Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-2439/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu po sutkinji Janji Topol te zapisničarki Spomenki Đurđević, u upravnom sporu tužiteljice KZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Iskren Rošić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Markač-Greif & partneri u Zagrebu, Crvenog križa 19, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, radi donošenja rješenja o komunalnoj naknadi, 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, klasa: UP/II-363-03/22-03/110, ur. broj: 531-03-4-24-2 od 10. travnja 2024.

II Poništava se rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, klasa: UP/I-363-03/2021-03/1452, ur. broj: 251-10-31-1/014-22-7-MJ od 14. studenog 2022.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvijetisućepetsto eura) u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude, sa zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora se u preostalom dijelu odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-363-03/22-03/110, ur. broj: 531- 03-4-24-2 od 10. travnja 2024. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, klasa: UP/I-363-03/2021-03/1452, ur. broj: 251-10- 31-1/014-22-7-MJ od 14. studenog 2022. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem, točkom I. izreke utvrđuje se da je tužitelj dužan na ime komunalne naknade za poslovni prostor površine 139,22 m2 u Zagrebu, Radićeva 10, plaćati 8,70 kuna po m2 mjesečno, odnosno 104,40 kn po m3, što iznosi 1.211,21 kuna/160,76 EUR mjesečno, odnosno 14.534,57 kn/1.929,07 EUR godišnje. Točkom Il. izreke određuje se da se iznos komunalne naknade utvrđen točkom l. tog rješenja plaća od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015. godine. Točkom III. izreke određuje se da je komunalnu naknadu u ukupnom iznosu od 116.276,56 kn/15.432,55 EUR za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015. godine obveznik dužan platiti u roku od 15 dana od primitka rješenja.

2. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da se radi o stambenom, a ne o poslovnom prostoru. Navodi da se predmetni prostor nije nikada koristio kao poslovni te da se od 2008. i službeno koristi kao stambeni, a što je nedvojbeno i utvrđeno na dva očevida koji su provedeni u ovom upravnom postupku dana 7. veljače 2017. i 3. listopada 2022., a utvrđenja koja nisu uzeta u obzir prilikom odlučivanja. Također ističe da je, upravno zbog ovakvih utvrđenja, za razdoblje od 2016. pa nadalje tužitelju za isti prostor utvrđena komunalna naknada za stambeni prostor te da su javnopravna tijela ove isprave imale na raspolaganju prilikom odlučivanja. Ističe prigovor zastare prava na utvrđenje obveze. Ističe da se obveza komunalne naknade može utvrditi samo za ubuduće (pro futuro). Tužitelj zahtijeva poništavanje drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Zainteresirana osoba pridružila se navodima tuženika.

5. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS).

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika. Sud nije proveo dokaz saslušanjem suvlasnika nekretnine, jer je odluku o meritumu mogao donijeti na temelju provedenih dokaza.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015. bio suvlasnik predmetnog prostora (što je i nadalje), te da je time pasivno legitimiran za utvrđenje obveze plaćanja komunalne naknade za istu.

9. Između stranaka je sporno:

- da li je dopušteno utvrditi obvezu za razdoblje od 2008. do 2015. godine rješenjem iz 2022. godine te da li se radi o retroaktivnosti

- da li je nastupila zastara prava na utvrđenje obveze

- visina naknade, odnosno činjenica da li je pravilno korišten parametar za poslovni prostor (prema službenim evidencijama), iako je očevidom utvrđeno da se prostor nije koristio kao poslovni.

10. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlaze slijedeće odlučne činjenice:

- da je prostor u službenim evidencijama bio evidentiran kao poslovni prostor te da su suvlasnici tek u ožujku 2022. pokrenuli upravni postupak prenamjene prostora

- da tužitelj navodi da se predmetni prostor od 1987. godine pa nadalje neprestano koristio kao stambeni prostor

- da su u odnosu na predmetni prostor u upravnom postupku provedena dva očevida na dane 7. veljače 2017. i 3. listopada 2022., prilikom kojih je utvrđeno da je prostor poluprazan (da je u njemu nešto starog namještaja), da su suvlasnici izjavili da isti koriste kao stambeni prostor te da su na adresi prostora kao adresi prebivališta prijavljeni K, I i IZ. Dakle, očevidima je utvrđeno da se prostor ne koristi kao poslovni.

- da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja tužitelju rješenjem prvostupanjskog tijela od 23. ožujka 2017. utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za navedeni prostor kao za stambeni prostor za razdoblje od 1. siječnja 2016. pa nadalje.

11. U konkretnom slučaju postupak je započet 2. siječnja 2008., kada je tužitelju prvi put prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade. U upravnom postupku, prije donošenja ovdje osporavanog rješenja tuženika, tuženik je poništio prvostupanjsko rješenje i vratio predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz uputu da nije utvrđeno da li se doista radi o poslovnom ili stambenom prostoru. Time su predmetna osporavana rješenja donesena u izvršenju prethodnog drugostupanjskog rješenja. Slijedom navedenog, u konkretnom se slučaju primjenjuje Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 36/1995, 109/1995, 21/1996, 70/1997, 128/1999, 57/2000, 129/2000, 59/2001, 82/2004, 110/2004, 178/2004, 38/2009, 79/2009, 153/2009, 153/2009, 49/2011, 84/2011, 90/2011, 144/2012, 56/2013, 94/2013, 153/2013, 147/2014, 36/2015, dalje ZKG) koji je važio u vrijeme započinjanja postupka, na temelju odredbe članka 126. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 68/2018, 110/2018, 32/2020, 145/2024).

12. Odredbama članka 20. stavaka 2. i 3. ZKG-a propisano je da rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, ako se na osnovi odluke predstavničkoga tijela mijenja njezina visina u odnosu na prethodnu godinu. Rješenjem o komunalnoj naknadi utvrđuje se visina komunalne naknade po m2 obračunske površine, obračunska površina i mjesečni iznos komunalne naknade.

13. U pogledu spornog pitanja da li je predmetnu obvezu u konkretnom slučaju bilo dopušteno utvrditi „retroaktivno“, ovaj sud ističe da je osporavanim rješenjima utvrđena obveza tužitelja koju je on imao kao vlasnik prostora za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015. Postupak utvrđenja obveze započet je još 2008. godine, kada je 2. siječnja 2008. prvi put doneseno prvostupanjsko rješenje i utvrđena obveza. Navedeno rješenje je povodom žalbe poništeno, a nakon čega su u ponovljenom postupku donesena u ovom upravnom sporu osporavana rješenja. Dakle, upravni postupak započeo je 2008.-te godine te je do donošenja osporavanih odluka neprestano trajao i bio pendentan, budući da nije bilo riješeno o upravnoj stvari. Radi navedenog ne radi se o retroaktivnom djelovanju upravnog akta.

14. U pogledu spornog pitanja da li je nastupila zastara prava prvostupanjskog tijela na utvrđenje obveze javnog davanja za razdoblje 2008. do 2015., ističe se da se, prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju na utvrđenje postojeće obveze primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., dalje OPZ), budući da komunalna naknada nesporno predstavlja javno davanje.

Naime, općom odredbom OPZ-a (članak 1.) određeno je da taj zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drukčije, i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava. Dakle, OPZ kao poseban propis, između ostalog, uređuje odnose između ovlaštenika i obveznika javnog davanja te ga kao poseban propis u cjelini valja i primijeniti (takav stav zauzeo je Vrhovni sud u rješenju U-zpz 3/2023-7 od 18. srpnja 2023. u predmetu čiji je predmet spora bila prisilna naplata komunalne naknade). Prema stavu ovog suda, iz citiranog pravnog stava VSRH-a proizlazi da se odredbe OPZ-a primjenjuju na sve aspekte odnosa između ovlaštenika i obveznika koji postoji povodom komunalne naknade, odnosno da se odnosi kako na naplatu, tako i na utvrđenje obveze plaćanja komunalne naknade.

U konkretnom slučaju, ZKG ne sadrži posebne odredbe o zastari prava na utvrđenje obveze, a s obzirom na to da je komunalna naknada javno davanje, prema gore iznesenom pravnom stajalištu na istu se primjenjuju i odredbe OPZ-a o zastari prava na utvrđenje obveze.

Člankom 108. stavkom 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Člankom 108. stavkom 2. Općeg poreznog zakona određeno je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.

U konkretnim slučaju obveza plaćanja komunalne naknade nastala je 2008. godine te dospijeva mjesečno (članak 20. stavak 3. ZKG-a), iz kojeg razloga je, prema stavu ovog suda, zastara prava na utvrđenje tog javnog davanja počela teći za 2008. godinu 1. siječnja 2009. te je nastupila 1. siječnja 2015., dok je za 2015. godinu (kao posljednju godinu utvrđene obveze) počela teći 1. siječnja 2016. te je nastupila 1. siječnja 2022. (dakle, još prije donošenja prvostupanjskog rješenja).

U konkretnom slučaju obveza je konačno utvrđena donošenjem drugostupanjskog rješenja tuženika od 10. travnja 2024., iz čega proizlazi da je nastupila zastara prava na utvrđenje obveze za cijelo razdoblje od 2008. do i 2015.- te godine.

15. Ističe se da u konkretnom slučaju nema mjesta pozivanju tužitelja na odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023, dalje ZOO), budući da je VSRH je u odluci U-zpz 3/2023-7 od 18. srpnja 2023. zauzeo stav da se u slučajevima prisilne naplate komunalne naknade na zastaru primjenjuju odredbe OPZ-a, a ne ZOO-a.

16. S obzirom na činjenicu da je osporeno rješenje (kao i prvostupanjsko) doneseno nakon nastupa zastare, sud je oba rješenja ocijenio nezakonitima.

17. Iako daljnji tužbeni navodi nisu od važnosti s obzirom na to da je nastupila zastara prava na utvrđenje obveze, sud smatra potrebnim istaknuti da ne prihvaća osnovanim stav javnopravnih tijela da je komunalnu naknadu trebalo utvrditi za „poslovni prostor“ (kako je prostor nesporno bio evidentiran u službenim evidencijama), već da ju je trebalo utvrditi u iznosu koji se određuje za stambeni prostor, budući da je uviđajima utvrđeno da se prostor ne koristi kao polovni prostor.

Prema stavu ovog suda, da bi se prostor smatrao „poslovnim prostorom“ potrebno je da se isti stvarno koristi za obavljanje poslovne djelatnosti. Sud smatra da je cilj i smisao odredbi ZKG-a taj da se vlasnicima, odnosno korisnicima nekretnina, nametne javno davanje kao protuteža korištenju komunalnih dobara. Slijedom navedenog, sud smatra da je neosnovano obvezivati vlasnika/korisnika prostora na plaćanje nečeg što on ne koristi na način definiran smislom zakona (korištenje poslovnog prostora u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti), iz kojeg razloga sud smatra kako je prvostupanjsko tijelo bilo dužno jasno utvrditi način korištenja prostora i u tom smislu odrediti obvezu (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-4420/20-3 od 17. studenog 2022).

18. Na temelju svega navedenog sud je utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđen zakon na štetu tužitelja, poništio je odluku tuženika prvostupanjskog tijela na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a.

19. Tužitelju je, s obzirom na potpuni uspjeh u sporu na temelju članka 147. ZUS- a, uz primjenu Tbr. 27., 46. i 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sud priznao trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za: sastav tužbe i za pristup na ročište za svaku radnju u iznosu od 1.250,00 eura, ukupno 2.500,00 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 26.11.2024., jer je tužitelj sve navedeno već iznio u tužbi te je sve navedeno mogao ponovo istaknuti (što je u skraćenom obliku i učinio) na održanom ročištu te se stoga ne radi o opravdanim izdacima učinjenima u tijeku i u povodu spora. Nije mu priznao niti trošak sudske pristojbe, jer isti nije niti nastao.

Zagreb, 1. travnja 2026.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi

4. U spis