REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-492/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Tomislavu Miškić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika KentBank d.d., Gundulićeva ulica 1, Zagreb, OIB: 73656725926, zastupana po Željki Brandt, odvjetnici iz Slavonskog Broda, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 18. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika Tomislava Miškić, odvjetnika i punomoćnika tuženika Željke Brandt, odvjetnice, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5020001777, sklopljenog između tužitelja i tuženika 9.7.2013., koji članak ima naslov: „NAKNADA“, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu 3,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno." .

II. Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Gundulićeva ulica 1, Zagreb, OIB: 73656725926, da u roku od 15 dana tužiteljici ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 79,63 EUR, (sedamdesetdeveteura i šezdesettricenta), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 10.srpnja 2013. pa do isplate, po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5020003141, sklopljenog između tužitelja i tuženika 31.3.2014., koji članak ima naslov: „NAKNADA“ a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu 3,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno." .

IV. Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Gundulićeva ulica 1, Zagreb, OIB: 73656725926, da u roku od 15 dana tužiteljici ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 99,54 EUR, (devedesetdeveteura i pedesetčetiricenta), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2014. pa do isplate, po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedn je glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5020003703, sklopljenog između tužitelja i tuženika 3.12.2014., koji članak ima naslov: „NAKNADA“, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu 1,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno." .

VI. Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Gundulićeva ulica 1, Zagreb, OIB: 73656725926, da u roku od 15 dana tužiteljici ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 66,36 EUR, (šezdesetšesteura i tridesetšestcenta), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 4. prosinca 2014. pa do isplate, po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 258,57 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VIII. Odbija se tužiteljica s dijelom troška postupka u iznosu od 696,08 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznos od 245,53 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 9.7.2013. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj 5020001777, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 2.671,15 eura u kunskoj protuvrijednosti, na rok od 60 mjeseci.

1.1. U nastavku navodi da je člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3%, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu i strukturu navedenih troškova niti je o tome pregovarao s tužiteljicom. Ističe da je navedena neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja, nedvojbeno uzrokovala značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Navodi da je prilikom isplate kredita 9.7.2013. tuženik tužiteljici jednokratno naplatio na ime spomenute naknade iznos od 79,63 eura.

1.3. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i predlaže da se utvrdi ništetnom takva nepoštena odredba sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da vratiti predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.4. U nastavku navodi da je 31.3.2014. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj 5020003141, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 3.264,39 eura u kunskoj protuvrijednosti , na rok od 96 mjeseci.

1.5. Navodi da je člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3%, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu i strukturu navedenih troškova niti je o tome pregovarao s tužiteljicom. Ističe da je navedena neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja, nedvojbeno uzrokovala značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.6. Prilikom isplate kredita 31.3.2014. tuženik tužiteljici jednokratno naplatio na ime spomenute naknade iznos od 750,00 kn, sada 99,54 eura.

1.7. Dalje navodi da je 3.12.2014. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj 5020003703, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 kn , na rok od 84 mjeseca.

1.8. Ističe da je člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1%, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu i strukturu navedenih troškova niti je o tome pregovarao s tužiteljicom. Ističe da je navedena neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja, nedvojbeno uzrokovala značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.9. Navodi da je prilikom isplate kredita 3.12.2014. tuženik tužiteljici jednokratno naplatio na ime spomenute naknade iznos od 500,00 kn ili sada 66,36 eura.

1.10 Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i predlaže da se utvrdi ništetnom takva nepoštena odredba sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da vratiti predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.10. Ukupno po sva tri ugovora o kreditu tužiteljici je naplaćeno na ime naknade iznos od 243,53 eura.

1.11. Tužiteljica se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (“NN” 96/03) i ističe da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

1.12. Poziva se i na članak 295. Zakona o obveznim odnosima i obzirom da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, smatra da je sve navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 96. ZZP-a i ništetna prema odredbi čl.102. st.1. ZZP-a kao i prema odredbi čl.296. st.1. ZOO-a.

1.13. Tužiteljica se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev 715/24, Rev- 1051/2023., Revd-1601/2024 i Rev-1035/2024. i predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa stečenog bez osnove skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u iznosu od 1.572,75 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 245,53 eura te slijedom predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu.

2.1. Ne osporava da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovore o kreditu kako je to navedeno u tužbi ali osporava da bi se odredba članka 5. svih ugovora imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom prvenstveno iz razloga što je tužiteljica pristala platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe

2.2. Nadalje osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva.

2.3. Poziva se na Direktivu EU i ZZP kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.4. Tuženik ističe kako čl. 5. Ugovora jasno određuje da se među ugovornim stranama ugovara naknada te je točno određena i njena visina. Tužiteljica je svojim potpisom i realizacijom Ugovora pristala platiti predmetnu naknadu a odredba je jasna, razumljiva i vrlo uočljiva, a upravo su to osnovne pretpostavke prije provođenja testa poštenosti, pa je potpuno apsurdno da bi prosječnoj osobi bilo nemoguće shvatiti značaj predmetne obveze. Tužiteljica je pristupila Ugovorima i svjesno pristala platiti naknadu određenu čl. 5. Ugovora, dok sada, 12 godina od sklapanja odnosno više od 3,5 - 5 godina nakon konačne otplate kredita – tvrdi da o „spornoj“ odredbi nije pregovaralo.

2.5. Smatra da je određena obveza plaćanja naknade dovoljno jasna da ju je tužiteljica, uz uobičajenu pažnju, mogla uočiti i razumjeti, pa je u potpunosti paušalan zaključak tužiteljice da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je tužiteljica svojevoljno odlučila prihvatiti ponudu tuženika koja je uključivala i sada „spornu“ odredbu. Tuženik, nadalje, ističe kako korištenje svakoga financijskog proizvoda nosi određene obveze, ali upravo potrošač odnosno korisnik kredita ima najviše informacija za procjenu vezanu uz kreditni posao u koji ulazi. Naime, predmetni Ugovor zasigurno nije sklopljen u stanju nužde niti se tuženik – kreditor koristio teškim materijalnim stanjem tužiteljice da bi za sebe ugovorio bolji uvjet u vidu plaćanja naknade, pa da bi odredba bila ništetna, ali tuženik ukazuje da je tužiteljica imala mogućnost ne pristati na uvjete kreditiranja ukoliko joj nisu odgovarali.

2.6. Ističe da je tuženik imao i zakonsko uporište naplatiti naknadu od klijenata. U tom pogledu, tuženik ističe kako je Zakon o obveznim odnosima na koji se poziva tužiteljica, opći propis koji uređuje materiju ugovora o kreditu. No, tuženik ukazuje da je već i njime u čl. 1022. st. 2. određeno kako se „Ugovorom o kreditu utvrđuju [se] iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ te je plaćanje predmetne naknade bio jedan od uvjeta za realizaciju kredita. Nadalje, da je i posebnim propisom, Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano da „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, dok je i u poslovnoj praksi banaka na području Republike Hrvatske, ali i Europske unije, naplaćivanje naknada bio, i jest, poslovni standard. Nadalje, Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite konkretno čl. 2. istog propisano je da je „naknada fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge. Člankom 14. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako se na Ugovor primjenjuju Opći uvjeti poslovanja s fizičkim osobama od 13.09.2012.g. s kojima je klijent, ovdje tužiteljica upoznata prilikom potpisa Ugovora o kreditu. Člankom VII.1. spomenutih Općih uvjeta propisano je da sastavni dio ovih Općih uvjeta čine: Opći uvjeti poslovanja KentBank d.d. za platni promet s fizičkim osobama, Odluka o kamatnim stopama, Odluka o naknadama i ostali akti Banke koji reguliraju ovu problematiku te da su prethodno naveden i uvjeti poslovanja zajedno sa ovim Općim uvjetima dostupni su Klijentu u poslovnim prostorijama u kojima se obavlja poslovanje s fizičkim osobama.

2.7. Tuženik, nadalje, ukazuje da je među ugovornim stranama ugovoreno jednokratno plaćanje iznosa 3%, odnosno 1% od ukupnog iznosa kredita, dakle nominalni iznos te naknade, odnosno njezina visina je lako odrediva, a takvo postupanje - ugovaranje jednokratne naknade na iznos kredita - nije protivno niti jednom pravnom propisu Republike Hrvatske, a k tome, sukladno gore navedenoj odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati je li odredba čl. 5. Ugovora nepoštena, uslijed čega su bespredmetne tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste odredbe. Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo riječi o nerazumljivom sadržaju, nepredviđenoj ili teško odredivoj obvezi ili obvezi koja je ovisna o budućem kretanju kakvog za stranku nejasnog parametra, već ugovorenoj utvrđenoj obvezi s fiksnim iznosom visine.

2.8. Zaključno ističe i prigovor zastare potraživanje pozivom na opći zastarni rok od 5 godina i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan te naloži tužiteljici naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Vezano uz istaknuti prigovor tuženika na označenu u tužbi vrijednost predmeta spora, ovaj sud smatra da se pozivom na članak 35. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, ovdje kondemnatornog zahtjeva kojim se traži isplata, te se deklaratorni zahtjev koji je postavljen za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva kao takav ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 5020001777, broj 5020003141 i broj 5020003703 temeljem koje je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora , a što je tužiteljici naplaćeno iz realiziranog kredita, u protuvrijednosti iznosa od ukupno 245,53 eura.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 9.7.2013. sklopili Ugovor o kreditu broj 5020001777, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 2.671,15 eura u kunskoj protuvrijednosti (članak 1.), na rok od 60 mjeseci (članak 3.),

- da su tužiteljica i tuženik 31.3.2014. sklopili Ugovor o kreditu broj 5020003141, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 3.264,39 eura u kunskoj protuvrijednosti (članak 1.), na rok od 96 mjeseci (članak 3.),

- da su tužiteljica i tuženik 3.12.2014. sklopili Ugovor o kreditu broj 5020003703, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 kn (članak 1.), na rok od 84 mjeseca (članak 3.).

-da je ugovoreno u sva tri ugovora o kreditu da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu i troškove u skladu s Odlukom o naknadama sa svim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ugovora (članak 2. ),

- da su krediti odobreni kao nenamjenski (članak 9.),

- da je naknada naplaćena po sva tri ugovora, ukupno u iznosu od 245,53 eura.

7. Sporno je među strankama da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade zahtjeva i korištenja kredita sadržana u članku 5. stavak 1. sva tri ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 5020001777 od 9.7.2013. (str. 8-9 spisa), u Ugovor o kreditu broj 5020003141 od 31.3.2014. (str. 10-11 spisa), u Ugovor o kreditu broj 5020003703 od 31.12.2014. (str. 12-13 spisa), u potvrdu banke o naplaćenim naknadama od 17.7.2025. (str. 14 spisa), u Opće uvjete poslovanja KentBank d.d. s fizičkim osobama od 13.9.2012. (str. 56 -70 spisa), u Tarifu naknada u domaćem platnom prometu 8str. 71-75 spisa), u Odluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom od 12.12.2013. (str. 76-79 spisa).

Proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. ZPP sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2013. odnosno 2014. realizirala predmetne kredite koji su bili nenamjenski krediti a trebali su joj za privatne potrebe, da nije klijent banke tuženika ali da se odlučila za njih jer su davali brze kredite u što se i sama uvjerila. Realizacija kredita je išla na način da bi ona prethodno dokazala da radi i naknadno dostavila dvije vlastite mjenice, a isplata bi bila isti dan. Zna da nije bilo govora o niti jednoj ugovornoj odredbi, a posebno ne o tome da bi joj netko pojašnjavao na što će se trošiti naknada za obradu zahtjeva i korištenje kredita. Razgovor se svodio na iznos kredita, rok otplate i visinu rate. Ugovor je pročitala u dijelu u kojem ju je zanimao ali joj nitko ništa nije pojašnjavao vezano uz naknadu za koju ne znam niti koliko joj je od svakog kredita ustegnuta. U vrijeme realizacije predmetnih ugovora na sebi nije imala registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Istakla je da je prodajni razgovor tekao na način da bi on iskazala koji iznos joj treba a banka joj je izračunala kolika će joj rata biti na određeni period. Istakla je da zbog teške materijalne situacije nije imala niti za naknadu za javnog bilježnika tako da joj je banka iz kredita davala iznos za naknadu za javnog bilježnika.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona realizirala nenamjenske kredite za svoje osobne potrebe i zbog teške materijalne situacije, odnosno da realizirane iznose nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da su se prodajni razgovori vodili samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

13. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 5. stavak 1. sva tri ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u odluke tuženika koje su nesporno interna pravila tuženika i predstavljaju instrukcije službenicima banke o postupovnim radnjama prilikom ugovaranja kredita, s tim da u ovom postupku tuženik nije niti pokušao dokazati da su se iste primjenjivale i u konkretnom slučaju. Uvidom u Opće uvjete poslovanja KentBank d.d. s fizičkim osobama od 13.9.2012. (str. 56 -70 spisa), u Tarifu naknada u domaćem platnom prometu 8str. 71-75 spisa) i u Odluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom od 12.12.2013. (str. 76-79 spisa) nesporno je da ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak obrade kredita u predviđenoj visini koja je jednoznačno određena. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mog le je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

17. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornih ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade zahtjeva i korištenja kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). Posebno je ovdje nejasno i što znači trošak korištenja kredita jer je nesporno da tužiteljica koristi kredite i koji su to troškovi banke vezani uz njezino korištenje kredita, koji su ugovoreni kao nenamjenski. A banka ih je netransparentno naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju umirovljenik i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 5. stavak 1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, iz čega se može zaključiti da je imala mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

25. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i korištenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I., III. I V. izreke presude.

26. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno nije osporavao da je ustegnuo iznose iz odobrenih kredita u visini i na dane kako je to navedeno u tužbi i tužbenom zahtjevu.

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

29. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u sluča ju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II., IV. i VI. izreke presude.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

32. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 954,65 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (245,53 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 50,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 18.3.2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 25,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 18.11.2025. kao očitovanja na odgovor na tužbu, u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 175,00 eura s pridodanim PDV-om ukupno 218,75 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 258,57 eura.

33. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod VII. izreke presude.

35. Tužiteljici nisu priznati zatraženi troškovi obračunati protivno Tarifi i vrijednosti predmeta spora, kao i zatraženi trošak pristojbe na presudu koji nije u skladu sa stvarnom vrijednošću spora, zbog čega je tužiteljica odbijena sa daljnjim zatraženim troškom u iznosu od 696,08 eura kako je to navedeno pod VIII. izreke presude.

Slavonski Brod, 1. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Tomislav Miškić, Osijek,

2. Odvj. Željka Brandt, Slavonski Brod.