Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-851/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3431/2022-15 od 23. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3431/2022 od 23. kolovoza 2024. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.651,20 eura i nadoknadi troškove postupka u iznosu 1.283,18 eura sve sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci presude.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3431/2022 od 23. kolovoza 2024. pod točkom I. izreke u dijelu kojim tužitelju nisu dosuđeni troškovi postupka u iznosu 125,00 eura i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da nadoknadi tužitelju NT daljnje troškove postupka u iznosu 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da nadoknadi tužitelju NT troškove žalbenog postupka u iznosu 31,25 eura u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 1.651,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja anuiteta do isplate i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.283,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. kolovoza 2024. do isplate (točka I. izreke presude).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka u dijelu kojim mu nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijani dio presude, podredno ukinuti odluku o troškovima postupka i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 62,50 eura.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer obrazloženje presude ne sadržava sve što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP-a. Zatim, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati obzirom nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 378,86 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koje tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze, pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. U odnosu na žalbene navode tuženika da je došlo do povrede prava na pravično suđenje kojima zapravo ukazuje na povredu prava zajamčenih člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., i 13/17.) i članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 85/10., 5/14.), valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj budući je presuda izrađena sukladno članku 338. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 10. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 14.067,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita,

- da je ugovoren rok otplate kredita na 84 mjeseca s korištenjem kredita najkasnije 31. listopada 2006. radi kupnje rabljenog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju po isplati kredita, te da ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da se tečaj CHF mijenjao tijekom otplate kredita,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

13. Nadalje je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je kredit trebao za kupnju vozila za osobne potrebe, da mu je u banci kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji i najsigurniji upravo jer se veže uz CHF, dok mu nitko nije objasnio rizike ugovaranja valute CHF, pa je prvostupanjski sud zaključio da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli i da tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule zbog čega je takva ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

14. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

15. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud trebao primijeniti članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) odnosno uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen), pa da se time radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost više ne može isticati. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje valutne klauzule o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, člankom 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

18. Također nisu osnovani navodi tuženika da je otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom da je tužitelj iskazao da je zatražio konverziju kredita i da je kasnije kredit otplaćivao u eurima. Ovo iz razloga što niti tužitelj, niti tuženik nisu dostavili dodatak ili aneks ugovora, niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka isticao da je ugovor konvertiran, pa iz navedenog slijedi da predmetni Ugovor o kreditu nije konvertiran, da je iskaz tužitelja u tom dijelu proturječan ostalim izvedenim dokazima zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu otklanjanja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. ZOO-a u svezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/2003) da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF (dio članka 7. Ugovora) i da tužitelj na temelju članka 323. stavak 1. ZOO-a ima pravo od tuženika zahtijevati da mu vrati sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

20. Između stranka nije bila sporna visina zahtjeva za isplatu i stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 323. stavak 1. ZOO-a dosudio tužitelju s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.651,20 eura.

21. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od plaćanja anuiteta do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

22. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 17. lipnja 2022.

23. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je troškove dosudio prema članku 154. stavak 1. ZPP-a. Također je pravilno priznat trošak sastava podneska od 30. listopada 2023. budući se radi o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj ujedno uredio tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao što znači da je isti bio potreban radi odlučivanja (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

24. Nasuprot tome, osnovana je žalba tužitelja da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. stavak 1. ZPP-a kada mu nije priznao troškove zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su osnovani žalbeni navodi tužitelja da mu pripada trošak pristupa njegovog punomoćnika ročištu za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje: Tarifa) u visini 50 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 125,00 eura (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).

25. Na dosuđeni daljnji trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od donošenja ove drugostupanjske presude.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke.

27. U odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a, odbijen je zahtjev tuženika budući njegova žalba nije osnovana.

28. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odlučeno je na temelju članka 166. stavak 2. ZPP-a. Tužitelju za sastav žalbe prema vrijednosti ožalbenog dijela troška (125,00 eura) pripada 12,5 bodova prema Tbr. 10/4 Tarife, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 31,25 eura. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu 31,25 eura.

U Velikoj Gorici 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak