Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-4317/2019-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužiteljice FIĆĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženog Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Marka Ferrija, odvjetnika u Rijeci, i punomoćnice tuženika Hane Avdović, odvjetnice u Zagrebu, te odluke objavljene 2. travnja 2026.

presudio je

I. Odbija se prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/541011652- 5103948806, sklopljen dana 08.05.2008. godine između FI kao korisnika kredita te tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika s jedne strane, i tuženika s druge strane, potvrđen dana 12.05.2008. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa pod brojem: Ov-10374/08, ništetan u cijelosti te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Utvrđuje se da je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103948806, sklopljen dana 12.02.2016. godine između FI kao korisnika kredita te tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika s jedne strane, i tuženika s druge strane, potvrđen dana 23.02.2016. godine kod javnog bilježnika Mandice Popović pod brojem: OV - 2016/16, ništetan u cijelosti te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/541011652- 5103948806, sklopljenog 8. svibnja 2008. između FI kao korisnika kredita te tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika s jedne strane, i tuženika s druge strane, potvrđenog 12.svibnja 2008. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa pod brojem: Ov-10374/08, u dijelu odredbe koji glasi: „… obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke.“

- iz članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/541011652- 5103948806, sklopljenog 8. svibnja 2008. između FI kao korisnika kredita te tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika s jedne strane, i tuženika s druge strane, potvrđenog 12.svibnja 2008. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa pod brojem: Ov-10374/08, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s važećim odlukama Banke.“

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi troškove postupka tužiteljici od 3.782,58 eura (tri tisuće sedamsto osamdeset dva eura pedeset osam euro centi), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko 3.782,58 eura do 4.907,58 eura.

V. Odbija se zahtjev za naknadu troškova postupka tuženika od 3.750,00 eura u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 26. ožujka 2019. ponijela tužbu protiv tuženika Općinskom sudu u Osijeku. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeka pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost suda u Rijeci. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja P-274/2019-8 od 7. lipnja 2019. taj se sud oglasio mjesno nenadležnim za postupanje te je predmet ustupio ovom sudu.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin bivši suprug PI kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a ona da je u istom kreditu sudjelovala kao sudužnik i založni vjerovnik. Radilo se o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 47.500,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Naknadno da je sklopljen dodatak istom ugovoru koji je izvršena konverzija dugovanja iz valute švicarski franak u valutu euro, a sve sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023. -dalje ZPK).

2.1. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjeni ugovorne kamatne stope s tim da će se način obračuna i naplata vršiti u skladu s internim odlukama banke. Također sadrži valutnu klauzulu prema kojoj se vraćanje kredita obračunava prema tečaju valute švicarski franak. Smatra tužiteljica da su navedene odredbe ništetne.

2.2. Poziva se tužiteljica na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je u razdoblju 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2018. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

2.3. Tužiteljica se nadalje poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je u razdoblju 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2018. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014. – dalje ZZP iz 2007.) i Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO).

2.4. Stav je tužiteljice kako je s obzirom na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje odredbe čine bitne sastojke ugovora, cjelokupan predmetni ugovor ništetan, a samim time da je ništetan i dodatak tom ugovoru. Stoga i postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i dodatka u cijelosti.

2.5. Tužiteljica, međutim, postavlja i eventualni objektivno kumulirani tužbeni zahtjev, o kojem će sud odlučivati u slučaju da odbije prvopostavljeni tužbeni zahtjev , sve sukladno odredbi članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP), a koji glasi na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. Istaknuo je nedostatak pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka, kao i činjenicu da tužbom nisu obuhvaćene sve stranke ugovora čija se valjanost procjenjuje čime smatra da postoje procesni nedostatci za vođenje postupka pa bi tužbu valjalo odbaciti.

3.1. Ukazuje kako se odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može smatrati nepoštenom jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarski franak podložan promjenama.

3.2. Ističe da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu automatski primijeniti na sve pojedinačne slučajeve pa tako i u ovom postupku treba utvrditi je li u fazi pregovaranja ugovora o kreditu i sklapanja istog tužitelj bio odgovarajuće informiran. Ukazuje i kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo prava volja obje ugovorne strane.

3.3. Tuženik osporava da bi za tužiteljicu nastala bilo kakva šteta, a posebno šteta koju bi svojim postupanjem prouzročio upravo on.

3.4. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice.

4. Sud je proveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu (list 4-9 spisa), rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja Z-5953/2008. od 15. svibnja 2008. (list 9 spisa), aneksa broj 1 ugovora o kreditu (list 10-13 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 33 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 110 spisa), saslušanjem svjedoka PI (list 191-192 spisa) i tužiteljice (list 183-184 spisa).

4.1. Tuženik je predlagao i saslušanje kao svjedoka TI, međutim, sud taj dokazni prijedlog nije prihvatio zauzimajući stav kako se njezinim saslušanjem ne bi mogle utvrditi relevantne činjenice za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Naime, KI je bila zaposlenica tuženika zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu, dakle nije sudjelovala u neposrednim pregovorima s korisnicima kredita i ne može imati neposrednih saznanja o tijeku i načinu pregovaranja. Upravo stoga njezin iskaz ne bi bio relevantan za donošenje odluke u ovom sporu.

4.2. Tuženik je predlagao provođenje dokaza saslušanjem svjedoka ZI kao osobe koja je izravno pregovarala vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, ali je od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu za glavnu raspravu 2. lipnja 2025.

4.3. Ocjenjujući sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim, dok je usvojio njezin eventualni objektivno kumulirani zahtjev kao osnovan.

5. Predmet ovog spora je valjanost Ugovora o kreditu broja 2402006- 1031262160/541011652-5103948806, sklopljenog 8. svibnja 2008. između FI kao korisnika kredita te tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika s jedne strane, i tuženika s druge strane, kao i valjanost dodatka tom ugovoru koji je sklopljen 12. veljače 2016.

U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice

6. Tužiteljica je, koja činjenica nije sporna među strankama, a proizlazi i iz spornog ugovora o kreditu i naknadno sklopljenog dodatka tom ugovoru, stranka istih kao založni dužnik i sudužnik. Činjenica da je tužiteljica ugovorna stranka pravnih poslova čija se valjanost ocjenjuje u ovom postupku u svakom joj pogledu opravdava postojanje pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka. Naime, valjanost tih pravnih poslova utječe na njezina prava i obveze preuzete pravnim poslovima. Osim toga, sukladno članku 327. stavku 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga neosnovano tuženik osporava tužiteljici postojanje pravnog interesa za vođenje ovog postupka. U odnosu na postojanje procesnih nedostataka za vođenje parnice

7. Tuženik smatra da postoje procesni nedostatci za vođenje ovog postupka budući da u tužbom nisu obuhvaćene sve osobe koje to moraju biti , odnosno da nisu obuhvaćene sve stranke pravnih poslova čija je valjanost predmet ovog postupka.

7.1. Radi se o situaciji predviđenoj odredbom članka 201. ZPP-a koja propisuje da ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli. Kada se radi o utvrđenju ništetnosti nekog pravnog posla, pravni posao je ili ništetan ili valjan u odnosnu na sve sudionike tog pravnog odnosa, odnosno spor može biti riješen na jednak način prema svima, što posljedično znači da bi stranke pravnog posla čija se valjanost utvrđuje u nekom postupku imale položaj jedinstvenih suparničara.

7.2. Potrebno je, međutim, razlikovati jedinstveno suparničarstvo od nužnog suparničarstva. Razlika se očituje u tome da je suparničarstvo, uključujući i jedinstveno, procesna kategorija i sam tužitelj prilikom podnošenja tužbe ocjenjuje koga će obuhvatiti tužbom. Kod nužnog suparničarstva tužitelj nema izbora nego tužbom obuhvatiti sve sudionike određenog materijalno pravnog odnosa ukoliko želi da mu tužba bude ocijenjena kao dopuštena. Treba li tužitelj tužbom obuhvatiti sve sudionike određenog odnosa nije određeno procesnim pravilima, već materijalno pravnim pravilima koja reguliraju taj pravni odnos.

7.3. U konkretnoj situaciji materijalno pravni propisi kojima je regulirano utvrđenje ništetnosti pravnog posla ni na jednom mjestu ne propisuju obvezu obuhvaćanja svih sudionika pravnog odnosa prilikom utvrđenja ništetnosti. To znači da nije izrijekom propisano obvezno obuhvaćanje svih sudionika pravnog posla kao pretpostavke za dopuštenost tužbe radi utvrđenja ništetnosti istog pravnog posla.

7.4. Potrebno je naglasiti da bi pored propisivanja nužnog suparničarstva materijalno pravnim propisom, bilo moguće i izvan tih propisa ocjenjivati je li potrebno tužbom obuhvatiti sve sudionike pravnog odnosa kao pretpostavku za dopuštenost tužbe.

7.5. U konkretnoj situaciji odlučivanja o ništetnosti pravnog posla prevladavajući stav sudske prakse jest da sve stranke pravnog posla čija se ništetnost utvrđuje u postupku nisu nužni suparničari, ali ukoliko su svi obuhvaćeni tužbom da imaju položaj jedinstvenih suparničara. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovnog broja Revt-299/2012-2 od 16. ožujka 2021. iznosi shvaćanje da u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara. Takvo shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-221/2021-2 od 10. travnja 2024., dok je u predmetu poslovnog broja Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio kao nedopuštenu reviziju u kojoj se postavlja pitanje jesu li stranke ugovora koji se traži utvrditi ništetnim nužni suparničari uz obrazloženje da to pitanje nije pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, unatoč tome što je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nepodudarno shvaćanju revizijskog suda izraženom u presudi broj Rev-759/09-2 od 25. ožujka 2010., jer je prevladavajuća (ustaljena) praksa tog suda da u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke nemaju svojstvo nužnih suparničara.

7.6. Dakle, iako se spor radi utvrđenja ništetnosti nekog pravnog posla može riješiti na jednak način prema svim sudionicima tog odnosa, svi oni ne moraju nužno biti obuhvaćeni kao stranke postupka u kojem se ocjenjuje valjanost tog pravnog posla.

7.7. Nije naodmet za navesti da je u konkretnom slučaju PI kao preostali sudionik ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka upoznat s ovim postupkom, štoviše saslušan je kao svjedok, pa je imao i mogućnost eventualno se uključiti u postupak da je isto držao potrebnim.

U odnosu na primjenu odluke donijete povodom kolektivne tužbe

8. S obzirom da se tužiteljica poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2014. od 9. travnja 2015., i presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019., po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnih ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti kao o prethodnom pitanju temeljem tih pravomoćnih presuda donesenim u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženik kao banka, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a.

8.1. Člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe i temeljem te odredbe, osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta, s tim da utvrđujući dijelovi presude imaju prejudicijalni značaj u individualnim parnicama.

8.2. Dakle, iz navedenih odredaba proizlazi da je sud u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9. U točki II. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2019., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna od samog početka. Stav je ovog suda da i u konkretnom slučaju ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, tužiteljima kao prosječnim potrošačima nije mogla biti razumljiva i kao takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača te je nepoštena, a posljedično je ta ugovorna odredba ništetna prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP iz 2007.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, pravomoćno je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno odredbama tada važećeg ZZP iz 2007. i protivno odredbama ZOO-a.

11. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim, iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredaba, nisu razvidni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredaba kojom se glavnica veže uz švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja takve odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga su takve odredbe ništetne sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP iz 2007. Valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

12. Sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovn ih brojeva Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Revt-249/2019. i Rvt- 2221/2018., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača. Pritom treba dodati da je sukladno članku 3. točki 9. ZZP iz 2007. potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa je s obzirom na namjenu kredita prema iskazu svjedoka PI za uređenje kuće i kupnju namještaja, razvidno da je se radi o potrošačkom kreditu na koji je primjenjiva zaštita prema presudi donesenoj provodom kolektivne tužbe.

13. Tuženik je u mogućnosti dokazivati da se primjena utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu ne bi mogla primijeniti i na konkretan pravni odnos stranaka. Stoga bi tuženik trebao dokazati činjenice koje bi otklanjale podvođenje predmetnog ugovora o kreditu pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, i to dokazujući ili da su odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača, ili da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo. Ukoliko bi tuženik dokazao da se prilikom sklapanja ugovora pregovarao o spornim odredbama mogao bi se izvesti zaključak da iste ne moraju nužno biti nepoštene.

13.1. U pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka PI. Iz njihovih iskaza proizlazi da je ugovor sastavljen od strane banke, da nije bilo mogućnosti pregovaranja i mijenjanja odredaba ugovora te da je upravo valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa prezentirana kao najpovoljnija opcija.

13.2. Dakle, iz provedenih dokaza ne bi proizlazilo da utvrđenja iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužiteljice kao potrošača ne bi bile primjenjive pa su stoga odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne.

U odnosu na ništetnost cijelog Ugovora o kreditu i Aneksa

14. Tužiteljica je stava kako ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, a samim tim i naknadno sklopljenog dodatka takvom ugovoru.

15.1. Prema odredbi članka 102. stavka 2. ZZP iz 2007., ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO-a). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (članka 324. stavak 2. ZOO-a).

15.2. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (članak 1021. ZOO-a).

15.3. Spornim je ugovorom o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje i kao takva i dalje egzistira, a bila je poznata i visina srednjega (ugovorenog) tečaja odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 47.500,00 švicarskih franaka koja je isplaćena korisniku kredita.

15.4. Ništetnost odredaba predmetnog ugovora o kreditu ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO -a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita odnosno uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, kao što je valjana i odredba o kunskoj protuvrijednosti isplaćenog iznosa kredita, a ništetnost ugovorn ih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je ustanovljena upravo da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen takvih odredaba.

16. Slijedom iznijetoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može opstati pa ništetnost pojedinih odredaba ne dovodi posljedično do ništetnosti ugovora u cijelosti.

17. Opisano nije suprotno sadržaju, značenju i pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (ĐI protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207).

17.1. Presudom C-118/17 je odlučeno, između ostalog, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

17.2. Dakle, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane uz bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

18. Tužiteljica je tražila da se utvrdi ništetnim i dodatak spornom ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama ZPK-a.

18.1. O tom pitanju Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor u odluci poslovnog broja Gps-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18.2. Dakle, predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti kako je to prethodno obrazloženo što znači da proizvodi pravne učinke. Samim time se ne može govoriti da bi i dodatak takvom ugovoru bio ništetan.

18.3. S obzirom da je dodatak predmetnom ugovoru o kreditu sklopljen sukladno zakonskim odredbama, a kako to već u tužbi govori sama tužiteljica, o čemu je zauzeto stajalište od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske na način da dodatak ima pravne učinke i valjan je, to nije bilo razloga za utvrđivanjem ništetnosti istog.

U odnosnu na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba

19. Budući da je odbijen prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, to je sud u poziciji odlučivati o eventualnom objektivno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

19.1. Takav zahtjev tužiteljice odnosi se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.2. Odluka o tom dijelu zahtjeva tužiteljice temelji se na već iznesenim navodima pod paragrafima 8.-13. ovog obrazloženja.

19.3. Stoga je sud utvrdio osnovanim drugopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

20. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, iako tužiteljica nije uspjela s prvopostavljenim tužbeni zahtjevom, u odnosu na donošenje te odluke nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Svi provedeni dokazi bili su potrebni da bi se donijela odluka i o eventualnom objektivno kumuliranom zahtjevu pa sud ocjenjuje opravdanim da tuženik nadoknadi troškove postupka tužiteljici.

20.1. Tužiteljici je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

20.2. Troškovi priznati tužiteljici za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 3.437,50 eura, a sastoje se od troška: sastava tužbe 500,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), pristupa na ročišta 19. prosinca 2024., 2. lipnja 2025., 10. srpnja 2025. i 19. siječnja 2026. 500,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), pristupa na ročište 7. lipnja 2019. 250,00 eura (Tarifni broj 9. točka 2. Tarife), uz PDV na navedene radnje od 687,50 eura. Tužiteljici je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u visini 345,08 eura. Dakle, tužiteljici je ukupno priznat trošak od 3.782,58 eura.

20.3. Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podnesaka od 29. travnja 2019. i 6. lipnja 2019. koji ne drži nužnim za vođenje postupka, a posebno da bi trošak istih trebao pasti na teret tuženika. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište 7. lipnja 2019. na kojem se raspravljalo samo o okolnostima relevantnim za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti sukladno Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife kako je to zatražila u punom iznosu od 500,00 eura, već polovica tog iznosa sukladno Tarifnom broju 9 . točke 2. Tarife.

20.4. Odmjereni trošak tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana.

20.5. Budući da je sud ocijenio opravdanim primijeniti odredbu članka 154. stavka 5. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka (paragraf 20. obrazloženja), to je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan odbijen u cijelosti.

Rijeka, 2. travnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužiteljice Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba