Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Opatija, M. Tita 4

Poslovni broj: P-1490/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Mileni Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Gordani Grubešić, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagrb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po pun. iz OD Poldan, Gatara, Vižintin & Komorski, i uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03.ožujka 2026. godine u nazočnosti pun.tužitelja Gordane Grubešić, odvjetnice iz Rijeke i pun.tuženika Ana Babić, odvjetnice iz Rijeke, objavljene dana 2. travnja 2026., temeljem odredbe članka 335 stavak 4 Zakona o parničnom postupku (ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RaiffeisenBank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da tužitelju AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1,0 % kredita, što čini iznos od 644,54 EUR-a (slovima: šestočetrdesetčetirieuraipedesetčetiricenta) / 4.856,30 kn (slovima: četiritisućaosamstopedesetšestkunaitridestlipa), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i osiguranje kredita, ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 12.05.2006. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje članak 29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, OIB:53056966535 da tužitelju AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 2.018,55 EUR (slovima: dvijetisućeosamnaesteuraipedesetpetcenti) / 15.208,79 kn (slovima: petnaesttisućadvjestoosamkunaisedamdesetdevetlipa), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita ima vratiti tužiteljici, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 29.10.2010. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, OIB:53056966535 da tužiteljici AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 7.984,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud je u ovoj pravnoj stvari donio i objavio presudu poslovni broj P-758/2019 20.rujna 2023., koja je po žalbi tuženika djelomično potvrđeno a djelomično ukinuta pod točkom II, III i IV izreke i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4408/2023-4 26.kolovoza 2025. Županijski sud navodi da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika i odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule, da je u svrhu utvrđenja spornog iznosa kojeg potražuje tužiteljica na ime preplaćene obveze izveden dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Ivani Damjanović. Županijski sud navodi pod t.30 obrazloženja, da je sud prvog stupnja nepravilno postupio kada je prihvatio prijedlog tuženika da sud uračuna negativnu razliku s osnove promjene tečaja valute u iznosu od 362,97 EUR i umanjio dosuđeni iznos za navedeni iznos. Navodi se u obrazloženju, da je predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, da tužiteljica u konkretnom slučaju kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekla na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice, da tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita ako je tijekom otplate kredita došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, tzv.negativne tečajne razlike, jer za to ne postoji odgovornost tužiteljice, niti je tužiteljica po osnovi tzv.negativne tečajne razlike nešto stekla što bi bila u obvezi vratiti tuženiku o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH presudom Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023. i da prigovor radi prebijanja u postupovno pravnom smislu ne postoji, ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne i ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, da je stoga temeljem odredbe čl. 369 st. 1 ZPP-a valjalo ukinuti dio pobijane presude kojim je dosuđeni iznos umanjen za negativnu razliku od 362,97 EUR, bez vraćanja na ponovni postupak. Županijski sud dalje navodi da je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici iznos od 646,54 EUR s osnove ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i osiguranju kredita i iznos od 2.018,55 EUR s osnove naknade o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita, o čemu nema nikakvih razloga, da se zbog toga presuda ne može ispitati, pa je u tome dijelu pod točkom II i III izreke predmet vraćen na ponovno suđenje, kao i pod točkom IV obzirom da odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu u glavnoj stvari.

2. U ponovljenom sudskom postupku pun.tužiteljice i dalje ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva za ukinuti dio koji se odnosi na ulaznu naknadu i prijevremenu otplatu kredita, tužiteljica navodi, da bi uopće mogla podići kredit, morala je platiti ulaznu naknadu koja je bila vezana za CHF, takve odredbe su utvrđene ništetnim, jer ih je sastavila banka jednostrano, tužiteljica nije imala utjecaja na te odredbe, što se tiče prijevremene otplate kredita, isti iznos plaćen je i obračunat prema valuti CHF koja je jednako tako utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, predlaže ponovo tužiteljicu saslušati dodatno na okolnosti da li je platila ulaznu naknadu i da li je za prijevremenu otplatu kredita morala platiti utuženi iznos, dalje navodi da se željela riješiti toga kredita s obzirom na rast tečaja i kamate a uvjet je bio, da plati naknadu obračunatu prema valuti CHF, koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu i da su takve odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve prouzrokovale su neravnopravnost između ugovornih strana na štetu tužiteljice, da su naknade plaćene, da vidljivo je i iz dopune nalaza vještaka za financije od 21.studenog 2022. i iz materijalne dokumentacije koja se nalazi u sudskom spisu, tužiteljica dalje navodi, da je 27. travnja 2006., kao korisnik kredita, zaključila ugovor s tuženikom s valutnom klauzulom na iznos od 103.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate na 300 mjeseci, ugovorena je redovna kamata, koja je promjenjiva i na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,95%, da su uglavci o promjenjivim kamatnim stopama koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke utvrđene ništetnim, da to proizlazi i iz kogentnih odredbi čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 70/07 i 125/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, da ništetnost takvih odredbi proizlazi iz čl. 102 ZZP-a, da je o ništetnosti takvih ugovornih odredbi donesena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope, koje su ništetne ako se mijenjaju jednostranom odlukom banke, kako kamata nije učinjena u skladu sa Direktivom 93/13 EZ, da to ima za posljedicu, da je tužena nepošten stjecatelj, a i da odredba čl. 46 st. 2 i čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) normira, da ugovorena kamata mora biti određena, odnosno odrediva, da je takvim postupanjem i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj kamati, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i te nepoštene odredbe djeluju ex tunc, dakle, od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama ZZP-a i stoga tužiteljica traži ovu pravnu zaštitu, traži vraćanje onog što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, da kao građanin o valutnoj klauzuli nije puno znala, a posebno stavljajući njeno nepoznavanje u korelaciji prema banci kao trgovačkom društvu koje se bavi kreditiranjem, da je to na tragu presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj se navodi, da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, time što su zaključivajući ugovore o kreditu, kao što je predmetni ugovor, koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke i da je tužena i iz tog razloga postupila protivno odredbama ZZP-a i ZOO-a i stoga tužiteljica traži vraćanje onog što je tužena stekla nepoštenim ugovornim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer prema odredbi čl. 323 ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit 2010. godine tako što je izvršila jednokratnu djelomičnu otplatu kredita, te je radi prijevremene otplate kredita platila naknadu u iznosu od 3% na preostali iznos glavnice, da je i takva ugovorna odredba nepoštena, jer je jednostrano nametnuta tužiteljici, a naknada čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja, da je takva odredba prema čl. 322 st. 1 ZOO-a suprotna prisilnim propisima, 1024 st. 4 ZOO-a i č. 6 ZOO-a, tužena je nepošten stjecatelj jer navedena sredstva nije stekla u skladu sa Zakonom i Direktivom EZ 93/13 pa stoga tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od uplate svake rate, te su ništetne odredba Ugovora o kreditu, čl. 2, čl. 7 i čl. 10, te predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži povrat preplaćenog iznos s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

3. Tuženik u ponovljenom sudskom postupku navodi, da i dalje osporava osnovanost činjenica u tužbi i ovome dijelu tužbenog zahtjeva o kojem se sada raspravlja, jer da u presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., proizlazi, da sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima, odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, i da je na tužiteljici teret dokaza, da bi u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe bile ništetne. Dalje navodi, da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1 i 7 Ugovora, jasne, uočljive i razumljive, da tužiteljici nije moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama i da će se shodno tome mijenjati troškovi kredita, te je mogla i bila u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule, imala je i utjecaj na sadržaj samog ugovora o valutnoj klauzuli, jer tuženik nudi više opcija, a tužiteljica je odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF, valutna klauzula je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na HRK, dakle u momentu kada vrijednost valute u odnosu na HRK pada i kada raste, te je u momentu povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na HRK bila u obvezi vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, a jednako tako i u slučaju smanjenja vrijednosti valute bila bi dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, da tuženik nije mogao predvidjeti u trenutku zaključenja ugovora da li će doći do povećanja ili smanjenja vrijednosti CHF na svjetskom tržištu, kamatna stopa da je bila gramatički jasna, razumljiva i uočljiva, tuženik dalje ističe prigovor zastare potraživanja za tužbeni zahtjev o kojem se odlučuje, te predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

4. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 16. prosinca 2020. osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, kao proizvoljne i na zakonu neosnovane, da je neosnovan i prigovor zastare, jer pravo na isticanje ništetnosti ne podliježe zastarnim rokovima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 327 st. 1 ZOO-a), da se utvrđenje ništetnosti poduzima radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničenje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju obezvrijedilo taj institut, u konkretnom slučaju pravna posljedica ništetnosti je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ne može se vezati uz institut zastare, tužba je podnesena 8. svibnja 2019., presuda Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 donesena je 14. lipnja 2018., a presuda Pž-7129/2013 donesena je 14. lipnja 2014., dakle tužba je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina te je prigovor zastare neosnovan, navodi da je neosnovan prigovor zastare koji se odnosi na potraživanje vezano za prijevremenu otplatu kredita, da je donesena odluka Žup. suda u Splitu Gž-2359/2017 od 23. studenog 2017., jer, da je naknada za prijevremeno zatvaranje kredita bila predmetom kolektivne tužbe i prigovor zastare je utvrđen neosnovanim, da su odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača proširene na subjektivne granice pravomoćnosti u postupcima individualne zaštite koje pokreću potrošači i obvezuje sve sudove, a što je u skladu s čl. 138.a ZZP-a (NN 70/07,125/07, 79/07, 89/07), koji propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 ZZP-a, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja, a da i odluka suda EU u Luxembourgu C-176/17 naglašava, da bi nacionalni sudovi trebali, čak po službenoj dužnosti, u sporovima procjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi, koje se odnose na potrošače. Tužiteljica dalje tijekom postupka navodi, da potražuje naknadu za obradu kredita u iznosu 1.039,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti, jer da naknada za obradu kredita iznosi 1%, a da je to vidljivo iz čl. 3 Ugovora, međutim, da ista nije jasno vidljiva iz dokumentacije u spisu te predlaže, da vještak izračuna koliko iznosi naknada za obradu kredita, te u cijelosti ustraje na provođenju financijskog vještačenja sa zadaćom kao na listu 494 i 497 spisa.

5. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, da tužiteljica potražuje ulaznu naknadu s ovako preciziranim tužbenim zahtjevom u visini od 2.677,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti od 20.176,89 HRK, a da je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo, da je naknada troška obrade kredita prema ugovoru iznosila 1%, što na odobreni iznos glavnice od 103.960,00 CHF iznosi 4.856,30 HRK.

6. Tužiteljica u podnesku od 30. siječnja 2023., navodi, da je vještak utvrdio pod t. 3 nalaza i mišljenja, naknade po kreditu u iznosu od 20.176,89 HRK, što čini iznos od 2.677,93 EUR, jer, da je računskim putem na temelju dokumentacije u spisu utvrđena naknada od 3.430,68 CHF/16.025,79 HRK i da to čini 3,30% od iznosa kredita.

7. Podneskom od **.**.2023. IE predložio je miješanje u parnicu na strani tužiteljice, jer da je zainteresiran da tužiteljica uspije u ovome sporu, da je u tijeku brakorazvodna parnica i da su zaključili sporazum, kojim su dogovorili podjelu bračne stečevine i da je istim sporazumom utvrđena i predmetna isplata za slučaj da tužiteljica uspije u sporu, što tužiteljica nije osporila, stoga je sud temeljem odredbe čl. 206 st. 3 ZPP-a, dopustio miješanje u parnici na strani tužiteljice umješaču DE.

8. Tužiteljica je precizirana tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 3. svibnja 2023. (list 640-642 spisa),o kojem je djelomično pravomoćno presuđeno za t.I.izreke presude,posl.br.P-758/2019-60.

9. U ponovljenom sudskom postupku uz suglasan prijedlog pun.stranaka,sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), izvršen je uvid u otplatni plan iz kojeg je vidljivo da je visina anuiteta promjenjiva tijekom otplate kredita (list 13-30 spisa), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Ivane Damjanović (list 539-557 spisa), izvršen je uvid u dopunu nalaza i mišljenja (list 619- 626 spisa), pročitan je iskaz tužiteljica kao stranke (list 655-656 spisa), dok sud odbio dopunski saslušati tužiteljicu na okolnost da li je platila ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to iz razloga,što spisu prileži materijalna dokumentacija koja potvrđuje navode tužiteljice , a proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka da je plaćena ulazna naknada.

9.1. Uvidom u Ugovor o kreditu sud utvrđuje, da je zaključen između parničnih stranaka na iznos od 103.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, naknada iznosi 1%, namjena kredita je stambeni kredit za kupnju, na rok otplate od 300 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

9.2. Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Ivane Damjanović, sud utvrđuje, da visina preplaćenih iznosa kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje iznosi 2.510,22 CHF, odnosno 12.101,56 HRK, prikazani su u izvatku iz tablice 3 (str. 8 nalaza i mišljenja). Visina preplaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećih na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF tuženika, važeći na dan korištenja kredita za utuženo razdoblje iznosi 70.243,56 HRK i prikazani su u tablici 4 (str. 9 nalaza i mišljenja vještaka). Tužiteljica je kao korisnik kredita dodatno platila trošak u iznosu od 20.176,89 HRK, preračunato po tečaju kreditora važeće na dan dospijeća 3.862,93CHF, visina troškova obrade kredita utvrđena je sukladno zadatku po stopi od 3,30% i na odobren na iznos glavnice od 103.960,00 CHF iznosi 3.430,68 CHF odnosno 16.025,79 HRK prema tečaju kreditora važeći na dan korištenja kredita, visina naknade troškova obrade kredita prema ugovoru po stopi od 1% a odobreni iznos glavnice 103.960,00 CHF iznosi 1.039,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti 4.856,30 HRK. Visina preplaćene naknade troškova prijevremene otplate kredita utvrđena od strane tuženika po stopi od 3% od iznosa nedospjele glavnice kredita koja je preostala na dan otplate iznosi 2.835,33 CHF, odnosno u protuvrijednosti 15.208,79 HRK prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća plaćanja. Visina naknade troškova prijevremene otplate kredita, utvrđena od strane vještaka po stopi 3,00% od iznosa nedospjele glavnice kredita preostale na dan prijevremene otplate prema otplatnom planu izrađenom pod pretpostavkom da nije bilo niti utjecaja kamatne stope niti valutne klauzule iznosi 2.813,47 CHF u kunskoj 13.142,61 HRK prema tečaju kreditora važeći na dan korištenja kredita.

9.3. Uvidom u dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Ivane Damjanović, sud utvrđuje, da visina preplaćenih iznosa kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje iznosi 2.510,22 CHF, odnosno 12.101,56 HRK, odnosno 1.606,15 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH, prikazani su u izvatku iz tablice 3 (str. 8 nalaza i mišljenja). Visina preplaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećih na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF tuženika, važeći na dan korištenja kredita za utuženo razdoblje iznosi 70.243,56 HRK, odnosno 9.322,96 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH i prikazani su u tablici 4 (str. 9 nalaza i mišljenja vještaka). Tužiteljica je kao korisnik kredita dodatno platila trošak u iznosu od 20.176,89 HRK, preračunato po tečaju kreditora važeće na dan dospijeća 3.862,93CHF odnosno 2.677,93 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH, visina troškova obrade kredita utvrđena je sukladno zadatku po stopi od 3,30% i na odobren na iznos glavnice od 103.960,00 CHF iznosi 3.430,68 CHF odnosno 16.025,79 HRK prema tečaju kreditora važeći na dan korištenja kredita, odnosno 2.126,99 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH, visina naknade troškova obrade kredita prema ugovoru po stopi od 1% a odobreni iznos glavnice 103.960,00 CHF iznosi 1.039,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti 4.856,30 HRK, odnosno 644,54 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH. Visina preplaćene naknade troškova prijevremene otplate kredita utvrđena od strane tuženika po stopi od 3% od iznosa nedospjele glavnice kredita koja je preostala na dan otplate iznosi 2.835,33 CHF, odnosno u protuvrijednosti 15.208,79 HRK prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća plaćanja, odnosno 2.018,55 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH. Visina naknade troškova prijevremene otplate kredita, utvrđena od strane vještaka po stopi 3,00% od iznosa nedospjele glavnice kredita preostale na dan prijevremene otplate prema otplatnom planu izrađenom pod pretpostavkom da nije bilo niti utjecaja kamatne stope niti valutne klauzule iznosi 2.813,47 CHF u kunskoj 13.142,61 HRK prema tečaju kreditora važeći na dan korištenja kredita, odnosno 1.744,32 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH. Vještak je utvrdio visinu potplaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećih na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u iznosu od 2.734,79 HRK/362,00 EUR sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u RH, sve specificirano u tablici 4 (str. 7 nalaza i mišljenja).

9.4. Iz iskaza tužiteljice JE kao stranke u bitnome proizlazi, da je kredit podigla kao fizička osoba za kupnju nekretnine, to je bio stan površine 33 m2 koji je kupila za sina, to je bilo 2006., u predmetnom stanu nisu nikada stanovali jer su imali riješeno stambeno pitanje, u jednom periodu vremena su stan iznajmljivali cca godinu dana, a u ostalom periodu stan je bio prazan od osoba, iako su u stanu bile stvari, kao što je kauč, ormar i sl., suprug je znao koristiti taj stan i kao svoj poslovni prostor, stan je kupljen s ciljem stanovanja njihovog sina nakon punoljetnosti, čula je od mnogih korisnika kredita da su kamate nezakonite, kao i rast tečaja stoga je angažirala vještaka da vještak izračuna koliko je platila više radi promjene tečaja i kamate u odnosu na prvobitno ugovorenu, koji kredit joj je ponuđen u banci, traži i naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je platila banci i trošak za podizanje kredita koji je platila banci, međutim, kako su rate kredita znatno rasle, stoga je kredit otplatila prije vremena, prije podizanja ovog kredita nije imala drugi kredit vezan za valutnu klauzulu, prilikom podizanja kredita razumjela je od službenice banke da je kamata stabilna i da se kamata neće mijenjati.

10. Sud je stava, da ne bi bio osnovan prigovor tuženika da u ovom ugovornom odnosu tužiteljica nije dokazala status potrošača. Prema odredbi čl. 5 st. 1 t. 15 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a,) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a uvidom u Ugovor o kreditu, koji su zaključile parnične stranke, sud utvrđuje, da je kredit stambeni, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice kao stranke, tužiteljica je vjerno iskazivala pred sudom iz kojeg razloga se odlučila za podizanje predmetnog kredita kod tuženika, sud vjeruje iskazu tužiteljice, jer je potkrijepljen i materijalnom dokumentacijom u spisu,pa prigovor tuženika sud cijeni paušalim i ničim dokazanim. Po utvrđenju suda,cijeneći provedene dokaze,materijalnu dokumentaciju na listu (9-36 spisa), tuženik je sačinio Ugovor kao trgovac u smislu odredbe čl. 3 st. 1 t. 8 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) i isti je zaključio sa tužiteljicom kao potrošačem u smislu čl. 3 st. 1 t. 4 ZZP-a, dakle, radi se o unaprijed formuliranom ugovoru u kojem nisu naznačeni egzaktni parametri za izračun kamate i mjesečne rate, jer, iz ugovora nije vidljivo, da bi bila utvrđena metoda po kojoj se određuju parametri za izračun visine kamate, pa je stoga tuženik na takav način tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe, unaprijed formulirane, što je dovelo u neravnopravan položaj tužiteljicu u ugovornom odnosu i što stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tako bez pravnog osnova, tuženik stekao veći iznos radi preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope, nego što je to bilo prvobitno ugovoreno, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Iz odluke Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku, koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 pokrenula udruga potrošač, protiv 8 hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, pravomoćno je utvrđeno, da su odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. nepoštene, pa prema tome i ništetne a prema odredbi čl. 49 st. 1 ZZP-a (NN 41/14, 110/05), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kroz primjenu odredbe čl. 322 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok odredba čl. 324 st. 1 ZOO-a, normira, da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća ponuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema stavu ovog suda, predmetni ugovor o kreditu može opstati bez ugovornih odredbi za koje tužiteljica traži da se utvrde ništetnim, osim toga, predmetni ugovor je izvršen u cijelosti.

11. Sud iskaz tužiteljice cijeni istinitim, jer je potkrijepljen naprijed citiranom materijalnom dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid, a to je ugovor o kreditu, te utvrđuje, da je ugovor sačinila banka, a kako tužiteljica navodi, sve odredbe ugovora da bi podigla kredit morala je prihvatiti i na odredbe ugovora nije imala utjecaja, tužiteljica je vjerno iskazivala da je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, jer je to bio uvjet, da bi mogla podići kredit, pri čemu nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade, odnosno koji troškovi ulaze u naknadu i koja je visina tih troškova, znala je samo za postotak, ali ne i za stvarnu visinu i svrhu, što upućuje na zaključak suda, da se radi o tipskom ugovoru i o jednostranoj odluci banke o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati, pa sud zaključuje, da tuženik o interesu tužiteljice kao potrošača nije vodio računa, pa je u tome ugovornom odnosu svakako narušena ravnoteža u pravima i obveza ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica kao potrošač bila ograničena u ostvarenju svojih zahtjeva za kreditom, i nije mogla nametnuti banci, odnosno tuženiku, neku svoju drugu obvezu ili naknadu, pa je stoga zaključak suda, da tužena nije postupala u dobroj vjeri, a kako je i ulazna naknada bila vezana za valutu CHF, a kako su takve odredbe utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu u naprijed citiranim odlukama VTS- a, sud je stava, da je tužiteljica dokazala osnovanost činjenica i u ovome dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu u kojem je utvrđena ništetna odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako je utvrđeno u odluci VSRH Revd-112/2018-2 od 09. ožujka 2022., koja je izvor prava, u kojoj se navodi, da banka nije dokazala, koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala, na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo, nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate, koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja toga ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

12. Ocjenom svih provedenih dokaza, svakog posebno i svih zajedno sud utvrđuje, da je tužiteljica dokazala osnovanost činjenica u ovome dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva, da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njezinog prihvaćanja, kao i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a odredba kao takva suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava.

13. Sud je stava, da preinačeni dio tužbenog zahtjeva, ne bi bio u zastari, jer povećani iznos koji potražuje tužiteljica nema karakter novog zahtjeva,jer proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove,o čemu se izjasnila i recentna sudska praksa (odluka VSRH ,Revd-3756/23-2 od 28.5.2025.). Prema objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 1. ožujka 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 (čl. 104 st. 1 ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema odredbi čl. 225 ZOO-a, tražbine zastarijevaju za 5 godina, ako zakonom nije određen kakav drugi rok zastare. Prema pravnom shvaćanju VSRH u odluci Rev-2245/2017 pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, dovodi se do prekida zastare sukladno čl.241ZOO-a i zastarni rok kod individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovo teći u trenutku kada ta odluka postane pravomoćna. Presudom VTS-a,PŽ-6632/2017 od 14.6.2018 potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013,u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula),stoga za ovo potraživanje ne bi bio osnovan prigovor zastare,jer je tužba podnesena 8.05.2019.,dakle u okviru zastarnog roka od 5 godina. Presudom VTS-a, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,potvrđena je presuda P-1401/12 u t.2 izreke,glede potraživanja s osnova preplaćene kamate, a kako je tužba podnesena 8.5.2023., dakle unutar zastarnog roka od pet godina, stoga je neosnovan prigovor zastare za potraživanje s osnova preplaćene kamate.

14. Sud je tužiteljici na tako dosuđeni iznos dosudio i zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog uplaćenog anuiteta do isplate, jer prema odredbi čl. 29 st.1 Zakona o obveznim odnosima, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, visina kamatne stope regulirana je odredbom čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, a prema odredbi čl. 1115 ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Na temelju svega naprijed iznesenog sud je presudio kao u izreci.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1 i 155 ZPP-a. Prema Tbr. 8 Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Tarifa) za sastavljanje obrazloženih podnesaka u kojima se odgovaralo na navode protivne strane ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, odvjetniku pripada naknada, ali ne više od ukupno 4 takva podneska kao za tužbu po Tbr. 7/1 Tarife. Sud je tužiteljici priznao trošak koji je bio potreban za vođenje parnice, prema troškovniku na listu 737 i 738 spisa: i to za sastav tužbe po punomoćniku odvjetniku 500,00 EUR Tbr. 7/1 Tarife, trošak sastava svakog obrazloženog podnesaka 500,00 EUR (podnesak od 30.studenog 2020., 16.prosinca 2020., 24.rujna 2021., 03.svibnja 2023.), prema Tbr 8/3 Tarife svaki podnesak 200,00 EUR (podnesak od 05.listopada 2021., 09.svibnja 2022., 16.rujna 2022., 23.studenog 2022., 30.siječnja 2023., 24.svibnja 2023.), trošak pristupa na ročište, svako ročište u iznosu od 500,00 EUR Tbr. 9/1 Tarife, (ročišta 2. rujna 2021., 2. studenog 2021., 27. rujna 2022., 23. ožujka 2023., 05.srpnja 2023., 04. rujna 2023., 03.ožujka 2026.), uvećano za trošak pristojbe na tužbu Tbr. 1/1 Tarife 157,75 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 626,90, što sveukupno iznosi 7.984,65 EUR dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužiteljica odbija kao neosnovanim.

17. Sud je tužiteljici na tako dosuđeni trošak dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, sve kao u troškovniku tužitelja i kroz primjenu odredbe čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona, koja odredba regulira, da na prijedlog ovrhovoditelja sud će odrediti naplatu zatezne kamate na troškove ovršnog postupka i osiguranja po propisanoj stopi, od dana kada su ti troškovi učinjeni odnosno naplaćeni, pa do dana naplate, visina kamatne stope regulirana je odredbom stavka čl. 29 st. 2. i 8 Zakona o obveznim odnosima.

U Opatiji, 02.travnja 2026.

S U D A C:

Milena Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- umješaču na strani tužiteljice