REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-297/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Zlatka Pirca, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3983/2024-10 od 12. siječnja 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3983/2024-10 od 12. siječnja 2026.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3983/2024-10 od 12. siječnja 2026. suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 320 -50-3564807 od 11. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja RN, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora u dijelu koji glasi: ''3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju RN iznos od 322,64 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju RN parnični trošak u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. do isplate."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, povrede prava na pravično suđenje, pogrešne primjene čl. 326.a u svezi s čl. 186c. ZPP-a. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredba Zakona o zaštiti potrošača . Navodi da sud ne utvrđuje u čemu se sastoji znatna neravnoteža, te ističe prigovor zastare i pogrešnu primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Tuženik pobija i odluku o troškovima, posebno trošak podneska od 7.1.2025. i ročišta za objavu presude. Predlaže se da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev te dosudi troškove parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3564807 od 11. srpnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetna.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. U svom iskazu tužitelj navodi kako je otišao u auto kuću Knez te je odabrao auto. Iz auto kuće su ga poslali u banku da potpiše ugovor. U banci su mu dali ugovor i dosta toga mu je bilo nejasno. Rate kredita su vrlo brzo počele rasti i nije bilo onako kako su ugovorili. Rekli su mu da mora platiti naknadu za obradu kredita, ali mu nisu objasnili zbog čega i što oni naplaćuju iz te naknade. Kredit je u cijelosti otplatio.

7. Za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

8. S obzirom da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.

8.1. Sud pravilno navodi da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9. Mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. Spornom ugovornom odredbom, unatoč tome što je određena u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP). Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača .

10. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23, dalje: OT). U žalbi tuženik osporava trošak sastava podneska 7.1.2025. Uvidom u isti podnesak utvrđeno je da se tužitelj očituje o navodima iz odgovora na tužbu zbog čega ima pravo na troškove sukladno Tbr. 8/1 OT. Žalbene tvrdnje tuženika u pogledu troškova ročišta za objavu presude nisu osnovane jer se i po ocjeni ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice. Naime, odredbom članka 335. stavak 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbama istog Zakona o dostavi pismena već će joj prema stavku 8. istog članka uručiti ovjereni prijepis presude s uputom o pravu o izjavljivanju pravnog lijeka protiv presude, kako je to propisano stavkom 13. istog članka. S obzirom na ove odredbe radi se o trošku koji je bio potreban iz kojih razloga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelju pripada taj trošak.

11. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke presude.

12. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istom žalbom nije uspio, sukladno odredbi čl. 154.st.1. i 166.st.1. ZPP-a

U Požegi, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Zlatko Pirc