Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-950/2023-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku tužiteljice ĆĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Renati Lukežić Juretić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 4. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i z. punomoćnika tuženika OĐ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Antuna Žanetića, 2. travnja 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 718798 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. travnja 2008., sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Vesna Ćuzela iz Rijeke pod brojem OU-8277/2008 18.4.2008., u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečne anuitete po promjenama kamatnih stopa tuženika od dana sklapanja Ugovora pa nadalje.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 718798 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. travnja 2008., koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Vesna Ćuzela iz Rijeke pod brojem OU-8277/2008 18.4.2008., u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja.

III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da tužitelju DOLORES JURICA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.969,29 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

− na iznos od 1,80 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 2,56 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 1,82 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 0,39 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 1,30 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 14,67 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 8,39 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 11,20 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 20,79 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 23,84 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 19,58 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 20,86 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 16,75 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 16,95 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 17,71 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 17,47 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 16,86 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 15,75 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 17,87 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 18,88 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 22,65 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 23,37 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 26,31 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 26,55 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 25,60 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 33,56 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 39,35 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 44,59 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 43,16 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 40,59 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 42,68 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 59,08 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 50,00 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 53,62 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 52,92 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 52,77 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 58,83 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 67,43 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 75,95 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 85,55 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 67,60 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 66,21 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 65,46 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 68,69 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,09 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,79 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,77 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 74,67 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 76,80 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 76,13 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 74,99 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,76 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 69,43 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,97 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 75,91 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 74,52 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 69,64 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 71,70 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,49 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 74,68 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 66,69 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 69,21 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 68,21 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 69,41 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 72,11 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 71,74 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,72 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 74,01 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 66,54 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 69,57 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 69,70 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 68,06 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 67,89 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 67,51 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 68,93 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 70,26 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 70,88 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 72,00 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 73,14 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 72,65 € od dana 24.2.2016. do isplate

− na iznos od 66,34 € od dana 24.2.2016. do isplate

koje teku po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i odredbom čl. 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, odnosno do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za posljednje glavne operacije koje je bavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, sve u roku od 15 dana. IV Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da tužitelju DOLORES JURICA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.383,16 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.2.2016. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i odredbom čl. 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, odnosno do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023.d. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za posljednje glavne operacije koje je bavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, u roku od 15 dana.

V O d b i j a s e tužiteljica sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos iz točke III izreke te na iznos od 1.383,16 € iz točke IV, tekuće od 1.10.2015. do 24.2.2016. kao neosnovanim.

VI Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da tužitelju DOLORES JURICA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.053,23 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 2. travnja 2026., do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII O d b i j a s e kao neosnovanim tuženik s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 15.950,73 HRK / 2.117,03 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 4.02.2016. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena.".

VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je sa Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 sklopila Ugovor o kreditu broj 178798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: Ugovor).

1.1. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.860,00 CHF koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u roku od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje tuženik, planom otplate.

1.2. Odredbom čl. 4. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, time da je tuženik bio ovlašten jednostrano izvršiti promjenu ugovorene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kao i način obračuna i naplate. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ovom Ugovoru na način da je ista bila veća od prvotno ugovorene. Činjenica promjene (povećanja) kamatne stope rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta, odnosno povećanjem iznosa kamate u odnosu na ugovorene mjesečne iznose kamata. Naime, svaki anuitet se sastoji od glavnice i kamate te je povećanjem kamatne stope došlo do poremećaja u odnosu ugovorene kamate i ugovorene glavnice nauštrb glavnice, tako da je plaćanjem redovnih mjesečnih anuiteta tužitelj plaćao manju glavnicu, a veću kamatu od one ugovorene. Točkom II. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine (u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a I), potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P- 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja) tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Obzirom da se o odredbi čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i temeljem koje je tuženik bio ovlašten jednostrano promijeniti ugovorenu kamatnu stopu, a time i ugovoreni anuitet, nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo, a Ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope, to naprijed navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive, te su kao takve nepoštene i ništetne temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, u nastavku: ZZP/03). Ugovor naime ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još se manje radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač poput tužitelja mogao razumjeti. Time je tuženik vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući pritom interese tužitelja, nametnuo tužitelju ovu odredbu koja neprijeporno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu tužitelja kao potrošača, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Dakle, citiranom Presudom VTS-a i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati pravomoćno su ocijenjene nepoštenim te su kao takve utvrđene ništetnim jer se kamata vezala isključivo za jednostranu odluku tuženika. Tužitelj stoga smatra da je djelomično ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom je tuženik ovlašten jednostrano povećati ugovoreni anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, pa je tuženik dužan vratiti tužitelju sve iznose koje mu je naplatio s osnove nezakonitog povećanja kamatne stope.

1.3. Nadalje, točkom I. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine (u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a II) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P- 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U konkretnom slučaju koji se posve podudara s gore spomenutom Presudom VTS-a II, tuženik je, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o: −o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, −zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, −kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997., −te posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim. Tužitelj pritom posebno napominje kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužitelja uvjeri da je to za njega najpovoljnije, uvjeravao ga da je švicarski franak sigurna valuta. U tom smislu tuženik je propustio tužitelju objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Drugim riječima, tuženik je propustio istinito informirati tužitelja da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač – ovdje tužiteljica. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužiteljici odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako joj je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa imajući s tim u vezi u vidu činjenicu da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik ne samo da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužitelja informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Naime, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku kao banci, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, tužitelj nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta, pri čemu mu je iznosio pojedinačnu procjenu da je kreditno sposoban samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. U to vrijeme tuženik dakako nije nudio kredite u kunama, a za one u eurima, tužitelj prema pojedinačnoj procjeni tuženika, nije ispunjavao uvjete te mu iste kao takve, i puno "skuplje", odnosno nepovoljnije za tužitelja, tuženik nije niti posebno nudio. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik, koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način poticao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica nije bila upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Stoga je tuženik korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je rezultirala Presudom VTS-a II kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule.

1.4. 3.2.2016. tužiteljica i tuženik sklopili su Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj: 718798 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Vesna Ćuzela iz Rijeke pod brojem OV-1207/2016 dana 08.02.2016. godine, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta, s početkom primjene od 30.9.2015. Iz Izračuna konverzije proizlazi da je stanje neotplaćene glavnice po realiziranom CHF otplatnom planu na dan 30.9.2015. iznosilo 20.801,07 CHF. S obzirom na nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, anuliranjem njezinih negativnih učinaka na obračun stanja glavnice te uspostavom one činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da se navedena ništetna CHF klauzula nije primjenjivala, stanje neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015., prema početnom otplatnom planu, odnosno primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita iznosilo bi 94.640,82 kn. Po provedenoj konverziji i ispostavljenim novim EUR otplatnim planom, na isti dan, tuženik je tužitelju utvrdio novu glavnicu u iznosu od 13.728,12 EUR, što po tadašnjem srednjem tečaju HNB-a za EUR iznosi 106.228,19 kn. Iz navedenoga slijedi da provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice, tužitelj nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćen u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, a to stoga što je provedbom konverzije zadužen za iznos glavnice koji je za 11.587,38 kn viši od iznosa glavnice obračunate prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju (106.228,19 kn – 94.640,82 kn). Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelj se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C- 154/15,C-307/15 i C-308/15, potom AĐ C-118/17).

1.5. Konačno, tužiteljica preciziranim tužbenim zahtjevom od 2. ožujka 2026. (list 285-289 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu… i odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak,… te potražuje isplatu više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznosa u iznosu od 4.969,29 € sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini plaćeni iznos od 1.10.2015. do isplate te iznos na ime razlike preostale glavnice po konverziji u iznosu od 1.383,16 € (primjenom odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima utvrđeni iznos preplate utvrđene konverzijom -2.117,03 € umanjeno za utvrđene zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 24.2.2016. -1.719,96 € i preostale razlike glavnice po konverziji -1.780,23 €, budući da je iznos kamate manji od utvrđenog iznosa preplate), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 66-84 spisa) tuženik smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom tužitelja za ništetnost, nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZPP-a); metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana, te tuženik ističe prigovor radi prijeboja.

2.1. Konačno, tuženik predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu br. 718798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17.4.2008. (list 17-28 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 29-36), Aneks br. 1. Ugovor-a o kreditu br. 718798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 3.2.2016. (list 37-43), izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (list 44), otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR (list 45-47), prometna kartica po kreditu (list 48-58), zapisnik o održanoj raspravi kod Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pom-167/2024 o saslušanju tužiteljice ĆĐ (list 159-160), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 247-260), te je sudski vještak dopunio svoj nalaz (list 273-275).

4. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica 17.4.2008. zaključila s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 718798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama na iznos kredita 34.860,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita; da je namjena kredita adaptacija stana u [adresa]; da se kredit odobrava na rok otplate 15 godina; da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 180 mjesečnih anuiteta; da su stranke 3.2.2016. sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 718798 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.

5. Na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, zamolbenim putem, putem Općinskog suda u Rijeci proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice ĆĐ koja je iskazala da je njoj to bio prvi kredit, a novčana sredstva iskoristila je za adaptaciju stana u kojem živi, a kojega nikada nije iznajmljivala niti obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost. Kada je odlazila u banku za sklapanje kredita nije išla s ciljem da ga ugovori u valuti CHF, a za tu valutu se odlučila budući joj je bila jedina ponuđena. Njoj nije ponuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti. Prije sklapanja toga ugovora, raspitivala se kod drugih banaka vezano za dobivanje kredita, no međutim u svim tim bankama nije bila kreditno sposobna, a da joj odobre kredit. Uz ugovor o kreditu dostavljen joj je otplatni plan. Djelatnik banke nije ju upozorio na rizike, a koji bi bili vezani za valutu CHF u odnosu na druge valute. Nije pregovarala oko odredbi toga ugovora budući joj je bio predočen kao unaprijed sastavljen, a niti je pokušala pregovarati oko odredbi toga ugovora. Prije nego što je taj ugovor potpisala, pročitala ga je i u većini ga je razumjela, a ono što joj nije bilo jasno, pitala je djelatnika banke. Njoj djelatnik banke nije pojašnjavao odredbe toga ugovora na način da je s njom prolazio kroz taj ugovor. Nije joj rečeno da se ugovor sklapa s promjenjivom kamatnom stopom te nije bila upoznata s time da će se ona u nekom trenutku promijeniti. Bila je ugovorena na 5,5%. Kada je došlo do promjene te kamatne stope, banka ju je o tome izvijestila. Prije potpisivanja ugovora nije joj bio poznat pojam valutne klauzule, niti su joj dostavljeni bilo kakvi obrasci ili leci u kojima bi bio objašnjen taj pojam. U odnosu na povećanje rata anuiteta, istaknula je kako je njezina početna rata bila 100,00 €, a kroz nekoliko godina narasla je na čak 300,00 €. Svojevoljno je potpisala taj ugovor te je isti i otplaćivala. Prije sklapanja aneksa ugovora o kreditu, djelatnici banke su joj objasnili sadržaj tog aneksa, tj. koja će biti njezina prava i obveze u odnosu na tu konverziju. Za konverziju se odlučila upravo zbog svojih malih primanja jer joj je rata bila u polovici plaće, a pod time misli ono vrijeme do sklapanja aneksa ugovora o kreditu. Nisu joj objasnili što će biti s već tad otplaćenim ratama kredita niti su joj rekli da bi ona tom konverzijom na bilo koji način bila obeštećena. Na upit punomoćnika tuženika da li je pročitala ugovor i da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odgovorila je da tako nešto nije bilo navedeno. Nadalje, na upit je li razumjela obavijesti o promjeni kamatne stope kada je do nje došlo, odgovorila je kako je to razumjela. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva.

6. Sud je prije svega utvrđivao je i tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a koju činjenicu tuženik nije niti posebno osporavao.

6.1. Prema čl. 3. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Ć,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

6.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju stana te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

6.3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

7.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

7.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

7.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

10. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

12. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

12.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužiteljica nije bila upozoren na eventualne rizike i isti joj je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je tužiteljicu informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužiteljici odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.

12.2. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika tuženika bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je predmetni kredit iskoristio u svrhu adaptacije stana za vlastite potrebe, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, točka 2.

12.3. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku leži teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

12.4. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom.

14.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.

15.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznose 0,00 EUR; -više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 4.969,29 EUR; -preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.117,03 EUR - UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 2.852,26 EUR; -razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.780,23 EUR - UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 4.632,49 EUR; -manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope iznose 0,00 EUR; -manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 0,00 EUR - SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 4.632,49 EUR.

15.2. Dopunom nalaza utvrđeno je da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do 24.2.2016. (konverzije) iznose 1.719,96 €.

16. Sud nalaz i mišljenje kao i dopunu sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer su izrađeni u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

16.1. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje kao i dopunu vještaka.

17. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

17.1. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

17.2. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

17.3. Tu treba dodati da zastara za promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na ovdje tuženika teče od 14. lipnja 2018., iz razloga što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmotuženika, u ovom slučaju, prednika tuženika Sberbank d.d., Zagreb (ranijeg prednika Volksbank d.d. Zagreb), prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope upravno u odnosu na prednika tuženika i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle, i u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je prednik tuženika (u tom postupku osmotuženik Sberbank. d.d. Zagreb) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Slijedom navedenog, zastara potraživanja tužitelja za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela je teći 15. lipnja 2018., slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023.

18. U pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

19. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

19.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

19.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK- a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

19.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit tužitelj konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

19.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

20. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

21. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

21.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ZĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

21.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ZĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u iznosu od 4.969,29 € (točka III izreke), te u iznosu od 1.383,16 € (točka IV izreke) koji iznos je primjenom odredbe čl. 172. ZOO-a oduzet od utvrđenog iznosa preplate utvrđene konverzijom -2.117,03 € umanjeno za utvrđene zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 24.2.2016. -1.719,96 € i preostale razlike glavnice po konverziji -1.780,23 €, budući da je iznos kamate manji od utvrđenog iznosa preplate, s obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora (točka I i II izreke) kao posljedica iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti takav zahtjev jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom od 2. ožujka 2026. (list 285-289 spisa), kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183. st. 1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod I-IV s time da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za zateznu kamatu na svaki pojedini iznos iz točke III izreke i na iznos iz točke IV izreke tekuće od 1.10.2015. do 24.2.2016. budući su zatezne kamate obračunate do 24.2.2016. kako to proizlazi iz dopune nalaza vještaka, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod V.

23. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.

23.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je od nje zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV i V, obzirom da je uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojim je odbijena nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

25. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 8.5.2024. i 27.2.2026., te zastupanja na ročištu 4.6.2024., 18.9.2024., 8.10.2025. i 4.3.2026. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 € određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), odnosno ukupno 1.400,00 €.

25.1. Tužiteljici je priznat ukupni trošak vještačenja, u iznosu od 600,00 €, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,23 €.

25.2. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.053,23 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

26. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 2. travnja 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Renata Lukežić Juretić

2. Odvjetnik Ivo Šućur

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte