Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-169/2025-2.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugog stupnja, po sucu Ivici Ragužu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Maksimus d.o.o., OIB: 15748798560, Zagreb, Zakmardijeve stube 4, zastupan po punomoćniku Krešimiru Čule, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika LE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ranku Alaču, odvjetniku iz Crikvenice, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika LE, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Senju, poslovni broj Povrv-70/2021. od 19. siječnja 2024., 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika LE djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Senju, poslovni broj Povrv-70/2021. od 19. siječnja 2024.

- potvrđuje pod točkom I. izreke u cijelosti te pod točkom II. izreke do iznosa od 262,02 eura

- preinačava pod točkom II. izreke u dijelu koji prelazi iznos od 262,02 eura do iznosa od 1.598,04 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja Maksimus d.o.o. za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.336,02 eura.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Senju, poslovni broj Povrv-70/2021. od 19. siječnja 2024. presuđeno je:

"I. Održava se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u formi rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdanog od strane Javnog bilježnika Ede Biondić iz [adresa], pod poslovnim brojem Ovrv-1604/2020 od 18. siječnja 2021. g.

II. Tuženik dužan je tužitelju naknaditi uzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 1.598,04 eur/12.040,43 kn, sve to u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, 146/25. – u nastavku teksta: ZPP s prijedlogom da se žalba tuženika uvaži kao osnovana te preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao i da se tuženiku naknade troškovi parničnog postupka.

2.1. Tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenio materijalno pravo te pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni, proturječni i u suprotnosti s provedenim dokazima, a što sve predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupaka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da je tužitelj trebao tužiti tuženika kao vlasnika obrta [obrt], [adresa], te da su računi za pričuvu trebali glasiti na obrt [obrt], a ne tuženika osobno. Tvrdi da je predmetna nekretnina u zakupu Hrvatske lutrije i pekare Senia te stoga pričuvu trebaju plaćati zakupoprimci. Smatra da ga je prvostupanjski sud propustio upozoriti koje parnične radnje treba poduzeti te uputiti ga da angažira odvjetnika kao profesionalnog punomoćnika, a čime je povrijeđeno načelo pomoći neukoj stranci. Podredno ističe i prigovor zastare. Tuženik žalbom pobija i odluku o parničnom trošku, navodeći da je vrijednost predmeta spora 2.448,00 kuna/324,90 eura te da su parnične radnje tužitelja pogrešno obračunate u višem iznosu. Naime, za navedene parnične radnje kao osnovica predviđena je nagrada u visini od 25 bodova, a ne u visini od 99,54 eura kako je to sudio prvostupanjski sud. Ističe da tužitelj nema pravo na putne troškove te na troškove izbivanja iz pisarnice.

3. Na žalbu tuženika tužitelj nije dostavio odgovor.

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana i djelomično je osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilo primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a koju povredu u žalbi navodi tuženik.

5.1. Obzirom na vrijednost spora označenu u iznosu od 324,91 eura tj. 2.448,00 kuna, radi se o sporu male vrijednosti u kojem sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a. Dakle, u konkretnom slučaju navedena presuda ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je prvostupanjska presuda ispitivana povodom žalbenih navoda u svezi članka 467. stavak 1. ZPP-a.

6. Tužitelj/ovrhovoditelj podnio je prijedlog za ovrhu protiv ovršenika/tuženika radi naplate svoje tražbine u ukupnom iznosu od 2.448,00 kuna sada 324,91 eura. Nakon što je javni bilježnik Eda Biondić iz [adresa] donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-1604/2020 od 18. siječnja 2021. ovršenik/tuženik izjavljuje prigovor te je rješenjem prvostupanjskog suda broj Povrv-70/2021 od 27. srpnja 2021. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika i daljnji postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

6.1. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ede Biondić iz [adresa], pod poslovnim brojem Ovrv-1604/2020. od 18. siječnja 2021.

6.2. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tuženik suvlasnik predmetne nekretnine za čiji suvlasnički dio se potražuje pričuva;

- da je tužitelj upravitelj predmetne nekretnine i to temeljem Ugovora o upravljanju zgradom od 31. siječnja 2017., kojeg je tužitelj sklopio sa suvlasnicima predmetne nekretnine;

- da utuženo potraživanje nije podmireno;

- da su uplatnice za plaćanje pričuve izdane na ime tuženika, a ne na ime njegove tvrtke i obrta;

- da ukupna visina potraživanja tužitelja s naslova pričuve prema tuženiku iznosi

2.448,00 kuna odnosno 324,91 eura;

- da se u poslovnom prostoru koji drži tvrtka od tuženika nalaze dvije tvrtke i to pekara "Senia" i Hrvatska lutrija.

7. Tuženik tijekom postupka i u žalbi ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da je suvlasnik nekretnine tuženik kao vlasnik obrta [obrt], a ne tuženik osobno. U tijeku postupka nije sporno da je tuženik vlasnik obrta [obrt], a nije ni sporna osnova i visina potraživanja, što proizlazi iz samog iskaza tuženika i izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja. Međutim, tuženik smatra da on nije u obvezi platiti pričuvu osobno, već je to obvezan platiti obrt [obrt], a bez obzira na činjenicu što je on vlasnik tog obrta. U vezi s prigovorom pasivne legitimacije, valja istaknuti da obrt nema stranačku niti parničnu sposobnost jer nije fizička ni pravna osoba, a stranačku sposobnost u tom slučaju može imati samo vlasnik obrta (obrtnik). Kako nije sporno da je upravo tuženik vlasnik obrta [obrt], tada je on pasivno legitimirana osoba u ovom postupku. Naposljetku, valja istaknuti da, sukladno članku 36. stavak 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 143/13, 127/19, 41/20 – nastavno: ZO), za obveze koje nastanu u obavljanju obrta odgovara obrtnik osobno, i to cjelokupnom svojom imovinom. Dakle, obveznik plaćanja pričuve je tuženik kao fizička osoba, a ne obrt.

8. Nadalje, tuženik ističe da je prvostupanjski sud povrijedio načelo pomoći neukoj stranci iz članka 11. stavak 1. ZPP-a jer nije tuženika upozorio da može angažirati profesionalnog punomoćnika i nije upozorio koje parnične radnje može poduzeti. Iz tijeka postupka proizlazi da je tuženik samostalno poduzimao potrebne parnične radnje u ovom postupku (podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi, predlaganje dokaza, davanje iskaza) te da ga prvostupanjski sud nije imao potrebe upozoriti na poduzimanje drugih radnji. Međutim, čak i da je bila riječ o neukoj stranci koju prvostupanjski sud nije upozorio o parničnim radnjama koje može poduzeti, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP u vezi s člankom 467. ZPP-a, a radi čega se taj žalbeni navod tuženika ne može prihvatiti.

9. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika navodi se kako je prigovor zastare podnesene u žalbi te je time prvi puta istaknut u tijeku ovog postupka, dakle, prigovor zastare je istaknut tek u drugostupanjskom postupku. Sukladno članku 352. stavak 2. ZPP-a, ako stranka nije tijekom prvostupanjskoga postupka istaknula prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi. S obzirom na navedeno, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati osnovanost prigovora zastare kojeg je tuženik istaknuo prvi put tek u žalbi.

10. Odredbom članka 90. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 94/17- dalje: ZVDSP) propisano je da je pričuva namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

11. Nadalje, odredbom članka 380. stavak 1. ZVDSP-a propisano je da su sredstva zajedničke pričuve suvlasnici dužni uplaćivati na račun koji će se u tu svrhu otvoriti, prema godišnjem obračunu odnosno višegodišnjem programu. Odredbom članka 378. stavak 1. i stavak 4. suvlasnici nekretnine su dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju, a sredstvima zajedničke pričuve raspolaže upravitelj. Dakle, u smislu navedenih odredbi obveza plaćanja pričuve je obveza suvlasnika nekretnine, a obveza upravitelja zgrade je da raspolaže i upravlja sredstvima zajedničke pričuve. U svezi s time nije osnovan žalbeni navod tuženika da su pričuvu dužni plaćati zakupoprimci kojima je tuženik dao nekretninu u zakup, budući da je obveza plaćanja pričuve obveza vlasnika, a ne osoba kojima je nekretnina dana u zakup. Dakle, plaćanje pričuve je zakonska obveza suvlasnika i čini zajedničku imovinu svih suvlasnika.

12. S obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik suvlasnik nekretnine za koju se potražuje pričuva, da je tužitelj upravitelj zgrade gdje se nalazi predmetni suvlasnički dio u vlasništvu tuženika te da utuženo potraživanje s osnove zajedničke pričuve nije podmireno, prvostupanjski sud je pravilno održao na snazi platni nalog kojim se obvezuje tuženika da plati tužitelju iznos od 324,91 eura s osnove obveze plaćanja zajedničke pričuve, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, sukladno članku 380. stavak 1. ZVDSP-a i članka 4., članka 9., članka 29. stavak 1. i 2., članak 65., članak 342. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO).

13. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi točku I. prvostupanjske presude.

14. Međutim djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude gdje je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice, dok je člankom 155. stavak 1. ZPP-a propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice ocjenjujući brižljivo sve okolnosti

14.1. Osnovano tuženik u žalbi navodi da su tužitelju priznati i troškovi parničnog postupka u većem iznosu nego što je to bilo potrebno. Naime, obzirom na vrijednost predmeta spora u visini od 2.448,00 kuna odnosno 324,91 eura, osnovica za izračun troškova postupka određuje se prema visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – nastavno: Tarifa).

14.2. Stoga je tužitelj ostvario pravo na naknadu troškova parničnog postupka za sastav podneska od 26. kolovoza 2021. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, za pristup na ročišta od 4. svibnja 2022., 12. listopada 2022. i 29. studenog 2023. tužitelju pripada naknada troškova u visini od 25 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife obzirom se radi o ročištima u kojima se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojima su se izvodili dokazi. Dakle, tužitelj je ostvario pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 100 bodova što obzirom na zatraženu vrijednost jednog boda u visini od 1,99 eura te obračunat PDV daje ukupan iznos od 248,75 eura. Tužitelju je također priznat i trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 eura. Dakle, tužitelju je priznata naknada troškova postupka u ukupnom iznosu od 262,02 eura, a do kojeg iznosa je i potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude.

15. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka tj. tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.336,02 eura.

16. Tuženik osnovano ukazuje da tužitelju nije bilo opravdano priznati naknadu putnog troška (u iznosu od 2 puta po 136,21 eura, uvećano za PDV) i troška izbivanja iz pisarnice (u iznosu od 2 puta po 298,62 eura, uvećano za PDV). Naime, prema ocjeni ovog suda, tužitelju nije potreban putni trošak te trošak izbivanja iz pisarnice jer tužitelj nije dokazao da bi takav trošak zaista nastao u zatraženoj visini, a nije niti dokazao da bi bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj mogao punomoćnika angažirati u mjestu sjedišta prvostupanjskog suda.

17. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi točku II. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 262,02 eura, a primjenom odredbe iz članka 373. stavak 3. ZPP-a, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka za iznos od 1.336,02 eura te trošak u tom iznosu odbiti.

18. S obzirom da je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično i to u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. stavak 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 1. travnja 2026.

Sudac

Ivica Raguž