, i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos, a koji iznos će se precizirati nakon vještačenja, pa do isplate.

29.1. Tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan jer ga tuženik, nakon provedenog financijskog vještačenja nije precizirao, tijekom postupka ne obrazlaže temeljem čega ističe navedeni prigovor, naime, u ovom konkretnom predmetu nije bilo konverzije ni drugih aneksa osnovnog Ugovora o kreditu, pa je ovaj sud mišljenja da je prigovor radi prijeboja koji je istakao tuženik paušalan i u zastari, jer su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa se tako i stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika, slijedom čega zastarni rok od 5 godina za tuženika nikad nije prekinut, slijedom čega je prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki 3. izreke presude. 2 1

30. Slijedom iznijetog, eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, koji je uređen nakon financijskog vještačenja, podneskom od 29. rujna 2025. (l.s. 94-99), je osnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod toč. 2. – I, II i III.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 20.listopada 2023. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 29. rujna 2025.– 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanje na ročištu 26. studenog 2024. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 10. ožujka 2026. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno iznosi 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr 54) daje vrijednost od 1.000,00 EUR, što uz PDV od 25% – koji iznosi 250,00 EUR čini iznos od 1.250,00 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatio tužitelj u iznosu od 400,00 EUR (l.s. 83), te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 223,23 EUR (l.s. 18), što ukupno iznosi 1.873,23 EUR. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s podrednim tužbenim zahtjevom to se smatra da je u cijelosti uspio u sporu stoga su mu priznati naprijed obračunati troškovi u cijelosti.

U Zadru, 2. travnja 2026.

S u t k i n j a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u dovoljno broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, putem ovoga suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru,

2. Tuženici po pun. iz OD Marinović i partneri j.t.d. u Zadru

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte