Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1001/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Kupčerić – Trcović, odvjetnici iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1311/2023-15 od 11. lipnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-

1311/2023-15 od 11. lipnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke, točki II. izreke osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 9. svibnja 2006. u dijelu koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita“ te u točki III. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos od 0,19 EUR od 29. rujna 2006., iznos od 7,83 EUR od 27. rujna 2007., iznos od 8,02 EUR od 31. listopada 2007., iznos od 7,92 EUR od 28. studenog 2007., iznos od 8,15 EUR od 7. siječnja 2008., iznos od 8,15 EUR od 30. siječnja 2008., iznos od 7,65 EUR od 28. veljače 2008., iznos od 8,30 EUR od 31. ožujka 2008., iznos od 7,80 EUR od 29. travnja 2008., iznos od 8,00 EUR od 29. svibnja 2008., iznos od 7,72 EUR od 27. lipnja 2008., iznos od 7,86 EUR od 1. kolovoza 2008., iznos od 7,86 EUR od 1. rujna 2008., iznos od 7,70 EUR od 2. listopada 2008., iznos od 0,01 EUR od 30. listopada 2008., iznos od 13,62 EUR od 1. studenog 2008., iznos od 7,83 EUR od 1. prosinca 2008., iznos od 0,01 EUR od 30. prosinca 2008., iznos od 20,94 EUR od 1. siječnja 2009., iznos od 0,01 EUR od 30. siječnja 2009., iznos od 22,04 EUR od 1. veljače 2009., iznos od 0,01 EUR od 25. veljače 2009., iznos od 21,36 EUR od 1. ožujka 2009., iznos od 0,01 EUR od 2. ožujka 2009., iznos od 21,19 EUR od 1. travnja 2009., iznos od 20,49 EUR od 4. svibnja 2009., iznos od 0,95 EUR od 30. lipnja 2009., iznos od 50,93 EUR od 22. srpnja 2009., iznos od 25,63 EUR od 18. kolovoza 2009., iznos od 26,84 EUR od 1. rujna 2009., iznos od 25,27 EUR od 1. listopada 2009., iznos od 0,01 EUR od 1. studenog 2009., iznos od 25,11 EUR od 2. studenog 2009., iznos od 1,42 EUR od 1. prosinca 2009., iznos od 55,11 EU R od 19. siječnja 2010., iznos od 29,97 EUR od 24. veljače 2010., iznos od 44,09 EUR od 19. travnja 2010., iznos od 17,67 EUR od 30. travnja 2010., iznos od 49,26 EUR od 24. lipnja 2010., iznos od 48,68 EUR od 26. srpnja 2010., iznos od 36,89 EUR od 09. kolovoza 2010., iznos od 13,87 EUR od 11. kolovoza 2010., iznos od 0,31 EUR od 17. kolovoza 2010., iznos od 45,55 EUR od 06. rujna 2010., iznos od 0,03 EUR od 1. listopada 2010., iznos od 42,35 EUR od 20. listopada 2010., iznos od 44,63 EUR od 26. studenog 2010., iznos od 95,65 EUR od 21. siječnja 2011., iznos od 47,36 EUR od 23. veljače 2011., iznos od 0,18 EUR od 1. ožujka 2011., iznos od 44,54 EUR od 23. ožujka 2011., iznos od 0,03 EUR od 1. travnja 2011., iznos od 100,33 EUR od 19. svibnja 2011., iznos od 55,15 EUR od 7. lipnja 2011., iznos od 0,27 EUR od 1. srpnja 2011., iznos od 60,18 od 23. srpnja 2011., iznos od 0,02 EUR od 1. kolovoza 2011., iznos od 66,76 EUR od 22. kolovoza 2011., iznos od 60,21 EUR od 14. rujna 2011., iznos od 54,02 EUR od 14. listopada 2011., iznos od 0,03 EUR od 1. studenog 2011., iznos od 51,79 EUR od 17. studenog 2011., iznos od 52,90 EUR od 16. prosinca 2011., iznos od 56,74 EUR od 17. siječnja 2012., iznos od 57,86 EUR od 29. veljače 2012., iznos od 55,26 EUR od 29. ožujka 2012., iznos od 57,21 EUR od 30. travnja 2012., iznos od 57,03 EUR od 21. svibnja 2012., iznos od 55,33 EUR od 29. lipnja 2012., iznos od 57,73 EUR od 30. srpnja 2012., iznos od 55,75 EUR od 29. kolovoza 2012., iznos od 52,55 EUR od 24. rujna 2012., iznos od 55,03 EUR od 23. listopada 2012., iznos od 56,30 EUR od 15. studenog 2012., iznos od 0,38 EUR od 1. prosinca 2012., iznos od 54,60 EUR od 14. prosinca 2012., iznos od 0,29 EUR od 1. siječnja 2013., iznos od 52,09 EUR od 23. siječnja 2013., iznos od 53,25 EUR od 20. veljače 2013., iznos od 52,03 EUR od 18. ožujka 2013., iznos od 54,97 EUR od 24. travnja 2013., iznos od 50,21 EUR od 27. svibnja 2013., iznos od 50,66 EUR od 18. lipnja 2013., iznos od 50,44 EUR od 23. srpnja 2013., iznos od 51,16 EUR od 19. kolovoza 2013., iznos od 53,10 EUR od 20. rujna 2013., iznos od 5,85 EUR od 1. listopada 2013., iznos od 47,45 EUR od 25. listopada 2013., iznos od 0,05 EUR od 1. studenog 2013., iznos od 54,12 EUR od 26. studenog 2013. , iznos od 54,12 EUR od 30. prosinca 2013., iznos od 1,49 EUR od 1. siječnja 2014., iznos od 53,42 EUR od 31. siječnja 2014., iznos od 41,09 EUR od 26. veljače 2014., iznos od 40,66 EUR od 28. ožujka 2014., iznos od 39,70 EUR od 30. travnja 2014., iznos od 39,18 EUR od 31. svibnja 2014., iznos od 39,41 EUR od 26. lipnja 2014., iznos od 40,52 EUR od 30. srpnja 2014., iznos od 41,66 EUR od 28. kolovoza 2014., iznos od 41,72 EUR od 30. rujna 2014., iznos od 42,26 EUR od 18. listopada 2014., iznos od 45,3 4 EUR od 3. prosinca 2014., iznos od 40,41 EUR od 23. prosinca 2014., iznos od 0,02 EUR od 1. siječnja 2015., iznos od 38,83 EUR od 31. siječnja 2015., iznos od 5,24 EUR od 16. veljače 2015., iznos od 42,71 EUR 26. veljače 2015., iznos od 0,43 EUR od 1. ožujka 2015., iznos od 42,63 EUR od 30. ožujka 2015., iznos od 0,18 EUR od 1. travnja 2015., iznos od 45,66 EUR od 11. svibnja 2015., iznos od 40,69 EUR od 28. svibnja 2015. , iznos od 47,84 EUR od 11. srpnja 2015., iznos od 38,57 EUR od 28. srpnja 2015., iznos od 43,20 EUR od 28. kolovoza 2015., iznos od 0,23 EUR od 1. rujna 2015. godine, iznos od 42,95 EUR od 22. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

- preinačuje u točki II. izreke i to u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 9. svibnja 2006. u dijelu koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita“ tako da se u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja,

- preinačuje u točki III. izreke u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.702,26 EUR (slovima: tri tisuće sedamsto dva eura i dvadeset šest centi) na ime preplaćenih kamata i iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), kao i u dijelu kojim je naložena isplata zatezne kamate na pojedinačne iznose specificirane u točki III. izreke i to za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan,

- preinačuje u točki IV. izreke tako da se sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 365,59 EUR (slovima: tristo šezdeset pet eura i pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 09. svibnja 2006. godine, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz [adresa], pod brojem OV-4397/06 od 10. svibnja 2006. godine, zaključenog između tužitelja PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], kao kreditora, i to: - čl. 4. st.1. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“, - čl. 4. st.2. koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 09. svibnja 2006. godine, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz [adresa], pod brojem OV-4397/06 od 10. svibnja 2 2006. godine, zaključenog između tužitelja PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], kao kreditora, i to: - čl. 2. koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“ - čl. 3. st.1. toč.3. koja glasi: „...podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ - čl. 3. st.1. toč.4. koja glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], da tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 3.702,26 EUR na ime preplaćenih kamata, iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, tekućem od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- iznos od 0,19 EUR od 29. rujna 2006. godine,

- iznos od 7,83 EUR od 27. rujna 2007. godine,

- iznos od 8,02 EUR od 31. listopada 2007. godine,

- iznos od 7,92 EUR od 28. studenog 2007. godine,

- iznos od 8,15 EUR od 07. siječnja 2008. godine,

- iznos od 8,15 EUR od 30. siječnja 2008. godine,

- iznos od 7,65 EUR od 28. veljače 2008. godine,

- iznos od 8,30 EUR od 31. ožujka 2008. godine,

- iznos od 7,80 EUR od 29. travnja 2008. godine,

- iznos od 8,00 EUR od 29. svibnja 2008. godine,

- iznos od 7,72 EUR od 27. lipnja 2008. godine,

- iznos od 7,86 EUR od 01. kolovoza 2008. godine,

- iznos od 7,86 EUR od 01. rujna 2008. godine,

- iznos od 7,70 EUR od 02. listopada 2008. godine,

- iznos od 0,01 EUR od 30. listopada 2008. godine,

- iznos od 13,62 EUR od 01. studenog 2008. godine,

- iznos od 7,83 EUR od 01. prosinca 2008. godine,

- iznos od 0,01 EUR od 30. prosinca 2008. godine,

- iznos od 20,94 EUR od 01. siječnja 2009. godine,

- iznos od 0,01 EUR od 30. siječnja 2009. godine,

- iznos od 22,04 EUR od 01. veljače 2009. godine,

- iznos od 0,01 EUR od 25. veljače 2009. godine,

- iznos od 21,36 EUR od 01. ožujka 2009. godine,

- iznos od 0,01 EUR od 02. ožujka 2009. godine ,

- iznos od 21,19 EUR od 01. travnja 2009. godine,

- iznos od 20,49 EUR od 04. svibnja 2009. godine,

- iznos od 0,95 EUR od 30. lipnja 2009. godine,

- iznos od 50,93 EUR od 22. srpnja 2009. godine,

- iznos od 25,63 EUR od 18. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 26,84 EUR od 01. rujna 2009. godine ,

- iznos od 25,27 EUR od 01. listopada 2009. godine,

- iznos od 0,01 EUR od 01. studenog 2009. godine,

- iznos od 25,11 EUR od 02. studenog 2009. godine,

- iznos od 1,42 EUR od 01. prosinca 2009. godine,

- iznos od 55,11 EU R od 19. siječnja 2010. godine,

- iznos od 29,97 EUR od 24. veljače 2010. godine,

- iznos od 44,09 EUR od 19. travnja 2010. godine,

- iznos od 17,67 EUR od 30. travnja 2010. godine,

- iznos od 49,26 EUR od 24. lipnja 2010. godine,

- iznos od 48,68 EUR od 26. srpnja 2010. godine,

- iznos od 36,89 EUR od 09. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 13,87 EUR od 11. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 0,31 EUR od 17. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 45,55 EUR od 06. rujna 2010. godine,

- iznos od 0,03 EUR od 01. listopada 2010. godine,

- iznos od 42,35 EUR od 20. listopada 2010. godine,

- iznos od 44,63 EUR od 26. studenog 2010. godine,

- iznos od 95,65 EUR od 21. siječnja 2011. godine,

- iznos od 47,36 EUR od 23. veljače 2011. godine,

- iznos od 0,18 EUR od 01. ožujka 2011. godine,

- iznos od 44,54 EUR od 23. ožujka 2011. godine,

- iznos od 0,03 EUR od 01. travnja 2011. godine,

- iznos od 100,33 EUR od 19. svibnja 2011. godine,

- iznos od 55,15 EUR od 07. lipnja 2011. godine,

- iznos od 0,27 EUR od 01. srpnja 2011. godine,

- iznos od 60,18 od 23. srpnja 2011. godine,

- iznos od 0,02 EUR od 01. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 66,76 EUR od 22. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 60,21 EUR od 14. rujna 2011. godine,

- iznos od 54,02 EUR od 14. listopada 2011. godine,

- iznos od 0,03 EUR od 01. studenog 2011. godine,

- iznos od 51,79 EUR od 17. studenog 2011. godine,

- iznos od 52,90 EUR od 16. prosinca 2011. godine,

- iznos od 56,74 EUR od 17. siječnja 2012. godine,

- iznos od 57,86 EUR od 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 55,26 EUR od 29. ožujka 2012. godine,

- iznos od 57,21 EUR od 30. travnja 2012. godine,

- iznos od 57,03 EUR od 21. svibnja 2012. godine,

- iznos od 55,33 EUR od 29. lipnja 2012. godine,

- iznos od 57,73 EUR od 30. srpnja 2012. godine,

- iznos od 55,75 EUR od 29. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 52,55 EUR od 24. rujna 2012. godine,

- iznos od 55,03 EUR od 23. listopada 2012. godine,

- iznos od 56,30 EUR od 15. studenog 2012. godine,

- iznos od 0,38 EUR od 01. prosinca 2012. godine,

- iznos od 54,60 EUR od 14. prosinca 2012. godine,

- iznos od 0,29 EUR od 01. siječnja 2013. godine,

- iznos od 52,09 EUR od 23. siječnja 2013. godine,

- iznos od 53,25 EUR od 20. veljače 2013. godine,

- iznos od 52,03 EUR od 18. ožujka 2013. godine,

- iznos od 54,97 EUR od 24. travnja 2013. godine ,

- iznos od 50,21 EUR od 27. svibnja 2013. godine,

- iznos od 50,66 EUR od 18. lipnja 2013. godine,

- iznos od 50,44 EUR od 23. srpnja 2013. godine,

- iznos od 51,16 EUR od 19. kolovoza 2013. godine,

- iznos od 53,10 EUR od 20. rujna 2013. godine,

- iznos od 5,85 EUR od 01. listopada 2013. godine ,

- iznos od 47,45 EUR od 25. listopada 2013. godine,

- iznos od 0,05 EUR od 01. studenog 2013. godine,

- iznos od 54,12 EUR od 26. studenog 2013. godine,

- iznos od 54,12 EUR od 30. prosinca 2013. godine,

- iznos od 1,49 EUR od 01. siječnja 2014. godine,

- iznos od 53,42 EUR od 31. siječnja 2014. godine,

- iznos od 41,09 EUR od 26. veljače 2014. godine,

- iznos od 40,66 EUR od 28. ožujka 2014. godine,

- iznos od 39,70 EUR od 30. travnja 2014. godine,

- iznos od 39,18 EUR od 31. svibnja 2014. godine,

- iznos od 39,41 EUR od 26. lipnja 2014. godine,

- iznos od 40,52 EUR od 30. srpnja 2014. godine,

- iznos od 41,66 EUR od 28. kolovoza 2014. godine,

- iznos od 41,72 EUR od 30. rujna 2014. godine,

- iznos od 42,26 EUR od 18. listopada 2014. godine,

- iznos od 45,3 4 EUR od 03. prosinca 2014. godine,

- iznos od 40,41 EUR od 23. prosinca 2014. godine,

- iznos od 0,02 EUR od 01. siječnja 2015. godine,

- iznos od 38,83 EUR od 31. siječnja 2015. godine,

- iznos od 5,24 EUR od 16. veljače 2015. godine,

- iznos od 42,71 EUR 26. veljače 2015. godine,

- iznos od 0,43 EUR od 01. ožujka 2015. godine,

- iznos od 42,63 EUR od 30. ožujka 2015. godine,

- iznos od 0,18 EUR od od 01. travnja 2015. godine,

- iznos od 45,66 EUR od 11. svibnja 2015. godine,

- iznos od 40,69 EUR od 28. svibnja 2015. godine

- iznos od 47,84 EUR od 11. srpnja 2015. godine,

- iznos od 38,57 EUR od 28. srpnja 2015. godine,

- iznos od 43,20 EUR od 28. kolovoza 2015. godine,

-iznos od 0,23 EUR od 01. rujna 2015. godine,

- iznos od 42,95 EUR od 22. rujna 2015. godine, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od ukupno 2.134,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da županijski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a obveže tužitelja da tuženiku u cijelosti naknadi troškove postupka uključujući i troškove žalbenog postupka ili podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije obrazložio zbog čega tuženika smatra nepoštenim stjecateljem da bi mu naložio plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja čime mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Na opisani način tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga utvrđeno je da su žalbene tvrdnje tuženika osnovane te da je u tom dijelu sud doista počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, međutim, kako je sve odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju stanja spisa, ovaj sud je o tome dijelu žalbe tuženika odlučivao primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u preostalom dijelu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice utvrđuje:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Donji Miholjac, zaključili 9. svibnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, a koji je ovjeren 10. svibnja 2006. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-4397/2006, prema kojem je ugovoru pravni prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,65 % godišnje;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama, odnosno njegovih pravnih prednika;

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika 19. siječnja 2016. zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-62000151152/2006 (dalje: Aneks), temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da je prema izračunu konverzije (zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatim u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom) utvrđeno da je tužitelj preplatio, računajući do dana 30. rujna 2015. iznos od 5.786,57 kuna, a koji se iznos prema sporazumu stranaka koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

6.1. U odnosu na sporne činjenice među strankama sud utvrđuje:

- da je tužitelj potrošač jer iz pismenog Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor zaključio kao fizička osoba, da se radi o stambenom kreditu koji je utrošen u privatne svrhe i to za adaptaciju kuće u kojoj tužitelj i danas živi;

- u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako se tužitelj pozvao na pravna shvaćanja koja su izražena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji je pokrenula Udruga „Potrošač“ protiv osam hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, te u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud prihvatio navedena pravna shvaćanja smatrajući da se radi o identičnim činjenicama kao i u konkretnom sporu. Na okolnost načina zaključenja konkretnog Ugovora sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza je utvrdio da mu nije prilikom zaključenja Ugovora objašnjen način promjene kamatne stope, a niti rizik zaključenja Ugovora u švicarskim francima, te također da nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima Ugovora jer mu je službenica u banci objasnila da ne može dobiti kredit u kunama, već isključivo u švicarskim francima. Sud je saslušao i svjedokinju ĐD, zaposlenicu pravnog prednika tuženika, iz čijeg iskaza sud nije mogao utvrditi relevantne činjenice jer je ta svjedokinja iskazivala da se zbog proteka vremena ne sjeća ni predmetnog Ugovora o kreditu, ni tužitelja, a niti procedure sklapanja ugovora o kreditu iz 2006.;

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača te da su okolnosti zaključenja Ugovora bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu u smislu da tuženik nije dokazao da su sporne odredbe Ugovora o kreditu bile razumljive potrošaču te da se o njima pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora;

- da za tražbinu tužitelja nije nastupila zastara koja počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, te do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 12. lipnja 2019. nije istekao zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO);

- da je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe zbog zaključenja Aneksa Ugovora, kojim je izvršena konverzija, smatrajući da je postupak konverzije bio propisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15) te da stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja takvog ugovora, zbog čega po ocjeni suda ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba putem suda.

6.2. U odnosu na prigovor tuženika da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što su stranke izvršile konverziju sukladno odredbi članka 19.c ZID ZPK-a sud prvog stupnja ocjenjuje da je taj prigovor neosnovan iz razloga što provedenom konverzijom tužitelj nije ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač zbog utvrđene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i valutna klauzula jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja obeštećenje tužitelja u odnosu na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Na temelju provedenog vještačenja sud utvrđuje da je prilikom konverzije utvrđena preplata u iznosu od 5.055,68 kuna, te su ugovorne strane ugovorile da će se taj iznos prema odredbama Aneksa koristiti za namirenje budućih anuiteta u euro kreditu i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj tuženiku s osnova više plaćene kamate preplatio iznos od 10.427,98 kuna, a s osnova valutne klauzule iznos od 17.466,37 kuna ili ukupno iznos od 27.894,35 kuna, što odgovara iznosu od 3.732,20 eura prema stalnom tečaju konverzije kuna u eure.

7. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, dok je materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno kada je usvojen cijeli tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Tuženik u žalbi ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te u cijelosti ponavlja sve one prigovore koje je isticao tijekom postupka, koje u žalbi opširno obrazlaže s temeljnom tezom da je sklapanjem Aneksa tužitelj u cijelosti obeštećen i da ne postoji više nikakva obveza tuženika prema tužitelju. Iznosi svoje stavove o zastari i tvrdnje kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, kao niti valutne klauzule, koja ima svrhu zaštitne klauzule, te da se postupanje tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu ne može smatrati nepoštenim postupanjem pa se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Poziva se na niz odluka različitih sudova kako u Republici Hrvatskoj, tako i na pravna shvaćanja iznesena u nekim od odluka Suda Europske unije u sličnim činjeničnim situacijama.

8.1. Tuženik ocjenjuje da je zbog toga što je zaključen Aneks sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužitelj izgubio pravni interes na utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, koji je konvertiran.

8.2. Po ocjeni ovog suda, time što su stranke zaključile Aneks, kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, tužitelj nije izgubio pravni interes na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu.

8.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., na pravno pitanje: „Da li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu?“, odgovoreno je: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uzvalutnu klauzulu u EUR

– kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“ Ovakvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

8.4. Što se tiče utvrđenja ništetnima odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora te odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, treba reći da se tužitelj pozvao na pravna shvaćanja koja su iznesena u kolektivnom sporu, koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i u kojem je pravomoćno presuđeno kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji su zaključeni u određenom vremenskom razdoblju, a što se odnosi i na tuženika kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria Bank d.d., koji je bio stranka u kolektivnom sporu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke, odnosno u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Ovo zbog toga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Na taj način pravni prednik tuženika postupio je suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/2013.; dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u postupku povodom kolektivne tužbe u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.5. Obzirom da se tužitelj pozvao na navedena pravna shvaćanja te da je prvostupanjski sud utvrdio kako je Ugovor o kreditu zaključen na isti način kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu na način da se o pojedinim odredbama Ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj nije dobio potpunu informaciju o svim bitnim elementima za donošenje valjane odluke utemeljene na shvaćanju ekonomskih posljedica potpisivanja Ugovora o kreditu sa dva promjenjiva elementa na koje ne može utjecati, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se pravna shvaćanja iz kolektivnog spora mogu primijeniti i na konkretan Ugovor o kreditu sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a.

8.6. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena člankom 22. stavak 1. ZOO-a. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/03. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba zbog čega je sud prvog stupnja mogao ocjenjivati ništetnost ugovorne odredbe kojom su stranke plaćanje anuiteta ugovorile vezanjem za valutu CHF pa kako je u kolektivnom sporu takva odredba ocijenjena netransparentnom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pravilno je sud zaključio da je takva odredba ništetna.

8.7. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetan dio članka 2. Ugovora o kreditu koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita“. Člankom 2. Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika odobrio je tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

8.8. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (odnosno u konkretnom slučaju prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita) nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u anuitetima čiji je iznos vezan za CHF i to po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja na dan dospijeća pojedinih anuiteta, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

8.9. U odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio utvrđeni preplaćeni iznos od 3.702,26 eura s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršena konverzija ne utječe na obvezu tuženika.

8.10. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu broj Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske je dao slijedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši taj zakon usklađen s Ustavom RH.“

8.11. Nakon sklapanja Aneksa tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iz Ugovora o kreditu, kao niti odredbe o ispunjenju kreditne obveze vezane uz valutnu klauzulu u CHF, obzirom da su sve te odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamatna stopa za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredbi u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

8.12. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Konverzija je, a kako to proizlazi iz nalaza vještaka, provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8.13. U takvoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženiku na ime nepoštenih ugovornih odredbi, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje obveze koja se temelji na valjanom Aneksu, to je sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 izričito ne propisuje da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Prema odredbama o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju primjene koju je banka primjenjivala na sve kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredbi kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR, koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate i one s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.

8.14. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist jer je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom, pa stoga utuženi iznosi s osnove tečajne razlike u CHF i promjene kamatne stope nisu ušli u imovinu tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

8.15. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.702,26 eura po osnovu više plaćenog zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

8.16. ZID ZPK/15 ne regulira materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. istog Zakona, kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zaključeni Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi u otplati kredita. Kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članak 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom.

8.17. U odluci poslovni broj Rev-586/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je na pitanje postavljeno u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, ali je i dalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz članka 1115. ZOO-a, ukazujući da je na 7. Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud, i koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.; dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

8.18. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženik je nepošteni stjecatelj jer je upravno on sastavio ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima iz kojih razloga je u obvezi platiti zateznu kamatu na preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi od dana stjecanja sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

8.19. Zbog toga je ovaj sud potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je na pojedine novčane iznose više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljem Ugovora o kreditu dosudio zakonsku zateznu kamatu od plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa pa do 29. rujna 2015., dok je preinačen i odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na navedene novčane iznose od 30. rujna 2015. pa nadalje.

8.20. Prigovor zastare tuženika je također neosnovan, pri čemu ovaj sud ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Prema navedenom pravnom shvaćanju, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., to je prigovor zastare neosnovan jer od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

9. Iz naprijed obrazloženih razloga presuda suda prvog stupnja djelomično je potvrđena primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a, a djelomično preinačena primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

10. S Obzirom da je pobijana presuda djelomično preinačena, ovaj sud je o naknadi parničnih troškova odlučivao primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

10.1. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a, tužitelj bi trebao tuženiku naknaditi razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu, koji je predmet spora, bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku, proizlazi kako bi isti bili veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, o predmetu spora kao što je konkretan, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju materijalno pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje materijalno pravo (npr. Rev- 637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja, nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

10.2. S obzirom da je ovom odlukom presuđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nisu razmatrani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na priznavanje konkretnih troškova tužitelju te na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa), odnosno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa).

11. Sukladno pravnom shvaćanju navedenom u točki 10.1. ovog obrazloženja primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Koprivnica, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković