Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2190/2022-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja BN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 21000 Split zastupanog po punomoćniku MN, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku NN, radi Obvezno - ništetnost, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011610269, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 29.06.2006. god., a potvrđen od javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod br. OU-613/2006, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 20.080,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 9011610269, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 29.06.2006. god., a potvrđen od javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod br. OU-613/2006, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 2.497,21 €, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoble dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01. 2023. god. do 30. 12. 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to od dospijeća svakog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 0,45 EUR od 31.07.2006. god. do isplate,

- na iznos od 0,44 EUR od 31.10.2006. god. do isplate,

- na iznos od 0,57 EUR od 31.03.2008. god. do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR od 31.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 7,14 EUR od 31.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 14,59 EUR od 31.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR od 28.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 10,12 EUR od 31.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 10,73 EUR od 30.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,78 EUR od 31.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 30.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 7,33 EUR od 31.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 7,67 EUR od 31.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,89 EUR od 30.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 5,36 EUR od 31.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 7,85 EUR od 30.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 10,28 EUR od 31.12.2009. god. do isplate,

- na iznos od 14,35 EUR od 31.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 13,47 EUR od 28.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 17,30 EUR od 31.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 16,65 EUR od 30.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 18,41 EUR od 31.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 28,98 EUR od 30.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 24,62 EUR od 31.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 35,63 EUR od 31.08. 2010.. god. do isplate,

- na iznos od 34,44 EUR od 30.09. 2010.. god. do isplate,

- na iznos od 29,70 EUR od 31.10. 2010.. god. do isplate,

- na iznos od 37,90 EUR od 30.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 48,59 EUR od 31.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 49,26 EUR od 31.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 40,86 EUR od 28.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 43,25 EUR od 31.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 43,35 EUR od 30.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 58,41 EUR od 31.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 61,60 EUR od 30.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 71,48 EUR od 31.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 1.679,15 EUR od 02.08.2011. god. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.905,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 01.srpnja te godine.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 3. lipnja 2022. Godine tužba tužitelja protiv tužene radi utvrđenja i isplate.

U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita dana 29.06.2006. god. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011610269, koji je potvrđen od javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod br. OU-613/2006 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tužitelju od strane tuženika stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao novčani iznos od 20.080,00 CHF (švicarskih franaka), a isplaćen u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju davatelja kredita na dan korištenja. Ugovor je zaključen prema unaprijed formuliranom, standardiziranom tekstu (adhezijski ugovor) sastavljenom od tuženika. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen. Ugovorom je među ostalim ugovorena valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak) i otplata kredita vezana za ovu valutu (čl. 1. i čl. 6. Ugovora).

Povodom kolektivne tužbe „POTROŠAČA - HRVATSKOG SAVEZA UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. god. temeljem koje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god.

Slijedom prednjih sudskih utvrđenja, kojima je i Naslovni sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; dalje: ZPP) i odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.: 41/2014, 110/2015, 14/2019; dalje: ZZP) proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe Ugovora iz čl. 1. i čl. 6. i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak).

Kako su te odredbe Ugovora ništetne, to se ne mogu među strankama primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja temeljem takvih ugovornih odredaba.

Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.: 35/2005, 41/2008125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

Dakle, tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

Na temelju dokumentacije iz predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izvršio obračun neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF (švicarski franak) slijedom kojeg proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na teret tužitelja iznos od 22.402,18 kuna.

Na svaki mjesečni preplaćeni iznos anuiteta tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Slijedom svega iznesenog predlaže se Naslovnom sudu kao mjesno nadležnom temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a donijeti sljedeću

P R E S U D U

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011610269, koji je zaključen između stranaka dana 29.06.2006. god., a potvrđen od javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod br. OU-613/2006, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 20.080,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te u dijelu čl. 6. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku PRIVEDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 22.402,18 kuna, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i za razdoblje od 01.08.2015. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 19,23 kn od 24.01.2008. god. do isplate,

- na iznos od 40,06 kn od 23.02.2008. god. do isplate,

- na iznos od 82,76 kn od 22.03.2008. god. do isplate,

- na iznos od 38,92 kn od 24.04.2008. god. do isplate,

- na iznos od 29,55 kn od 25.05.2008. god. do isplate,

- na iznos od 38,83 kn od 28.06.2008. god. do isplate,

- na iznos od 16,39 kn od 27.07.2008. god. do isplate,

- na iznos od 10,73 kn od 26.08.2008. god. do isplate,

- na iznos od 27,17 kn od 27.09.2008. god. do isplate,

- na iznos od 176,07 kn od 26.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 70,83 kn od 29.11.2008. god. do isplate,

- na iznos od 132,28 kn od 27.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 188,43 kn od 22.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 173,37 kn od 13.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 154,77 kn od 28.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 159,34 kn od 25.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 129,62 kn od 27.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 129,26 kn od 21.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 133,70 kn od 18.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 136,28 kn od 30.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 130,43 kn od 26.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 118,89 kn od 26.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 137,65 kn od 24.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 155,98 kn od 29.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 186,63 kn od 30.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 179,97 kn od 27.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 208,82 kn od 29.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 203,96 kn od 26.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 217,20 kn od 26.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 296,89 kn od 29.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 264,02 kn od 28.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 346,96 kn od 23.08.2010. god. do isplate,

- na iznos od 338,01 kn od 23.09.2010. god. do isplate,

- na iznos od 302,31 kn od 28.10.2010. god. do isplate,

- na iznos od 364,08 kn od 29.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 444,62 kn od 27.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 449,62 kn od 13.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 386,35 kn od 15.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 404,36 kn od 29.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 405,11 kn od 15.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 518,62 kn od 30.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 542,66 kn od 17.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 617,10 kn od 28.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 13.294,35 kn od 02.08.2011. god. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku PRIVEDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknadi tužitelju BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Tuženik također ističe i prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9011610269 zaključenog između tužitelja i tuženika 29.06.2006.g. kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, te isplatu iznosa od 22.402,18 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača , Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o parničnom postupku.

Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi:

Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011610269 dana 29.06.2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.080,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke.

Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa: i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na

konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 09.08.2011. godine!

Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je:

Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja.

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje:

(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi:

„Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo.

Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze.

U odnosu na visinu potraživanja:

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

U odnosu na prigovor zastare:

U odnosu na potraživanje tužitelja nastupila je zastara obzirom da je kredit isplaćen i zatvoren još 2011. godine, dakle, više od deset godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te

c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012.

Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”.

Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.

Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH!

Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. Travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

Podneskom od 25. 02. 2026. Godine punomoćnik tužitelj navodi slijedeće:

"Tužitelj, po punomoćniku, ističe da nema primjedbi na provedeno vještačenje, pa uređuje svoj tužbeni zahtjev sukladno,, IZRADA VJEŠTVA br. 273/24, Poslovni broj : P-2190/2022 “ izrađenog dana 16. prosinca 2025. god., od strane Marijana Jovića, stalnog sudskog vještaka za financije, Solin, Domovinskog rata 1, na način da usklađuje točku III. sa izrađenim vještvom, dok u dijelu točki I., II. i IV. tužbeni zahtjev ostaje nepromijenjen, a sve tako da tužbeni zahtjev glasi: ,,I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011610269, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 29.06.2006. god., a potvrđen od javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod br. OU-613/2006, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 20.080,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća.

- na iznos od 0,45 EUR od 31.07.2006. god. do isplate,

- na iznos od 0,44 EUR od 31.10.2006. god. do isplate,

- na iznos od 0,57 EUR od 31.03.2008. god. do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR od 31.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 7,14 EUR od 31.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 14,59 EUR od 31.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR od 28.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 10,12 EUR od 31.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 10,73 EUR od 30.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,78 EUR od 31.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 30.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 7,33 EUR od 31.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 7,67 EUR od 31.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,89 EUR od 30.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 5,36 EUR od 31.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 7,85 EUR od 30.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 10,28 EUR od 31.12.2009. god. do isplate,

- na iznos od 14,35 EUR od 31.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 13,47 EUR od 28.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 17,30 EUR od 31.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 16,65 EUR od 30.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 18,41 EUR od 31.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 28,98 EUR od 30.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 24,62 EUR od 31.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 35,63 EUR od 31.08. 2010.. god. do isplate,

- na iznos od 34,44 EUR od 30.09. 2010.. god. do isplate,

- na iznos od 29,70 EUR od 31.10. 2010.. god. do isplate,

- na iznos od 37,90 EUR od 30.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 48,59 EUR od 31.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 49,26 EUR od 31.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 40,86 EUR od 28.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 43,25 EUR od 31.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 43,35 EUR od 30.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 58,41 EUR od 31.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 61,60 EUR od 30.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 71,48 EUR od 31.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 1.679,15 EUR od 02.08.2011. god. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 01.srpnja te godine.''

U dokaznom postupku sud je pregledao dopis PBZ-a od 09.08.2011., pregled uplata po kreditu na dan 22.03.2022., otplatne tablice od 29.06.2006., ugovor o kreditu broj 9011610269, knjigovodstvene kartice PBZ-a od 22.03.2023., opće uvjete poslovanja sa građanima PBZ-a, knjigovodstveno-financijsko vještvo, te saslušao tužitelja.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 9011610269, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 29.06.2006. god., u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 20.080,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća, te u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, te da tuženik isplati tužitelju iznos od 2.497,21 €, sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog utuženog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate.

Tužitelj BN saslušan na raspravi u svom iskazu navodi slijedeće:

"Ja sam sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu 2006. godine za kupnju vozila. U to vrijeme to je bilo oko 12 tisuća eura, ali mi je tom prilikom rečeno da je najbolja varijanta da dignem kredit u švicarskim francima, da mi ne daju kredit u eurima već u francima i da je to najbolja opcija za mene. Stoga i ne znam točno koliko je kredit iznosio u švicarskim francima. Tom prilikom dali su mi nekakav papir/ ugovor koji sam ja trebao potpisati što sam ja i napravio. O pojedinim dijelovima ugovora mi nismo ni raspravljali.

Prvu godinu otplate anuiteta ja sam taj kredit uredno otplaćivao s obzirom da su i anuiteti bili normalni, čak su malo i pali, da bi se nakon otprilike godinu dana počeli povećavati da bi na kraju se toliko podignuli da sam ja zbog bojazni svoje egzistencije taj kredit otplatio godinu i pol dana prije konačnog dospijeća cijelog kredita. Iznenadila me činjenica da sam morao platiti i naknadu tuženiku jer sam kredit ranije otplatio. Dok sam razgovarao sa službenikom tuženika o podizanju kredita nitko mi nije rekao niti sam ja znao što znači promjena valute i kamate kredita. Ja sam dignuo kredit za kupnju vozila i to vozilo sam koristio za privatne svrhe." Iskazu tužitelja sud poklanja vjeru kao u uvjerljivom i logičnom.

Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9011610269 dana 29.06.2006. god. i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor, na iznos od 20.080,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjenski, s rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana su za kupnju motornih vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17 % godišnje a kamata se obračunava u CHF.

Nije sporna činjenica da tužitelj s tuženikom nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu, pa tako ni o spornim odredbama, jer se radilo o tipiziranim ugovorima kreditora. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je službenik kreditora sugerirao da je takav kredit najbolja varijanta za tužitelja. Iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom potrošačkom kreditu za kupnju vozila.

Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – dalje: ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

Treba navesti da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, da nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Nadalje, ne postojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala je odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljicom kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra kako tuženik o parametrima za promjenjivost stope ugovorene kamate nije pregovarao sa tužiteljem, te je promjenjivost stope ugovorene kamate formulirao bez razrade uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na promjenjivost kamatne stope, odnosno tužitelju nije na transparentan način objašnjen razlog i mehanizmi promjene valutne klauzule i kamatne stope, kao niti međusobni odnos pa ni odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute i kamatne stope po odluci Banke, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su utužene odredbe Ugovora o kreditu suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.

Stoga je trebalo odlučiti kao pod točkom I i II izreke ove presude.

Tuženik je istakao prigovor zastare.

U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata i promjene tečaja valute koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata i razlike tečaja koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kad počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Podnošenjem kolektivne tužbe u postupku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012 od 4. srpnja 2013., došlo do prekida zastare i ona počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, dakle, 14. lipnja 2018., pa proizlazi da nije protekao rok od pet godina s obzirom da je tužba tužitelja zaprimljena dana 3. lipnja 2022. Godine.

Trebalo je raspraviti i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva pod toč. 3. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije Marijana Jovića sud je utvrdio:

- da je predmetni kredit broj: 9011610269 sklopljen na iznos glavnice od 20.080,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora,

- da je predmetni kredit trebao otplatiti u 84 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a početna je iznosila 5,17 % godišnje,

- da je tužitelj je u cijelosti otplatio kredit,

- da je tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana,

- da je u razdoblju od 31. 07. 2006. do konačne otplate kredita dana 2. 08. 2011. godine zbog promjene kamatne stope i promjene srednjeg tečaja tuženika za CHF u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 5,17 % i tečaj za CHF u odnosu na kunu na dan zaključenja ugovora 29. 06. 2006. Godine s osnova anuiteta po ugovoru tužitelj više platio 2.497,21 eura, sve po mjesečnim anuitetima kako je to iskazano u pregledu obračuna.

Nalaz i mišljenje vještakinje sud prihvaća kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.

Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja za CHF iznos od 2.497,21 euro pa je tužitelju trebalo dosuditi iznos kako je to navedeno pod točkom 3 izreke presude.

Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je banka, sukladno citiranoj odredbi dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjenjive redovne kamate i tečaja valute.

Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. St. 1. ZPP-a, a tužitelju je trošak obistinjen sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je obistinjen trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), sastav 2 podneska po 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 3 ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.4.OT), ukupno 1.200,00 eura. Utvrđenom iznosu je potrebno pridodati trošak PDV-a od 25% 300,00 eura i financijskog vještačenja u iznosu od 405,00 eura, ukupno 1.905,00 eura.

U Splitu, 1. travnja 2026.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. BN, [adresa] zastupanog po punomoćniku MN

2. PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku NN

U Splitu, 1. travnja 2026..godine.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte