Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1047/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1070/2021-32 od 5. srpnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1070/2021-32 od 5. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 365,59 EUR (slovima: tristo šezdeset pet eura i pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju JI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati novčani iznos od 7.244,74 EUR (sedamtisućadvjestočetrdesetčetirieurasedamdesetčetiricenta), sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena do 31.08.2015, od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023., te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, i to na iznos od:

36,67 EUR (276,20 kn) od 01.09.2010.g. do isplate,

39,06 EUR (294,27 kn) od 01.10.2010.g. do isplate,

33,59 EUR (253,12 kn) od 01.11.2010.g. do isplate,

50,60 EUR (381,28 kn) od 01.12.2010.g. do isplate,

60,27 EUR (454,13 kn) od 01.01.2011.g. do isplate,

52,53 EUR (395,78 kn) od 01.02.2011.g. do isplate,

53,55 EUR (403,45 kn) od 01.03.2011.g. do isplate,

49,47 EUR (372,74 kn) od 01.04.2011.g. do isplate,

50,68 EUR (381,87 kn) od 01.05.2011.g. do isplate,

68,58 EUR (516,70 kn) od 01.06.2011.g. do isplate,

71,14 EUR (536,04 kn) od 01.07.2011.g. do isplate,

91,75 EUR (691,28 kn) od 01.08.2011.g. do isplate,

85,56 EUR (644,63 kn) od 01.09.2011.g. do isplate,

72,59 EUR (546,91 kn) od 01.10.2011.g. do isplate,

70,26 EUR (529,41 kn) od 01.11.2011.g. do isplate,

69,05 EUR (520,24 kn) od 01.12.2011.g. do isplate,

77,01 EUR (580,21 kn) od 01.07.2012.g. do isplate,

76,79 EUR (578,59 kn) od 01.08.2012.g. do isplate,

75,12 EUR (565,97 kn) od 01.09.2012.g. do isplate,

72,44 EUR (545,81 kn) od 01.10.2012.g. do isplate,

75,65 EUR (569,95 kn) od 01.11.2012.g. do isplate,

77,17 EUR (581,42 kn) od 01.12.2012.g. do isplate,

76,62 EUR (577,29 kn) od 01.01.2013.g. do isplate,

70,95 EUR (534,61 kn) od 01.02.2013.g. do isplate,

74,78 EUR (563,41 kn) od 01.03.2013.g. do isplate,

76,17 EUR (573,93 kn) od 01.04.2013.g. do isplate,

74,09 EUR (558,20 kn) od 01.05.2013.g. do isplate,

69,00 EUR (519,90 kn) od 01.06.2013.g. do isplate,

66,22 EUR (498,92 kn) od 01.07.2013.g. do isplate,

68,64 EUR (517,20 kn) od 01.08.2013.g. do isplate,

70,94 EUR (534,53 kn) od 01.09.2013.g. do isplate,

75,49 EUR (568,81 kn) od 01.10.2013.g. do isplate,

70,98 EUR (534,83 kn) od 01.11.2013.g. do isplate,

74,37 EUR (560,33 kn) od 01.12.2013.g. do isplate,

74,99 EUR (565,01 kn) od 01.01.2014.g. do isplate,

73,65 EUR (554,90 kn) od 01.02.2014.g. do isplate,

75,40 EUR (568,13 kn) od 01.03.2014.g. do isplate,

74,57 EUR (561,87 kn) od 01.04.2014.g. do isplate,

72,53 EUR (546,50 kn) od 01.05.2014.g. do isplate,

72,18 EUR (543,81 kn) od 01.06.2014.g. do isplate,

72,20 EUR (543,96 kn) od 01.07.2014.g. do isplate,

74,58 EUR (561,94 kn) od 01.08.2014.g. do isplate,

77,38 EUR (582,99 kn) od 01.09.2014.g. do isplate,

76,80 EUR (578,68 kn) od 01.10.2014.g. do isplate,

78,03 EUR (587,90 kn) od 01.11.2014.g. do isplate,

80,14 EUR (603,84 kn) od 01.12.2014.g. do isplate,

79,07 EUR (595,76 kn) od 01.01.2015.g. do isplate,

126,73 EUR (954,84 kn) od 01.02.2015.g. do isplate,

3.885,81 EUR (29.277,60) kn od 19.02.2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju JI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.041,99 EUR, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, koje teku od 8 dana od presuđenja, tj. od 5. srpnja 2024., pa do isplate, u roku od 15 dana.“

1.1. U sklopu presude sud je donio rješenje kojim je dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presude tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelja obveže da tuženiku plati parnični trošak, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da sud nije dao razloge zbog čega smatra da bi se pravna utvrđenja iz parnice „Potrošač“ mogla primijeniti u ovom postupku i da nije iznio razloge na temelju kojih je utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj. Također, tuženik u žalbi tvrdi da je sud povrijedio odredbu članka 190. ZPP-a jer je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka tvrdeći da je tužitelj mogao postaviti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane iz razloga što je sud u obrazloženju presude jasno naveo da primjenjuje utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan direktan učinak takve tužbe u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, a također obrazložio je i činjenicu da su ta utvrđenja primjenjiva jer tuženik nije dokazao da su okolnosti zaključenja ugovora bile drugačije od utvrđenja u kolektivnom sporu. Također, sud je u točki 26. obrazloženja naveo jasne razloge o tome zbog čega smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je i u tom dijelu presudu bilo moguće ispitati.

5.2. Sud prvog stupnja rješenjem sadržanim u presudi dopustio je preinaku tužbe pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. ZPP-a, nakon provedenog financijskog vještačenja, zaključujući, u smislu odredbe članka 190. stavak 3. ZPP-a, da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, ocjena je suda prvog stupnja da je tužitelj točnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je visinu tražbine tužitelj mogao znati do zaključenja prethodnog postupka te da zbog toga preinaka nije bila dopuštena. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju tijekom glavne rasprave mogao znati točan iznos svoje tražbine, zbog čega bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, iz kojih razloga je pravilno sud na temelju odredbe članka 190. stavak 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi razlike tečaja CHF i to zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

6.1. Među strankama je bilo nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. 9. svibnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu prema kojem je pravni prednik tuženika tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok od 12 godina sa kamatom od 4,90 % godišnje. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka 11. svibnja 2005. pod brojem OU-962/2005. Pravni prednik tuženika i tužitelj zaključili su i Aneks broj 1 28. prosinca 2011. kojim je uveden moratorij na otplatu glavnice kredita uz produženje roka dospijeća i nove instrumente osiguranja te su promijenjene i neke druge odredbe osnovnog ugovora.

6.2. Među strankama je bila nesporna činjenica da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d.

6.3. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta, kao o prethodnom pitanju u ovom postupku, sud pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15. i 14/19.) utvrđuje da je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud u bitnome citira sadržaj presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Naime, sud u obrazloženju navodi da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o toj odredbi, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.4. Saslušanjem tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje da okolnosti zaključenja Ugovora s tužiteljem nisu bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 jer je tužitelj iskazivao da mu je kredit u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji te da mu nisu objašnjeni rizici zaključenja Ugovora u toj valuti, a objašnjenje o tome zbog čega su mu se anuiteti tijekom vremena povećali također u banci nije dobio.

6.5. Na temelju prednjih utvrđenja sud zaključuje da tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak te je tužitelju kao korisniku kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze pa iz tih razloga sud zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne.

6.6. Provedenim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje da je zbog povećanja tečaja CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj temeljem kojeg mu je isplaćen odobreni iznos glavnice tužitelj tuženiku preplatio iznos od 7.244,74 eura pri čemu je vještačenjem utvrđeno da ukupna preplata iznosi 7.555,99 eura, a da negativna tečajna razlika iznosi 311,25 eura pa kako je sam tužitelj tužbeni zahtjev postavio na način da je uračunao i tzv. negativnu tečajnu razliku, sud takav tužbeni zahtjev usvaja u cijelosti.

6.7. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila pozivajući se pritom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema utvrđenju suda tužitelj je tužbu podnio unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu koja je u odnosu na valutu nastupila 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2107) jer je tužba podnesena 25. listopada 2021.

6.8. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio od dana stjecanja zaključujući u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je sastavljač ugovora o kreditu koji je zaključen na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, a koji je sadržavao ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a pošao od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. protiv koje je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., u dijelu kojim je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik je u ovom pojedinačnom postupku imao mogućnost dokazivati da su okolnosti zaključenja ugovora bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu, međutim pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da drugačije okolnosti tuženik nije dokazao, jer je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svog djelatnika, koji je sudjelovao u zaključenju Ugovora, a iz iskaza tužitelja proizlazi da su one bile identične, kao i one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

8.1. Kako je pravilno sud prvog stupnja pozivom na direktne učinke presude donesene u kolektivnom sporu utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, što je u tom sporu utvrđeno, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno primijenio pravo Europske unije argumentirajući tu tvrdnju citiranjem više odluka Suda Europske unije.

8.2. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03). U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba, zbog čega je sud prvog stupnja mogao ocjenjivati ništetnost ugovorne odredbe kojom su stranke plaćanje anuiteta ugovorile vezanjem za valutu CHF pa kako je u kolektivnom sporu takva odredba ocijenjena netransparentnom što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pravilno je sud zaključio da je takva odredba ništetna.

8.3. Tuženik u žalbi tvrdi da se pogrešna primjena materijalnog prava suda prvog stupnja sastoji u tome da je prvostupanjski sud neosnovano proizveo učinak fiksne kamatne stope na ugovor o kreditu te da je prilikom utvrđivanja visine trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Ove žalbene tvrdnje nisu pravno relevantne u konkretnom slučaju jer tužitelj u ovom postupku traži isplatu s osnova ništetne valutne klauzule, a ne promjenjive kamatne stope pa se o tome tijekom postupka nije niti raspravljalo.

8.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu tužbu tužitelj je u ovom predmetu podnio 25. listopada 2021., zbog čega od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., nije protekao rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

8.5. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je i po ocjeni ovog suda sud tu činjenicu pravilno utvrdio s obzirom da je upravo tuženik sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koja je utvrđena ništetnom, bez pregovaranja s tužiteljem pa je dužan na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu platiti od dana stjecanja.

8.6. Odluku o parničnim troškovima sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23). Tuženik odluku o parničnim troškovima pobija vezano uz osnovanost tužbenog zahtjeva te tvrdi da prvostupanjski sud nije dao dostatno obrazloženje vezano za iznose pojedinih radnji koje je priznao tužitelju kao trošak, a također tvrdi da je pogrešno primijenio Tarifu/23. Kako je sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pravilno je primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a kada je tužitelju u cijelosti dosudio naknadu parničnih troškova pri čemu je sud dovoljno obrazložio iznos troškova za svaku pojedinu radnju navođenjem Tarifnog broja Tarife/23 prema kojoj je visina određena. Također, pravilno je sud primijenio Tarifu/23 jer je Tbr. 52. stavak 3. Tarife/23 određeno da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presuda suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

10. S obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena, trebalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 365,59 eura.

Koprivnica, 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković