REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1396/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja, ZK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Gregurić Matić, odvjetnica u zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, SLAVONSKA AVENIJA 6, Zagreb, koje zastupa punomoćnica Marija Vujasin odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Jasminke Gregurić Matić - odvjetnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-1281/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.11.2004. godine, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika kao kreditora, potvrđenog od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2548/2004, u dijelu koji glasi:

„ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno.“.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 da tužitelju ZK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 322,28 eur sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2004. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijed ila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 naknaditi tužitelju ZK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eur sa zateznim kamatama od 1. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili su dana 17.11.2004. godine Ugovor o kreditu broj 016-1281/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je dana 19.11.2004. ovjeren kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU- 2548/2004, da je sukladno čl. 2. Ugovora tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu dovršenja kuće, da je čl. 5. Ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno, a korisnik kredita se obvezuje da će snositi i sve troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te druge eventualno nastale troškove, da je sukladno citiranoj odredbi Ugovora, tužitelju kao Korisniku kredita pri isplati kredita, dana 30.11.2004. naplaćena odnosno ustegnuta naknada za obradu kredita u iznosu od 2.428,21 HRK, što je odgovaralo kunskoj protuvrijednosti iznosa od 484,47 CHF, odnosno 0,63 % ukupnog iznosa kredita, a iznos od 2.428,21 HRK prema službenom tečaju konverzije za EUR da predstavlja iznos od 322,28 EUR. Tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tužene banke, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i spornu odredbu o naknadi za obradu kredita te da tužitelj i tuženik ni prije ni prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti je tužitelj kao potrošač na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe ili iznos naknade. Slijedom navedenog tužitelj tužbom zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 5. predmetnog Ugovora te zahtjeva povrat iznosa od 322,28 eur koji je tuženik od njega stekao na temelju citirane ništetne ugovorne odredbe, odnosno bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2004. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, navodi da je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1281/2004 od 17. studenog 2004. na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze, da je sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu, da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Tuženik navodi da je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 016-1281/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 6-22 spisa), specifikaciju uplata (list 23-26 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (list 43-65 spisa), isplatni nalog-obračun (list 67 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. ugovora o kreditu broj 016-1281/2004 od 17. studenog 2004. kojom je ugovoreno plaćanje naknada za obradu kredita te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem te odredbe.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1281/2004 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 17. studenog 2004. u iznosu od 76.900,00 CHF, s namjenom stambeni kredit (čl.2.), da je čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno te da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek pod brojem OU-2548/2004 dana 19. studenog 2004.

7. Tužitelj je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren i uvjerljiv, je iskazao da je kredit dignuo radi dovršenja obiteljske kuće u kojoj živi, da je vidio da u ugovoru piše naknada međutim da ne zna za što je služila ta naknada i nitko mu ništa u banci nije objašnjavao, da je dobio gotovu varijantu ugovora i nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, da je troškove solemnizacije i uknjižbe platio on.

8. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

9.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

9.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Iz dijela sporne odredbe čl. 5. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu u visini od 0,63 % jednokratno, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

10.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

10.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 5. predmetnog ugovora u navedenom dijelu određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

10.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo da je dužan platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti. Vezano za navode tuženika da je plaćanje naknade propisano tuženikovim općim aktima valja istaknuti da iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelju prilikom sklapanja istog bili uručeni opći akti tuženika ali i da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

11.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

11.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva.

Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu prednika tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

12.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP -a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da je tuženik u podnesku od 18. travnja 2025. naveo da čini nespornom visinu tužbenog zahtjeva te je kao prilog podneska dostavio isplatni nalog-obračun iz kojeg proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 30. studenog 2004. u iznosu od 2.428,21 kn, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 322,28 eur.

14. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 322,28 eur sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2004. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

16.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 11. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eur (tbr. 8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 29. siječnja 2026. i 3. ožujka 2026. u iznosu od po 50,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 250,00 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 250,00 eur.

16.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, dana 1. travnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 13,27 eur i za presudu u iznosu od 13,27 eur

2. tuženik po pun.

3. spis