Poslovni broj: P-257/2023-27
Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
P R E S U D A
I
RJEŠENJE
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Janici Plantak, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 2. travnja 2026. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju FŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.397,41 eura (jedanaest tisuća tristo devedeset sedam eura i četrdeset jedan cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući po stopi od 15 % godišnje od 21.3.2006. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. do 30.6.2011, te po stopi od 12% godišnje računajući 01.7.2011. do 31.7.2015., od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi od datume dospijeća i na iznose u eurima:
21.3.06. 37,73
21.4.06. 14,98
22.5.06. 15,07
21.6.06. 15,10
21.7.06. 13,65
21.8.06. 13,65
21.9.06. 13,65
21.10.06. 13,65
21.11.06. 13,65
21.12.06. 13,65
22.1.07. 13,65
21.2.07. 13,65
21.3.07. 13,65
21.4.07. 13,65
21.5.07. 13,65
21.6.07. 13,65
21.7.07. 13,65
21.8.07. 13,65
21.9.07. 14,55
22.10.07. 13,65
21.11.07. 13,65
21.12.07. 13,65
21.1.08. 13,65
21.2.08. 13,65
21.3.08. 13,65
21.4.08. 13,65
21.5.08. 13,65
21.6.08. 50,35
21.7.08. 50,35
21.8.08. 50,35
22.9.08. 50,35
21.10.08. 50,08
21.11.08. 50,08
29.12.08. 48,49
28.1.09. 77,89
27.2.09. 77,89
30.3.09. 77,89
28.4.09. 77,89
28.5.09. 77,89
29.6.09. 77,62
29.7.09. 77,62
28.8.09. 77,62
29.9.09. 77,62
29.10.09. 75,76
27.11.09. 77,62
29.12.09. 77,62
28.1.10. 77,62
26.2.10. 77,62
29.3.10. 77,62
28.4.10. 77,62
28.5.10. 77,62
29.6.10. 77,62
28.7.10. 77,62
27.8.10. 77,62
28.9.10. 77,62
28.10.10. 77,62
29.11.10. 77,59
29.12.10. 77,45
28.1.11. 77,32
28.2.11. 77,39
29.3.11. 77,38
28.4.11. 77,30
16.6.11. 228,51
28.6.11. 168,41
28.7.11. 167,32
29.8.11. 231,06
28.9.11. 207,80
28.10.11. 207,97
29.11.11. 207,99
28.12.11. 207,96
27.1.12. 207,99
28.2.12. 208,02
28.3.12. 207,99
27.4.12. 207,98
28.5.12. 208,01
28.6.12. 207,99
27.7.12. 208,06
28.8.12. 208,15
28.9.12. 208,22
29.10.12. 208,22
28.11.12. 208,22
28.12.12. 208,22
28.1.13. 208,22
28.2.13. 208,22
28.3.13. 208,22
29.4.13. 208,22
28.5.13. 210,08
28.6.13. 210,08
29.7.13. 210,08
28.8.13. 210,08
27.9.13. 210,08
28.10.13. 210,08
28.11.13. 210,08
27.12.13. 210,08
28.1.14. 73,38
28.2.14. 73,38
28.3.14. 73,38
28.4.14. 372,86
28.5.14. 73,38
27.6.14. 73,38
28.7.14. 73,38
28.8.14. 73,38
29.9.14. 73,38
28.10.14. 73,38
28.11.14. 73,38
29.12.14. 73,38
28.1.15. 73,38
26.2.15. 73,38
30.3.15. 73,38
28.4.15. 73,38
27.5.15. 73,38
29.6.15. 73,38
28.7.15. 73,38
28.8.15. 73,38
28.9.15. 73,38
sve do isplate, u roku od 15 dana.
II. Odbija se prvo postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 24. siječnja 2026. koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju Liber Nikoli iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , isplati iznos od 11.397,41 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući po stopi od 15 % godišnje od 21.03.2006. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011, te po stopi od 12% godišnje računajući 01.07.2011. do 31.07.2015., te od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi od datume dospijeća i na iznose u valuti EUR:
21.3.06. 37,73
21.4.06. 14,98
22.5.06. 15,07
21.6.06. 15,10
21.7.06. 13,65
21.8.06. 13,65
21.9.06. 13,65
21.10.06. 13,65
21.11.06. 13,65
21.12.06. 13,65
22.1.07. 13,65
21.2.07. 13,65
21.3.07. 13,65
21.4.07. 13,65
21.5.07. 13,65
21.6.07. 13,65
21.7.07. 13,65
21.8.07. 13,65
21.9.07. 14,55
22.10.07. 13,65
21.11.07. 13,65
21.12.07. 13,65
21.1.08. 13,65
21.2.08. 13,65
21.3.08. 13,65
21.4.08. 13,65
21.5.08. 13,65
21.6.08. 50,35
21.7.08. 50,35
21.8.08. 50,35
22.9.08. 50,35
21.10.08. 50,08
21.11.08. 50,08
29.12.08. 48,49
28.1.09. 77,89
27.2.09. 77,89
30.3.09. 77,89
28.4.09. 77,89
28.5.09. 77,89
29.6.09. 77,62
29.7.09. 77,62
28.8.09. 77,62
29.9.09. 77,62
29.10.09. 75,76
27.11.09. 77,62
29.12.09. 77,62
28.1.10. 77,62
26.2.10. 77,62
29.3.10. 77,62
28.4.10. 77,62
28.5.10. 77,62
29.6.10. 77,62
28.7.10. 77,62
27.8.10. 77,62
28.9.10. 77,62
28.10.10. 77,62
29.11.10. 77,59
29.12.10. 77,45
28.1.11. 77,32
28.2.11. 77,39
29.3.11. 77,38
28.4.11. 77,30
16.6.11. 228,51
28.6.11. 168,41
28.7.11. 167,32
29.8.11. 231,06
28.9.11. 207,80
28.10.11. 207,97
29.11.11. 207,99
28.12.11. 207,96
27.1.12. 207,99
28.2.12. 208,02
28.3.12. 207,99
27.4.12. 207,98
28.5.12. 208,01
28.6.12. 207,99
27.7.12. 208,06
28.8.12. 208,15
28.9.12. 208,22
29.10.12. 208,22
28.11.12. 208,22
28.12.12. 208,22
28.1.13. 208,22
28.2.13. 208,22
28.3.13. 208,22
29.4.13. 208,22
28.5.13. 210,08
28.6.13. 210,08
29.7.13. 210,08
28.8.13. 210,08
27.9.13. 210,08
28.10.13. 210,08
28.11.13. 210,08
27.12.13. 210,08
28.1.14. 73,38
28.2.14. 73,38
28.3.14. 73,38
28.4.14. 372,86
28.5.14. 73,38
27.6.14. 73,38
28.7.14. 73,38
28.8.14. 73,38
29.9.14. 73,38
28.10.14. 73,38
28.11.14. 73,38
29.12.14. 73,38
28.1.15. 73,38
26.2.15. 73,38
30.3.15. 73,38
28.4.15. 73,38
27.5.15. 73,38
29.6.15. 73,38
28.7.15. 73,38
28.8.15. 73,38
28.9.15. 73,38, sve do isplate, u roku od 15 dana
II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju Liber Nikoli iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , isplati iznos od 4.212,51 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 28.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi od datume dospijeća i na iznose u valuti EUR:
28.10.15. 73,38
27.11.15. 73,38
28.12.15. 73,38
28.01.16. 73,38
26.02.16. 72,05
28.04.16. 67,95
02.05.16. 13,27
27.05.16. 101,49
28.06.16. 108,69
22.07.16. 3.555,54
sve do isplate, u roku od 15 dana."
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 512,50 EUR uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 4.2.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope određene čl. 29 ZOO -a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena te da te da ne postoji niti tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 112,15 EUR, koja se potražuje u podnesku tuženika od 28. siječnja 2026, kojim tuženik specificira istaknuti prigovor radi prebijanja.
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju FŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.624,93 EUR (dvije tisuće šesto dvadeset četiri eura i devedeset tri centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 4.324,92 EUR odbija.
V. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška se odbija.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je prethodno postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe od 10. svibnja 2023. u podnesku od 24. siječnja 2026. kojim je postavljeni konačni tužbeni zahtjevi, i to onaj podredni koji je usvojen, smanjen sa iznosa od 15.340,62 EUR na iznos od 11.397,41 EUR, da je dakle tužba djelomično povučena za iznos od 3.943,21 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 10. svibnja 2023. podnio tužbu protiv prednika tuženika Nova Hrvatska banka d.d. Zagreb, koji je pravni slijednik Volksbank d.d. radi povrata stečenog bez osnova zbog primjene ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s prednikom tuženika Volksbank d.d. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, odnosno isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku zbog primjene tih ugovorih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. Tijekom postupka je kod tuženika došlo do statusnih promjena, Novu Hrvatsku banka d.d. Zagreb je preuzela Hrvatska poštanska banka d.d. koju je tužitelj na pripremnom ročištu održanom 10. ožujka 2025. naznačio kao tuženika budući da je pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d., pa je Hrvatska poštanska banka d.d. postala tuženik u ovom postupku Tužitelj u tužbi navodi da temeljem čl. 502c. Zakona o parničnom postupku tužitelj se poziva u ovoj parnici za naknadu štete na pravno utvrđenje i presude (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Posl. broj P- 1401/12, koja je potvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Posl. Broj Pž-7129/13 i presudom Vrhovnog suda RH Posl. broj Revt-249/14, pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Posl. broj Pž-6632/17, rješenje Ustavnog suda RH Posl. br. U-I- 3685/2015, presude Ustavnog suda RH, Posl. broj U-III-2521/215, U-
III2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215), po kojima su bili prihvaćeni zahtjevi iz tužbe, podnesene 04.12.2012. od strane tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka (Zaba d.d., PBZ d.d., Erste & Steiermarkische bank d.d., RBA d.d., HAAB d.d., OTP banka d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d., Sberbank d.d., ranije Volksbank .d.), temeljem čl. 502.a stavka 1. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača time što su tužene banke zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u CHF i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a koje odluke sudova obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stranke su zaključile Ugovor o kreditu br. 311022 i osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, čija je namjena bila izgradnja kuće 2.1.2006. na iznos od 85.000,00 CHF. Tužitelj je ugovor o kreditu potpisao kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor i predlagatelj osiguranja te se obvezao kredit vratiti u roku od 30 godina, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta (čl. 7.), sve uz obračun anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7.1. Ugovora). Ugovorena je kamata uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno internim aktima tuženika (u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora), s tim da je početna kamatna stopa ugovorena po stopi od 3,80 % godišnje (čl. 4. osnovnog Ugovora). Promjena kamatnih stopa tijekom trajanja ugovornog odnosa vidljiva je iz priloženog Informativnog otplatnog plana po kreditu, izdan 02.04.2019., te je vidljiv porast kamatne stope i na 6,29 %. Mjesečni anuiteti su prema početnom planu otplate i čl. 7. Ugovora iznosili 396,06 CHF, što je početno iznosilo u protuvrijednosti kuna iznos od 1.867,16 kn, dok je kasnije iznos anuiteta bio veći i od 3.450,00 kn, a što je bila posljedica porasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, što je vidljivo iz priloženog preliminarnog obračuna, uz tužbu. Tuženik je plasirao kredit, obračunato po kupovnom tečaju Kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, u kunskoj protuvrijednosti, a koji je iznosio 4,6395 kn/CHF, te je isplaćeno 394.357,50 kn. Prema čl. 4. Ugovora anuiteti se obračunavaju prema prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća, te je isti iznosio na dan plasmana kredita 4.7143 kn/CHF i sukladno tome obveza tužitelja da vrati kredit bila je 400.715,50 kn. Već sam način obračuna tečaja na štetu tužitelja ukazuje na neravnopravnost ugovornih strana i nepoštenje tuženika. Stranke su 31.7.2006., sklopile Aneks broj 2 kojim su promijenjeni založni dužnici, ali nisu mijenjanje druge odredbe osnovnog ugovora, a koje bi bile važne za ovaj predmet. Sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015, stranke su sklopile Aneks broj 3 4.2.2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, prema kojem je preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. iznosila 46.818,75 eura ( čL. III.). Odredbe osnovnog ugovora koje nisu mijenjane ostaju na snazi (čl. IV. ). Tuženik je u čl. II. Aneksa 3 obračunao tužitelju da mu po osnovi konverzije pripada preplata u iznosu od 3.861,45 kn, te se taj iznos trebao koristiti za pokriće 50% budućih anuiteta dok se preplata ne iskoristi. Tužitelj o odredbama Aneksa 3 nije mogao pregovarati, već je samo mogao prihvatiti ponuđeni obrazac i obračun neotplaćene kamate, preplate i daljnje obveze. Tužitelj je nakon konverzije, 2016. godine, prijevremeno otplatio kredit, te o tome prilaže Izračun prijevremene otplate za kredit od 27.4.2016., na način da je na partiju kredita uplaćeno 338.520,41 kn. U trenutku prijevremene otplate tuženik je sve učinke konverzije te preplate i obveze po konverziji, uzeo u obzir prilikom zatvaranja kredita i obračuna stanja nedospjele glavnice koju je tužitelj otplatio prema obračunu tuženika, a o kojem obračunu tužitelj nije mogao pregovarati ili ga mijenjati, već je samo mogao platiti iznos koji je obračunao tuženik. Tužitelj smatra da su odredbe osnovnog Ugovora djelomično ništetne i to odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i odredba prema kojoj je stopa ugovorne kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke, te stoga smatra da je oštećen primjenom takvih ugovornih odredbi i ovom tužbom traži isplatu preplaćenog iznosa. Djelomično su ništetne ugovorne odredbe čl. 4.1. Ugovora u dijelu u kojem se navodi promjenjivost kamatne stope na način da da se redovna kamatna stopa plaća sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, te da je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora, a da se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjena tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjena troška pribavljanja sredstva i kamatne marže Kreditora. Također su djelomično ništetne ugovorne odredbe čl. 4.1. Ugovora u dijelu u kojem se navodi da se kamata zajedno s glavnicom uplaćuje mjesečno, a po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća. Također smatra da su ništetne i sve odredbe Aneksa 3 o konverziji koje bi bile u suprotnosti s odredbama Ugovora oslobođenog ništetnih odredbi, a posebno dio aneksa o konverziji kojim je utvrđeno stanje preostale neotplaćene glavnice kredita u eura na dan 30.9.2015. (čl. III.), iznos preplate ili manjka na taj dan (čl. II.), te dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu (čl. III.) . Tužitelj je u tužbi opisao kako smatra da mu je na dan obračuna konverzije 30.9.2015. i na dan prijevremene otplate kredita tuženik obračunao veće stanje glavnice nego što bi ista iznosila po početnom tečaju CHF i početnoj kamatnoj stopi te da je uplatom na partiju kredita preostale glavnice i priznavanjem preostale neiskorištene preplate iz konverzije u cijelosti prijevremeno otplatio kredit na način da je zapravo platio više nego što je bio dužan platiti tuženiku uzimajući u obzir posljedice djelomične ništetnosti ugovora i dodatka ugovora za koje odgovara tuženik. Tužitelj ističe kako je banka mogla potrošaču, a sukladno čl. 19.e ZID ZPK 2015 ponuditi ili novi ugovor o kreditu ili dodatak „starom” postojećem ugovoru o kreditu te kako je banka odlučila tužitelju ponuditi dodatak ugovora o kreditu, što je jasno navedeno u članku IV. Aneksa 3 , te je na taj način osigurana je istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa. Ništetni dio čl. 4.1. Ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa i kriteriji za promjenu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika, koje tužitelju kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku, nisu bile jasne i razumljive, radi čega je kamata bila neodrediva, odnosno nije bilo definiranih jasnih parametara za promjenu kamatne stope, a posljedica čega je ništetnost tog dijela ugovora o kreditu. Jedini parametar koji je tužitelju bio poznat i razumljiv u trenutku isplate kredita i zaključenja Ugovora o kreditu bila je početna kamatna stopa od 3,80 %, tako da u tom dijelu tužitelj ne osporava valjanost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Tuženik, kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, bio je dužan nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju (i svakom drugom klijentu, potrošaču) i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne na štetu tužitelja. Znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je to nemjerljivo. Upravo zato je u konkretnom Ugovoru o kreditu tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on nije na valjani način učinio kod sklapanja konkretnog ugovora, već se zadovoljio nedorečenom i nerazumljivom formulacijom o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ostala potpuno nerazumljiva i neodrediva. Nakon podizanja kredita sa kamatnom stopom od 3,80 % godišnje i početnog otplatnog plana, tuženik je tužitelju jednostrano mijenjao kamatnu stopu na nepošten način, kako je prethodno opisano. Gore navedeni stav iznio je i Trgovački sud u Zagrebu, u pravomoćnom dijelu presude Posl. Broj P-1401/12, koja je potvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Vrhovnog suda RH u presudi Revt-249/14, što se nastavno kasnije obrazlaže. Ništetni dio čl. 7.1. u dijelu u kojem se navodi da se kamata otplaćuje zajedno s glavnicom, mjesečno, a po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća, predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile primjenu valutne klauzule vezanu uz prodajni tečaj tuženika za švicarski franak na dan dospijeća, koji je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiv po kriterijima koji tužitelju kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku nisu bili prezentirani i objašnjeni, čime je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ne osporava da je pristao na ugovoreni anuitet, ali prema početnom tečaju CHF, onom koji je bio na dan sklapanja ugovora tj. na dan isplate kredita, jer su mu ti parametri bili poznati i jasni. No, tuženik u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije informirao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu (EUR, CHF i dr.), o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EURO, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan i dr. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen Ugovor o kreditu nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Tužitelj nije znao da je CHF specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“ i da to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje tuženika, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, ali da postoji mogućnost povećanja vrijednosti, te da za drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je tužitelj taj koji je kredit otplaćivao u kunama, dakle u valuti u kojoj je zarađivao, a nije zarađivao u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj, i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog proizlazi da je odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvela neravnotežu između stranaka na teret tužitelja. Tuženik je prihvatio samo opći rizik valutne klauzule, dok je tužitelj prihvatio i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da je tuženik kao banka navedene odredbe i njihove posljedice razumio, a tužitelj ih nije razumio i nije bio svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled bile jasne, pa je mislio da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Takav je stav iznio i Visoki trgovački sud, u pravomoćnoj presudi Posl. broj Pž-6632/17, slijedeći stavove Ustavnog suda RH, što se nastavno kasnije obrazlaže. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe, odnosno njezina dijela koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima, nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku kao banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a u konkretnom Ugovoru o namjenskom kreditu banka, ovdje tuženik je znala da je uz tu valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je preuzeo samo tužitelj, a da to nije ni znao. Na kredit u CHF tuženik je tužitelju nudio najniže ugovorne kamate i naravno da je tužitelju bilo bitno da mu rata za kredit bude što manja. No, tuženik nije istovremeno istaknuo i objasnio tužitelju da kod kredita u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tužitelj snosi drugačiji rizik nego da je kredit uzeo vezano za valutu EUR, tako da je tuženik na nepošten način potaknuo tužitelja na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima jer mu je uskratio bitne informacije za donošenje informirane odluke o valuti za koju će biti vezana glavnica i otplata kredita. To je u startu dovelo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, kao prosječni potrošač, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao s povjerenjem prema banci, od koje je, kao od jača strane, u tom odnosu očekivao da bude obzirna prema njegovim interesima i u razumnoj ga mjeri informira o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito u slučaju kada se radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik i nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama. Tužitelj temeljem odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije mogao odrediti i predvidjeti da bi moglo doći do tako drastičnog rasta tečaja, niti su u Ugovoru bili kriteriji koji bi na to upućivali. Tuženik nije upozorio tužitelja da je CHF specifična valuta zbog toga što HNB nije štitila tečaj CHF prema kuni kako je štitila tečaj EUR-a prema kuni, pa je daleko rizičnije za tuženika bilo ugovoriti valutnu klauzulu u CHF nego u EUR. HNB je štitila tečaj kune samo u odnosu na EUR, a tečaj CHF je u odnosu na kunu potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUR-om nije bilo tako jer HNB kupnjom odnosno prodajom EUR-a regulira tečaj EUR-a, zbog toga što je CHF valuta u koju bježi kapital za vrijeme gospodarske krize, pa tako u vrijeme gospodarske recesije CHF naglo jača jer bogati pojedinci kupuju znatne količine CHF da zaštite svoja ulaganja i imovinu. U povijesti se već događalo da tečaj CHF u odnosu na druge valute naglo poraste, pa se pokazalo da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, odnosno da je vrlo rizična valuta ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti, te se dužnik na to mora detaljno i posebno upozoriti, zbog toga što je Međunarodni monetarni fond (MMF) upozoravao sve europske banke na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR-o i da nije dobro da plasiraju potrošačima takve kredite. O tome se detaljno očitovao Trgovački sud u Zagrebu, u presudi P-1401/2012. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da mu pripada novčani iznos na ime obeštećenja zbog primjene djelomično ništetnih odredbi Ugovora, te je sastavio preliminarni obračun, koji prilaže ovoj tužbi. Posljedica ništetnosti dijela čl. 4.1. Ugovora o kreditu je to da je tužitelj preplatio svaki mjesec kamate, u vremenu od sklapanja Ugovora o kreditu pa do konačne otplate kredita, računajući da je anuitete plaćao po obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na to da je anuitete plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 3,80 %, kao poštenoj cijeni plasiranog novca. Posljedica ništetnosti dijela čl. 7.1. Ugovora o kreditu je da je tužitelj preplatio svaki mjesec anuitet računajući da ga je plaćao po obračunu tuženika primjenom valutne klauzule u CHF (po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća), umjesto da ga je cijelo vrijeme do konačne otplate plaćao po pošteno prezentiranom prodajnom tečaju kreditora na dan isplate kredita, 4.7143 kn/ 1 CHF. Uplate tužitelja vidljive su iz priložene Prometne kartice po kreditu broj 311022 na ime Liber FŽ. Kada se napravi simulacija obveze po Ugovoru o kreditu, po početno ugovorenoj kamati (3,80%) i početnom prodajnom tečaju za CHF ( 4.7143 kn/CHF), obveza tužitelja prema tuženiku manja je nego što je tužitelj tuženiku konačno platio po predmetnom kreditu. Po početnoj kamatnoj stopi i početnom prodajnom tečaju (tj. prema početnom otplatnom planu) tužitelj bi bio u obvezi isplatiti tuženiku anuitete u iznosu od 1.867,16 kn mjesečno, pa to ukupno u trenutku konačne otplate kredita iznosi 541.562,96 kn, no u tom je trenutku uplata tužitelja iznosila 657.146,86 kn (vidi se iz preliminarnog obračuna), što je za 87.812,37 kn više i predstavlja preplatu po kreditu koju je tužitelj izvršio tuženiku, na dan obračuna konverzije. Tom iznosu treba pribrojiti preplatu na dan prijevremene otplate na dan 22.07.2016., kada je tuženik obračunao neotplaćenu glavnicu u iznosu od 340.666,65 kn, a prema početnim uvjetima glavnica je trebala biti 310.035,12 kn, što daje razliku od 30.631,53 kn na štetu tužitelja. Iznos od 87.812.37 kn i 30.631,53 kn, treba umanjiti za iznos koji je banka vratila tužitelju kod prijevremene otplate (2.860,00 kn), tako da se dobiva konačni iznos preplate od 115.583,902 kn/15.340,62 eura, za koji je iznos oštećen tužitelj, a koji iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Glede vještačenja predlaže da vještak prvo izrazi preplatu do 30.9.2015. te potom od tog dana do prijevremene otplate, na način da obračuna preplatu na dan 30.9.2015. razliku novčanog iznosa koji je tužitelj stvarno platio tuženiku po predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu i dodatku ugovoru o konverziji, u odnosu na ono što bi platio primjenom početne ugovorene kamatne stope (3,80% godišnje) umjesto promjenjive kamatne stope koju je plaćao i primjenom prodajnog tečaja tuženika za CHF na dan isplate kredita (4.7143 kn/CHF, 04.01.2008.), umjesto prodajnog tečaja kreditora na dan dospijeća anuiteta, uzimajući u obzir preplatu obračunatu u konverziji i eventualne kamate za kašnjenje u plaćanju te da dodatno obračuna i posebno izrazi preplatu do prijevremene otplate na način da obračuna razliku novčanog iznosa koji je tužitelj stvarno platio tuženiku, računajući od 30.9.2015. do dana konačne otplate 25.07.2016., po predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu i dodatku ugovoru o konverziji, u odnosu na ono što bi platio primjenom početne ugovorene kamatne stope (3,80% godišnje) umjesto promjenjive kamatne stope koju je plaćao i primjenom prodajnog tečaja tuženika za CHF na dan isplate kredita ( 4.7143 kn/CHF, 02.01.2006.), umjesto prodajnog tečaja na dan plaćanja anuiteta kako je tužitelj plaćao do konačne otplate, sa obračunom tijeka zakonske zatezne kamate na svaku pojedinu mjesečnu preplatu i preplatu glavnice kod prijevremene otplate, uzimajući u obzir obvezu tužitelja po osnovi nedospjele glavnice kod zatvaranja kredita 25.7.2016. po početnom Otplatnom planu, u odnosu na nedospjelu glavnicu koju je obračunao tuženik kod konačne otplate kredita. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati koju tuženik jednostrano mijenja. Stoga, budući da su prema odredbama Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa čine dio ugovornih odredbi bez kojih ugovor može opstati. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača – dalje ZZP ( čl. 81.-88. ZZP/2003 odnosno čl. 96.-102. ZZP/2007 i čl. 49.-55. ZZP/2014) uređeno je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 296. ZOO uređuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima propisuju da činidba mora biti određena ili odrediva, a ako nije takva to povlači ništetnost iste. Tužitelj smatra da kamatna stopa i tečaj valute nisu bili određeni niti odredivi po parametrima koji bi tužitelju bili poznati temeljem spornog Ugovora o kreditu, čime sporne ugovorne odredbe predstavljaju nerazumljive, neodređene i neodredive ugovorne odredbe koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Djelomična ništetnost neke odredbe ugovora uređena je čl. 324. ZOO tako da je propisano da to ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, sukladno čl. 327. i čl. 328. ZOO. Posljedice ništetnosti propisane su u čl. 323. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Temeljem čl. 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj traži da se kao prethodno pitanja utvrdi ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kako je prethodno navedeno, te da sud tužitelju dosudi novčani iznos preplate po kreditu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba je u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti jer je potraživanje tužitelja je u zastari, jer je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju , a utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a jer ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač . Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Prigovor radi prijeboja. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. U vezi s tim ukazuje na recentnu odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod posl. brojem Gž-925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, suštinski analogan svim ostalim pojedinačnim tužbenim zahtjevima koji izviru iz utvrđenja zauzetih u Parnici Potrošač, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naknadi troškove postupka tuženiku jer je uredno provedena konverzija ugovora o kreditu, čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe. Potraživanje tužitelja je u zastari. Tužitelj je predmetni parnični postupak 10.5.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz tužbe. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praks i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom shvaćanja iz te odluke, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelo su ključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog ti svakoga pojedinog davanja.davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Parnice poput ove bile su vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača, jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 311022 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 4.2.2016. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Ispravnost ovog stajališta tuženika potvrđeno je sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa je tako Županijski sud u Osijeku odlukom u predmetu Gž-1657/2016. Tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci u predmetu Gž -834/16, cit:
Zaključno, sve navedeno je u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa tako prof.dr.sc. TŽ i doc.dr.sc. ŽŽ u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti, potrošački ugovor, nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika uz popratni zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope, a ne i sama promjenjivost, u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma odlukom Kreditora i u kunskoj protuvrijednosti ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo , da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOOZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanja propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne e prava nikoga ne ispričava. ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, pa dakle tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke, jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 85.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.13. i 9.14. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ Nadalje, odredbama 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP -a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP -a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu . Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača . Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 3.861,45 kn. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.861,45 kn / 512,50 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 4.2.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope određene čl. 29 ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena . Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 24. siječnja 2026. postavila dva konačna tužbena zahtjev izražena u eurima. Prvim, glavnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje preplatu prema izračunu vještaka do dana prijevremene otplate kredita u iznosima od 11.397,41 eura i 4.211,51 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a drugim podrednim koji postavlja za slučaj da su ne usvoji glavni, potražuje preplatu do dana provedene konverzije, 30.9.2025. u iznosu od 11.397,41 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Oba tužbena zahtjeva su utemeljena na izračunu vještakinje bez uključivanja obračunatih zateznih kamata do dana provedene konverzije u kojem su iskazani iznosi pojedinih preplata, kojim također postavlja glavni i podredni tužbeni zahtjev. O tim konačno postavljenim tužbenim zahtjevima je sud odlučivao.
4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu (na stranicama 15-72 spisa), uz odgovor na tužbu (na stranicama 96-151 spisa), uz podnesak tužitelja od 17. veljače 2025. (na stranicama 178-193 spisa), nalaz vještakinje, provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitani su nalaz vještakinje Danijele Podbojec od 18. studenoga 2025. (na stranicama 207-265 spisa), dokumentacija uz podnesak tuženika od 28. siječnja 2026. (na stranicama 286-415 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
5. Predmet ovog spora je povrat stečenog bez osnova zbog primjene ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF za koje tužitelj tvrdi da su ništetne. S obzirom na to da tužitelj nije postavio i deklaratornim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, sud je o tome odlučivao kao o prethodnom pitanju.
6. Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 2. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 311022 na iznos od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća uz rok otplate od 30 godina, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta
- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 3,80 % godišnje
- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.
- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,
- da je 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita
7. Sporno je između stranaka da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da li je nastupila zastara tražbine, da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka sklopljenog između stranaka sukladno ZIDZPK.
8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, i to onaj supsidijarni kojim potražuje isplatu iznosa od 11.391,41 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama osnovan u cijelosti.
9. Predmet ovog spor je povrat stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi za koje tužitelj tvrdi da su ništetne.
10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, a već iz sadržaja ugovora proizlazi da ga je tužitelj s tuženikom sklopio kao fizička osoba za stambene potrebe, izgradnju kuće, pa je isti u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba b ila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U - III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.
14. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.
16. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učite lj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također n ije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.
17. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.
18. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
19. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
20. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a za tuženu banku također u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 10. svibnja 2023., a tuženik je pravni slijednik Sberbank (Volksbank), to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope i tečaj CHF. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.
21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom za izgradnju kuće, dakle s tužiteljem kao potrošačem, da je to potrošački ugovor te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Taj zaključak potvrđuje i činjenica da su ti krediti tretirani kao potrošački kad se provodila konverzija, odnosno kad su 27 . siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim su odredbe ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, budući da su se takvi dodaci ugovora prema tom zakonu sklapali sami za potrošačke ugovore. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 3,80 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.
23. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a na njemu je teret dokaza da to dokaže , dok je tužitelj na tu okolnost predložio saslušanje tužitelja.
24. Tužitelj u svom iskazu navodi da 2006. trebao novac za izgradnju obiteljske kuće pa je sklopio ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, da mu je u banci ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF kao povoljan, pa je ponudu prihvatio, a o valu ti CHF mu ništa nije bilo rečeno, da je početna rata kredita bila oko 1.900.,00 kuna i sve više se tijekom otplate povećavala te dosegla iznos od oko 3.500,00 kuna, pa je zbog toga prihvatio ponuđenu mu konverziju, da nije bio upoznat s pojmom valuta utočišta, da nije imao uvjete za druge kredita osim kredita u švicarskim francima koji mu je ponuđen kao najpovoljniji koji sigurno ne bi uzeo da je tada znao da će se rate toliko povećati, da u banci niti kod javnog bilježnika nije bio upoznat s rizicima vezanih uz valutu CHF, da nije mogao pregovarati o uvjetima kredita niti dodatka kojim je provedena konverzija, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo te da predmetnu nekretninu nije davao u najam.
25. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni ugovor u kojima se navodi da je namjena kredita izgradnja kuće, da je sredstva kredita utrošio za izgradnju kuće, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti su mu bili predočeni kriteriji po osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da se početna rata kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope znatno povećala.
26. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužitelju od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da mu nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
27. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Danijele Podbojec. Za ovaj spor odlučno je to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužitelja kao korisnika kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužitelj ni na koji način nije mogao znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 3,80%.
28. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,80 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.
29. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.
30. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 3,80% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
31. U ovom slučaju je 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), kojima je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
32. Iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Aneksi Ugovora o kreditu nisu ništetni kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
34. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 4. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
35. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužitelj i nakon sklapanja Dodataka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
36. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
37. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
38. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
39. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodataka nije odrekao tih prava, nije dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom (aneksom ) o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), pa tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. To zato jer se u Dodatku (Aneksu) uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati. Dakle, tužitelj prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
40. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN RH broj 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
41. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.
42. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodataka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.9.2015. tužitelji više uplatio određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.
43. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
44. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
45. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
46. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 DŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
47. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
48. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli u CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Danijeli Podbojec. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužiteljice i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da su između stranaka sklopljeni Dodaci Ugovora o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate prepla te oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.
49. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 18. studenoga 2025. i to dijela Nalaza koji sadrži izračun preplate bez uključivanja obračunatih zateznih kamata do dana konverzije te uz prijeboj s negativnim kamatnim i razlikama, koji je mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu budući da je konačni tužbeni zahtjev, pa i supsidijarni tužbeni zahtjev koji je sud usvojio, utemeljen na tom izračunu, proizlazi da je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30.9.2015. (uz prebijanje) ukupno 11.625,15 EUR/87.589,72 HRK u tabeli 6. u nastavku prikazana je ukupna razlika po danima uplate uslijed promjene tečaja CHF i uslijed promjena kamatne stope (uz prebijanje), da je konverzija izvršena temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, da je 4. veljače 2016. sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu, da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosila 46.818,75 EUR, a višak uplata iz konverzije iznosi 3.861,45 HRK, da je u izračunu u nastavku na djelomičnu preplatu od 21. ožujka 2006. obračunata zatezna kamata te će se zatezna kamata i iznosi preplate namiriti iz utvrđene preplate iz dodatka Ugovoru u iznosu od 3.861,45 HR, da su preplatom utvrđenom u konverziji od 512,50 EUR/ 3.861,45 HRK zatvorene preplate u ukupnom iznosu 227,74 EUR / 1.715,88 HRK i pripadajuća kamata na te preplate u iznosu 284,76 EUR / 2.145,57 HRK (227,74 + 284,76 = 512,50) / (1.715,88 + 2.145,57 = 3.861,45), da su preostali iznosi preplata od 11.397,41 EUR / 85.873,84 HRK (11.625,15 – 227,74) / (87.589,72– 1.715,88) po danima dospijeća prikazani u tabeli 8. Nalaz vještakinje sadrži i izračun preplate nakon 30. rujna 2015., a do prijevremene otplate 22. srpnja 2016. prikazan u Tabeli 9 prema kojem anuiteti od 390,06 CHF te preostala glavnica u iznosu 65.577,02 CHF preračunati u kune po prodajnom tečaju, 1 CHF = 4,7143 HRK u koliko se iznosi obveza u kunama oduzmu od iznosa koje je tužitelj uplatio u razdoblju od konverzije do otplate kredita (umanjene za troškove i isplaćene povrate), preplate u razdoblju nakon 30. rujna 2015. iznose 31.739,17 HRK (359.560,42 – 327.821,25), da je dakle tužitelj je s osnova promjene kamatnih stopa i s osnova promjene tečaja nakon 30. rujna do konačne otplate kredita preplatio ukupno 4.212,51 EUR / 31.739,17 HRK, a prema datumima dospijeća prikazanima u tablici pod toč. 5. Nalaza.
50. Tužitelj koji je bez primjedbe prihvatio Nalaz vještakinje je kao što je već prethodno rečeno konačne tužbene zahtjeve uskladio s nalazom vještakinje, a podredno postavljenim tužbenim zahtjevom koji je sud usvojio potražuje isplatu iznosa od 11.394,41 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
51. Tuženik nije istaknuo primjedbe na nalaz. Isti u podnesku od 26. siječnja 2026. navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, da je vještak je u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, slijedom čega tuženik specificira istaknuti prigovor radi prebijanja i na ime istoga potražuje iznos od 112,15 EUR te da je provedenom konverzijom sukladno tužitelj obeštećen u cijelosti, pa ovakav način izračuna predstavlja omogućavanje prava tužitelju na neosnovano ostvarenje dvostruke korisni na štetu tuženika, odnosno nametanje dvostruke obveze tuženiku, i to obvezu iz kredita u valuti EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u valuti CHF.
52. Tuženik koji ne osporava matematički izračun preplate, osporava nalaz vještakinje zbog toga što smatra da je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom , dakle smatra da Nalaz nije mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu. Kao što je već prethodno rečeno sud smatra da tužitelj nije u potpunosti obeštećen preplatom priznatom mu u konverziji, slijedom čega je prihvatio prijedlog tužitelja da se provede financijsko vještačenje te je vještakinji dao zadatak da preplatu do dan aprovedene konverzije izračuna s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu jer su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, pa kako iste zbog toga ne proizvode pravne učinke, moguće je primijeniti samo početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, a unatoč prigovorima tuženika, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Iz Nalaza proizlazi da je prilikom izračuna preplata izvršen prijeboj s preplatom priznatom tužitelju u konverziji te negativnim kamatnim i tečajnim razlikama, a na tom izračunu je utemeljen konačno postavljeni supsidijarni tužbeni zahtjev koji je sud usvojio.
53. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji Danijeli Podbojec utvrđeno da je tužitelj do konverzije, dakle do 30. rujna 2015., po odbitku iznosa priznatog konverzijom više uplatio ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa 11.394,41 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama koje teku od svake pojedine preplate pa do isplate, odnosno odlučeno je kao u toč. II. izreke ove odluke. Sud nije usvojio postavljeni prvi tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 24. siječnja 2026. kojim dodatno potražuje isplatu iznosa od 4.212,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28.10.2015. do 31.12.2022. po osnovu preplate obračunate do dana prijevremene otplate kredita, jer po stavu suda u ovom slučaju tužitelj ima pravo na iznos preplate obračunate do dana provedene konverzije, a ne i nakon toga do prijevremene otplate kredita kao što to potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 24. siječnja 2026. To iz razloga što je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je provedena konverzija od dana 30. rujna 2015. s kojim datumom je izvršen izračun preplate od strane tuženika po osnovu toga Dodatka, između stranaka zasnovan novi pravni odnos prema kojem se glavnica i anuiteti kredita izračunavaju u eurima, pa nema osnova da se preplata primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja CHF i nadalje dosuđuje tužitelju. Stoga je prvo postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 26. siječnja 2026. odbijen, odnosno odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.
54. Supsidijarni tužbeni zahtjev koji je sud usvojio je u odnosu na prethodni manji za 3.943,21 eura. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba povućena za iznos od 3.943,21 eura.
55. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja po osnovu preplate priznate tužiteljici konverzijom i negativnih kamatnih razlika, valja reći da iz nalaza vještaka proizlazi kako je iznos preplate umanjen za preplatu priznatu konverzijom i negativnu tečajnu razliku, za koje iznose tuženik ističe prigovor, odnosno to je nalazu uključila u konačni izračun preplate, slijedom čega navedene tražbine tuženika ne postoje, pa je odlučeno kao u toč. III. Izreke ove presude.
56. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.
57. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine
58. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svake pojedine preplate pa do isplate kao što se navodi u Nalazu vještakinje, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.
59. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj prema konačno postavljenom supsidijarnom tužbenom zahtjevu koji je sud usvojio potražuje 11.394,41 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u izgubio tuženik, tuženik je u skladu s citiranim propisom obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 7/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava četiri obrazložena podnesaka od 13. studenoga 2023., 24. studenoga 2023., 25. listopada 2024. i 17. veljače 2025., za svaki po 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 8/1 Tarife i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava jednog obrazloženog podneska izvan Tbr. 8/1 od 6. studenoga 2025. od 125,00 EUR s PDV- om na temelju Tbr. 8/3 Tarife i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 10. ožujka 2025., 19. svibnja 2025. i 2. veljače 2026., za svako ročište po 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/1 i Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,93 EUR i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.624,93 EUR. Tužitelju nije priznat ukupno zatraženi trošak sastava obrazloženih podnesaka jer za sve od ukupno šest podnesaka potražuje iznose prema Tbr. 8/1 Tarife na koje ima pravo samo za četiri obrazložena podneska dok za ostale podneske podnesene tijekom postupka ima pravo na 50% nagrade i Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od sto bodova. Stoga mu je za šesti podnesak od 6. studenoga 2025. priznato 125,00 EUR s PDV -om. Nadalje, tužitelju za sve radnje odvjetnika poduzete tijekom postupka nije priznat zatraženi iznos od 625,00 EUR po poduzetoj radnji budući da prema podredno postavljenom tužbenom zahtjevu koji je usvojen tužitelj potražuje ispla tu iznosa 11.394,41 EUR, dakle VPS u ovom postupku je taj iznos, a s obzirom na to odvjetnik za poduzete radnje u postupku ima pravo na nagradu od sto bodova, odnosno 200,00 EUR uvećano za PDV od 25%, a ne 625,00 EUR. Tužitelju nije priznat niti trošak pristojbe na presudu, koju nije platio niti će biti pozvan na plaćanje iste, jer prema čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. st.1. toč. 20. tog Zakona, a koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023., od obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao što je ovdje slučaj. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.
60. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.
U Varaždinu 2. travnja 2026.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije praistupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužitelju, po punomoćnici Janici Plantak, odvjetnici u Varaždinu
2. Tuženiku, po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu
