Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-378/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Malović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 1324/2023-24 od 9. siječnja 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 1324/2023-24 od 9. siječnja 2026.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu i u točkama III. i IV. izreke, - preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, u točki II. i točki V. izreke tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 51400607- 5103465758 od 13.03.2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OV-6031/2007 od 13.03.2007.

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici GV isplati iznos 10.011,07 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.“

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 51400607- 5103465758 od 13.03.2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OV-6031/2007 od 13.03.2007., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici GV isplati iznos 10.011,07 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici GV isplati iznos 3.295,27 EUR, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. prema tužiteljici GV u iznosu 176,90 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici GV naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.900,00 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 09.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 26. siječnja 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da tužbeni zahtjev odbaci, odnosno odbije kao neosnovan ili da isti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je obrazloženje proturječno i jer nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega pobijanu odluku nije moguće ispitati.

5.1. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedenu bitnu povredu, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu na koju se poziva tuženik, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim članak 3. i 6. Ugovora o kreditu koji je zaključen 13. ožujka 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te temeljem navedenog utvrđenja zahtjev za isplatom iznosa od 10.011,07 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate po osnovu više plaćenog i uglavničene zatezne kamate u iznosu od 3.295,27 eura.

6.1. Tuženik je osporio tužiteljici status potrošača, istaknuo je da je provedena valjana konverzija kredita zbog čega je uspostavljena nova pravna osnova, istaknuo je prigovor zastare i prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. „negativnih“ tečajnih razlika.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik kao kreditor s tužiteljicom kao korisnicom kredita sklopio Ugovor o kreditu 13. ožujka 2007. kojim joj je stavio na raspolaganje iznos od 151.775,33 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate na 360 mjeseci,

- da je mjesečni anuitet utvrđen u visini od 753,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da se kredit počeo otplaćivati u travnju 2007. te je još uvijek u otplati,

- da su tužiteljica i tuženik 16. veljače 2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje ZID ZPK/15) sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR,

- da se radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine u kojoj tužiteljica stanuje,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora, i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da se prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora te da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa sadržajem brošura u kojima se pružaju informacije o rizicima valute CHF, a niti joj je objasnio ekonomske pojmove koji su u njima sadržani, a kako bi tužiteljica kao potrošač bila potpuno i cjelovito informirana,

- da je prilikom sklapanja Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 na dan 30. rujna 2015. nedospjela i neotplaćena glavnica kredita iznosila 84.282,70 eura u kunskoj protuvrijednosti, u što je uključen i manjak utvrđen u skladu sa ZID ZPK/15, jer prilikom konverzije nije utvrđeno postojanje preplate u odnosu na usporedni EUR kredit, već manjak,

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je uslijed rasta tečaja CHF tužiteljica preplatila zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 10.011,07 eura u odnosu na ono što bi bila dužna platiti da su se anuiteti računali prema početnom tečaju CHF po kojemu je kredit isplaćen,

- da zakonska zatezna kamata obračunata na svaki pojedini preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja anuiteta do dana konverzije iznosi 3.295,27 eura,

- da je tužiteljica manje uplatila prilikom vraćanja kredita u vrijeme kada je tečaj CHF bio manji u odnosu na početni tečaj iznos od 176,90 eura.

6.3. U odnosu na ništetnost valutne klauzule u osnovnom Ugovoru o kreditu prvostupanjski sud zaključuje kako je u konkretnom Ugovoru situacija činjenično ista kao u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 te stoga kako se tužiteljica poziva na pravna shvaćanja iz kolektivnog spora i primjenom članka 502.c ZPP-a, da se članak 3. i 6. osnovnog Ugovora o kreditu imaju smatrati ništetnima. Ovo iz razloga što osnovni Ugovor ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF. Ugovor o kreditu da je sastavio tuženik, te se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica iz dostupnih podataka mogla primiti potpunu obavijest o rizicima zaključenja ugovora sa navedenom klauzulom.

6.4. Prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima status potrošača jer da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana u koji se uselila i u kojemu i danas živi.

6.5. U odnosu na Aneks kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZPK/15, prvostupanjski sud je mišljenja da se Aneks ima smatrati valjanim i da isti proizvodi pravne učinke jer su njegove odredbe isključene od ocjene nepoštenosti prema potrošaču sukladno članku 49. stavak 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.; dalje: ZZP/14) i članka 1. stavak 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. Navedena konverzija da je bila obvezna za banke, dok su potrošači imali mogućnosti odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne, a svrha konverzije je intervencija zakonodavca s ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF.

6.6. Međutim, potrošači koji su izvršili konverziju, kao što je to učinila i tužiteljica, da imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Ovo stoga što iz nijedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon drugačije određuje ili mijenja prava koja bi potrošačima pripadala uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu po općem propisu. Iz Prijedloga ZID ZPK/15 da ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu, odnosno da je njegov cilj bilo uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je pravo na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti. Isto tako, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno odrekao prava na punu restituciju jer to također nije izričito propisano odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno članak 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača.

6.7. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da tužiteljica kao potrošač ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te da ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije. Tužiteljica u skladu s člankom 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15, da ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazila da nepoštena odredba osnovnog Ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njoj nikada nije postupalo , dok tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati bilo kakvu korist od nepoštenih ili ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču. Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka utvrđeno je da je uslijed rasta tečaja CHF tužiteljica platila 10.011,07 eura više od onoga što je bila dužna platiti da su se anuiteti računali po početnom tečaju CHF u kojem joj je kredit isplaćen, za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konverzije 30. rujna 2015. Zbog toga je tužiteljici suđen navedeni iznos obzirom da tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju. Manjak u konverziji, sam za sebe, da ne znači da ne postoji stvarna preplata anuiteta do 30. rujna 2015., obzirom da je valutna klauzula ništetna.

6.8. Odbijen je prigovor zastare jer da kod ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a da je za tužiteljicu počeo teći od 14. lipnja 2018. kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojim je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu, pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 13. lipnja 2023., to da je istu podnijela unutar zastarnog roka. Odbijen je prigovor radi prebijanja iznosa od 176,90 eura, a koliko iznose tzv. „negativne“ tečajne razlike, odnosno tuženikovo potraživanje prema tužiteljici po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog. Ovo stoga što ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. Radi se o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, pa se to po prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenju po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam bez pregovaranja unio u ugovor. Kod tzv. „negativnih“ tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju koju je u njegovu korist promijenila sama banka, pa po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužiteljici kao potrošaču.

6.9. Na dosuđeni iznos od 10.011,07 eura dosuđena je i zakonska zatezna kamata po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a i to od 1. listopada 2015. do isplate.

6.10. Knjigovodstveno-financijski vještak izračunao je koliko bi iznosila zakonska zatezna kamata na više plaćene iznose zbog promjene tečaja valute za vrijeme otplate kredita, dakle, od početka otplate do 30. rujan 2015. kao dana konverzije te je utvrdio da ista iznosi 3.295,27 eura, koji je iznos po tom osnovu dosuđen tužiteljici.

6.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), uz uvećanje za iznos predujma za financijsko vještačenje.

7. U svojoj žalbi tuženik osporava i utvrđeno činjenično stanje te pravilnost primjene materijalnog prava. Ukazuje kako ne postoji pravni interes tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF obzirom da je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 i da je na taj način tužiteljica u cijelosti obeštećena. Navodi kako prvostupanjski sud nije dao priliku tuženiku da dokaže da se prilikom zaključenja predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, iznosi svoj stav o zastari koji je iznosio i tijekom postupka, kao i u odnosu na zakonske zatezne kamate. Osporava prigovor radi prebijanja, smatrajući da su se stekli uvjeti za usvajanje istog. Odluku o naknadi parničnog troška osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na isto djelomično pravilno primijenio materijalno pravo.

7.2. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim spornih odredbi Ugovora bez obzira na to što je izvršena konverzija. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, a prihvaća ga i ovaj sud, u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. kada je odgovorio na pravno pitanje koje glasi: „Da li se sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu?“, na način da: „Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

7.3. Da bi se moglo ocijeniti ima li tužiteljica eventualno pravo na isplatu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu bilo je potrebno utvrditi jesu li, u konkretnom slučaju, ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF.

7.4. Tužiteljica se pozvala na pravno shvaćanje iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i u kojem je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni interesi i prava potrošača kada su zaključeni ugovori s valutnom klauzulom u kojoj je glavnica vezana uz CHF. Kako je prvostupanjski sud vezan takvim pravnim shvaćanjem, a na vezanost upućuje i članak 502.c ZPP-a, to je prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio da prilikom zaključenja konkretnog Ugovora nije bilo pojedinačnog pregovaranja te da je tužiteljica mogla prihvatiti takav kredit pod uvjetima koje je formulirala banka i da joj nisu bile dane jasne obavijesti o riziku sklapanja ugovora u kojem je glavnica vezana uz CHF, pravilno zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit vraća u mjesečnom obroku u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 753,55 CHF obračunatog po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

7.5. Međutim, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da je ništetna i odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena namjena kredita, a to je „Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Stambeni kredit za kupnju nekretnine“. Naime, tom odredbom određena je namjena kredita i ta odredba kao takva nije bila predmet kolektivnog spora, a niti postoje razlozi za ništetnost takve odredbe. Ista je jasna i određena i za samu tužiteljicu ne proizvodi nikakve negativne učinke. Zbog toga je u tom dijelu pobijana odluka preinačena i odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti.

7.6. Također je pogrešan stav prvostupanjskog suda da zaključenje Aneksa nema utjecaj na zahtjev tužiteljice za isplatu više plaćenog novčanog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer da time nije izvršeno potpuno obeštećenje tužiteljice na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

7.7. Aneks Ugovora zaključen je sukladno ZID ZPK/15 koji je u odnosu na ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO-a, specijalni propis pa njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO-a, te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije, primjenjuju odredbe ZZP/14 pa tako i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a koja u stavku 5. istog članka propisuje da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

7.8. Aneks je zaključen u skladu sa ZID ZPK/15 i tijekom postupka nije bila upitna njegova valjanost, zbog čega, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, isti proizvodi pravne učinke, kako to pravilno tvrdi i sam tuženik.

7.9. U oglednom postupku koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 odgovoreno je na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koje je uputio Općinski sud u Pazinu na način da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

7.10. Nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon zaključenog Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su to nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme otplate kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03).

7.11. Stranke su Aneksom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana otplate konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Kako je prilikom konverzije Ugovora utvrđen manjak plaćenog, to je isti unesen kao dug po osnovi nedospjele glavnice.

7.12. Aneks ima restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe sa valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, već da se ti iznosi iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje njezinih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. Zbog toga tužiteljici ne pripada iznos od 10.011,07 eura jer u imovini tuženika više nema tog iznosa. Zbog toga se ne može prihvatiti pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sklapanjem Aneksa tužiteljica nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog Ugovora do sklapanja konverzije unatoč tome što je ugovor o konverziji valjan pravni posao. Zbog toga je pobijana odluka preinačena u točki II. izreke na način da je tužbeni zahtjev odbijen.

7.13. ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavak 4. i 5. alineja 2. ZID ZPK/15 propisano je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavak 7. ZID ZPK/15 je propisano da učinak konverzije snosi vjerovnik i određuje se koje troškove konverzije snose potrošači. U odnosu na zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije ZID ZPK/15 ništa ne propisuje. Zbog toga primjenom članka 1100. i 1115. ZOO-a, a temeljem članka 4. stavak 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe ZOO-a ako posebnim zakonom iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drugačije određeno, po ocjeni ovog suda postoji obveza tuženika na plaćanje nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015.

7.14. Zbog toga je ovaj sud potvrdio točku III. izreke presude.

8. Što se tiče prigovora zastare, i po ocjeni ovog suda, tužba je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji teče od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 4. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem su utvrđene ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. O tijeku zastare, postoji stabilna sudska praksa u Republici Hrvatskoj te je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru sukladna toj sudskoj praksi.

9. Također je pravilno sud odbio i prigovor radi prijeboja, obzirom da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli prouzročio sam tuženik pa stoga isti ne bi mogao imati koristi od ništetne odredbe, a pored toga na navedeni način isplatom manjeg iznosa anuiteta u vrijeme kada je valutni tečaj bio manji od početnog valutnog tečaja tužiteljica nije ništa stekla.

10. Primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a, obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, odlučio je i o troškovima cjelokupnog postupka.

10.1. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica djelomično uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i za isplatu zateznih kamata, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a, tužiteljica bi trebala tuženici naknaditi razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor, koji je predmet spora, bez pregovaranja unijela nepoštene ugovorne odredbe pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici proizlazi kako bi isti bili veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, o predmetu spora kao što je konkretan, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja, nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

11. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju primjenom članka 154. stavak 4. ZPP- a odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

12. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković