REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-302/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 80292/05, sklopljenog između korisnika kredita CR i tuženika HVB Splitska banka d.d., prednika tuženika, OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 od dana 1. lipnja 2005. godine., sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „08.Naknada za obradu zahtjeva Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 132,72 EUR sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 132,72 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 158,19 EUR sa zateznom kamatom od 7. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 671,46 EUR sa zateznom kamatom od 7. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 20. siječnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je CR kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom dana 1. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 80292/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji broj OV- 3654/2023 temeljem kojeg korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, kao i da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od 5. lipnja 2023. te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio.

1.3. Tužitelj nadalje u tužbi navodi kako je člankom 8. Ugovora o kreditu propisano da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita, ali tvrdi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. "ulazna naknada") u iznosu određenom od strane (pravnog prednika) tuženika kao banke.

1.4. Tužitelj nastavno tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- kredit za kupnju stana, kao i da je u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09, dalje u tekstu: ZZP), koji su u članku 81. st. 1. odnosno članku 96. st. 1 propisivali da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ističe da je stavkom 4. gore navedenih članaka 81. i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. ZZP/2003 i čl. 102.st.1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.5. Nadalje ističe da je člankom 8. Ugovora o kreditu određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Tvrdi da je navedena ugovorna odredba tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome tvrdi da u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano pa da su sve navedene okolnosti dovele do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također tvrdi da se člankom 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora.

1.6. Tužitelj se poziva na odredbu članka 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila, a kako je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.000,00 HRK/ 132,72 EUR, tvrdi da mu je tuženik dužan, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 132,72 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik je odgovor na tužbu podnio 26. veljače 2025. Istim je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora te je istaknuo nedostatak aktivne legitimacije tužitelja i promašene pasivne legitimacije tuženika, osporavao je da je izvršena uplata po Ugovoru o kreditu te je sporio status tužitelja kao potrošača i slijedom toga tvrdi da se ima primijeniti zastarni rok od pet godina propisan za tražbine stjecanja bez osnove iz nepotrošačkih ugovora ističući prigovor zastare. Također je odgovorom na tužbu sporio da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi.

3. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora ovaj sud je na pripremnom ročištu u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,72 EUR.

4. U odnosu na ostale prigovore i tvrdnje iznesene u odgovoru na tužbu tuženik je na pripremnom ročištu izmijenio svoje dispozicije te je učinio nespornim činjenične navode tužitelja iz tužbe te je osporio osnovu tužbenog zahtjeva te ostao kod istaknutog prigovora zastare.

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: obavijest o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (list 7. i 8. spisa), Ugovor o kreditu broj 80292/05 od 1. lipnja 2005. (list 9. do 16. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (list 17. do 22. spisa), sudska praksa (list 24. do 42. spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana od 2. travnja 2020. (list 44. do 64. spisa).

5.2. S obzirom na sve nesporno utvrđene činjenice na pripremnom ročištu tužitelj je odustao od svih dokaznih prijedloga, osim od prijedloga da se izvrši uvid u sadržaj isparava koje prileže spisu, a što je učinio i tuženik te je odustao od saslušanja korisnika kredita kao svjedoka.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 80292/05 sklopljenog 1. lipnja 2005. između korisnika kredita CR i pravnog prednika tuženika kao kreditora te isplata iznosa od 132,72 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem tako ništetne odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Među strankama nisu sporni činjenični navodi tužitelja iz tužbe, odnosno nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita Schramadei Pavlom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 80292/05 od 1. lipnja 2005., nije sporan status korisnika kredita kao potrošača, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 5. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 12. lipnja 2023., nije sporna aktivna legitimacija tužitelja te nije sporna pasivna legitimacija tuženika, nije sporno da je 1. lipnja 2005. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 132,72 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, nije sporno da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, nije sporno da se s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarala sporna odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kao niti da korisnik kredita nije bio informiran o tome što točno naknada za obradu zahtjeva u sebi sadrži, a nije sporno niti da korisniku kredita predmetna odredba nije bila jasna, lako uočljiva, razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

10.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 9. do 16. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita CR i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 39.406,79 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu.

10.2. U odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

11. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je 1. lipnja 2005. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 132,72 EUR, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva.

12. Među strankama nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, nije sporno da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, a nije sporno niti da se s korisnikom kredita sporna odredba 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarala, kao niti da korisnik kredita nije bio informiran što točno naknada za obradu zahtjeva u sebi sadrži iz čega proizlazi da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Među strankama nije sporno niti da korisniku kredita predmetna odredba nije bila jasna, lako uočljiva, razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

13.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

13.2. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već je dapače učinio nespornim da njegov pravni prednik nije s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao predmetnu odredbu članka 8. Ugovora o kreditu. Također u ovom postupku nije sporno, a što proizlazi i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

14.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu i nesporno učinjenim činjenicama između stranaka tijekom postupka, kao i na mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik je učinio nespornim da se o predmetnoj naknadi s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovaralo, a nije predložio niti jedan dokaz na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti na okolnost da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je ovaj sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

15.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

16. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (naknada za obradu kreditnog zahtjeva) sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP-a ništetna.

17. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

18. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 132,72 EUR, koja visina među strankama nije sporna.

20.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

20.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

21.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.2. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Stoga je ovaj sud ocijenio osnovanim i zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos naknade od dana plaćanja iste (tužitelj je zahtjev postavio od dana nakon izvršenog plaćanja naknade) pa do isplate, odnosno od 2. lipnja 2005. pa do isplate.

22. S obzirom na sve ranije navedeno, ovaj sud je ocijenio osnovanim tužbene zahtjeve tužitelja te je slijedom toga odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

23. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO propisane za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

24.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 84. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 26. studenog 2025. u iznosu od 132,72 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

24.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 158,19 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

24.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 25 bodova. Nadalje, zahtjev za naknadu troška odbijen je u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 10. ožujka 2025. jer taj trošak tužitelju nije niti nastao s obzirom da isti niti ne prileži spisu, a zahtjev je odbijen i u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu. Naime, s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 13,27 EUR, međutim, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 6,63 EUR). Stoga je na ime zatražene sudske pristojbe na presudu tužiteljev zahtjev prihvaćen za iznos od 6,64 EUR, dok je odbijen u odnosu na preostalo neosnovano zatraženi iznos od 46,46 EUR.

25.2. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 671,46 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu 7. siječnja 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.