Poslovni broj 19 P.592/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupana p.p. JL i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 2., i čl. 11. Ugovora o kreditu, broj ugovora 40004/08, sklopljenog dana 09.06.2008. godine između Tužitelja SL, Lonzino 9, Zaton, Dubrovnik, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se utvrđuje odlukom kreditora i u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak - CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu.

II. Nalaže se Tuženiku da isplati Tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznos od 9.668,49 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku od 05.04.2016. pa do isplate po stopi koja do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja u iznosu od 3.983,56 EUR.

IV. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.412,50 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika, bankom Societe Generale – Splitska banka d.d., kao potrošač sklopio namjenski Ugovor o kreditu dana 09.06.2008. godine, broj ugovora 40004/08, u svrhu dovršenja izgradnje obiteljske kuće, u iznosu od 85.100,00 CHF, obračunato prema prodajnom deviznom tečaju banke tuženika za CHF važećem na korištenja kredita, i uz ugovorenu nominalnu kamatnu stopu od 5,20 % koja je ugovorena kao promjenjiva. Tužitelj je kredit iskoristio u ugovorenu svrhu, za dovršenje izgradnje svoje obiteljske kuće. Tužitelj je potpisao s tuženikom Dodatak o konverziji kredita sukladno ZIDZPK dana 05.02.2016. godine.

1.1. Tužitelj tvrdi da je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, pozivajući se pri tome na utvrđenja iz sudskih odluka povodom kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine), koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu (presuda pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine). Prema obrazloženjima iz navedenih presuda predmetne odredbe o ugovaranju promjenjivih kamatnih stopa u ugovorima o kreditima jednostranim odlukama banke su nepoštene a samim time i ništetne. Tuženik nipošto nema izgovor u činjenici da je tek 10. siječnja 2013. počela primjena odredaba iz Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojima je detaljno propisano kako kamatna stopa mora biti formirana. Naime, Tuženik je i prije toga mogao i morao ugovarati podatke koji su egzaktni i neovisni o volji ijedne ugovorne strane, na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa. Osim što su sve promjene kamatnih stopa nepoštene i ništetne na temelju citiranih presuda, svakako valja naglasiti da su promjene kamatnih stopa također neodredive i na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost uzrokuje također ništetnost tako ugovorenih promjena kamatnih stopa, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Kolektivna presuda VTS-a je obvezujuća za sve niže sudove, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, 14/2019) i sukladno odredbama čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014). Osim što je Tuženik ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, Tuženik je tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita odnosno otplatu na bazi jednakih anuiteta, čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega se kod svakoga povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu, i to na štetu potrošača. Tuženik nije niti na to upozorio Tužiteljicu kod ugovaranja kredita, a nije mu niti ponudio otplatu u ratama odnosno u različitim iznosima rata od početka prema kraju otplate, koji je način za Tužiteljicu bolji, jer se kod takva načina otplate događa da do kraja otplate stalno ostaje isti udio glavnice u rati, zbog čega se glavnica ravnomjerno smanjuje prema kraju otplate. Osim sveg iznesenoga, otplata u jednakim anuitetima skuplja je u ukupnom iznosu kamata od otplate u nejednakim ratama, a šteta za potrošača je veća ukoliko dulje otplaćuje svoj kredit na takav način. Zbog svega iznesenoga ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jest nepoštena i ništetna u svim dijelovima predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, te zbog toga Tuženik mora vratiti Tužiteljici sav iznos preplaćene kamate koji je stečen bez zakonske osnove.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, člankom 1. Ugovora o kreditu, ugovorio s Tužiteljem valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Tuženika na dan korištenja kredita određen iznos isplaćenoga kredita u kunama, te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužitelj tvrdi da je i ta ugovorna odredba ništetna, pozivajući se pri tome na utvrđenja iz sudskih odluka povodom kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine), koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu (presuda pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu presude koji je vezan za odredbe o ugovaranju valutne klauzule CHF u ugovorima o kreditima, pravomoćno je utvrđeno da je Tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći se u svojim ugovorima o kreditima nepoštenim a time i ništetnim odredbama o ugovaranju valutne klauzule CHF. Prema obrazloženjima iz navedenih presuda predmetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule CHF u ugovorima o kreditima su nepoštene a samim time i ništetne. Navedene odredbe, same za sebe, protivne su obvezno-pravnim načelima savjesnosti i poštenja, i zbog toga, navedene odredbe, od trenutka zaključenja predmetnih ugovora o kreditu uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Kolektivna presuda VTS-a je obvezujuća za sve niže sudove, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, 14/2019) i sukladno odredbama čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014). Obzirom na obvezujući učinak citirane sudske odluke u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i obzirom na to da se Tužitelj u ovom postupku poziva na pravna utvrđenja iz citirane sudske odluke u skladu s pojašnjenjima pod 2.4. i 2.5. ove Tužbe, naslovni sud je vezan za pravna utvrđenja iz citirane sudske odluke.Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Zbog svega iznesenoga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF jest nepoštena i ništetna u svim dijelovima predmetnog Ugovora o kreditu, te zbog toga Tuženik, u skladu s odredbama čl. 1111 ZOO-a o stjecanju bez osnove mora vratiti Tužitelju sav iznos preplaćen po toj osnovi zajedno s pripadajućim kamatama, jer je stečen bez zakonske osnove.

1.3. Tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže potpunom odgovarajućom dokumentacijom, a bez potpune dokumentacije nije moguće provesti financijsko vještačenje niti utvrditi točnu visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima Tuženik u svojim poslovnim knjigama. Tužitelj je pisanim putem e-mailom, kao i preporučenom pošiljkom s povratnicom zatražio od Tuženika dostavu sve potrebne dokumentacije, što Tuženik do dana podnošenja Tužbe nije uradio. Tužitelj sukladno odredbama članka 186. b stavak 3. ZPP-a predlaže da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku dostaviti dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu.

1.4. Tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe čl. 2., i čl. 11. Ugovora o kreditu, broj ugovora 40004/08, sklopljenog dana 09.06.2008. godine između Tužitelja SL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se utvrđuje odlukom Kreditora i u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak - CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu, kao i naložiti isplatu na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosa od 13.272,28 EUR, čija će se visina odrediti po zaprimanju potrebnih podataka, s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući osnovu i visinu zahtjeva. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti, kao i neosnovanosti stupnjevite tužbe, prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.

2.1. Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Ističe da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

2.2. Kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena utvrđena preplata u iznosu od 30.014,16 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i sporazumom o korištenju preplate u cijelosti iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita zaključno s danom 10.11.2017. g., te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita .Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu.

2.3. Jednako tako tužena se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda izneseno u postupku pod br. Gos-1/19 gdje je izričito navedeno da sporazum o konverziji sklopljen prema odredbama ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U svom odgovoru na tužbu i podnescima tijekom postupka tužena se također poziva i na dosadašnju sudsku praksu i čitav niz pravomoćnih presuda kojima su tužbeni zahtjevi utemeljeni na istovjetnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) odbijeni. Predložila je da se tužbeni zahtjev odbije.

2.4. U konačnici, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 3.983,56 EUR/30.014,16 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

2.5. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se svi istaknuti tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani, uz obvezu tužitelja naknaditi parnični trošak, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 9. lipnja 2008. poslovni broj OV 5642/08 (str. 12-22 spisa), izvadak iz zemljišne knjige od 5. ožujka 2008. (str. 23 spisa), e-mail punomoćnika tužitelja od 25. svibnja 2023. (str. 24-26 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 40004/08 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava OV-2939/2016 (str. 27-34 spisa), rješenja Općinskog suda u Dubrovniku od 10. lipnja 2008. Z-3743/08 (str.35-36 spisa), sudska praksa – odluke iz kolektivnog spora (str.37-69 spisa), dopis Splitske banke Societe Generale Group od 9. studenoga 2015. (str. 84-87 spisa), otplatni plan (str. 88-89 spisa), pregled uplata (str.90 spisa), Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 31. ožujka 2016. (str. 91 spisa), promet po računu tužitelja od 4. travnja 2016. do 30. studenog 2018. (str. 92-99 spisa), saslušao tužitelja (str.120-121 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (stranica 335-380 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 424 spisa).

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

5. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da je dana 9. lipnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 5. veljače 2016. sklopile DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu br. 40004/08 kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6. Sporno je između stranaka:

- mogu li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- postojanje tražbine tuženice prema tužitelju proizašle iz konverzije kredita, te

- osnovanost prigovora zastare potraživanja.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prigovor mjesne nenadležnosti sud nije prihvatio ocijenivši da je za predmetni spor mjesno nadležan a sukladno odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U konkretnom slučaju tužitelj je s prednikom tuženika, ugovor zaključio u Poslovnici Dubrovnik, u poslovnoj jedinici izvan svog sjedišta (Split) slijedom čega je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud.

9. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, treba reći da tužitelj kao ugovorna strana ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove, što je krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.

10. Odredbom članka 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, a iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja da je sklopljen za potrebe dovršenja izgradnje obiteljske kuće, pri čemu treba dodati da tuženik nije ni osporavao status tužitelja kao potrošača.

11. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 9. lipnja 2008. poslovni broj OV 5642/08 proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit za dovršenje izgradnje obiteljske kuće u kunskoj protuvrijednosti CHF 85.100,00 koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju važećem za CHF na dan korištenja kredita, na rok otplate 228 mjeseci, uz nominalnu kamatnu stopu 5,20%, promjenjiva.

12. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao da je prije ovog kredita imao samo jedan nenamjenski kredit koji je bio vezan za valutu euro i s njim nije imao nikakvih problema, uredno ga je otplaćivao bez nekih promjena. U jednom trenutku mu je trebao kredit za adaptaciju prostora u kojem je namjeravao živjeti sa obitelji, a koji u konačnici nije uspio u potpunosti adaptirati za život. Obišao je više banaka i sve su banke imale slične ponude tako da je na kraju odlučio dogovoriti kredit sa ovom bankom. Rekao im je da mu treba 50.000,00 EUR-a namjenskog kredita za adaptaciju, no u banci su mu rekli da ne mogu dobiti taj iznos u u eurima jedino u CHF-u. Nije baš razumio zašto je to tako, spominjali su neke koeficijente. U to vrijeme je radio kao pomorac i primao plaću u dolarima pa je pitao može li radije dobiti kredit u dolarima, kunama ili eurima jer mu je taj CHF bio nepoznat. Rečeno je da ne mogu već jedino u CHF-u pa je na to pristao. Banka je sastavila ugovor i on ga je pročitao. Ugovor je bio na 2-3 stranice i puno toga nije razumio. Sjeća se da je pitao što znači to da je kamata promjenjiva, a rečeno mu je da oni imaju pravo nju mijenjati. Za valutnu klauzulu je znao da to znači da se iznos preračunava prema tečaju, no u to vrijeme su svi krediti bili takvi. Sjeća se da je imao još pitanja, a odgovori na sva pitanja su bili takvi da je takav ugovor svima, da ga mogu potpisati ili otići. Kada je potpisao ugovor shvatio je da mu se anuitet može mijenjati no ne toliko koliko se kasnije mijenjao, nitko nije govorio o postotku u kojem bi se mogao promijeniti anuitet niti o rasponu tih promjena. Da je znao da mu anuitet može skočiti za duplo, koliko je kasnije skočio, ne vjeruje da bi uzeo ovaj kredit jer bi bio u suprotnosti sa svim njegovim kalkulacijama. S ugovorom je bio kod javnog bilježnika a to je izgledalo tako da su oni samo nešto štancali, dali da potpiše i rekli da mogu ići, nitko mi ništa nije objašnjavao. Prilikom otplate i rasta tog anuiteta plaću je primao ili u eurima ili u dolarima pa bi banka to nešto preračunavala. Kredit je otplaćivao tako što bi on ili njegova supruga osobno uplatili. Iz banke su slali nekakve obavijesti vezane za tečaj. Išao je u banku pitati što se događa no rečeno mu je da je to tako i gotovo. Taj rast anuiteta je značajno osjetio u svakodnevnom životu, pogotovo jer je imao razdoblja kada nije plovio i tada ne bi primao plaću. Kada je došao u banku pitati do kada više ovako i što može učiniti, u jednom trenutku mu je rečeno da može napraviti konverziju. Pristao je napraviti konverziju da mu rata ne bi više rasla jer je non stop rasla. Shvatio je da s njom rade novi kredit. Nije se ničega odrekao kada je to potpisao. U banci mu djelatnik nije rekao da HNB štiti valutu eura ne i CHF-a, to je izgledalo tako potpiši i idi. Nitko mu nije spominjao termin "valuta utočišta" i posljedica toga, ne zna što to znači. Na pitanje je li dobio neke obračune i izračune prije konverzije, navodi da se svaki put bunio kada bi došao u banku i pitao do kada će to tako pa kada su mu rekli da ide ta konverzija ja sam samo pitao dajte da stabiliziramo i hoće li mi stati rasti rate, a oni su rekli da hoće. Nije ništa više pitao.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

14. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

14.1. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

16. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

18. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

19. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

20. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

21. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetna pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

22. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

23. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 5.02.2016.g. sklopile sklopile DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu br. 40004/08 i provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

24. Čitanjem DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu br. 40004/08 od 5. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da ostatak glavnice nakon konverzije valute iznosi 39.261,13 EUR te utvrđena otplata u 135 mjesečnih anuiteta. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Niti jednom odredbom Dodatka se ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

25. Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na isplatu tuženika prema informativnom izračunu konverzije proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

26. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristala tzv. konverzijom.

28. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama, a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

30. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

31. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

31.1 Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

31.2. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

32. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplatesamo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

33. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 TL protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

34. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Prigovor zastare nije osnovan.

35.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

35.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

35.3. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 12. lipnja 2023., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

36. Nadalje, jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

37. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

38. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

39. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještakinji dan zadatak određen rješenjem ovog suda od 13. studenoga 2014. poslovni broj P-592/2023-9. Stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

- preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 10.129,53 EUR,

- negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 5,79 EUR

- zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 4.4.2016. iznosi 3.522,52 EUR,

- pretplata u konverziji na dan 31.03.2016. iznosi 3.983,56 EUR po fiksnom tečaju konverzije,

- da je pretplata u konverziji veća od zatezne kamate na pretplatu tečaja do 4.4.2016. za 461,04 EUR,

- nakon prijeboja pretplate tečaja s preostalom pretplatom u konverziji potraživanje tužitelja iznosi 9.668,49 EUR i na taj iznos teče zatezna kamata od 5. travnja 2016.

- da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15,

- pitanje o iznosu glavnice kredita koliko bi ista iznosila da je tužitelj do sklapanja ugovora o konverziji kredit otplaćivao prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita nema smisla, jer tečaj CHF nema nikakvog utjecaja na glavnicu kredita

39.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi (tuženik nije imao primjedbu na matematičku točnost izračuna vještaka) te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna.

40. Tužitelj je uredio svoj zahtjev na način da potražuje iznos od 9.668,49 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. travnja 2016. do isplate.

41. Tuženik je ustrajao kod prigovora radi prebijanja kojeg je istaknuo u odgovoru na tužbu u iznosu od 3.983,56 EUR.

40. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta tečaja do dana konverzije iznosi 3.522,52 EURA (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima), sve do dana konverzije, kao i naglasila da je konverzija provedena sukladno zakonu dana 4. travnja 2016., a u konverziji priznat iznos 3.983,56 EUR-a, da je pretplata u konverziji veća od zatezne kamate za 461,04 EUR, pa da nakon prijeboja pretplate tečaja s preostalom pretplatom u konverziji potraživanje tužitelja iznosi 9.668,49 EUR.

41. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

42. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 3.983,56 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.

43. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 3.522,52 EUR-a u potpunosti umanjen priznatim u konverziji, a za preostali iznos pretplate u konverziji valjalo je umanjiti iznos glavnice od 10.129,53 EUR te tužitelju dosuditi iznos 9.668,49 EUR Eura sa zateznom kamatom od dana konverzije uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka II. izreke), kako je tužitelj i zatražio.

44. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula prigovor radi prijeboja s osnova priznatog u konverziji. U odnosu na prigovor radi prijeboja iznosa od iznosa 3.983,56 eura (koji predstavlja iznos priznat u konverziji) valja reći da je tužitelj izjavom o prijeboju sadržajno priznao ovo potraživanje tuženice te sukladno istom umanjio svoje potraživanje, a što je ovaj sud predmetnom presudom prihvatio kada je tuženici naložio da tužitelju isplati dug koji predstavlja razliku obračunatog potraživanja tužiteljici umanjenu za potraživanje tuženice.

45. Obzirom je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju (podnesak tužitelja od 13. siječnja 2026., dostavljen tuženici od strane ovog suda prije zaključenja glavne rasprave), utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužitelju po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji (točka III. izreke).

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

46.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 23. svibnja 2024., 18. listopada 2024., 3. ožujka 2026. (Tbr.9.t.1.) svako po 100 bodova, sastav podnesaka od 24. listopada 2024., 28. travnja 2025. i 13. siječnja 2026. (Tbr.8.t.1.) svako po 100 bodova, sastav podneska od 6. studenog 2024. (Tbr. 8.t.4) 25 bodova, ukupno 725 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.812,50 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR- a, što konačno daje iznos od 2.412,50 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

46.2 Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.412,50 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 2. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika