R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-470/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja FŽ, punomoćnika tužitelja Darka Samardžije i punomoćnika tuženika KŽ, nakon javne objave presude, 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-4229787 od 4. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem je ugovorena naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FŽ iz [adresa], OIB:; 93823808566 isplati iznos od 296,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 7. srpnja 2007. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 218,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od dana presuđenja do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 4. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 918-50-4229787 u kunskoj protuvrijednosti 15.298,02 CHF (švicarski franak) uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca. U članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navedeni dio članka 3. Ugovora o kreditu predstavlja tzv. „ulaznu naknadu“, a koju je Vrhovni sud svojom odlukom, broj: Rev-673/23 od 13. veljače 2024. potvrdio kao ništetnom ugovornom odredbom. Stoga, tužitelj kao razloge za ništetnost dijela članka 3. Ugovora o kreditu iznosi argumentaciju iz navedene odluke Vrhovnog suda jer se ista ima primijeniti na sve identično ugovorene naknade, pa i na predmetnu. Prvenstveno, riječ je o spornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ta odredba bila ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru i na nju tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade, a što je u suprotnosti s člankom 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Isto tako, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za odobravanje kredita. Kod utvrđenja ništetnosti ove naknade uzeto je u obzir i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u istim ugovorima pa i u predmetnom utvrđene ništetnima. Iznos od 2.230,60 kn/296,05 eura tuženik je prilikom isplate kredita neosnovano uskratio od glavnice kredita koju je isplatio tužitelju te ga je kao nepošten stjecatelj dužan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine, pozivajući se na članak 255. Zakona o obveznim odnosima, navodeći: “Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare“. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj smatra ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u članku 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 16. listopada 2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je, da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 4229787 od 4. srpnja 2007., u e-mail punomoćnika tužitelja upućen tuženiku 5. lipnja 2024., potvrdu tuženika od 6. lipnja 2024., s naznačenom visinom naknade za obradu kredita u iznosu od 2.230,60 kuna, u preslik iskaznice vojnog invalida Domovinskog rata tužitelja, u odgovor na tužbu, u podnesak tužitelja od 17. prosinca 2024. te u iskaz saslušanog tužitelja.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja.

7. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Na pripremnom ročištu tužitelj je predložio utvrđenje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 296,05 eura, što je sud raspravnim rješenjem i utvrdio. Također, nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 4. srpnja 2007., zatim da je iznos kredita 15.298,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita.

8. Dakle, sporna je valjanost članka 3. iz Ugovora o kreditu.

9. Tužitelj iskazuje da je 3. srpnja 2007. potpisao ugovor o kreditu (a koji je solemniziran od strane javnog bilježnika 4. srpnja 2007.) u kojem je kao kreditor navedena Raiffeisenbank Austria d.d., a kao korisnik kredita je naveden tužitelj. Ne sjeća se da bi navedeni ugovor potpisao u poslovnici auto-kuće Dankić ili u poslovnici tuženika, a koja se nalazi u Slavonskom Brodu. Tužitelj je sklopio ugovor o kreditu za kupnju novog vozila marke Opel, za privatne svrhe. Isti kredit je u cijelosti otplaćen. U Ugovoru o kreditu, tj. točki 3 pisalo da je naknada 3,3 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa, prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Tužitelj iskazuje da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu osoba koja mu je dala obrazac ugovora o kreditu na potpis nije objasnila ništa o uvjetima kredita pa ni o predmetnoj naknadi od 3,3 % od iznosa kredita. Nije mu bilo ni objašnjeno da će iznos novca od podignutog kredita biti umanjen za 3,3 % od iznosa kredita. On ne zna koliko je taj novčani iznos za obradu kredita iznosio. Tužitelj iskazuje da je saznao prije par dana od podnošenja tužbe koliki je bio točan iznos za koji je banka umanjila iznos isplaćenog novca na ime sklopljenog ugovora o kreditu. Iskazuje da mu nije poznato da se njegov punomoćnik obratio banci pisanim upitom niti mu jepoznato da je njegov punomoćnik pisanim putem zatražio od banke da se ista izjasni koliko je iznosio novčani iznos za obradu te da je dobio potvrdu koliki je taj iznos bio u kunama pa je za taj iznos tužitelj i podnio tužbu. Tužitelj je iskazao da je potpisao Ugovor o kreditu bez da ga je pročitao te nije tražio pojašnjenja glede predloženog Ugovora o kreditu.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

12. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

13. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita međutim, u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

18. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

19. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

20. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

21. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 3. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

22. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu.

24. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

26. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

27. Prigovor zastare nije osnovan.

28. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

29. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu 218,75 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT 50,00 eur, sastav podneska od 17. prosinca 2024. Tbr. 8. točka 1 .OT 50,00 eura, zastupanje na ročištu 26. studenog 2025. prema Tbr. 9. točka 1. OT 50,00 eura, ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točka 3. OT 25,00 eura, pripadajući PDV u iznosu 43,75 eura.

30. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Nova Gradiška, 8. siječnja 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

DN-a:

1. odvjetnik Darko Samardžija iz Nove Gradiške

2. Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba