REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83: P-2796/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Stipe Vuletića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Hrvpja Matića, odvjetnika, dana 02. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 306-168/2007 od dana 29.3.2007. godine kojeg su zaključili tužitelj KV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici KV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.787,95 Eura sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

3,28 Eura od dana 1.4.2008.godine

13,70 Eura od dana 1.11.2008.godine

2,75 Eura od dana 1.12.2008.godine

16,80 Eura od dana 1.1.2009.godine

19,44 Eura od dana 17.2.2009.godine

19,93 Eura od dana 1.3.2009.godine

15,06 Eura od dana 18.4.2009.godine

14,82 Eura od dana 12.5.2009.godine

13,82 Eura od dana 1.6.2009.godine

10,76 Eura od dana 1.7.2009.godine

11,57 Eura od dana 1.8.2009.godine

13,18 Eura od dana 1.9.2009.godine

13,04 Eura od dana 1.10.2009.godine

11,41 Eura od dana 1.11.2009.godine

14,29 Eura od dana 3.12.2009.godine

17,33 Eura od dana 15.1.2010.godine

20,49 Eura od dana 16.2.2010.godine

19,81 Eura od dana 16.3.2010,godine

23,64 Eura od dana 23.4.2010.godine

28,48 Eura od dana 20.5.2010.godine

34,37 Eura od dana 25.6.2010.godine

38,02 Eura od dana 17.7.2010.godine

31,85 Eura od dana 10.8.2010.godine

46,78 Eura od dana 1.9.2010.godine

43,48 Eura od dana 1.10.2010. godine

38,18 Eura od dana 3.11.2010.godine

53,63 Eura od dana 21.1.2011.godine

11,94 Eura od dana 21.1.2011.godine

12,12 Eura od dana 8.2.2011.godine

10,71 Eura od dana 9.3.2011.godine

11,00 Eura od dana 9.4.2011.godine

12,16 Eura od dana 7.5.2011.godine

15,98 Eura od dana 4.6.2011.godine

83,02 Eura od dana 12.7.2011.godine

104,53 Eura od dana 20.8.2011.godine

89,04 Eura od dana 8.9.2011.godine

85,98 Eura od dana 6.10.2011.godine

84,08 Eura od dana 8.11.2011.godine

80,73 Eura od dana 8.12.2011.godine

86,97 Eura od dana 8.1.2012.godine

92,01 Eura od dana 8.2.2012.godine

91,11 Eura od dana 9.3.2012.godine

88,94 Eura od dana 7.4.2012.godine

89,87 Eura od dana 9.5.2012.godine

91,70 Eura od dana 21.6.2012.godine

90,17 Eura od dana 24.7.2012.godine

88,66 Eura od dana 25.8.2012.godine

82,63 Eura od dana 25.9.2012.godine

89,76 Eura od dana 27.10.2012.godine

90,97 Eura od dana 9.1.2013.godine

84,59 Eura od dana 5.2.2013.godine

85,24 Eura od dana 9.2.2013.godine

85,83 Eura od dana 8.3.2013.godine

87,04 Eura od dana 26.9.2013.godine

90,42 Eura od dana 13.12.2013.godine

90,42 Eura od dana 13.12.2013.godine

90,42 Eura od dana 13.12.2013.godine

sve do isplate po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. koja je određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove od 2.787,95 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 02. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 306-168/2007 29.3.2007.godine na iznos od 22.823,00 EURa, za kupnju novog motornog vozila. Dana 28.12.2010.godine tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu br. 306-168/2007. Predmetni Ugovor o kreditu raskinut je dana 30.8.2013.godine. Dana 4.4.2016.godine stranke su sklopile Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 306- 168/2007. DOKAZ: Ugovor o kreditu br. 306-168/2007 od dana 29.3.2007.godine Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu br. 306-168/2007 od dana 28.12.2010.godine Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 306-168/2007 od 4.4.2016.godine U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ističe se slijedeće: U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe slijedeće. Presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/ 2017 od dana 14.6.2018.godine odbijena je žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a 2 tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženi su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev- 221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenom razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81. čl. 82 i čl., 90 Zakona o zaštiti potrošača pa se odbijaju kao neosnovane. Na str. 19 obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 navodi se : “ Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH , drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim. Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženoj u odluci od 13.12.2016.godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 3.10.2017.godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ) su propustile dati im sve potrebne informacije , a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “ priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama “ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“. “ Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373 ZPP- as, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice , a glede postupanja prvo – osmotuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmo tužene banke , a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na 3 valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima , odnosno osmotužene bake i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“ “ No kako drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku , drugostupanjski sud , a primjenom odredbe čl. 8 ZPP utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka.“ U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 , a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “ Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima , bila je njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula , odlučili zbog informacije koje su ( jedino ) dobili u primamljivim oglasima banaka ( na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredit sa uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF, na upit potrošača Ja bih se vezano za CHF narator odgovara naravno ) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak. Prvostupanjski sud je , u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan , što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997.godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. 4 Kako prema tumačenju odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije ( u presudi br. C-26/13 ) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016.godine i prema odluci Vrhovnog suda RH od 3.10.2017.godine propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti , te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU , na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.“ “ Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “ valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima , pa tako nije znao niti da je , jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak , iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji , jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“ “ Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“. “ Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale , potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te 5 istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom , za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena , jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. “ Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da potrošači , polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su , suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. 6 Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno , dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“ Presuda i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019.godine Navedena utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993.godine. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga , posebno kod jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe , one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3 Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da o nekoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine. 7 Presudom u tom predmetu odbijena je revizija tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi: “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/2007, kako je izmijenjen ) ( u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) tužbu definiranu čl. 241 ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“. Vrhovni sud RH od str.6 presude daje obrazloženje kako slijedi: “ U ovom parničnom postupku utvrđeno je : - da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj… , kreditna partija broj … u iznosu od 26.714,95 CHF. - da se odredbom čl. 2 Ugovora tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima , a na temelju odluke banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. - da je odredbom čl. 6 Ugovora dan pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi anuitet, te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete - da je stopa kamate od 13. lipnja 2007. godine do 01. listopada 2007. godine iznosila 5,20 %, zatim u daljnjem razdoblju do 01. veljače 2008. godine 6,10 %, potom do 01. srpnja 2009. godine 6,55 %, a nadalje do 23. srpnja 2014. godine 7,55 %, kada je ugovor ispunjen prijevremenom otplatom. - da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta, te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 12.854,40 Kn. - da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorene odredbe. - da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 12. veljače 2015. godine - da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena dana 04. travnja 2012. godine, a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 zoo/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje 13. lipnja 2014. godine zbog čega zastara nije nastupila ). 8 Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godine neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328 ZOO). Revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502 c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 501 c st. 1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ( čl. 502 c ZPP-a. ) Zbog svega izloženog po shvaćanju revizijskog suda , sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zbog toga je glede pravnog pitanja postavljenog pod slovom B trebalo na temelju odredbe čl. 393 ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. “ Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tuženik prema konačnoj specifikaciji zahtjeva iz podneska od 05.06.2024. potražuje ukupan iznos od 2.787,95 EUR kao i parniči trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 306-168/2007 (dalje: ugovor o kreditu) dana 29. ožujka 2007. Predmetni ugovor o kreditu raskinut je 30. kolovoza 2013. Tužitelj i tuženik su 4. travnja 2016. sklopili Sporazum uz predmetni ugovor, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15), kojim je propisan način konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dokaz:

Sporazum uz ugovor o kreditu br. 306-168/2007 Dopis s izračunom konverzije Obavijest o provedenoj konverziji Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Sporazumom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Tuženik, niže u odgovoru na tužbu, razlaže pravnu argumentaciju vezano za istaknute pravne stavove. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli Sklapanjem Sporazuma ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. KVG, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik predlaže i saslušanje iste. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 7 godina. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. U odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi Tuženik posebno ističe da predmetnim Sporazumom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Sporazuma treba promatrati kao 3 nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Dodatno, ukoliko sud prihvati prijedlog tužitelja da se provede financijsko

– knjigovodstveno vještačenje, tuženik predlaže da se vještak očituje na okolnost je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

VI. U odnosu na pravni interes tužitelja te odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18 Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21- 22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih 4 ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. U odnosu na odluku Rev-2868/18 i odluku Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Sporazuma. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Sporazum valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Sporazuma, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Sporazuma, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Sporazuma, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK. Dokaz: Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž- 1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata, a kojom je isti u cijelosti obeštećen. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Dokaz: Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Dokaz: presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/18 presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1798/19 Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. FV i doc. dr.sc. VV iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“ XII. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu 306-168/20074 od 28.12.2010. (list 12-14 spisa), otplatni plan (lit 17-19 spisa), popis uplata za namirenje kreditne obveze (list 20-22, 63-65 spisa), pregled prometa za klijenta od 25.06.2021. (list 23-33 spisa), Sporazum uz Ugovor o kreditu 306- 168/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 35-36, 55-56, 67-68 spisa), Ugovor o kreditu od 29.03.2007. (list 374-41 spisa) obavijest o provedenoj konverziji (list 53 spisa), Izračun konverzije od 09.11.2015. (list 57-60 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 61-62 spisa), formular o prihvatu izračuna konverzije (list 69 spisa), , bitne informacije o konverziji kredita sa valutnom klauzulom u CHF (list 7-72 spisa), mišljenje mr.sc. OV od 13.11.2015. (list 73 spisa), pregled kamatnih stopa na kunske kredite (lit 74-82 spisa), izvod iz sudske prakse (list 83-109 spisa), izjavu svjedoka FVG (list 122- 126 spisa).

4. Isto tako je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Petri Blašković (list 154-175 spisa), te saslušanjem tužiteljice (list 235-236 spisa), dok je tuženik tijekom postupka povukao prijedlog za saslušanjem svjedoka JV.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

6. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede preplaćenih iznosa po osnovi - pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu, te razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi ( prvi otplatni plan), kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 306-168/2007 od 29.03.2007. utvrđeno je da je isti sklopljen između prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d., kao kreditora tužiteljice, kao korisnika kredita, a temeljem kojeg je kreditor odobrio korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 22.823,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. važećim na dan korištenja kredita uz kamatu od 5,25 % derkuzivno godišnje koja se obračunava od dana stavljanja kredita u otplatu i uključena je u anuitete, interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visni redovne kamatne stope, a koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. na dan plaćanja, uz rok otplate od 7 godina. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 325,87 CHF obračunatoj po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu , prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji lsijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

8. Uvidom u Sporazum od 04.04.2016. utvrđeno je da je isti zaključen između istih stranaka, a u kojem je navedeno kako je osnovni Ugovor konvertiran- promijenjen iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, sukladno čl. 19.a- 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika u Rijeci a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 22.800,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatila predmetni kredit. U banci joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, te mi nije dana mogućnost zaključenja ugovora u EUR ili kn. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, shvatila je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila 1.500,00 kn, a kasnije 2.500,00 kn. U banci joj je rečeno da bi rata mogla porasti za eventualno 50-tak kn. Nakon što su rate počele skakati zatražila je moratorij 6 mj. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Ne sjećam se da li je zaprimala obavijesti o promjeni kamatne stope. Vozilo koristi isključivo u privatne svrhe. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke. 2013 zbog nemogućnosti plaćanja njoj je ugovor otkazan, te joj je plaća bila blokirana. 2016, je putem pošte zaprimala od tuženika Sporazum temeljem kojeg je imala mogućnost otplate kredita te se nije radilo o konverziji već o internom ugovoru tuženika kojima joj je dana mogućnost da kredit otplati u cijelosti i što je učinila 2017 godine. Kada joj se predočava sporazum navodi kako je taj sporazum potpisala zajedno sa djelatnicom banke. U to vrijeme je radila u trgovini te je konobarila. Kod sklapanja ugovora pitala je da li se ugovor može zaključiti u nekoj drugoj valuti no rečeno joj je da je CHF najpovoljniji. Njoj je to bio prvi ugovor o kreditu.

10. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala da je tužiteljica ima svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužiteljica osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

11. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

12. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je upravo tužiteljici isplaćen predmetni kredit.

13. Nadalje iskazom tužiteljice sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo.

14. Nadajje je potrebno je navesti kako tuženik polazi od pogrešnog stajališta kako su u ovom predmetu parnične stranke zaključile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Naime parnične stranke nisu zaključile takav pravni posao, već su zaključile sporazum uz ugovor o kreditu, te iste nisu konvertirali ugovor o kreditu, jer je ugovor o kreditu raskinut dana 30.8.2013.godine, te iste nisu niti zaključivali aneks ugovora koji od kolovoza 2013.godine ne postoji odnosno nije na snazi odnosno raskinut je. Parnične stranke su dana 4.4.2016.godine zaključile sporazum, a s kojim sporazumom su izvršili konverziju duga – dugovanja koja je tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita ostala dužna tuženiku – poslovnoj banci, a koji kredit tužiteljica nije mogao vraćati uslijed povećanja mjesečnih anuiteta nastalih povećanjem kamatne stope i tečaja, a što i sama potvrđuje u svom iskazu, a koje odredbe su u postupku povodom kolektivne tužbe utvrđene nepoštene odnosno ništetne.

15. Iz vještva dipl. oec Petre Blašković proizlazi kako je tužiteljica je dana 29.03.2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 306-168/2007 s kreditorom Hypo Alpe – Adria Bank d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Korisnik kredita KV Kreditor Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./Addiko bank d.d. Ugovor/ kreditna parija 306-168/2007 Datum ugovora 29.03.2007., Iznos kredita 22.823,00 CHF Tečaj CHF na dan isplate kredita 4,547. Rok otplate (mjeseci) 84. Rok otplate godine 7. Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 5,25%. Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 325,27 CHF. Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.479,00 kn. Ugovoreni tečaj za otplatu srednji tečaj HAAB na dan plaćanja Ugovor o kreditu je sklopljen dana 29.03.2007. godine, te je isplaćen dana 30.03.2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,25% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 30.04.2007.g., u iznosu od 325,27 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.479,00 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu). Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Otplatni plan te Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: - 5,25% godišnje do 29.02.2008., - 6,50% godišnje do 30.11.2008., - 6,80% godišnje do 31.03.2009., - 7,30% godišnje do kraja otplate kredita. U razdoblju otplate kredita tužitelju se posljedično na promjenu kamatne stope mijenjao anuitet te je isti iznosio od 325,27 CHF do 343,88 CHF. U razdoblju otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope i tečaja. Dana 28.12.2010. godine sklopljen je Aneks br.1 uz Ugovor o kreditu kojim je ugovoren moratorij na otplatu kredita u trajanju od 6 mjeseci, u razdoblju od 30.11.2010. do 31.05.2011. godine. Moratorij se ugovara za nedospjelu glavnicu kredita koja na dan početka tijeka moratorija iznosi 12.176,37 CHF. Broj anuiteta u otplati nakon isteka moratorija ostao je nepromijenjen. Za vrijeme trajanja moratorija Kreditor mjesečno obračunava redovnu kamatu koja dospijeva na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Po isteku moratorija prvi anuitet dospijeva na naplatu dana 30.06.2010. godine. Uvidom u dokumentaciju, koja je vještaku stavljena na raspolaganje, razvidno je da je tuženik zbog neuredne i nepravovremene otplate kreditnih obveza tužitelja dana 30.08.2013. godine kredit proglasio dospjelim u cijelosti. Analizom raspoložive dokumentacije proizlazi da je na dan s kojim je otkazan kredit tužitelj imao nepodmireno 6 anuiteta. Tužitelj je zadnju uplatu prije otkaza kredita izvršio dana 07.03.2013. godine kojom je zatvorio anuitet koji je dospijevao dana 31.01.2013. godine. Vještak napominje kako je iz dokumenta Pregled prometa za klijenta uzeo u obzir i uplate nakon otkaza kredita, a koje je tuženik knjižio kao Naplatu dospjele glavnice 3 pa je s dodatnim uplatama tužitelj zatvorio još 4 anuiteta, odnosno zadnji anuitet koji je i prema evidencijama tuženika podmiren dospio je dana 31.05.2013. godine, a zatvoren je uplatom od dana 12.12.2013. godine. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) daje se u sljedećoj tabeli. U nastavku će se temeljem izračuna prikazanih u Tabeli 1., dati izračun zateznih kamata na svaki mjesečno preplaćeni iznos zbog promjene tečaja na štetu tužitelja po mjesecima i ukupno u Tabeli 3. (detaljan izračun po razdobljima se daje u Prilog 1.) tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa do dana izrade vještačenja. U Tabeli 2. daje se pregled stopa zateznih kamata koje su korištene za izračune. Prilikom izračuna korištene su odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate, odredbi ZOO i Zakona o kamatama, a uzevši u obzir da je izvorno kredit sklopljen s fizičkom osobom. Temeljem navedenog pri izračunu su korištene odredbe o visini stope zatezne kamate za period od 01.01.2005. godine do 31.12.2007. godine sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) po stopi od 15% godišnje. Za period od 01.01.2008. godine nadalje zakonska zatezna kamata se određuje temeljem ZOO i Zakona o kamatama odnosno (ZOO NN 35/05) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te (ZOO NN 78/15) na temelju prosječne kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje uvećano za 3%. Od 1. siječnja 2023. godine temelj za izračunavanje visine zatezne kamate je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja. Stoga od uvođenja eura kao službene valute u RH izračunavaju se stope zateznih kamata u skladu s izmijenjenim čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05. - 156/22). te u skladu s čl. 3. i 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12. – 114/22.). Zatezne kamate, na preplaćene mjesečne iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do izrade financijskog vještačenja iznose 2.807,89 EUR. Ad 3) Konverzija obveza Dana 04.04.2016.g.sklopljen je Sporazum uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita. Sporazumom se navodi da na dan 30.09.2015. godine sukladno izračunu konverzije stanje dospjelog duga denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 584,17 EUR. Vještak prvotno ističe da ne raspolaže informacijama je li tuženik u vrijeme kada je odobren kredit tužitelju imao u ponudi kredit u EUR, a koji bi se točno primijenio na tužitelja te bi li došlo do sklapanja ugovora o kreditu u EUR, a ne u CHF. Također, vještak nema saznanja da li bi tuženik tužitelju odobrio i pod kojim točno uvjetima kredit bilo u kunama ili EUR na dan odobrenja kredita u CHF, a s obzirom na razlike u inicijalnim iznosima anuiteta primjenom mogućih uvjeta za kredite u EUR i odobrenih uvjeta za kredit u CHF, što sve predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju1 u čl.19. c u bitnom navodi način izračuna konverzije na sljedeći način: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR sklapanja ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF 3. početno utvrđen otplatni plan kredita vezanog uz CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s prethodno navedenim, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta vezano uz valutu CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate 5. ukoliko je ukupni uplaćeni iznos po kreditu vezanim uz valutu CHF utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR smatra preplatom Prema raspoloživoj dokumentaciji proizlazi da je tuženik u skladu s čl.19. c izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršenih po kreditu u CHF, a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu, te je za izvršene uplate u kn od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate. Tuženik je preračunom izvršio umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kn na dan konverzije te sveo iznose glavnice sukladno simuliranom otplatnom planu za EUR po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za EUR kredit. Slijedom navedenog prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, odnosno izračunom konverzije tuženik je utvrdio da je početno stanje glavnice iznosilo 22.823,00 CHF, što bi 1 Narodne Novine 102/2015 10 primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan isplate kredita iznosilo 14.067,53 EUR. Na kunski iznos je primjenom tečaja za EUR koji je vrijedio na dan isplate kredita izračunata početno odobrena glavnica kredita u EUR. Uzevši u obzir na taj način utvrđenu glavnicu, na dan 30.09.2015. godine ukupno dospjele kamate i glavnica po simuliranom otplatnom planu iznosile bi 18.820,55 EUR, dok su ukupno izvršene uplate za zatvaranje kamate i glavnice do dana 30.09.2015. godine preračunato u EUR po tečaju na dan uplate iznosile 18.236,38 EUR. Nastavno na prethodno navedeno, prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Sporazumom uz Ugovor o kreditu iznos duga po osnovu dospjele, a nenaplaćene glavnice i kamate nakon konverzije na dan 30.09.2015. godine u iznosu 584,17 EUR. Ad 4) Izračun projiciranog otplatnog plana za kunske kredite stanovništvu Vještak prvotno ističe da ne raspolaže informacijama je li tuženik u vrijeme kada je odobren kredit tužitelju imao u ponudi kredite u kunama kao ni bi li se moguća ponuda kredita u kunama primijenila na tužitelja te bi li uvjete u vidu obveze anuiteta po mogućem kreditu u kunama tužitelj prihvatio ili mogao prihvatiti u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, kao što ne raspolaže ni bilo kojim drugim informacije ili parametrima koji bi bili od utjecaja za odobrenje ili prihvat kredita u kunama. Također, vještak nema saznanja da li bi tuženik tužitelju odobrio i pod kojim točno uvjetima kredit bilo u kunama ili EUR na dan odobrenja kredita u CHF, a s obzirom na razlike u inicijalnim iznosima anuiteta primjenom mogućih uvjeta za kredite u kunama i odobrenih uvjeta za kredit u CHF, što sve zajedno predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Kamatne stope koje će se u daljnjem izračunu projiciranog kredita koristiti su podatci HNB i ne odnose se na konkretnog tuženika ni na konkretnog tužitelja. Nadalje podatci HNB sadrže podatke o vaganim prosjecima kamatne stope u postotcima na godišnjoj razini te nisu raspoloživi podatci o mogućim kamatnim stopama za kunske kredite tuženika a koji bi se moguće odnosili i bili odobreni tužitelju. Pravno je pitanje da li je tuženik imao u ponudi kredite u kunama a kojim uvjetima odobrenja bi udovoljio tužitelj te bi li mu kredit u kunama bio odobren te bi li kamatne stope tuženika na kunske kredite a koji bi se odnosio na predmetni kredit tužitelja imale kamatnu stopu u skladu s kamatnom stopom koju objavljuje u svojim podatcima HNB, u što vještak ne ulazi. Vještak će u nastavku prikazati projicirani otplatni plan u kunama primjenom promjenjive kamatne stope za dugoročne kredite stanovništvu koje su prema podatcima HNB vrijedile na datume promjena kamatnih stopa tužitelja, te otplatni plan korištenjem nepromjenjive kamatne stope koja je prema podatcima HNB vrijedila na dan odobrenja kredita tužitelju. Pregled primijenjenih kamatnih stopa na dugoročne kredite odobrene stanovništvu prema podatcima HNB su sljedeće (tabela G1. HNB- Kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule): − 9,07% godišnje od dana isplate kredita do 29.02.2008.g., − 9,02% godišnje od 01.03.2008.g. do 30.11.2008.g., − 10,35% godišnje od 01.12.2008.g. do 31.03.2009.g., − 11,03% godišnje od 01.04.2009.g. do kraja otplate kredita. Vještak napominje da se podatci HNB odnose na mjesečne vagane prosječne kamatne stope u postocima na godišnjoj razini te vještak nema podatke koje bi moguće stvarne kamatne stope za dugoročne kredite u kunama u ponudi imao tuženik te da li je tuženik imao takvu ponudu u vrijeme odobrenja kredita tužitelju, a koje bi se moguće primijenile na tužitelja u trenutku odobrenja kredita. 11 Vještak će u Tabeli 4. sačiniti izračun projiciranog otplatnog plana kao da je kredit bio u kunama, primjenom srednjeg tečaja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (4,547 kn za 1 CHF) te primjenom nepromjenjive i promjenjivih kamatnih stopa kako je prethodno navedeno. Nadalje, razvidno je iz podataka HNB da su u cijelom razdoblju otplate kredita uzetog u valuti CHF kamate na kredite u kunama bile značajno veće od kamata koje je imao tužitelj. Bez utjecaja na mišljenje, s obzirom da je riječ o hipotetskoj situaciji, pod pretpostavkom da je kredit bio odobren u kunama, pod pretpostavkom da je kredit imao inicijalnu kamatnu stopu 9,07% odnosno u visini vaganih prosjeka kamatnih stopa svih financijskih institucija, a ne konkretnog tuženika te pod pretpostavkom da je kredit u kunama moguće imao promjene kamatnih stopa na dane kada je tužitelju mijenjana kamatna stopa po vaganim prosjecima kamatnih stopa koje objavljuje HNB visina anuiteta tužitelja bi inicijalno iznosila 1.673,35 kn što je u odnosu na inicijalni anuitet tužitelja za kredit u CHF primjenom tečaja na dan isplate kredita u visini 1.479,00 kn veći iznos anuiteta za 13,14%. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke. Ad 1) Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: − Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.787,95 EUR, − Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 67,34 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.720,61 EUR. Ad 2) Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade vještačenja ukupno iznose 2.807,89 EUR. Ad 3) Prema raspoloživoj dokumentaciji proizlazi da je tuženik u skladu s čl.19. c izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršenih po kreditu u CHF, a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu, te je za izvršene uplate u kn od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate. Tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Sporazumom uz Ugovor o kreditu iznos duga po osnovu dospjele, a nenaplaćene glavnice i kamate nakon konverzije na dan 30.09.2015. godine u iznosu 584,17 EUR. 16 Ad 4) Pod pretpostavkom da je tuženik imao u ponudi kredite u kunama koji bi bili ponuđeni i odnosili se na konkretnog tužitelja te da je kamatna stopa bila istovjetna kamatnoj stopi koja se iskazuje u podatcima HNB Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postocima na godišnjoj razini, te pod pretpostavkom da bi tužitelj udovoljavao kreditnoj sposobnosti za odobrenje kredita u kunama te da bi i prihvatio uvjete za kredit u kunama, početna kamatna stopa bi bila 9,07% godišnje, a ne 5,25% koliko je bila po ugovoru te bi inicijalni iznos anuiteta iznosio 1.673,35 kn, a ne 1.479,00 kn koliko je iznosio na dan sklapanja Ugovora u CHF, odnosno kamatna stopa bi bila veća te bi i početni anuitet u kunama bio veći za 13,14%.

16. Ovaj sud u je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, (time da nije uzeo u obzir negativne razlike), u dijelu izračuna preplata zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te imajući u vidu da na isto stranke nisu imale prigovora.

17. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužiteljica plaćala niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka pravovremeno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan umanjiti tražbinu tužiteljice sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.), već je prigovor radi prebijanja istaknuo tek u podnesku od 18.12.2023., te je isti kao takav ne pravovremen, pa o istom ovaj sud nije niti odlučivao, a sve to sukladno Zakonu o parničnom postupku i recentnoj sudskoj praksi: „Tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna. U odnosu na taj žalbeni navod valja reći da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, pa o razlici negativnog tečaja prvostupanjski sud nije bio obvezan odlučiti.“ (odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž- 3917/2022 od 28. ožujka 2023.).

18. No sve i da je tuženik pravovremeno izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovog suda kako ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđena negativna razlika, ovo iz razloga što sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene ( stare ) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi ( vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od **.**.2016. ŽV i dr C154/15, C- 307/15 i C-308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

19. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 29.03.2007., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužiteljica na spomenute odluke pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

16. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

21. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

22. Budući da je u sporu tužiteljica uspjela u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 25.09.2023.21.12.2023., 05.06.2024., 16.09.2024., 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 1619.12.2023., 23.09.2024., 20.01.2025. i 04.02.2026. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.800,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 450,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15). Tužiteljici je nadalje dosuđen trošak financijskog vještačenja od 450,00 EUR, kao i trošak sudke pristojbe za tužbu od 37,45 EUR.

23. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema konačnom zahtjevu iz podneska od 05.06.2024. u iznosu od 5.975,01 EUR.

24. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.787,95 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.

25. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 02. travnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, 02. travnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika