REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Pr-16659/2021-18
R E P U B L I K A H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Aleksandri Pomykalo kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice SN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Smolčić & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužiteljica, objavljene 2. travnja 2026.
r i j e š i o j e
I/ Odbacuje se tužba koja glasi:
„Dužan je tuženik, Klinički bolnički centar Zagreb, omogućiti prvotužitelju, VN, obavljanje proslova njegovog radnog medicinska sestra – tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za vaskularnu kirurgiju, sukladno ugovoru o radu bez prethodnog testiranja PCR ili drugim testom na SARS-Co-19 u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
Dužan je tuženik, Klinički bolnički centar Zagreb, omogućiti drugotužitelju, SN, obavljanje proslova njezinog radnog medicinska sestra – tehničar, Klinika za onkologiju, Zavod za radijacijsku onkologiju, sukladno ugovoru o radu bez prethodnog testiranja PCR ili drugim testom na SARS-Co-19 u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
Dužan je tuženik tužiteljima nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka“ II/ Odbija se prijedlog tužiteljica za izdavanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine koje glasi:
„Određuje se privremena mjera tako da je protivnik osiguranja, Klinički bolnički centar Zagreb, dužan omogućiti predlagatelju osiguranja, VN, obavljanje poslova njegovog radnog medicinska sestra – tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za vaskularnu kirurgiju, sukladno ugovoru o radu bez prethodnog testiranja PCR ili drugim testom na SARS-Co-19, a sve u roku od 24 sata od dana zaprimanja ove odluke pod prijetnjom ovrhe i izricanja novčanih kazni sukladno Ovršnom zakonu.
Određuje se privremena mjera tako da je protivnik osiguranja, Klinički bolnički centar Zagreb, dužan omogućiti predlagatelju osiguranja, SN, obavljanje poslova njezinog radnog medicinska sestra – tehničar, Klinika za onkologiju, Zavod za radijacijsku onkologiju, sukladno ugovoru o radu bez prethodnog testiranja PCR ili drugim testom na SARS-Co-19, a sve u roku od 24 sata od dana zaprimanja ove odluke pod prijetnjom ovrhe i izricanja novčanih kazni sukladno Ovršnom zakonu.“
II/ Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 650,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentan stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljice u tužbi navode da su zaposlenice Kliničkog bolničkog centra Zagreb (daje, KBC) i to prvotužiteljica je zaposlenica tuženika od 1. srpnja 2015. na radnom mjestu medicinska sestra – tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za vaskularnu kirurgiju. Drugotužiteljica je na radnom mjestu medicinske sestre – tehničara od 1. lipnja 2020. na radnom mjestu medicinske sestre – tehničara, Klinika za onkologiju, Zavod za radijacijsku onkologiju.
2. Dana 4. listopada 2021. tužiteljice su pravovremeno došle na posao. Međutim, poslodavac je spriječio dolazak na radna mjesta tužiteljica tako da je na ulazu zatražena potvrda o cijepljenju, preboljenju ili negativnom PCR testu, a sve navodno prema Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnji na virus Sars- CoV-2) i objavljena (Narodne novine 105/21). Tužiteljice su od osoba na ulazu u samu zgradu zatražile da im se identificiraju i da im pokažu ispravu temeljem koje su ovlašteni od njih zatražiti takve podatke, no navedene osobe nisu se identificirale niti su pokazale takve isprave. Usprkos činjenici da su tužiteljice od naprijed navedenih osoba zatražile da im se identificiraju kao ovlaštene osobe za prikupljanje njihovih osobnih podataka, iste su traženo odbile.
3. Davanje i prikupljanje osobnih podataka o zdravstvenom stanju pojedinca regulirano je člankom 37. st. 1. Ustava RH, koji propisuje: Svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez privole ispitanika, osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom. Nadalje, Uredba (EU) 216/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. (na snazi je od 25. svibnja 2018.) određuje zaštitu pojedinca s obzirom na obradu osobnih podataka temeljnim pravom, te ponavlja da svatko ima pravo na zaštitu osobnih podataka (1), te da su važna načela i pravila o zaštiti pojedinca u svezi s obradom osobnih podataka, pri čemu treba poštivati njihova prava i slobode (2). Isti dan (25. svibnja 2018.) stupio je na snagu i Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (Narodne novine 42/18).
4. Na pitanje zakonitosti prikupljanja osobnih podataka vezanih uz preboljenje zaposlenika, cijepljenje protiv bolesti covid Agencija za zaštitu osobnih podataka navela je, među ostalim, da: Agencija ukazuje da ne razabire zakonitu osnovu da poslodavac obrađuje podatke o tome je li pojedini zaposlenik prebolio bolest uzrokovanu virusom COVID-19 ili je isti cijepljen.
5. Uz navedeno, tužiteljice su 6. listopada 2021., nakon što su naprijed navedeno utvrdile kao kršenje njihovih osnovnih ljudskih prava, te činjenja niza kaznenih djela od strane poslodavca i osoba koje je nezakonito angažirao u sprječavanju dolaska na radno mjesto, izvijestile djelatnike PP Maksimir, koji su izišli na mjesto događaja i o tome sastavili zapisnik.
6. Iz svega naprijed navedenog je jasno da su tužiteljice poduzele sve što je u njihovoj moći da zaštite svoje osobne podatke, te da su o tome upozorile poslodavca kako bi izbjegao kršenje Ustava i zakona koji štite osobne podatke, te činjenja niza kaznenih djela. Tužiteljice su poduzele i druge mjere propisane zakonom kako bi zaštitile svoje Ustavom zagarantirano pravo na rad. Naime, Ustav RH, svojim člankom 54. određuje sljedeće: Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.
7. Nadalje, Zakon o radu u čl. 7. (Narodne novine 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje ZOR), navodi sljedeće: Poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Članak 8. ZOR-a: U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.
8. Dakle, tužiteljice su dolazile na posao, no poslodavac im je, protivno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, odbio dati posao opravdavajući se navodnim svojim obavezama koje onemogućuju rad. Tužiteljice su od 4. listopada 2021. svakodnevno dolazile na posao, no poslodavac je postupao istovjetno. Zbog navedenog su tužiteljice svakodnevno ulagale i zahtjev za zaštitu prava radnika zbog povrede njihovih prava iz ugovora o radu i zakona o radu.
9. Tužiteljice su izvijestile tuženika o povredi njihovih neotuđivih ljudskih prava zajamčenih odredbama Ustava Republike Hrvatske, zatim članak 3.1. i 14.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a u opisanim događajima počinjena su i kaznena djela opisana u Kaznenom zakonu, te prisila na medicinske postupke za koje je potreban slobodan i informirani pristanak, a što je protivno odredbi članka 5. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine te Konvencije o ljudskim pravima u biomedicini, te upozoravajući da je PCR test invazivna metoda, rizična za ozljede.
10. Poslodavac se do sada nije očitovao o zahtjevu radnika za zaštitu njihovih prava. Kao medicinski radnici, koji su i osobno uzimali PCR ili antigenske testove na covid-19, postali su svjesni opasnosti za zdravlje navedenih testova, naročito ako se uzimaju učestalo, kao što bi bio slučaj kod njih. Za njih je uzimanje tih testova postalo neetično, a uz to je i opasno po zdravlje. Nadalje, poslodavac se poziva na odluku koja nije zakon, međunarodni ugovor, drugi propis, kolektivni ugovor i pravilnik o radu, a što je protivno odredbi čl. 8. ZOR- a.
11. Treba skrenuti pozornost da je Ministarstvo zdravstva RH donijelo Odluku o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 uzrokovana virusom SARS-CoV-2, Klasa: 011-02/20-01/143, Ur. broj: 534-02-01-2/6-20-01 od 11. ožujka 2020., pri tome se pozivajući na Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Nar. nov. br. 79/07, 113/08, 43/09, 130/17 I 114/18) i čl. 197. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine br. 100/18 I 125/19). Budući da ministar zdravstva, temeljem čl. 3. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Narode novine 79/07, 113/08, 43/09, 130/17 i 114/18), određuje Listu zaraznih bolesti, te da u trenutku donošenja spomenute odluke na Listi nije bilo covida pa je time i odluka ništava ex lege (po sili samog zakona). Dakle, iako zakon nije predviđao SARS-COV-2 kao zaraznu bolest, Ministarstvo zdravstva je isto navedenim aktom proglasilo kao zaraznu bolest i razlog za epidemiju naprijed navedenom odlukom. Tek Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (»Narodne novine«, br. 47/20), koji je stupio na snagu 18. travnja 2020. u više članaka navodi covid kao zaraznu bolest.
12. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (»Narodne novine«, br. 79/07., 113/08., 43/09., 130/17. i 114/18.) u članku 2. stavak 4. predviđao je da ministar zdravstva proglašava epidemiju na određenom području. Međutim, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (»Narodne novine«, br. 47/20), svojim čl. 1. promijenio je ovlast ministra da proglasi epidemiju. Tim Zakonom određeno je sljedeće: Ministar nadležan za zdravstvo (u daljnjem tekstu: ministar), na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, posebnom odlukom proglašava opasnost od epidemije zarazne bolesti te određuje zaraženo, odnosno ugroženo područje. Odluka kojom se proglašava opasnost od epidemije zarazne bolesti objavljuje se u »Narodnim novinama. Iza stavka 4. dodaje se stavak 5. koji glasi: Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra posebnom odlukom proglašava epidemiju zarazne bolesti te određuje zaraženo područje. Odluka kojom se proglašava epidemija zarazne bolesti objavljuje se u »Narodnim novinama«.
13. Iz svega naprijed navedenog jasno je sljedeće: Odluka ministra zdravstva o proglašenju bolesti covid donijeta je 11. ožujka 2020. i nije donijeta sukladno Ustavu i zakonima budući u tom trenutku covid nije bio utvrđen kao zarazna bolest; b) Navedena odluka nije objavljena u Narodnim novinama i prema tome nije opći pravni akt i ne obvezuje sudionike u pravnom prometu, ali ni pojedinačni upravni akt; c) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti donijet je 11. ožujka 2020., te je prema tom Zakonu procedura za proglašenje zaraznih bolesti određena odredbom čl. 1. navedenog Zakona (»Narodne novine«, br. 47/20), no stupio je na snagu danom objave u Narodnim novinama 13. ožujka 2020.; d) Odluka o proglašenju epidemije donijeta je prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Nar. Nov. br. 79/07, 113/08, 43/09, 130/17 I 114/18) I čl. 197. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine br. 100/18 I 125/19).
14. Prema shvaćanju tužiteljica one su izvrgnute zlostavljanju (PCR test, s oštećenjem zdravlja i nizu mogućih bolesti) ili eksperimentalnom cjepivu. Drugim riječima, tužiteljicama se ugrožava sloboda kao jedna od najviših ustavnih vrednota, pravo na zdrav život, te pravo na potpunu informaciju, a koje se očigledno svim sredstvima prikrivaju radi postizanja unaprijed određenog cilja, a taj je cijepljenje eksperimentalnim cjepivom. U protivnom stvoren je sustav straha, prisila, prikrivenih ili otvorenih sankcija, proglašavanja neodgovornima, pa čak i opasnima osoba koje se nisu voljne bespogovorno i bez ikakvih propitkivanja podvrgnuti naprijed navedenim pokusima i/ili oštećenjima vlastitog zdravlja. Međutim, Ustav zdravlje prepoznaje kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka (čl. 3.) i ove činjenice tužiteljice smatraju općepoznatima, a posebno sudu.
15. Tužiteljice su teško diskriminirane te im se u konkretnom slučaju krše sljedeće odredbe Ustava RH (te odgovarajuće odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i drugih odredbi međunarodnih pravnih akata iz područja zaštite ljudskih prava): Članak 14.: Svi su pred zakonom jednaki. Članak 16.: Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Članak 23.: Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. Članak 40.: Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
16. Valja također navesti da Odluke stožera ne oslobađaju poslodavca od zakonitog postupanja prema zaposlenicima. Naime, u slučaju kršenja prava iz radnog odnosa, ili počinjenja kaznenog djela od strane poslodavca prema radnicima, odgovoran je poslodavac. Nadalje, odredbom članka 9 st. 3 Zakona o radu navedeno je sljedeće: Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Članak. 7. st. 4. Zakona o radu, među ostalim, navodi: Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada.
17. Tužiteljice predlažu i donošenje privremene mjere jer se nalaze se u iznimno teškom položaju. Svakodnevno, a prema rasporedu poslodavca, dolaze u ustanovu u kojoj su zaposleni, a što je vidljivo iz historijata tužbe i dokaza koji su priloženi. Međutim, protivnik osiguranja onemogućuje im pristup na radno mjesto i obavljanje poslova sukladno ugovoru o radu, zakonskim propisima i internim aktima protivnika osiguranja te pravilima struke. Navedeno stanje je za predlagatelje osiguranja vrlo stresno. Osim toga prijeti im otkaz zbog navodnog kršenja obaveza iz radnog odnosa. Historijat tužbe predlagatelj smatra da ne treba ponavljati i u prijedlogu za donošenje privremene mjere te taj historijat smatra i sastavnim dijelom obrazloženja ovog prijedloga. Uz sve navedeno izuzetno su vezani uz svoj posao i pacijente kojima predano služe, a o tome može posvjedočiti i protivnik osiguranja. Budući postoji opasnost od nenadoknadive ili teško nadoknadive štete predlagatelji osiguranja predlažu da se donese rješenje o određivanju privremene mjere.
18. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i prijedlogu za izdavanje privremene mjere u cijelosti, navodeći da u odnosu na II-tužiteljicu SN ističe prigovor preuranjenosti tužbe podnesene sudu 27. listopada 2021., iz razloga što rok za odgovor na ostvarenje prava iz radnog odnosa od petnaest dana za poslodavca u konkretnom slučaju počinje teći od 13. listopada 2021. i završava 27. listopada 2021., slijedom čega tužbu u odnosu na II-tužiteljicu SN treba odbaciti.
19. U konkretnoj situaciji poslodavac je došao do saznanja po podnesenoj prijavi osoba ovlaštenih za provedbu Odluke Stožera o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih radnika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-Cov-2, u primjeni od 4. listopada 2021. NN 105/2021, (dalje u tekstu: Odluka stožera), da su tužiteljice odbile predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju te im nije dozvoljen ulaz i boravak u prostorijama poslodavca, sukladno sigurnosnoj mjeri iz članka V. Odluke Stožera, u svrhu zaštite pacijenata i zaposlenika s kojima tužiteljice neminovno dolaze u kontakt. Dakle, tužiteljice nisu imale preduvjete za ulazak u radne prostorije određene propisima Republike Hrvatske, slijedom čega im je ulazak i zabranjen.
20. U ovom je predmetu u primjeni Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20, 134/20) koji u članku 47. određuje da se radi zaštite pučanstva Republike Hrvatske od, između ostalog, bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 i drugih zaraznih bolesti, poduzimaju mjere određene tim Zakonom te međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka. U nastavku citiranog članka je određeno da radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stavka 1. ovoga članka, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, između ostalog i zabranu ili ograničenje održavanja javnih događanja i/ili okupljanja, zabranu ili ograničenje održavanja privatnih okupljanja ili druge potrebne mjere. Sukladno stavku 4. citiranog članka, kada je, sukladno članku 2. stavcima 4. i 5. Zakona, proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u odnosu na koju je i Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, odnosno epidemiju ili opasnost od nje, sigurnosne mjere iz stavaka 1. do 3. ovoga članka može odlukom narediti, u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. Odluke Stožera donose se pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske.
21. Tuženik kao adresat ima pravo i dužnost sprovesti u djelo Odluku stožera, dok pitanje njezine ustavnosti i zakonitosti ne može i ne smije biti predmetom ovog postupka. Uostalom, obvezu poštivanja mjera i Odluka stožera civilne zaštite potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem U-I-1372/2020 od 14. rujna 2020., NN-105/2020. Člankom V. Odluke stožera se jasno navodi kako zaposlenici tuženika koji odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz, ne mogu boraviti u prostorijama poslodavca.
22. Predmet ovog spora nije ustavnost i zakonitost Odluke Stožera, već ulazak u prostorije poslodavca bez testiranja ili druge odgovarajuće potvrde.
23. Nadalje, člankom 28. Zakona o radu (NN 93/2014, 127/2017, 98/2019) definirane su obveze poslodavca u zaštiti života, zdravlja i ćudoređa radnika te je stavkom 1. navedenog članka propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja. Sukladno članku 7. stavku 3. Zakona o radu poslodavac je dužan osigurati radnicima uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika.
24. Odredbom članka 1. stavkom 2. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/2014, 118/2014, 154/2014, 94/2018, 96/2018) propisano je kako je svrha ovoga Zakona sustavno unapređivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bo lesti i bolesti u vezi s radom, dok je člankom 5. stavkom 1. istaknuto kako su život, zdravlje i očuvanje radne sposobnosti vrednote od posebnog društvenog interesa u Republici Hrvatskoj.
25. Tužiteljice su svakodnevno pokušavale ući u prostorije tuženika kao poslodavca unatoč obavijesti tuženika o primjeni Odluke stožera, Protokolu o primjeni iste i Uputi HZJZ u vezi s primjenom EU digitalne COVID potvrde ili predočenja odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju za radnike u sustavu zdravstva. Uostalom, činjenica stupanja na snagu navedene Odluke stožera je bila popraćena u svim medijima i tužiteljice su za istu sigurno znale puno prije primjene, te je ista objavljena u Narodnim novinama.
26. Odluka tužiteljica da ne poštuju sigurnosne mjere, mjere nove organizacije rada zbog zaštite života i zdravlja svih u radnom prostoru, i da žele raditi bez poštivanja istih, ne može se okarakterizirati kao njihovo pravo na izbor jer takvo ponašanje ugrožava sve druge radnike i pacijente te njihovo pravo na zaštitu života i zdravlja.
27. Predmetna Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske predstavlja zakoniti pravni temelj za obradu iz članka 6. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka jer je obrada nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade (točka c), odnosno jer je obrada nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade (točka e). Dakle, sukladno predmetnoj Odluci Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, uvid u EU COVID potvrdu odnosno drugi odgovarajući dokaz prilikom ulaska u službene prostorije je zakonit.
28. Nadalje, u odnosu na sam uvid u osobni identifikacijski dokument u svrhu provjere identiteta osobe (nositelja konkretne potvrde), napominjemo da se radi o neautomatiziranoj obradi osobnih podataka bez sustava pohrane odnosno o uvidu u osobne podatke pojedinaca koji nisu namijenjeni činiti dio sustava pohrane, te se u tom slučaju ne radi o primjeni Opće uredbe o zaštiti podataka u smislu odredbe članka 2. stavka 1. iste. Dakle, obrada podataka tužiteljica je nužna, proporcionalna, a opseg obrade podataka je minimalan i primjeren svrsi, relevantan i ograničen na ono što je nužno kako bi poslodavac bio u skladu sa zakonom.
29. Tuženik ničime nije povrijedio prava tužiteljica, na sve predstavke tužiteljica tuženik se očitovao, tužiteljice su 8. i 15. listopada 2021. ponovno upozorene na obveze iz radnog odnosa radi kontinuiranog neopravdanog izostanka s radnog mjesta, neispunjavanja ugovornih obveza, povrede propisa o sigurnosti i zaštiti na radu i propisa o zaštiti, čime su počinile povredu obveza iz radnog odnosa.
30. U odnosu na navode tužiteljica da su ovakvim ponašanjem tuženik dovedene u nepovoljniji položaj, prvenstveno s ciljem da ih se indirektno prisili na cijepljenje, su apsolutno pogrešne i protivne ponašanju tuženika. Upravo suprotno, tuženik je o svom trošku, za sve one koji se ne žele ili ne mogu cijepiti organizirao besplatno testiranje na radnom mjestu, ponudivši svima na izbor opciju s kojom će oni biti zadovoljni, a rad biti organiziran zakonito. Tuženiku nije jasno ni po kojoj osnovi, ni na koji način su tužiteljice diskriminirane u odnosu na sve druge zaposlene kod tuženika. Upravo suprotno, tuženik je poduzeo sve mjere kako bi se prilagodio novonastaloj situaciji uz minimalna odricanja svojih zaposlenika. Pa čak i kad bi činjenica da su tužiteljice na neki način stavljane u nepovoljniji položaj bila točna, Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12) u članku 9. stavku 2. točki 1. propisuje da se ne smatra diskriminacijom postupanje koje je stvarno dovelo do stavljanja u nepovoljniji položaj osoba kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava i sloboda drugih ljudi te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog pod rijetla, spolne orijentacije i invaliditeta.
31. U toku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o radu (strana 16, 18 spisa), rješenja (strana 17, 19 spisa), zahtjeve tužiteljica (strana 20-23, 29-46 spisa), upozorenja na obveze iz radnog odnosa (strana 47-48 spisa), dopise tuženika (strana 61-66 spisa), izvršen je uvid u spise ovog suda Pr-17230/2021 i Pr- 17228/2021.
32. Izvedene dokaze tijekom postupka sud je cijenio čl. 8. ZPP-a te je ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljica neosnovan.
33. Izvršenim uvidom u spise Pr-17230/2021 i Pr-17228/2021 utvrđeno je da su isti vođeni povodom tužbi tužiteljica protiv tuženika radi utvrđivanja Odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštenim, povratka na rad. Pravomoćnim odlukama tužiteljice su odbijene s tužbenim zahtjevom u cijelosti.
34. Tužiteljice ovom tužbom traže od tuženika omogućavanje obavljanja poslova radnog mjesta bez prethodnog testiranja PCR ili drugim testom na SARS-Co- 19.
35. Prema stavu ovoga suda, tužiteljice u ovom postupku nemaju pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno ne postojanje nekog prava ili pravnog odnosa temeljem odredbe čl. 187. ZPP-a, o kojem pravu je nesporno odlučeno u postupcima tužiteljica povodom Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu, u kojima je o radno-pravnom položaju tužiteljica odlučeno Odlukama tuženika o otkazu ugovora o radu.
36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
37. Tuženiku su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), a čiji trošak se sastoji od troškova jednokratne nagrade u visini od 250 bodova (Tbr7.2.) i trošak za pristup na ročište 12.2.2026. po 50 bodova, ukupno 300 bodova odnosno 600,00 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 150,00 eura, tuženiku je dosuđen trošak u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama prema čl. 29. st. 2. ZOO-a.
38. Tužiteljice su temeljem odredbe čl. 15. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama oslobođene od plaćanja istih.
U Zagrebu 2. travnja 2026.
Sutkinja:
Aleksandra Pomykalo
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 5 primjeraka, u roku 15 dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude, sukladno odredbi čl. 335. st. 7., 8. i 9. ZPP-a.
DNA
1. pun. tužiteljica
2. pun. tuženika