REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] H 5

Poslovni broj: Us I-1908/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Ana Pavičić, odvjetnica u Rijeci, Ul. Veslarska 3, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2/IV, OIB: 32420472134, zastupan po službenoj osobi HAŠ, radi utvrđivanja poreza na kuću za odmor, 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu KLASA: UP/II-410-03/25-01/50, URBROJ: 2170-02-01/5-25-3 od 27. lipnja 2025. i rješenja Općine Malinska – Dubašnica, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410- 15/24-01/5384, URBROJ: 2170-26-03-01/4-25-3 od 9. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Općine Malinska – Dubašnica, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-15/24-01/5384, URBROJ: 2170-26-03-01/4-25-3 od 9. siječnja 2025., tužiteljici je utvrđen porez na kuću za odmor za 2024. za nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa], površine 255,77 m[2] , u iznosu od 895,20 EUR.

2. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-410-15/24-01/5384, URBROJ: 2170-26-03-01/4-25-3 od 9. siječnja 2025., odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi u bitnome navodi da je vlasnica predmetne nekretnine i od kada je u mirovini do danas da tamo živi i boravi najveći dio godine, oko 10 mjeseci u godini. Komunalni redar da je izvršio obilazak 13. siječnja 2025 i 20. veljače 2025 i navodno tužiteljicu nije zatekao kući. Kako je naprijed navedeno, ista boravi u [adresa] otprilike 10 mjeseci (ne i svih 12 mjeseci) S druge strane, ista može u baš vrijeme provjere biti u trgovini, u susjedstvu i slično. Ističe da se u poreznom smislu smatra relevantan boravak od 183 dana, kako je propisano člankom 43. Općeg poreznog zakona. Tužiteljica i njen suprug da su se preselili u [adresa], a u njihova 2 stana u [adresa] na adresi [adresa] da žive njihova djeca – u jednom stanu sin K 31 godine sa svojom suprugom, a u drugom stanu kćer E stara 39 godina, te da su oni stanove u [adresa] prepustili svojoj djeci koji u Zagrebu žive i rade te su zasnovali svoje obitelji. Tužiteljica da u svom vlasništvu nema niti jedno vozilo već da su vlasnici vozila sin (31 godine) kćer (39 godina) i suprug. Obzirom da vozila nisu vlasništvo tužiteljica, isto da ne može biti dokaz o činjenici njenog prebivanja i težišta života. Prilikom utvrđivanja poreza na kuće za odmor su korišteni stari podaci za prethodnu 2023., a ne za 2024. za koju se donosi rješenje. Zbog toga da je valjalo je utvrditi potrošnju u 2024. što da je tuženik propustio te koristio potrošnju vode iz 2023. S druge strane prilaže račune HEP-a iz kojih da se vidi potrošnja struje za 2024. tijekom cijele godine. Pri tome valja imati u vidu da je po ljeti nešto veća zbog turista odnosno većeg broja ljudi koji borave u nekretnini. Navodi da ima mirovinu od 374 EUR mjesečno zbog čega se u mirovini počela intenzivnije baviti turizmom. Stoga, osim što u predmetnoj nekretnini na adresi [adresa] živi, istu nekretninu da koristi komercijalno, za turističku djelatnost te po toj osnovi plaća porez na dohodak. Zbog toga da se ovdje radi i o slučaju dvostrukog oporezivanja. Suprug da je osnivač i vlasnik firme Mežnarić d. o. o. osnovane još 1994. i od tada do danas da je na adresi [adresa]. Činjenica da je firma od osnivanja 1994. na istoj adresi da ne dokazuje da je predmetna nekretnina u 2024. imala osobine kuće za odmor odnosno da je težište života u Zagrebu. Firma da od 1994. ima sjedište na istoj adresi i zadnjih godina firma minimalno radi i tužiteljica nije mijenjala sjedište firme jer i tako na toj adresi žive sin i kćer s obiteljima, svatko u svom stanu. Iz bilance i računa dobiti i gubitka da je razvidno da je promet u 2024. u firmi minimalan. Naime, težište života u 2024. da je bila [adresa] i valjalo je provesti dokaze kojim se utvrđuje da gdje je u 2024. bilo težište života tužiteljice. Pri tome da valja imati u vidu da je teret dokaza na tuženiku a ne na tužiteljici koja dokazuje činjenicu prebivanja potvrdom o prebivalištu i vlasničkim listom kao javnim ispravama. Općina Malinska-Dubašnica da je donijela rješenje o porezu na kuće za odmor 9. siječnja 2025. te prije toga da nije poduzela niti jedan korak u cilju utvrđivanja poreza na kuće za odmor u 2024. Slijedom navedenog, da je valjalo razrezati porez temeljem Zakona o lokalnim porezima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2025. i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu. Dodatno je naveo da je boravak od 183 dana relevantan za utvrđivanje prebivališta i uobičajenog boravišta poreznog obveznika u smislu Općeg poreznog zakona, što je ključno za određivanje poreznog statusa rezidenta ili nerezidenta. No, iako je boravak od 183 dana relevantan za utvrđivanje prebivališta i poreznog statusa rezidenta, za porez na kuće za odmor ključan je način korištenja nekretnine (povremeni ili sezonski boravak). Dakle, boravak od 183 dana da ne koristi kao kriterij za oporezivanje kuće za odmor, već se primarno gleda povremenost ili sezonska upotreba objekta. Najvažniji pokazatelji učestalosti korištenja nekretnine da su potrošnja struje i vode u nekretnini. U brojnim presudama VUS-a da je naglašeno da su računi za potrošnju vode i električne energije primarni pokazatelji kontinuiteta stanovanja i korištenja nekretnine, te da ti dokazi mogu biti dovoljni za utvrđivanje porezne obveze bez potrebe za dodatnim dokazima poput saslušanja vlasnika ili svjedoka (Us I-1590/2021-7, Us I-1118/2023-6). Uvidom u podatke o potrošnji vode za predmetnu nekretninu, koji prileže spisu prvostupanjskog tijela da pokazuju da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje već povremeno odnosno sezonski. U 2023. potrošnja vode da je zabilježena samo od ožujka do listopada 2023. dok je u ostatku godine potrošnje vode nije bilo (0 m3). Iz navedenog da je razvidno da se nekretnina koristila povremeno ili sezonski. Također, iz energetske kartice za predmetnu nekretninu da je razvidno da je potrošnja električne energije u nekretnini koncentrirana samo u jednoj polovici godine. Naime, u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 31. svibnja 2023. da je zabilježena potrošnja od samo 458,99 kwh dok je u razdoblju od 1. lipnja 2025. do 30. studenog 2023. potrošnja bila višestruko veća, čak 1.870,44 kwh. Tužiteljica da tvrdi da je povećana potrošnja vode i struje uzrokovana činjenicom da se nekretnina iznajmljuje turistima. No, ukoliko tužiteljica zaista predmetnu nekretninu koristi za vlastito stanovanje, potrošnja vode da bi bila zabilježena u svim mjesecima godine pa makar i u manjem iznosu potrošnje, a pogotovo zbog činjenice što navodno i uz tužiteljicu u istoj nekretnini stanuje i njen suprug. Potrošnje vode uopće nije bilo u siječnju, veljači i studenom 2023. (0 m3), dok je u prosincu 2023. zabilježen samo 1 m3, što da se ne može smatrati dostatnim za stalno stanovanje. Dakle netočni u navodi da ista koristi nekretninu minimalno 10 mjeseci godišnje. Uz navedeno, tužiteljica i sama da navodi da nekretninu i iznajmljuje radi popunjavanja kućnog budžeta, a što ukazuje da je eventualan njen boravak u nekretnini povezan s djelatnošću iznajmljivanja, osobito što je iz potrošnje vode i struje vidljivo da se nekretnina ne koristi u zimskim mjesecima kada je turistička sezona u primorju završena. Povećana potrošnja električne energije u drugoj polovici godine poklapa se s razdobljem u kojem je zabilježena potrošnja vode u nekretnini. Navedeno dakle ukazuje na povremeno odnosno sezonsko korištenje nekretnine. Uz navedene ključne dokaze o potrošnji vode i struje u nekretnini, da postoje i drugi dokazi koji indiciraju da se nekretnina koristila povremeno odnosno sezonski. Primjerice dostavna adresa računa za komunalne usluge je adresa u [adresa]. Ta adresa da je ujedno i adresa na kojoj je tužiteljica zaprimila pobijano prvostupanjsko rješenje. Naime, prvostupanjsko tijelo pokušalo je dostaviti pobijano prvostupanjsko rješenje na adresi predmetne nekretnine u [adresa], ali se pošiljka vratila s naznakom „Obaviješten-nije podigao pošiljku“. Nadalje, prema podacima iz spisa proizlazi da je suprug tužiteljice na dan 17. veljače 2025. imao prijavljeno prebivalište u [adresa] te da je isti osnivač tvrtke u Zagrebu koja i prema navodima tužiteljice još uvijek posluje. Također, vozilo koje je u vlasništvu tužiteljičinog supruga ([registarska oznaka]) da je bilo u 2023. registrirano na stanici za tehnički pregled u Zagrebu. Navedeno indicira da su tužiteljičini životni interesi vezani za Zagreb, a nekretnina u [adresa] služi za odmor i „punjenje kućnog budžeta“ iznajmljivanjem turistima. Napominje da je porez na kuće za odmor godišnji porez za čije su utvrđivanje relevantni podaci o korištenju nekretnine iz prethodne godine, sukladno članku 49. Zakona o lokalnim porezima. Naime, porezni obveznici dužni su dostaviti podatke o nekretnini i do kraja ožujka tekuće godine a onda se u tijeku te godine donosi rješenje. Slijedom navedenog relevantni podaci o načinu korištenja nekretnine su oni iz godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez, tj. u ovom slučaju 2023. Bez obzira što je u konkretnom slučaju rješenje doneseno u siječnju 2025., da se ne može odstupiti od načina utvrđivanja činjenica jer bi isto dovelo do nejednakog postupanja prema strankama u istim ili sličnim postupcima. Dakle, da je nemoguće uzimati podatke za 2024. samo zato što su u žalbenom postupku postali dostupni podaci za cijelu 2024. Navedeno da bi značilo da se u slučaju stranke za koju je utvrđen porez na kuću za odmor u primjerice travnju 2024. koristili podaci o potrošnji vode struje i sl. za 2023., zaključno do ožujka 2024., a u ovom slučaju da bi se po navodima tužiteljice trebali koristiti podaci za cijelu 2024. Navedeno postupanje da bi svakako dovelo do nejednakog poreznog tretmana stranaka. Slijedom toga, za utvrđivanje poreza za 2024. da je pravilno koristiti podatke o potrošnji iz 2023., jer da su oni posljednji cjeloviti i provjerljivi podaci dostupni u trenutku donošenja rješenja. Dakle, iako se rješenja mogu donositi u različitim godinama, porezno tijelo mora postupati na način koji je razmjeran i jednak prema strankama, uzimajući u obzir činjenice i dostupne podatke za godinu oporezivanja. Različito vrijeme donošenja rješenja ne smije dovesti do nepravednog ili nerazmjernog postupanja, sukladno načelima Zakona o općem upravnom postupku. Čak i da naslovni sud utvrdi da je bilo potrebno u predmetu odlučivati temeljem činjenica iz 2024., i u toj godini da se ponavlja isti uzorak u potrošnji vode i električne energije te bi i tada bila donesena ista odluka u drugostupanjskom postupku. Vezano za navod da je primijenjen pogrešan pravni propis, odnosno da je zbog datuma donošenja rješenja prvostupanjskog tijela 9. siječnja 2025. bilo potrebno u konkretnom predmetu primijeniti Zakon o lokalnim porezima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2025., ističe kako je isti u potpunosti neosnovan. Člankom 13. zakona o izmjenama Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj 152/24) da je propisano da postupci utvrđivanja i naplate lokalnih poreza započeti po Zakonu o lokalnim porezima (»Narodne novine«, br. 115/16., 101/17., 114/22. i 114/23.) završit će se po odredbama toga Zakona. Predmetni postupak da je započeo još 7. studenog 2024. kada je prvostupanjsko tijelo zaključkom KLASA: UP/I-410-15/24-01/5384, URBROJ: 2170-26-03-01/4-24-2 od 7. studenog 2023. pozvalo tužiteljicu na dostavu dokaza o načinu korištenja nekretnine te je istoga dana pribavilo i podatke o prebivalištu tužiteljice, kao i podatke o vlasništvu nekretnine - zemljišnoknjižni izvadak. Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo primijenilo je ispravan pravni propis. Kako tužiteljica u upravnom postupku nije dostavila odgovarajuće dokaze da je predmetnu nekretninu koristila za stalno stanovanje, iako je sukladno odredbi članka 88. Općeg poreznog zakona upravo na njoj bio teret dokaza onih činjenica koje smanjuju ili ukidaju porez, žalba je odbijena. Stoga, prvostupanjsko tijelo je u svom rješenju pravilno utvrdio da se radi o kući za odmor. Kako je odlučna činjenica u upravnom postupku bila upravo način korištenja predmetne nekretnine odnosno da li se ista koristila povremeno ili sezonski, dokaznim postupkom i ocjenom priloženih dokaza u spisu predmeta da je ocijenjeno da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje, već povremeno odnosno sezonski. Slijedom svega navedenog i prema priloženim dokazima u spisima predmeta, tuženik predlaže da se u ovom sudskom postupku, po utvrđenom činjeničnom stanju tužba i tužbeni zahtjev odbiju.

5. Sporno je među strankama ovog spora, jesu li pravilno i zakonito javnopravna tijela utvrdila da se predmetna nekretnina koristi kao kuća za odmor, te da posljedično tome, podliježe oporezivanju.

6. U ovom sporu provedena je rasprava 8. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

7. Tužiteljica je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te napominje kako je adresa u [adresa], njezin dom, da tu stanuje i obzirom da ima troje djece da ponekad i ode kod njih.

8. Službena osoba tuženika je ostala kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenje i odgovora na tužbu i napominje da se iz računa za vodu i struju vidi da se nekretnina koristi sezonski, da se ta ista nekretnina iznajmljuje turistima i da njezin suprug ima prebivalište u [adresa].

9. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Odredbom članka 13. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj 152/24) propisano je da će se postupci utvrđivanja i naplate lokalnih poreza započeti po Zakonu o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23) završiti po odredbama toga Zakona.

12. Odredbom članka 2. stavka 1. točkom 12. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23, dalje: ZLP) definirana je kuća za odmor, kao svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

13. Odredbom članka 25. stavkom 1. ZLP-a propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

14. Odredbom članka 27. stavka 1. ZLP-a propisano je da se porez na kuće za odmor ne plaća na kuće za odmor koje se ne mogu koristiti zbog ratnih razaranja i prirodnih nepogoda (poplava, požar, potres) te starosti i trošnosti.

15. Odredbom članka 49. stavka 1. ZLP-a propisano je da obveznik poreza na kuće za odmor mora nadležnom poreznom tijelu dostaviti podatke o kući za odmor koji se odnose na mjesto gdje se nalazi taj objekt te korisnu površinu, kao i podatke o poreznom obvezniku. Stavkom 2. istog članka propisano je da podatke iz stavka 1. ovoga članka treba dostaviti do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez na kuće za odmor.

16. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je kuća za odmor ona zgrada ili njezin dio, koja se koristi povremeno ili sezonski te da porez na takve kuće za odmor plaćaju njihovi vlasnici. Pri tome na utvrđivanje statusa kuće za odmor nije od utjecaja obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova i soba. Porez na kuće za odmor se u konkretnom slučaju odnosi na 2024. i sukladno članku 49. ZLP-a, relevantni podaci o načinu korištenja nekretnine su oni iz godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez, tj. u ovom slučaju 2023. i to bez obzira što je u konkretnom slučaju rješenje doneseno u siječnju 2025.

17. Također su neosnovani navodi tužiteljice kojim se poziva na odredbu članka 43. Općeg poreznog zakona da se poreznim obveznikom smatra onaj tko ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. To iz razloga što je navedena odredba bitna za određivanje rezidentnosti ili nerezidentnosti poreznog obveznika prilikom određivanja porezne obveze, dok je za porez na kuće za odmor ključan način korištenja nekretnine (povremeni ili sezonski boravak).

18. U provedenom postupku javnopravna tijela utvrdila su da se predmetna nekretnina koristi povremeno odnosno sezonski, a na temelju pribavljenih podataka. Tako je uvidom u podatke o potrošnji vode za predmetnu nekretninu, utvrđeno da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje već povremeno odnosno sezonski, obzirom da je u 2023. potrošnja vode zabilježena samo od ožujka do listopada 2023. dok je u ostatku godine potrošnje vode nije bilo (0 m[3] ). Iz energetske kartice za predmetnu nekretninu je razvidno da je potrošnja električne energije u nekretnini bila samo u jednoj polovici godine, odnosno da je u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 31. svibnja 2023. zabilježena potrošnja od samo 458,99 kwh dok je u razdoblju od 1. lipnja 2025. do 30. studenog 2023. potrošnja bila višestruko veća, čak 1.870,44 kwh. Da je tužiteljica predmetnu nekretninu koristila za vlastito stanovanje, potrošnja vode da bi bila zabilježena u svim mjesecima godine pa makar i u manjem iznosu potrošnje, a pogotovo zbog činjenice što navodno i uz tužiteljicu u istoj nekretnini stanuje i njen suprug. Postoje i drugi dokazi koji upućuju da se nekretnina koristi sezonski kao npr. dostava računa za komunalne usluge vrši se na zagrebačku adresu, [adresa], na kojoj adresi je tužiteljica zaprimila i prvostupanjsko rješenje, suprug tužiteljice također ima prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi, vozilo koje je registrirano na tužiteljicu također je registrirao u 2023. u stanici za tehnički pregled u Zagrebu.

19. Imajući u vidu navedene činjenice utvrđene u provedenom upravnom postupku, ocjena je Suda da su javnopravna tijela pravilno utvrdila da se predmetna nekretnina ne koristi stalno, već sezonski, zbog čega ona podliježe oporezivanju prema ZLP-u. Naime, da tužiteljica stalno boravi u predmetnoj nekretnini potrošnja vode i struje bila bi konstantna tijekom cijele godine, s periodima veće i manje potrošnje, jednako kao i potrošnja električne vode. Najvažniji pokazatelji korištenje nekretnine upravo je potrošnja struje i vode, što je potvrđeno i od strane Visokog upravnog suda presudama, poslovni broj: Usž-2225/2025-2 od 28. svibnja 2025., Usž- 228/2025-2 od 2. travnja 2025. itd.

20. Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitima pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci ove presude.

21. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenici tužiteljice Ani Pavičić, odvjetnici u Rijeci, Ul. Veslarska 3

- tuženiku Primorsko-goranskoj županiji, Upravnom odjelu za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2/IV