REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-309/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Robertu Demi, odvjetniku iz Nove Gradiške protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađari i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽR, odvjetničke vježbenice i rasprave održane 2. travnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužitelju UR iz [adresa] na ime stjecanja bez osnove po osnovi tečajne razlike isplati iznos od 1.288,72 EUR (slovima: tisuću dvjesto osamdesetosam eura i sedamdesetdva centa) sa zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i to kako slijedi

- na iznos od 3,07 eura od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 5,08 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 6,53 eura od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 7,19 eura od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 5,38 eura od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 5,73 eura od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 2,97 eura od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 0,94 eura od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 1,48 eura od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 2,55 eura od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 2,46 eura od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 1,38 eura od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 3,40 eura od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 5,03 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 7,35 eura od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 6,82 eura od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 9,96 eura od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 9,36 eura od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 10,52 eura od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 20,58 eura od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 18,51 eura od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 24,83 eura od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 22,65 eura od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 19,13 eura od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 26,55 eura od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 35,98 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 29,30 eura od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 31,64 eura od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 28,66 eura od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 29,20 eura od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 41,84 eura od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 43,08 eura od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 53,64 eura od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 48,21 eura od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 42,27 eura od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 41,64 eura od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 41,18 eura od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 44,01 eura od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 46,48 eura od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 46,81 eura od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 45,10 eura od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 46,26 eura od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 47,05 eura od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 45,72 eura od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 46,07 eura od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 45,07 eura od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 42,92 eura od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 45,21 eura od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 46,31 eura od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 45,62 eura od 31.12.2012. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj OR iz [adresa] u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Naže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju UR iz [adresa] iznos od 60,67 eura."

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužitelju UR iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.467,61 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine , u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovanim.

V. Odbija se tužitelj OR iz [adresa] sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 200,00 eura preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da mu je temeljem Ugovora o kreditu br.918-50-3186324 koji je s tuženikom sklopio 13. prosinca 2005. isplaćen kredit u iznosu od 15.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 7. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj je unatoč promjeni tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao obveze otplate kredita te kredit u cijelosti otplatio. 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH donio je presudu br.: 43 Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 4. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu “Potrošač“ sudjelovao kao četvrtotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl.502.c. ZPP. Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u razdoblju od 31. listopada 2008. do 31. prosinca 2012. nezakonito od tužitelja naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime otplaćenih anuiteta jer je tužitelj nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tuženiku uplaćivao veće iznose anuiteta od iznosa prema srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita. S obzirom na rečeno tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Nakon što je tužitelj podnio zahtjev za kredit, tuženik ga je upoznao sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule i nije zaprimio niti jedan prigovor tužitelja. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, a koju uslugu nije nikada koristio. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 20. svibnja 2022. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tužitelj kada je podnio tužbu potraživao je isplatu iznosa od 1.349,39 eura, konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 31. listopada 2025. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.288,72 eura, tuženik je na ročištu održanom 5. ožujka 2026. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe i sud je u svezi navedenog odlučio kao u pod točk. II. izreke presude i odbio tužbeni zahtjev za iznos od 60,67 eura.

4. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 13.12.2005. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelj ako korisnika a kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 15.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje novog automobila Renault (str. 7 do 9 spisa). Uvidom u otplatni plan je vidljivo da je cijelo vrijeme trajanja kredita bila predviđena ista rata kredita koja se je s vremenom mijenjala (st. 12 do 25 spisa). Saslušan je tužitelj ako stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio sam Ugovor o kreditu s tuženikom 13. prosinca 2005. za kupnju osobnog automobila Renault. Ugovor o kreditu je bio zaključen u autokući, autokuća je sve odradila, dočekao ga je pripremljen Ugovor. U autokući su mu predložili da kredit bude u CHF, da je to za njega najpovoljnije, da je CHF stabilna valuta. Ugovor o kreditu prije potpisivanja je pročitao. U autokući nije bilo djelatnika banke, bili su nazočni samo djelatnici autokuće. Osobno je vraćao sve rate kredita, kredit je otplaćen. Nakon potpisivanja Ugovora išao je kod Javnog bilježnika, nije tamo postavljao nikakva pitanja u vezi Ugovora o kreditu, došao je, donio ugovor i platio ovjeru. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete iz bankarskog poslovanja. Kredit nije bio u konverziji. Automobil je koristio za privatne svrhe, osobne potrebe, nikada za poslovne potrebe. Nije imao otvoren nikakav obrt, OPG niti bilo kakvo trgovačko društvo. Poznato mu što je valutna klauzula, ali mu je rečeno da je CHF stabilna valuta. U njegovoj banci su ga odbili sa zahtjevom za kredit, pa mu je ovo bila jedina opcija za kupnju automobila. Nije postavljao nikakva pitanja djelatnicima autokuće, išao je na povjerenje.

5.2. Vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju je naveo da su vještačenjem utvrđene razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlike se očituju u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate (plaćanja) kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja – isplate kredita (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa). Tužitelj je na dan 31. prosinca 2012. više platio iznos od 1.288,72 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa vještak došao na način da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita (mjesečni anuitet 1.083,79 kn) oduzeo od početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja – isplate kredita. Tužitelj je na dan 31. prosinca 2012. manje platio iznos od 213,70 eura.

5.3.U svezi primjedbi tuženika, vještak Filip Tolić je u podnesku od 15. studenog 2025. naveo da tuženik u svom Podnesku navodi da njegov j izračun u Nalazu i mišljenju nije točan. Ističe kako je tijekom otplate kamatna stopa više puta izmijenjena u odnosu na početnu od 5,50% te da nigdje nisam utvrdio kamatu koja se primjenjivala na anuitete tijekom otplate kredita. Nadalje, objašnjava financijske izraze kao što su anuitet, glavnica, kamata te što je potrebno za analizu utjecaja kamatne stope a što za izračun valutne klauzule. Na kraju zaključuje da nije zasebno izračunao i prikazao financijski utjecaj promjene kamatne stope u anuitetu te prigovara u tom dijelu. Zadatak vještačenja je izračun na okolnost preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike – razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta i dan korištenja. Dakle, izračun samo zbog primijenjene valutne klauzule vezan za CHF. U konkretnom slučaju, zadatak vještaka je određen sukladno Rješenju Općinskog suda u Slavonskom Brodu, P-309/2022-7 od 25. kolovoza 2025. Navedeno je i izradio te dobiveni izračun u cijelosti isključuje bilo kakav utjecaj promjene kamatne stope – nebitne su promjene kamatne stope, budući sam kao početnu osnovu uzeo početno ugovoreni anuitet (po početno ugovorenoj kamati). Netočan je navod da nigdje nije utvrdio kamatu koja se primjenjivala na anuitete tijekom otplate kredita. To sam naveo u stupcu 3. Tablice br. 2. Izračun je sačinjen metodologijom opisanom u Mišljenju (str. 11.). Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu je nesporno da je isti ugovoren kao kredit s valutnom klauzulom. Navedeno je jasno – dakle nesporno je da se radi o kreditu s valutnom klauzulom. U predmetnom Nalazu i mišljenju on nije nigdje niti spomenuo da je radi o kunskom kreditu tj. kreditu sa fiksnim tečajem CHF. Nalaz je izradio prema navedenom Rješenju Suda, kako mi je i naloženo, koristeći dokumentaciju koja se nalazi u Spisu, a koju je i naveo na str. 2. nalaza i mišljenja od 21. listopada 2025.

5.4. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelje tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu od 13. prosinca 2005. na iznos od 15.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje novog automobila Renault,

- je kredit otplaćen,

- kredit nije bio u konverziji,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa radi valutne klauzule, pa prigovori tuženika nisu osnovani.

9. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

10.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 23. svibnja 2022.

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

13. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i prednika tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

14. Tuženik je kao banka kreditor, bio dužan svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, jer je uz pristanak tuženika tužitelj potpisao Ugovor o kreditu u autokući u u kojoj je i kupio automobil što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužiteljia, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu za kupnju osobnog automobila, koji je koristio za obiteljske i osobne potrebe, a ne poslovne. U tom dijelu su je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, a podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom, a tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka jer u dijelu u kojem je povučen tužbeni zahtjev i nisu nastali posebni troškovi postupka (toč. IV. izreke presude). Troškovi postupka se obračunavaju prema zadnje postavljenoj vrijednosti predmeta spora (Tbr. 52.t.3.OT; VSRH Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.).

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak sastava podneska tužitelja od 6. listopada 2022. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.t.1OT), troška zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 5. studenog 2024. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podnesaka tužitelja od 31. listopada 2025. u iznosu od 150,00 eura (tbr.8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 5. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT), troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 eura (tbr. 9.t. 3.OT), pripadajući porez iznosi 206,25 eura, predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura, sudska pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 26,54 eura, tužitelj je uplatio tuženiku iznos od 4,91 eura za izradu knjigovodstvene kartice (str. 16 spisa) i iznos od 4,91 eura za izradu otplatnog plana (str. 27 spisa) koji mu je također priznat. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.467,61 eura.

20. Tužitelju nije priznat trošak preko dosuđenog u iznosu od 150,00 eura (za sastav tužbe, podneska od 6. listopada 2022. i zastupanja na ročištu 5. studenog 2024.) jer je previsoko postavljen, zatim nije priznat trošak pribave isprava za stranku u iznosu od 50,00 eura jer tužitelj nije dostavio dokaz da isti zaista toliko i iznosi. Ukupno nije tužitelju priznat trošak u iznosu od 200,00 eura i tužitelj je odbijen sa zahtjevom za istu istih kako je to i navedeno u izreci presude pod točk. V. kao neosnovanim.

21. Pristojbu na presudu tužitelj nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

22. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 2. travnja 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

Slavonski Brod, 2. travnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.