Posl.broj: Pp-2559/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, u prekršajnom predmetu, po sutkinji tog suda Olgi Šuman Pavlović, uz sudjelovanje Marije Raguž, kao zapisničarke, u redovnom prekršajnom postupku protiv okrivljenika AUTOBUSNI PRIJEVOZ d.o.o. Varaždin, kao pravne osobe i DF, kao odgovorne osobe, na temelju Prekršajnog naloga Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektor inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Služba inspekcije cestovnog prijevoza Zagreb, Klasa: 340-06/23-01/129, Urbroj: 530-8-3-1-2-23-6 DDž, od 24. srpnja 2023. godine, zbog prekršaja iz čl. 34. st. 1. alineja 3. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/18, 89/19, 30/21, 89/21 i 114/22), na temelju čl.183. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22),

p r e s u d i o  j e

OKRIVLJENICI: 1. AUTOBUSNI PRIJEVOZ d.o.o. Varaždin, Gospodarska ulica 56, OIB: 15263066301, pravna osoba,

2. DF, s prebivalištem u [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], odgovorna osoba,

k r i v i  s u

I. što

dana 25. svibnja 2023. godine, u Dubrovniku na Autobusnom kolodvoru Dubrovnik, javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu- međužupanijsku autobusnu liniju Varaždin(VŽ)-Dubrovnik(DU) po izdanim dozvolama B1 0030166-0030167 broj linije u upisniku DU –BVŽ-2, vrsta linije: stalna-putnička, stari vozni red, a koja dozvola vrijedi od 1. lipnja 2019.godine do 31. svibnja 2024.godine, izdanu od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, koja linija treba prometovati sedam dana u tjednu, odnosno svaki dan, s polaskom iz Varaždina u 09,00 sati i dolaskom u Dubrovnik u 20,30 sati te s polaskom iz Dubrovnika u 06,00 sati i dolaskom u Varaždin u 19,20 sati, nisu održavali sukladno izdanoj dozvoli, voznom redu koji priloži dozvoli i čini sastavni dio dozvole,

dakle, što kao prijevoznik nisu održavali navedenu liniju sukladno važećoj dozvoli, voznom redu te Zakonu,

čime su počinili prekršaj iz čl. 34. st. 1. Alineja 3., kažnjivo po čl. 115. st. 1., st. 2. I st. 4. alineja 6. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu,

pa im se, radi toga na temelju cit. propisa, uz primjenu čl.37. Prekršajnog zakona,

i z r i č e

okrivljenoj pravnoj osobi

- novčana kazna u iznosu od 500,00 (petsto) eura,

okrivljenoj odgovornoj osobi

- novčana kazna u iznosu od 200,00 (dvjesto) eura.

II. Okrivljenici su dužni novčanu kaznu platiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske (IBAN: [broj bankovnog računa], Model: HR63), u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude. Ukoliko okrivljenici u navedenom roku uplate dvije trećine izrečene novčane kazne (okrivljena pravna osoba 333,33 eura i okrivljena odgovorna osoba 133,33 eura), smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.

U protivnom dužni su platiti cijeli iznos novčane kazne izrečene u izreci (okrivljena pravna osoba 500,00 eura i okrivljena odgovorna osoba 200,00 eura).

III. Temeljem čl. 139. st. 3., a u vezi s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona, okrivljenici su dužni na ime troškova prekršajnog postupka uplatiti iznos od po 13,27 eura svaki, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude, a također u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

Ukoliko se trošak postupka ne uplati u zadanom roku, izvršit će se prisilno.

Obrazloženje

1. Po Prekršajnom nalogu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektor inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Služba inspekcije cestovnog prijevoza Zagreb, terete se okrivljenici radi počinjenja prekršajnog djela opisanog u izreci ove presude.

2. Na Prekršajni nalog okrivljenici su pravodobno podnijeli prigovor pa je navedeni prekršajni nalog stavljen izvan snage.

3. Ovlašteni predstavnik okrivljene pravne osobe EF u pisanoj obrani ističe da poriču počinjenje prekršaja jer djelo nije prekršaj, a svakako nisu krivi za počinjenje prekršaja koji im se stavlja na teret, na način činjenično opisan, prema primijenjenom propisu nije prekršaj. Prije svega, da bi se prekršaj iz čl. 34 st.1 alineja 3 ZPCP-a mogao smatrati počinjenim prijevoznik (koje svojstvo konstitutivnog obilježja predmetnog prekršaja nije konkretizirano u optužnom aktu) mora stvarno obavljati prijevoz. Ako prijevoznik nikada nije započeo prijevoz po izdanoj dozvoli i voznom redu, kao što je ovdje situacija, izostaje prvi ključni element prekršaja- jer se prijevoz nikada nije obavljao. Predmetni prekršaj također zahtijeva da se prijevoz obavlja suprotno važećem voznom redu ili dozvoli, tj da prijevoznik ne poštuje uvjete određene tim dokumentima. Međutim, ako prijevoznik nikada nije započeo prijevoz, nije moguće utvrditi nepridržavanje ili odstupanje od voznog reda ili dozvole- jer nisu ni bili u primjeni. Dakle u ovom slučaju prijevoznik ne može biti odgovoran za prekršaj po toj osnovi, budući da se prekršaj odnosi na obavljanje prijevoza koji odstupa od propisanih uvjeta, a ne na samu činjenicu postojanja dozvole koja nije korištena. Pri tome, postoji i zakonski rok u čl.39 st.7 ZPCP-a u kojem prijevoznik gubi pravo obavljanju prijevoza na liniji ili voznom redu, ako ga ne obavlja odnosno ako ga nije ni započeo. Kad se tome pridoda činjenica da izdavatelj dozvole, a ovdje ovlašteni tužitelj u konkretnom slučaju tu istu dozvolu nije ni dostavio AK Dubrovnik sukladno čl.98 st.6 ZPCP-a, zbog čega ista nije niti evidentirana u očevidniku o dolascima i polascima autobusa koje vodi AK Dubrovnik sukladno čl. 101 st.1 ZPC-a, prijevoznik 7 okrivljena pravna osoba imao je jasne pokazatelje da se dozvola ne smatra aktivnom. Apsurdnost cijele situacije poentirana je činjenicom da je prekršaj utvrđen i evidentiran upravo uvidom u gornji očevidnik AK Dubrovnik, iako istodobno zapisnički konstatirano da navedena dozvola nije niti upisana u taj očevidnik. Kako je navedeni očevidnik službeni dokument koji sadrži sve relevantne podatke o dozvolama i voznim redovima te predstavlja evidenciju polazaka i dolazaka koji prometuju kroz određeni kolodvor i temeljem kojeg kolodvor sastavlja izvješća iz čl. 101 st.2 ZPCP-a, on je teoretski i praktično osnovni i isključivi dokaz za ispitivanje pridržavanja propisa iz čl. 34 st.1 al.3 ZPCP-a. nedostatak relevantne evidencije u vidu tog očevidnika u kojem te dozvole niti nema, znači da prekršaj ne može biti utvrđen. Pri tome i nedostatak prijava od strane kolodvora iz čl. 101 st.2 dodatno osnažuje argumentaciju o neosnovanosti takvog načina utvrđenja prekršaja. U takvim okolnostima u kojima predmetna dozvola nije upisana u očevidnik AK Dubrovnik, da izdavatelj/ovlašteni tužitelj predmetnu dozvolu nije niti dostavio istom kolodvoru, tvrdnja o prekršaju koji se inkriminira gubi pravnu osnovu jer ključni elementi koji bi dokazali postojanje prekršaja – evidencija dozvole u očevidnik, evidencija ne polazaka/nedolazaka po toj dozvoli i voznom redu, dostava te dozvole kolodvoru, objava predmetnog voznog reda na mrežnim stranica kolodvora, davanja informacija putnicima, prodaja karata za taj vozni red od strane kolodvora- jednostavno ne postoje. Uz obranu se prilaže Zahtjev za očitovanje od 05.06.2023. godine u kojem je konstatirano da de linija Varaždin- Dubrovnik (broj dozvole B10030166-0030167) ne održava i da se nikad nije održavala od dana njenog izdavanja, što da je utvrđeno uvidom Očevidnik polazaka/dolazaka na AK Dubrovnik iako dozvola za tu liniju nije navedena u tom očevidniku, ipak iz njega proizilazi da navedena linija nije uopće aktivirana i da prijevoz po istoj nije niti započet. Naime prijevoznici Autobusni prijevoz d.o.o. i Presečki grupa d.o.o. planirali su da uz dozvolu za predmetnu liniju ishode i drugu dozvolu sukladno čl. 41 st.3 ZPC-a radi zadovoljenja prijevozne potražnje na istim relacijama. Glede toga, ishođenje druge dozvole nije realizirano kako zbog ekonomskih, tako i zbog kasnije notorne epidemiološke pandemije Covid -19. Navedeno je, dakle razlog zbog kojeg navedena linija nije održavana, niti se danas održava(što konstatira i sam inspektor), štoviše zbog razloga zbog kojeg na istoj prijevoz nije niti započet. Smatraju da je neobavljanje prijevoza u konkretnom slučaju, konvalidirano nespornim činjenicama tj da na navedenom autobusnom kolodvoru nije bilo javne objave i informiranja putnika, izrade očevidnika polazaka i dolazaka sa/na autobusni kolodvor, te vođenja evidencije o polascima i dolascima ( zaustavljanja) prema voznim redovima iz te dozvole, sve u smislu čl.32 st.5 i čl.101 st.2. ipak iz takvog nadzora i prekršajnog naloga proizilazi i da je utvrđeno da linija iz navedene dozvole nije nikada održavana od datuma izdavanja dozvole tj. od 1.6.2019.g zbog čega je evidentno da se radi o nastupu zastare prekršajnog progona u smislu čl. 13 st.1 PZ-a, budući da je proteklo više od 4 godine od počinjenja prekršaja, kada bi se o njemu radilo. Jer to je trenutak nastupa protupravnosti, za koje je ovlašteni tužitelj znao od istog dana pa dozvolu nije niti dostavio kolodvoru. Tvrdnjom da je prekršaj utvrđen i zapisnički konstatiran dana 25.05.2023. na AK Dubrovnik uvidom u očevidnik polazaka / dolazaka sa /na AK Dubrovnik, viši inspektor cestovnog prometa zapravo želi stvoriti privid, tzv trajnog djela prekršaja i da njegovo saznanje o protupravnosti potiče od inspekcijskog nadzora, što nije točno. Kad bi se o prekršaju radilo, radilo bi se o dovršenom dijelu čija je protupravnost nastupila s danom kada prijevoz nije niti započet tj. 1.lipnja 2019 g, što je izdavatelj znao. Naime, ako prijevoznik nikada nije konzumirao tu dozvolu, onda nije ni iskoristio mogućnost za prekršaj ili štetno djelovanje. U tom kontekstu, vođenje postupka s punitivnim ciljem ne samo da je pretjerano već i neopravdano jer kazna u pravilu služi kao reakcija na stvarno počinjenu štetu ili prekršaj, a ne na potencijalnu. Imajući na umu izostanak bilo kakvih štetnih posljedica u konkretnoj situaciji, a što je dokazivo iz naprijed navedenih okolnosti tj da dozvola nije aktivirana, da nije upisana u očevidnik kolodvora, da nije bilo javne objave i informiranja putnika o voznom redu po toj dozvoli, opisanu radnju bi trebalo smatrati beznačajnim dijelom iz čl.24a PZ-a bez potrebe za kažnjavanjem okrivljenih.

4. Okrivljena odgovorna osoba CF u pisanoj obrani dodaje da u konkretnom predmetu u činjeničnom opisu optužbe nedostaju bitna obilježja predmetnog prekršaja, budući da tužitelj u istome nije konkretizirao svojstvo I- okrivljene pravne osobe da bi ista bila prijevoznik, niti svojstvo II. okrivljene pravne osobe da bi isti bio odgovorna osoba u pravnoj osobi prema odredbama čl. 20. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu. Time nedostaje konstruktivni element bića prekršaja u činjeničnom opisu pa prekršaj na način kako je to stavljeno okrivljenicima na teret nije prekršaj. Međutim, u ovom postupku kao II. okrivljenik u optužnom aktu pogrešno je identificiran. Prema odredbama čl. 20. naprijed navedenog propisa, odgovorna osoba u pravnoj osobi je zaposleni stručno osposobljeni upravitelj prijevoza. Upravo on je u konkretnom predmetu sastavio i dostavio očitovanje po zahtjevu višeg inspektora cestovnog prometa od 5. lipnja 2023.godine, a kako je to i dokumentirano u spisu. S obzirom da se u upravitelju prijevoza iz čl. 20. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu radi o osobi kakvu ima u vidu čl. 61. Prekršajnog zakona, nije niti mogao počiniti navedeni prekršaj. Odgovorna osoba je osoba koja je povremeno obavljanje poslova koji bi bili u uzročno posljedičnoj vezi s počinjenjem prekršaja, to je radno mjesto rukovođenja u djelatnosti javnog cestovnog prijevoza putnika, a to je upravo zaposleni upravitelj prijevoza na kojeg su ugovorom o radu prenesena ovlaštenja. Imajući u vidu obrazloženje prekršajnog naloga opreza i nužnu pretpostavku da je povreda propisa o prekršaju od strane pravne osobe posljedica postupanja, odluka ili propust odgovarajućih osoba u pravnoj osobi, a ne obrnuto, kako to proizlazi iz prekršajnog naloga, ovime opreza radi ističe da iz istog proizlazi da tužitelj odgovornost čak i pogrešno identificiranog II. okrivljenika temelji u odnosu na učinjeni propust/radnju pravne osobe.

5. U dokaznom postupku saslušan je svjedok viši inspektor cestovnog prometa AF, te je izvršen uvid u zapisnik o obavljenom inspekcijskom pregledu od dana 25. svibnja 2023.godine, zahtjev za očitovanje, Ugovor o zajedničkom obavljanju županijskog i međužupanijskog autobusnog prijevoza putnika, vozni red za međužupanijsku autobusnu liniju, ugovor o radu između Autobusni prijevoz d.o.o. i FF od 1. ožujka 2019.godine, očitovanje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Klasa: 011-02/18-03759, Urbroj: 530-08-4-18-1 od 5. rujna 2018.godine, podnesak HGK od 14. rujna 2018.godine.

6. Svjedok viši inspektor cestovnog prometa AF na saslušanju je izjavio da je na temelju prijave i naloga službe obavio inspekcijski nadzor nad urednošću održavanja javnog linijskog prijevoza putnika, međužupanijske autobusne linije Varaždin-Dubrovnik, broj linije u upisniku DU-VŽ-2 koja dozvola vrijedi od 01.06.2019. do 31.05.2024. godine, vrsta linije: stalna, vozni red: stari, linija po dozvoli treba prometovati svakodnevno s polaskom iz Varaždina u 06,00 sati i dolaskom u Dubrovnik u 20,30 sati, te polaskom iz Dubrovnika u 06,00 sati i dolaskom u Varaždin u 19,20sati, utvrđeno je i zapisnički evidentirano da prijevoznik I. okrivljeni kao kooperant istu ne održava sukladno izdanoj dozvoli i voznom redu koji priloži dozvoli i čini sastavni dio dozvole. Okrivljena pravna osoba kao kooperant nije održavao navedenu liniju sukladno važećoj dozvoli, voznom redu i zakonu, kojim je propisano da je prijevoznik dužan obavljati javni linijski prijevoz putnika na liniji za koju ima dozvolu ili pravo na prijevoz u svoje ime na vlastitu odgovornost i za vlastiti račun u skladu sa zakonom o prijevozu u cestovnom prometu, važećim dozvolama i važećim voznim redovima. Inspekcijskim nadzorom obavljenim 25. svibnja 2023.godine na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku utvrdio je i zapisnički evidentirao da okrivljeni nije uopće održavao predmetnu liniju, a niti je podnio zahtjev izdavatelju dozvole za ukidanje navedene dozvole kako bi eventualno drugim zainteresiranim prijevoznicima omogućio održavanje linije koja inače prolazi zahtjevan proces usklađivanja voznih redova pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Navode iz zapisnika potvrđuje i okrivljeni u svom očitovanju.

7. Okrivljenici su dostavili podnesak u kojem navode da svjedok nije bio suočen s ključnim pitanjima iz pisane obrane okrivljenika. Ovlašteni tužitelj je bio obvezan predmetnu dozvolu dostaviti AK Dubrovnik sukladno čl. 98. st. 6. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, koju zakonsku obvezu nije izvršio, posljedično čemu dozvola nije niti evidentirana u očevidniku dolazaka i polazaka na AK Dubrovnik, što je činjenica koju ispitani svjedok i sam priznaje u zahtjevu za očitovanje od 5. lipnja 2023.godine. Ovaj propust ima dalekosežne posljedice jer je upravo nedostatak tog upisa (koje je dostavom dozvole kao ključnog preduvjeta upisa trebao osigurati izdavatelj dozvole/ovlašteni tužitelj - a nije) onemogućio formalno praćenje i provedbu obveza autobusnog kolodvora u vezi s polaskom i dolaskom iz dozvole, uključujući da je ta evidencija teoretski i praktično isključivi dokaz za ispitivanje pridržavanja propisa kojim se terete okrivljeni. Nedostatak relevantne evidencije u vidu tog očevidnika, u kojem navedene dozvole niti nema, znači da prekršaj ne može biti niti utvrđen. Činjenica da ovlašteni tužitelj kroz višegodišnji period nije poduzeo nikakve mjere u vezi s navedenom dozvolom, niti one za osiguranje izvršenja niti one iz čl. 39. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu za njeno ukidanje, implicira konkurentno odobravanje te situacije. Jer ako cijelo to vrijeme ovlašteni tužitelj nije smatrao nužnim poduzeti radnje u svrhu osiguranja postupanja po dozvoli ili njenog ukidanja, nejasno je na temelju čega sada smatra da postoji odgovornost okrivljenika za situaciju koju je samo prešutno toleriralo. Ovlašteni tužitelj pokretanjem ovakvog prekršajnog postupka, umjesto da osigura pravilnu provedbu svojih zakonskih obveza, pokušava ispraviti posljedice vlastitog propusta njegovim prikrivanjem i prebacivanjem odgovornosti na okrivljene. Navedenim su ozbiljno narušena načela pravne sigurnosti, pravičnosti i razmjernosti. Svjedok iznosi i netočne tvrdnje navodeći da "okrivljeni nije podnio zahtjev za ukidanje navedene dozvole kako bi eventualno drugim zainteresiranim prijevoznicima omogućio održavanje linije koja inače prolazi zahtjevan proces usklađivanja voznih redova pri Hrvatskoj gospodarskoj komori". Takav iskaz nema uporišta u uputama ovlaštenog tužitelja odnosno tijela koje svjedok predstavlja. Naime u dokumentu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Klasa: 011-02/18- 03759, Urbroj: 530-08-4-18-1 od 5. rujna 2018.godine, jasno je dana obvezujuća uputa o odgađanju redovnog i izvanrednog postupka usklađivanja voznih redova do donošenja novog Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika. Na temelju te obvezujuće upute HGK je 14. rujna 2018.godine dala prijevoznicima u javnom linijskom prijevozu putnika obavijest kojim ih obavještava o navedenoj odgodi. Oba dokumenta prilažu se u predmetni spis. Štoviše odgoda i neprovođenje postupka usklađivanja voznih redova onemogućio je i okrivljenu pravnu osobu u ishođenju druge dozvole radi zadovoljenja prijevozne potražnje na istoj relaciji, koje nije realizirano i zbog notorne epidemiološke pandemije COVID 19. Zbog neaktivnosti programskog rješenja-aplikacije za vozne redove koju izrađuje i vodi HGK, koja nije u funkciji ni dan danas i nije moguće provoditi postupke izdavanja međužupanijskih dozvola odnosno prethodno odgođene postupke usklađivanja, zbog čega nije niti bilo mogućnosti da neki prijevoznik predloži vozni red na relaciji Varaždin-Dubrovnik, pa da bi mu predmetna dozvola u tom procesu smetala. Smatraju da svjedok svojim iskazom u odnosu na prekršaj koji im se stavlja na teret kao "vrlo teški", nastoji stvoriti dojam o težini djela koje međutim ne odgovara stvarnim okolnostima. Takvi navodi su ujedno i tendenciozni, s ciljem utjecaja na sudsku odluku i kreiranja percepcije koja nije utemeljena na činjenicama ili pravu. Uz navedeno, jasno je iz stipulacije odredbama čl. 39. Prekršajnog zakona da se u tom slučaju radi o trajnoj obustavi prijevoza, da se obustava odnosi na prekid aktivnosti koje su već započete, a obrazloženo je u pisanoj obrani da se prijevoz nikada nije obavljao, a to potvrđuje i viši inspektor cestovnog prometa. U smislu istog članka, o obustavi su trebali biti pravovremeno obaviješteni svi kolodvori koji su korišteni prema voznom redu. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, AK Dubrovnik predmetnu dozvolu nije niti evidentirao u svom očevidniku. Istovremeno, niti javnost nije bila upoznata s postojanjem te dozvole jer nije bilo objave ni na kolodvoru ni na službenim mrežnim stranicama. U ovom slučaju nije došlo do nikakve stvarne štete, niti je bilo narušavanja prava ili interesa trećih osoba, kako putnika jer dozvola nije bila upisana u očevidnik, nije bilo javne objave niti informiranja putnika o voznom redu po toj dozvoli, tako niti drugih prijevoznika koji zbog gornje upute ovlaštenog tužitelja nisu mogli niti pristupiti postupku usklađivanja voznih redova, niti to mogu dan danas. Prema navedenom, okrivljena pravna osoba, kojoj je dostavljen zapisnik o izvanraspravnom saslušavanju svjedoka, smatra da je takav iskaz protivan i obvezi objektivnog predstavljanja činjenica u sudskom postupku.

8. Na temelju ovako provedenog postupka utvrđeno je dokazanim da su okrivljenici izvršili djelo prekršaja činjenično opisano i pravno kvalificirano kao u izreci ove presude.

9. Okrivljenici poriču učin djela prekršaja. Njihova obrana je neosnovana, u cijelosti je pobijena iskazom svjedoka višeg inspektora cestovnog prometa AF, koji je na neposredan način utvrdio izvršenje djela prekršaja, pa je sud iskaz navedenog svjedoka prihvatio vjerodostojnim, cijeneći činjenicu, da isti kao službena osobe nema razloga da neosnovano tereti okrivljenike, pa je neprijeporno je da su svojim ponašanjem povrijedili odredbu čl. 34. st. 1. Alineja 3. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, prema kojoj odredbi je propisano da prijevoznik koji obavlja javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu u smislu ovoga Zakona dužan je: obavljati javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu u skladu s ovim Zakonom, potpisanim ugovorima o javnoj usluzi, važećim voznim redovima, važećim dozvolama, važećim cjenicima te Općim uvjetima prijevoza, te su se u njihovom djelu ostvarila obilježja prekršaja iz primijenjene odredbe kako je to navedeno izreci.

10. Sud smatra da su odlučne činjenice temeljem kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, proizašle iz svjedočenja ŽF o postupanju prilikom nadzora, suglasne sadržaju dokumentacije priložene spisu. To što je svjedok, ujedno i viši inspektor samo po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost njegovog svjedočenja. Imputirana zainteresiranost svjedoka za ishod postupka, kao osobe koja je inicirala postupak, može biti samo okolnost bitna za ocjenu vjerodostojnosti njezinog iskaza, odnosno za ocjenu dokazne snage tog iskaza, a nikako da bi time bio nezakonit dokaz, budući se zakonitost dokaza cijeni načinom njihovog pribavljanja i izvođenja u postupku.

11. Nadalje, okrivljena odgovorna osoba u obrani ističe da je kao II. okrivljenik u optužnom aktu pogrešno identificiran. Prema odrebama čl. 20. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, odgovorna osoba u pravnoj osobi je zaposleni stručno osposobljeni upravitelj prijevoza. Upravo on je u konkretnom predmetu sastavio i dostavio očitovanje po zahtjevu višeg inspektora cestovnog prometa od 5. lipnja 2023.godine, a kako je to i dokumentirano u spisu. S obzirom da se u upravitelju prijevoza iz čl. 20. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu radi o osobi kakvu ima u vidu čl. 61. Prekršajnog zakona, nije niti mogao počiniti navedeni prekršaj. Odgovorna osoba je osoba koja je povremeno obavljanje poslova koji bi bili u uzročno posljedičnoj vezi s počinjenjem prekršaja, to je radno mjesto rukovođenja u djelatnosti javnog cestovnog prijevoza putnika, a to je upravo zaposleni upravitelj prijevoza na kojeg su ugovorom o radu prenesena ovlaštenja.

Međutim, iz Ugovora o radu kojeg je dostavila okrivljena odgovorna osoba, nije razvidno za koje je to točno poslove odgovoran ĐF, odnosno da li bi on bio odgovoran za počinjenje prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret. Stoga takvi navodi obrane okrivljenika ne oslobađa od prekršajne odgovornosti, budući ničim nije dokazao suprotno.

12. Odredbom čl. čl. 115 st. 1 alineja 6. st. .2 i st.4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisano je da se vrlo teškim prekršajem smatra ako prijevoznik koji obavlja javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu ne pruža svoje prijevozne usluge svim korisnicima prijevoza bez diskriminacije i pod jednakim uvjetima ili ako ne donese i ne primjenjuje cjenik prijevoznih usluga i ako putnicima ne izdaje vozne karte sukladno cjeniku ili ako obavlja javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu suprotno odredbama ovoga Zakona, potpisanim ugovorima o javnoj usluzi, važećim voznim redovima, važećim dozvolama, važećim cjenicima te Općim uvjetima prijevoza ili ako za vrijeme prijevoza u vozilu nema primjerak dozvole i voznog reda ili drugog odgovarajućeg dokumenta kojim se dokazuje pravo obavljanja prijevoza (ugovor, izvadak iz ugovora i sl.) i po kojima se prijevoz obavlja ili ako za vrijeme prijevoza u vozilu nema ostalu dokumentaciju propisanu odredbama ovoga Zakona ili ako se ne brine za red, sigurnost i redovitost obavljanja prijevoza ili ako javno, a najmanje na svojim mrežnim (web) stranicama ili na drugi odgovarajući način, ne objavi početak, izmjenu ili prestanak obavljanja prijevoza po određenom voznom redu, liniji odnosno dozvoli (članak 34.) Za prekršaje iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se pravna osoba – domaći prijevoznik, pravna osoba – prijevoznik Europske unije i pravna osoba – strani prijevoznik ili druga pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 3310,00 do 9290,00 eura.) Za prekršaje iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se odgovorna osoba u pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu od 1320,00 do 3310,00 eura."

13. Prilikom odmjeravanja kazne cijenjene su sve okolnosti propisane čl.37. Prekršajnog zakona. Od olakšavajućih okolnosti cijenjena je činjenica da izvršenim prekršajem nisu prouzročene teže posljedice, raniju nekažnjavanost, tako da je okrivljenicima izrekao novčanu kaznu ispod propisanog posebnog minimuma novčane kazne za počinjeni prekršaj, do zakonskih mogućnosti propisanih navedenim člankom, smatrajući da će se ovako izrečenom novčanom kaznom ostvariti opća i posebna svrha prekršajno pravnih sankcija iz čl.6. i čl.32. Prekršajnog zakona i utjecati na okrivljenike da ubuduće ne čine ovakve ili slične prekršaje (U skladu sa čl.3. Prekršajnog zakona, a u svezi sa čl.3. Zakona o izmjenama i dopunama istog Zakona).

14. Ukoliko okrivljenici u roku kao u izreci uplate dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena, kako je to u izreci i naznačeno, a sukladno odredbi čl.152. st.3. Prekršajnog zakona.

15. Okrivljenici su dužni platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu, a prilikom odlučivanja o istim vodilo se računa o trajanju i složenosti prekršajnog postupka.

16. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 8. siječnja 2026. godine

Zapisničarka:

Sutkinja:

Marija Raguž

Olga Šuman Pavlović

Pravna pouka:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, u roku od 8 (osam) dana, od primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom Sudu u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Visoki prekršajni sud u Zagrebu.

Dostaviti:

- okrivljenicima,

- ovlaštenom tužitelju,

- spis.