Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-4/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB:14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1999/2022-31 od 23. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1999/2022-31 od 23. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR (slovima: tristo dvanaest eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.364,98 eura s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje do 31. srpnja 2015.g po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g do 31. prosinca 2022.g po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.g do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 29,40 EUR (221,52 kn) zakonsku zateznu kamatu od 2.4.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 30,99 EUR (233,53 kn) zakonsku zateznu kamatu od 23.6.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 41,51 EUR (312,75 kn) zakonsku zateznu kamatu od 23.6.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 49,48 EUR (372,82 kn) zakonsku zateznu kamatu od 24.7.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 48,79 EUR (367,64 kn ) zakonsku zateznu kamatu od 9.9.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 63,91 EUR (481,56 kn) zakonsku zateznu kamatu od 9.9.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 49,35 EUR (371,79 kn) zakonsku zateznu kamatu od 30.10.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 69,07 EUR (520,40 kn) zakonsku zateznu kamatu od 12.1.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 89,00 EUR (670,56 kn) zakonsku zateznu kamatu od 19.1.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 75,25 EUR (567,00 kn) zakonsku zateznu kamatu od 22.1.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 79,38 EUR (598,07 kn) zakonsku zateznu kamatu od 31.3.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 73,95 EUR (557,16 kn) zakonsku zateznu kamatu od 9.4.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 67,12 EUR (505,68 kn) zakonsku zateznu kamatu od 9.4.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 74,02 EUR (557,74 kn) zakonsku zateznu kamatu od 5.5.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 103,61 EUR (780,62 kn) zakonsku zateznu kamatu od 22.6.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 126,54 EUR (953,39 kn) zakonsku zateznu kamatu od 21.7.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 134,50 EUR (1.013,40 kn) zakonsku zateznu kamatu od 24.8.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 102,43 EUR (771,73 kn) zakonsku zateznu kamatu od 28.9.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 97,02 EUR (731,01 kn) zakonsku zateznu kamatu od 3 10.12.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 103,46 EUR (779,51 kn) zakonsku zateznu kamatu od 29.12.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 112,01 EUR (843,91 kn) zakonsku zateznu kamatu od 19.2.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 112,98 EUR (851,24 kn) zakonsku zateznu kamatu od 15.3.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 111,53 EUR (840,34 kn) zakonsku zateznu kamatu od 15.3.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 111,53 EUR (840,34 kn) zakonsku zateznu kamatu od 15.3.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 108,35 EUR (816,33 kn) zakonsku zateznu kamatu od 19.4.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 113,30 EUR (853,68 kn) zakonsku zateznu kamatu od 21.6.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 109,95 EUR (828,45 kn) zakonsku zateznu kamatu od 26.7.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 107,41 EUR (809,31 kn) zakonsku zateznu kamatu od 22.8.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 109,08 EUR (821,89 kn) zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 103,06 EUR (776,54 kn) zakonsku zateznu kamatu od 13.9.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 110,45 EUR (832,19 kn) zakonsku zateznu kamatu od 11.11.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 112,34 EUR (846,45 kn) zakonsku zateznu kamatu od 12.12.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 110,84 EUR (835,09 kn) zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 106,86 EUR (805,14 kn) zakonsku zateznu kamatu od 29.3.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 108,38 EUR (816,56 kn) zakonsku zateznu kamatu od 29.3.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 108,38 EUR (816,56 kn) zakonsku zateznu kamatu od 29.3.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 99,75 EUR (751,58 kn) zakonsku zateznu kamatu od 14.8.2013 pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.117,79 eura sa zateznim kamatama od 23. listopada 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 187,50 eura, kao neosnovan."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tvrdeći da sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer se paušalno pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošaka, a bez da je obrazložio okolnosti konkretnog slučaja.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su žalbene tvrdnje neosnovane iz razloga što se je sud pravilno pozvao na činjenična utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, međutim, sud je također u presudi analizirao iskaz tužitelja o načinu zaključenja konkretnog ugovora te je presudu temeljio i na njegovom iskazu, a obzirom da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svog djelatnika, koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita. Po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja dao je jasne i obrazložene razloge u odnosu na ništetnost valutne klauzule, koja činjenica je bila prethodno pitanje u ovom postupku u kojem tužitelj traži isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. I o svim drugim činjenicama sud je u presudi naveo jasne razloge tako da je presudu po žalbi tuženika bilo moguće ispitati, zbog čega sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje, kao nespornu činjenicu među strankama, da je tužitelj s prednikom tuženika 15. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 326-18/2006, koji je solemniziran po javnom bilježniku, a prema kojem Ugovoru je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 34.801,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, koji iznos je tužitelj u cijelosti podmirio.

6.1. U odnosu na sporne činjenice među strankama u odnosu na ništetnost valutne klauzule, status potrošača i osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje:

- da je u ovom postupku u smislu odredbe članka 502.a i c ZPP-a vezan za činjenična utvrđenja presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, a protiv koje je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, u kojem postupku je utvrđeno da je i pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da pravni prednik tuženika u konkretnom slučaju nije postupio drugačije nego što je to bio predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer je tužitelj iskazivao da nije mogao pojedinačno pregovarati o pojedinih odredbama, a niti su mu pojedine ugovorne odredbe posebno objašnjavane te mu je ugovor u CHF predstavljen kao najpovoljniji.

- da je tužitelj potrošač jer je kredit podigao kao fizička osoba za kupovinu novog motornog vozila te je motorno vozilo kupljeno i korišteno isključivo za osobne potrebe. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj imao obrt za taxi prijevoz, međutim, da motorno vozilo kupljeno sredstvima kredita nije koristio u poslovne svrhe.

- da nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja koja je počela teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. te zastarni rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) nije istekao do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 6. travnja 2022., pri čemu se sud poziva i na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

6.2. Provedenim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje da je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj preplatio tuženiku iznos od 3.364,98 eura, a koji iznos predstavlja razliku anuiteta prema tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita u odnosu na primijenjeni tečaj prilikom svake otplate anuiteta. Tuženik je prigovarajući nalazu i mišljenju, smatrao da utvrđeni iznos preplate treba umanjiti za manje plaćene iznose, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, međutim, sud ocjenjuje da je takav prigovor neosnovan prije svega iz razloga što je upravo tuženik sastavio spornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, zbog čega nema pravo tražiti tzv. negativnu razliku, te iz tog razloga sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještaku odredi zadatak da izračuna tzv. negativnu razliku, a osim toga da tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja ili protutužbu pa i iz tih razloga sud nije mogao odlučivati o tzv. negativnim razlikama.

6.3. Sud je tužitelju na dosuđene iznose dosudio i zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj te da je u obvezi platiti zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Tuženik u žalbi prije svega osporava utvrđenje suda da tužitelj ima status potrošača tvrdeći da je teret dokaza te činjenice na tužitelju te da je tužitelj predlagao pribavljanje podataka o tome da je tužitelj s kupljenim motornim vozilom obavljao prijevozničku djelatnost tvrdeći da je tužitelj u iskazu iznio novu činjenicu te da je stoga tuženik predlagao nove dokaze tek tijekom glavne rasprave koje dokaze je sud bio dužan prihvatiti.

8.1. Ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je sud prvog stupnja pravilno na temelju sadržaja Ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu kao fizička osoba i da je svrha odobrenog kredita bila kupnja novog motornog vozila te na temelju iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je vozilo koristio u privatne svrhe, a ne za obavljanje djelatnosti taxi prijevoza, utvrdio činjenicu da je tužitelj potrošač. Tuženik je imao mogućnost osporavati tu činjenicu te je on to i učinio kada je na prethodnom ročištu naveo da je namjena kupovine automobila bila kupnja vozila za obavljanje taxi službe, međutim, do kraja prethodnog postupka nije predložio dokaze kojima bi tužitelju osporio status potrošača, iako je takvim dokazima raspolagao obzirom da je tijekom glavne rasprave predao zahtjev za odobrenje kredita, kojim je svakako raspolagao i u vrijeme zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je osim osporavanja činjenice statusa potrošača do kraja prethodnog postupka trebao predložiti dokaze na tu spornu činjenicu, što je propustio učiniti i potpuno neosnovano u žalbi tvrdi da je za spornu činjenicu saznao tek na ročištu glavne rasprave te da je zbog toga sud trebao analizirati naknadno dostavljene dokaze i na njima temeljiti presudu jer prema odredbi članka 299. stavak 3. ZPP-a sud pravilno naknadno dostavljene dokaze tijekom glavne rasprave nije uzeo u obzir.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a pošao od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. protiv koje je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., u dijelu kojim je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik je u ovom pojedinačnom postupku imao mogućnost dokazivati da su okolnosti zaključenja ugovora bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu, međutim, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da drugačije okolnosti tuženik nije dokazao, jer je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svog djelatnika, koji je sudjelovao u zaključenju Ugovora, a iz iskaza tužitelja proizlazi da su one bile identične, kao i one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

9.1. Također neosnovane su žalbene tvrdnje o tome da je vještak prilikom davanja nalaza i mišljenja primijenio pogrešnu metodologiju izrade nalaza i mišljenja jer je vještak nalaz i mišljenje sačinio po nalogu suda te je pravilno visinu preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utvrdio uzimajući u obzir tečaj CHF prilikom isplate odobrenih sredstava u odnosu na tečaj koji je primijenjen prilikom svake uplate tužitelja. Žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama potpuno su irelevantne u konkretnom slučaju zbog toga što tužitelj u ovom postupku ne traži isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, već isključivo s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

9.2. Također pravilno sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine pretplate nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike jer tuženik nije iznos negativnih razlika stavio u prijeboj tužitelju, odnosno nije podnio protutužbeni zahtjev za taj iznos iz kojih razloga pravilno sud preplaćeni iznos nije umanjio s tzv. negativnim tečajnim razlikama (isto pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023).

9.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu tužbu tužitelj je u ovom predmetu podnio 6. travnja 2022., zbog čega od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., nije protekao rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

9.4. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je i po ocjeni ovog suda sud tu činjenicu pravilno utvrdio s obzirom da je upravo tuženik sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom bez pregovaranja s tužiteljem pa je dužan na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu platiti od dana stjecanja. Tuženik se neosnovano poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. jer je to pravno shvaćanje zauzeto u drugačijim činjeničnim okolnostima.

10. O troškovima postupka sud prvog stupnja odlučio je primjenom članka 154. i 155. ZPP-a primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23).

10.1. Tuženik osporava odluku o naknadi troškova postupka tvrdeći da sud nije mogao primijeniti Tarifu/23 za sve radnje u postupku već je trebao troškove priznavati prema vrijednosti boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer prema odredbi Tbr. 52. stavak 3. Tarife/23 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u vrijeme presuđenja 23. listopada 2024. na snazi je bila Tarifa/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presuda suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

12. S obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena, trebalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Koprivnica, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković