Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-179/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Juraj Magud, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-879/2023-39 od 29. listopada 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-879/2023-39 od 29. listopada 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- preinačuje u točki II. izreke na način da se odbija dio tužbenog zahtjeva koji glasi: ¨ Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 266- 433/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banke na dan 21. prosinca 2004.g., a koji je solemniziran na dan 22. prosinca 2004.g., kod javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, posl.br.OU-913/04-1, koje glase:

- čl. 2. koji glasi: 92.000,00 CHF (devedesetdvijetiusće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;

- čl.3.st.1. koji glasi. „Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.000,00 CHF (slovima: devedesetdvijetisuće švicarskih franaka),

- čl.3.st.2. koji glasi: Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 739,57 CHF (slovima: sedamstotridestidevet švicarskih franaka i 57/100). ¨

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 4.199,25 EUR sa zateznim kamatama i to:

- na iznos od 1.075,84 EUR od 4. lipnja 2019.

- na iznos od 3.123,41 EUR od 8. lipnja 2023.

sve do potpune isplate po stopi koja se u razdoblju od 4. lipnja 2019. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a u razdoblju od 30. prosinca 2023. do potpune isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

- preinačuje u točki III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 8.278,31 EUR sa zateznim kamatama te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na iznos od 1.075,84 EUR u razdoblju od 1. listopada 2015. do 3. lipnja 2019. i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju p lati zatezne kamate na iznos od 3.123,41 EUR u razdoblju od 1. listopada 2015. do 7. lipnja 2023. na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- preinačuje u točki IV. izreke na način da se određuje da svaka stranka u ovom postupku snosi svoje troškove.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR (dvjesto pedeset eura).

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava žalbe i sudske pristojbe u iznosu od 483,73 EUR (četiristo osamdeset tri eura i sedamdeset tri centa).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-433/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 21. prosinca 2004. zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice tada Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao banke od 27. studenog 2006., solemniziran 22. prosinca 2004. kod javnog bilježnika Lucije Carić pod poslovnim brojem OU 913/04-1, a koja glasi:

Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.¨.

II. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨ Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 266- 433/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banke na dan 21. prosinca 2004.g., a koji je solemniziran na dan 22. prosinca 2004.g., kod javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, posl.br.OU-913/04-1, koje glase:

- čl. 2. koji glasi: 92.000,00 CHF (devedesetdvijetiusće švicarskih franaka) prema sr srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;

- čl.3.st.1. koji glasi. „Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.000,00 CHF (slovima: devedesetdvijetisuće švicarskih franaka),

- čl.3.st.2. koji glasi: Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 739,57 CHF (slovima: sedamstotridestidevet švicarskih franaka i 57/100). ¨.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 12.477,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 3.340,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu kojim je predložio da se njegova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 21. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja

- da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 19. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266-433/2004 (dalje: Aneks) kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15).

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je prednik tuženika, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne na temelju članka 87. stavak. 1. toga zakona.

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio ukupno 2.763,17 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platio ukupno 8.019,82 eura i da uglavničene zatezne kamate na iznose preplate do konverzije s datumom 30. rujna 2015. iznose ukupno 4.199,25 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose, umanjene za iznos od 2.504,68 eura koliko je tužitelju priznato na ime preplate prilikom konverzije, dakle ukupno 12.477,56 eura, tužitelju plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.340,25 eura.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

6.4. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6.5. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.6. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Zbog tih razloga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi kao ni žalbeni razlog da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti iz članka 84. ZZP-a, a ni test poštenosti iz članka 81. ZZP-a budući da prvostupanjski sud nije niti trebao provoditi te testove budući da su ga obvezivale gore navedene presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a.

6.7. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u točki II. izreke prvostupanjske presude utvrdio da su ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu koja glasi: 92.000,00 CHF (devedesetdvijetiusće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članka 3. stavak 1. koji glasi. „Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.000,00 CHF (slovima: devedesetdvijetisuće švicarskih franaka) i članka 3. stavka 2. koji glasi: „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 739,57 CHF (slovima: sedamstotridestidevet švicarskih franaka i 57/100)“. Tim člancima stranke su ugovorile iznos kredita kao i visinu mjesečnog anuiteta otplate kredita po tečaju i uz redovne kamate koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporna točka 2. Ugovora o kreditu definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača pa zbog toga tužitelj njome nije stavljen u neravnopravan položaj. Nadalje, ugovaranjem otplate kredita u mjesečnim anuitetima čija je visina utvrđena primjenom tečaja koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu kao i primjenom stope redovnih kamata koja je početno ugovorena u postotku od 5,25 % tužitelj također nije stavljen u neravnopravan položaj.

6.8. Zbog tih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu koja se odnosi na jednostranu promjenu početno ugovorene stope redovnih kamata potvrđen primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke je preinačen na temelju članka 373. stavak 3. ZPP-a na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

6.9. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da ugovaranje promjenjivosti kamatne stope nije zabranjeno pa stoga ne bi bila ništetna ugovorna odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope. Tuženik je u pravu kada smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora. Tu treba reći da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od početno ugovorenih 5,25 %. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljeve tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope.

7. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.1. Neosnovani su i žalbeni navodi vezani uz stajalište prvostupanjskog suda da zastara utužene tražbine nije nastupila. Naime, stajalište prvostupanjskog suda u skladu je i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. koje pravno shvaćanje je prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na citirano objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi da su, cit. se "..time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. stav. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno čl. 29. stav. 1. Ustava i čl. 6. stav. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“.

7.2. Prednjem valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je i žalbom ponovljeni prigovor zastare preinačenog dijela tužbe neosnovan.

7.3. Prvostupanjski sud je utvrdio kao nesporno da su stranke sklopile Aneks kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno ZID ZPK/15. Također je utvrđeno da je Aneks u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

7.4. Prvostupanjski sud je smatrao da tužitelj usprkos izvršenoj konverziji ima pravo tražiti povrat onoga što je, vraćajući kredit, platio zbog tečajne razlike do sklapanja Aneksa.

7.5. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

7.6. U ovom postupku, kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

7.7. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Aneksa tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP-a.

7.8. Stranke su Aneksom Ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to pravilno u žalbi ističe tuženik, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.

7.9. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene tim Aneksom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Aneks Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se ti iznosi iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Aneksa kako je to i ugovoreno Aneksom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZID ZPK/15.

8. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sklapanjem Aneksa tužitelj nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog ugovora do sklapanja ugovora o konverziji unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na osnovi ništetnih odredbi.

8.1. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Aneksom na način propisan ZID ZPK/15., a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u iznosu koji je tužitelju dosuđen.

8.2. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kako je to presuđeno u izreci ove presude.

8.3. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

8.4. Financijski vještak je utvrdio da navedene zatezne kamate uglavničeno iznose 4.199,25 eura pa je stoga primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude kojim je tuženiku naloženo da taj iznos tužitelju plati. Međutim, nije u cijelosti pravilan dio prvostupanjske presude kojim su tužitelju na taj iznos od 4.199,25 eura dosuđene zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate. Radi se o uglavničenim kamatama te je stoga potrebno primijeniti članak 31. stavak 2. ZOO -a kojim je propisano da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužitelj je tužbu za povrat preplaćenog po osnovi neosnovanog povišenja kamatne stope podnio 4. lipnja 2019., a tužbu s osnove valutne klauzule je podnio 8. lipnja 2023. Financijski vještak u svom nalazu i mišljenju nije naveo koliko iznose uglavničene zatezne kamate po osnovi neosnovanog povišenja kamatne stope, a koliko po osnovi valutne klauzule. Međutim, vještak je naveo da ukupna preplata po osnovi neosnovanog povišenja kamatne stope do dana provedene konverzije iznosi 2.763,17 eura, a ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 8.019,82 eura pa proizlazi da preplata po osnovi kamate čini 25,62 % ukupne preplate, a po osnovi valutne klauzule čini 74,38 %. Zbog toga preplata po osnovi kamate u iznosu uglavničenih kamata od 4.199,25 eura sudjeluje s 25,62 % ili s iznosom od 1.075,84 eura, a preplata po osnovi valutne klauzule sudjeluje s 74,38 % ili s iznosom od 3.123,41 eura. Kako je tužba za povrat po osnovi kamata podnijeta 4. lipnja 2019., tužitelju su na iznos od 1.075,84 eura dosuđene zatezne kamate od 4. lipnja 2019., a na iznos od 3.123,41 eura su mu zatezne kamate dosuđene od 8. lipnja 2023. kada je podnesena tužba za povrat po osnovi valutne klauzule, a primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a je odbijen dio tužbenog zahtjeva za plaćanje zateznih kamata na navedene iznose u razdoblju od 1. listopada 2015. pa do 7. lipnja 2023., odnosno do 3. lipnja 2019.

8.5. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženik primio preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženika nepoštenim stjecateljem budući se on kao autor nepoštenih odredbi koristio tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima.

8.6. Tužitelj je uspio s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi i s dijelom tužbenog zahtjeva radi plaćanja zateznih kamata ali nije uspio s dijelom tužbenog zahtjeva radi plaćanja preplaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i s dijelom tužbenog zahtjeva radi plaćanja zateznih kamata na tu preplatu. Stoga je ocjena ovog suda da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima te je primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a, a na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a preinačen dio prvostupanjske presude pod točkom IV. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To se odnosi i na trošak drugostupanjskog postupka pa je slijedom toga odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 483,73 eura.

Koprivnica, 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić