Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1515/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja NK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici iz Dugog Sela, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1582/2020-57 od 11. ožujka 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1582/2020-57 od 11. ožujka 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku isplati parnični trošak u iznosu od 7.950,00 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto pedeset eura),

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je za više traženi parnični trošak zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan tako da se nalaže tužitelju da tuženiku pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 7.950,00 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto pedeset eura) isplati i daljnji iznos od 2.895,00 EUR (slovima: dvije tisuće osamsto devedeset pet eura) u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku plati trošak žalbenog postupka u iznosu od 411,00 EUR (slovima: četiristo jedanaest eura) u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1..Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora dana 24.07.2007. pod brojem 51400607-5103632409, te istine proizvodi pravne učinke među strankama.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.377,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče od dana 04.09.2015. do isplate, te iznos od 50.434,67 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče od dana 17.10.2022. do isplate.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a sve to u roku od 15 dana.

"II. Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.950,00 eura u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da utvrdi da je ugovor ništetan u cijelosti, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

3. Protiv točke II. izreke presude kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači odluku o parničnim troškovima tako da naloži tužitelju da tuženiku naknadi i dodatni trošak parničnog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Tužitelj u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) jer u presudi nije naveo razloge zbog kojih ne sudi djelomičnu ništetnost, a isto tako time što nije obrazložio zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti presude Europskog suda na koje se je tužitelj pozivao u postupku dok tuženik u žalbi tvrdi da se bitna povreda odredaba parničnog postupka, sastoji u tome što sud pogrešno nije tuženiku dosudio troškove sastava svih podnesaka za koje je tuženik tražio naknadu troškova.

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako istaknutih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane iz razloga što je sud prvog stupnja dao jasne i obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama, pri čemu je analizirao i praksu Suda Europske unije, koju je smatrao relevantnom u ovom postupku, zbog čega nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koji zaključak ne utječe činjenica da sud nije analizirao sadržaj svih presuda Suda Europske unije na koje se je kao sudsku praksu pozivao tužitelj u postupku. Neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika jer time što sud eventualno pogrešno nije dosudio neke od zatraženih troškova, sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka već se može raditi jedino o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sud nije počinio ni druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice utvrđuje da su stranke 24. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 158.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj za kupnju nekretnine te se je tužitelj obvezao vratiti kredit u roku od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Također sud utvrđuje da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) jer je namjenski kredit podignut za izgradnju/adaptaciju stambenog prostora iz čega sud izvodi zaključak da nije podignut radi obavljanja zanimanja, odnosno poslovne/poduzetničke djelatnosti, a osim toga status potrošača tuženik nije osporio.

7.1. Pozivom na pravne učinke presude donesene u kolektivnom sporu, koji se je vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, te na odredbe članka 269. stavak 2., 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud utvrđuje da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

7.2. Nadalje, sud citira odredbu članka 1021. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe ZOO-a sud utvrđuje da su bitni elementi ugovora o kreditu iznos kredita, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Obzirom na to utvrđenje o tome što su bitni sastojci ugovora o kreditu sud zaključuje da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kao i način na koji se mijenja kamatna stopa, ne utječu na ništetnost cijelog ugovora. Zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope, po ocjeni suda, nisu bitni elementi ugovora i ugovor može opstati bez njih jer ugovor može opstati u odnosu na glavni predmet ugovora, sadržan u članku 2. Ugovora i cijeni koja može opstati i bez zaštitne klauzule, odnosno bez određivanja načina na koji se mijenja kamatna stopa. Upravo te zaštitne klauzule su po ocjeni suda utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu i to iz razloga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo, odnosno zbog toga što banka nije potrošačima pružila potrebne informacije. Sud se je u obrazloženju pozvao i na pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u predmetima C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015 zaključujući da iz tih presuda proizlazi pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena, koji učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, a smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena zbog čega ne može imati učinak u odnosu na obveze potrošača. Sudsko utvrđenje ništetnosti takvih odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Osim toga, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je zaključak suda da ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti jer on može egzistirati i bez ništetnih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti. Sud u obrazloženju također napominje da je tužitelj tijekom postupka povukao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev zbog čega sud nije mogao odlučivati o isplati temeljem djelomične ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa iz tih razloga nije ocjenjivao dokaze koji su bili predloženi u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

9. Tužitelj u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o ništetnosti cijelog ugovora iznoseći drugačija pravna shvaćanja u odnosu na ona koja je iznio sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude te pozivom na različitu praksu Suda Europske unije u bitnome tvrdeći da zbog činjenice što su ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te načinu promjene kamatne stope, da je ništetan cijeli ugovor o kreditu kojeg je zaključio s tuženikom.

10. Pravno shvaćanje tužitelja nije pravilno jer prema stabilnoj sudskoj praksi, koju prihvaća i ovaj sud, a koja je izražena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-214/2025, u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio na pravno pitanje „Može li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnog predmeta, tj. valute te djelomično cijene odnosno kamata, predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika opstati, odnosno radi li se o ništetnom ugovoru o kreditu?“ zauzeto je pravno shvaćanje da ugovor o kreditu može opstati, odnosno ne radi se o ništetnom ugovoru o kreditu u cijelosti ako su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao bitnih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnog predmeta tj. valute te djelomično cijene, odnosno kamata. Isto pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i u odlukama poslovni broj Rev-259/2022, Rev-820/2023, Rev-274/2024, Rev-1268/2024, Rev-1471/2024.

10.1. Naime, pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 1021. ZOO-a utvrdio što su bitni sastojci Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile, a tim Ugovorom je ugovorena početna kamatna stopa koja se kao bitan element ugovora primjenjuje bez obzira na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope. Nadalje, prema odredbi članka 21. ZOO-a kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo, dok odredba članka 22. ZOO-a dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu. Načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli utvrđena je ništetnom u postupku za zaštitu kolektivnim interesa i prava potrošača i to na temelju posebne odredbe članka 81. ZZP/03, međutim unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe i daljnje egzistiraju ugovorne odredbe u kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog je korisnik dužan vratiti.

10.2. Ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je obveza vraćanja vezana uz valutu CHF te obveza plaćanja promjenjive kamate sukladno jednostranoj odluci banke i po ocjeni ovog suda ne utječe na mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, jer se ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavak 2. ZOO-a u vezi članka 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja kredita, korištenja i vraćanja kredita. Činjenica je da su odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik, kao banka, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita. Ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 21. i članka 22. ZOO-a u vezi članka 322. stavak 1. ZOO-a, te članka 324. stavak 2. ZOO- a, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu ocijenio neosnovanim.

10.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja izneseno pravno shvaćanje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (SK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207).

10.4. Nisu prihvatljivi žalbeni navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda Europske unije u kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. Tom presudom je jasno i bez ograde, odlučeno, između ostalog da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak prihvatiti zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

10.5. To znači da su u skladu s navedenom Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala.

10.6. Također u presudi u predmetu Suda Europske unije poslovni broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije, ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

10.7. Utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje strane ugovora predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti.

10.8. Tužitelj je imao mogućnost tražiti isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope i na taj način je bilo moguće uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se tužitelj kao potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale te je takav tužbeni zahtjev tužitelj i postavio u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, međutim, takav zahtjev tužitelj je tijekom postupka povukao, iz kojih razloga pravilno sud prvog stupnja nije razmatrao mogućnost dosuđenja novčanog iznosa s osnova djelomične ništetnosti ugovora o kreditu jer na tim činjenicama tužitelj nije temeljio zahtjev za isplatu. Naime, tužitelj je isplatu tražio na temelju činjenične tvrdnje da je zaključeni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti te da mu je tuženik u obvezi vratiti sve što mu je temeljem takvog Ugovora platio i to iznos od 26.377,63 eura, kao i iznos od 50.434,67 eura, za koji je prodana tužiteljeva nekretnina u ovršnom postupku jer je Ugovor o kreditu bio otkazan. Kako je iz naprijed obrazloženih razloga pravilno sud prvog stupnja utvrdio da Ugovor o kreditu kojeg su stranke zaključile nije ništetan u cijelosti zbog utvrđene ništetnosti valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, pravilno je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu ukupnog iznosa kojeg je platio tuženiku, kao i iznosa za koji je prodana njegova nekretnina u ovršnom postupku.

11. O naknadi parničnih troškova sud prvog stupnja odlučio je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te je obvezao tužitelja da tuženiku plati parnične troškove u iznosu od 7.950,00 eura, dok je odbio zahtjev tuženika za naknadu troška za pristup na ročište 30. ožujka 2023., kao i za sastav podnesaka, ne navodeći kojih, zbog toga što ocjenjuje da je tuženik u podnescima ponavljao navode.

11.1. Tuženik u žalbi protiv odluke o troškovima tvrdi da mu sud pogrešno nije priznao troškove sastava podnesaka od 25. siječnja 2021., 10. siječnja 2022. i 26. srpnja 2023. tvrdeći da su ti podnesci bili od važnosti za vođenje postupka jer se u podnescima očitovao na navode tužbe te na nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš.

11.2. Žalbene tvrdnje tuženika osnovane su u odnosu na podneske od 10. siječnja 2022. i 26. srpnja 2023. jer se tim podnescima tuženik doista očitovao na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke pa su ti podnesci po ocjeni ovog suda bili potrebni radi vođenja parnice, zbog čega je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada tuženiku nije priznao troškove sastavljanja tih podnesaka. Za oba podneska tuženiku pripada pravo na naknadu troškova u iznosu od 1.158,00 eura za svaki podnesak (Tbr.

8. točka 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) te PDV na te troškove u iznosu od 579,00 eura (Tbr. 46. Tarife), odnosno ukupno tuženiku je pored već dosuđenih troškova trebalo dosuditi i daljnje troškove u iznosu od 2.895,00 eura.

11.3. Neosnovana je žalba tuženika u odnosu na troškove sastava podneska od 25. siječnja 2021. jer se i po ocjeni ovog suda radi o nepotrebnom trošku obzirom da u tom podnesku tuženik ponovno iznosi svoja pravna shvaćanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, iako ih je već ranije iznio u odgovoru na tužbu.

12. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u odnosu na odluku o glavnoj stvari i dosuđeni parnični trošak u iznosu od 7.950,00 eura, dok je u preostalom dijelu odluku o parničnim troškovima po žalbi tuženika trebalo preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

13. Tuženik je s podnesenom žalbom uspio u omjeru od 66 % iz kojih razloga mu je tužitelj u obvezi naknaditi u tom postotku troškove žalbenog postupka koji se sastoje od troška za sastavljanje žalbe protiv presude s PDV-om u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 10. točka 4., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife) te troška plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 310,23 eura, odnosno u iznosu od 411,00 eura.

Koprivnica, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković