Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Broj: P-279/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sucu toga suda Hrvoju Novak, u pravnoj stvari tužiteljice OI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ines Mošmondor odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 87064273078, zastupan po punomoćniku Ivanu Stakoriću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave 27. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, a u izočnosti punomoćnika tuženika i tuženika, te objavljene presude 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/010100059 zaključen dana 09.07.2007. i to odredbe: -čl. 3. i čl. 4. Ugovora, kojim se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak i to putem anuitetne otplate kredita -u čl. 8. kojim se regulira otplata leasinga u jednakim mjesečnim obrocima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule u CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o leasingu, te stoga navedene odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine od 4.01.2007. godine i to odredbe:

-čl. 6.6 a koji glasi: „ za svaku izvršenu uplatu obroka ili troškova obrade Davatelj leasinga obračunava razliku po valutnoj klauzuli…“.

-čl. 6.9. a koji glasi: „ ukoliko se porezi, davanja i pristojbe koji su temelj kalkulacije promijene ili se uvedu novi, ako dođe do promjene tečaja valute i/ili uvjeta na tržištu kapitala, odnosno ukoliko dođe do promjene troškova refinanciranja, ili ako se prodajna cijena predmeta leasinga povisi prije isporuke, Davatelj leasinga može uskladiti obračun najamnine…“.

-čl. 12.5. „…Usklađivanje visine iznosa najamnine ili drugih plaćanja iz ugovora uslijed promjene valutnih tečajeva, promjene valute plaćanja, uvjeta refinanciranja, kamatne stope ne smatraju se izmjenom ili dopunom ugovora i za takva usklađenja nije potrebna suglasnost Korisnika leasinga“.

III Nalaže se tuženiku BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o., Zagreb, Slavenska avenija 6a, OIB: 870642730 isplatiti tužitelju iznos od 8.570,55 EUR/ 64.574,83 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena kako slijedi:

- u iznosu od 21,64 HRK protuvrijednost 2,87 EUR dana 10. rujna 2007.

- u iznosu od 42,38 HRK protuvrijednost 5,62 EUR dana 11. listopada 2007.

- u iznosu od 118,03 HRK protuvrijednost 15,67 EUR dana 13. veljače 2008.

- u iznosu od 208,39 HRK protuvrijednost 27,66 EUR dana 14. ožujka 2008.

- u iznosu od 178,29 HRK protuvrijednost 23,66 EUR dana 15. travnja 2008.

- u iznosu od 89,07 HRK protuvrijednost 11,82 EUR dana 19. svibnja 2008.

- u iznosu od 36,71 HRK protuvrijednost 4,87 EUR dana 14. lipnja 2008.

- u iznosu od 96,91 HRK protuvrijednost 12,86 EUR dana 17. srpnja 2008.

- u iznosu od 89,21 HRK protuvrijednost 11,84 EUR dana 18. kolovoza 2008. - u iznosu od 40,01 HRK protuvrijednost 5,31 EUR dana 18. rujna 2008.

- u iznosu od 206,38 HRK protuvrijednost 27,39 EUR dana 09. listopada 2008.

- u iznosu od 94,68 HRK protuvrijednost 12,57 EUR dana 15. studeni 2008.

- u iznosu od 354,29 HRK protuvrijednost 47,02 EUR dana 19. prosinca 2008.

- u iznosu od 776,96 HRK protuvrijednost 103,13 EUR dana 17.siječnja 2009.

- u iznosu od 722,07 HRK protuvrijednost 95,84 EUR dana 11. veljače 2009.

- u iznosu od 617,37 HRK protuvrijednost 81,94 EUR dana 16. ožujka 2009.

- u iznosu od 678,19 HRK protuvrijednost 90,01 EUR dana 15. travnja 2009.

- u iznosu od 687,78 HRK protuvrijednost 91,28 EUR dana 14. svibnja 2009.

- u iznosu od 619,78 HRK protuvrijednost 82,26 EUR dana 15. lipnja 2009.

- u iznosu od 598,30 HRK protuvrijednost 79,41 EUR dana 14. srpnja 2009.

- u iznosu od 615,28 HRK protuvrijednost 81,66 EUR dana 17. kolovoza 2009.

- u iznosu od 635,67 HRK protuvrijednost 84,37 EUR dana 22. rujna 2009.

- u iznosu od 641,72 HRK protuvrijednost 85,17 EUR dana 22. listopada 2009.

- u iznosu od 691,74 HRK protuvrijednost 91,81 EUR dana 16. studeni 2009.

- u iznosu od 0,19 HRK protuvrijednost 0,03 EUR dana 10. prosinca 2009.

- u iznosu od 691,73 HRK protuvrijednost 91,81 EUR dana 15. prosinca 2009.

- u iznosu od 728,75 HRK protuvrijednost 96,72 EUR dana 20. siječnja 2010. - u iznosu od 793,75 HRK protuvrijednost 105,35 EUR dana 15. veljače 2010. - u iznosu od 893,73 HRK protuvrijednost 118,62 EUR dana 13. travnja 2010. - u iznosu od 145,12 HRK protuvrijednost 19,26 EUR dana 15. travnja 2010.

- u iznosu od 856,74 HRK protuvrijednost 113,71 EUR dana 30. travnja 2010.

- u iznosu od 949,68 HRK protuvrijednost 126,04 EUR dana 13. svibnja 2010.

- u iznosu od 1.025,94 HRK protuvrijednost 136,17 EUR dana 18. lipnja 2010.

- u iznosu od 1.124,56 HRK protuvrijednost 149,25 EUR dana 19. srpnja 2010.

- u iznosu od 1.116,07 HRK protuvrijednost 148,13 EUR dana 13. kolovoza 2010.

- u iznosu od 1.427,06 HRK protuvrijednost 189,40 EUR dana 15. rujna 2010.

- u iznosu od 1.257,34 HRK protuvrijednost 166,88 EUR dana 14. listopada 2010.

- u iznosu od 1.364,32 HRK protuvrijednost 181,08 EUR dana 29. studeni 2010.

- u iznosu od 1.489,12 HRK protuvrijednost 197,64 EUR dana 16. prosinca 2010.

- u iznosu od 1.442,07 HRK protuvrijednost 191,40 EUR dana 14. veljače 2011.

- u iznosu od 1.567,59 HRK protuvrijednost 208,08 EUR dana 14. ožujka 2011.

- u iznosu od 1.391,18 HRK protuvrijednost 184,64 EUR dana 12. travnja 2011.

- u iznosu od 1.604,63 HRK protuvrijednost 212,97 EUR dana 16. svibnja 2011.

- u iznosu od 1.913,08 HRK protuvrijednost 253,91 EUR dana 14. lipnja 2011.

- u iznosu od 1.769,43 HRK protuvrijednost 234,84 EUR dana 05. srpnja 2011.

- u iznosu od 2.147,94 HRK protuvrijednost 285,08 EUR dana 18. srpnja 2011.

- u iznosu od 2.355,44 HRK protuvrijednost 312,62 EUR dana 17. kolovoza 2011.

- u iznosu od 1.952,87 HRK protuvrijednost 259,19 EUR dana 12. rujna 2011.

- u iznosu od 1.809,89 HRK protuvrijednost 240,21 EUR dana 13. listopada 2011.

- u iznosu od 1.816,56 HRK protuvrijednost 241,10 EUR dana 14. studeni 2011.

- u iznosu od 1.832,19 HRK protuvrijednost 243,17 EUR dana 14. prosinca 2011.

- u iznosu od 1.964,56 HRK protuvrijednost 260,74 EUR dana 13. siječnja 2012.

- u iznosu od 2.029,01 HRK protuvrijednost 269,30 EUR dana 15. veljača 2012.

- u iznosu od 2.051,70 HRK protuvrijednost 272,31 EUR dana 14. ožujka 2012.

- u iznosu od 2.015,67 HRK protuvrijednost 267,53 EUR dana 17.travnja 2012.

- u iznosu od 2.026,46 HRK protuvrijednost 268,96 EUR dana 15. svibnja 2012.

- u iznosu od 2.062,10 HRK protuvrijednost 273,69 EUR dana 12. lipnja 2012.

- u iznosu od 2.049,66 HRK protuvrijednost 272,04 EUR dana 13. srpnja 2012.

- u iznosu od 6.047,85 HRK protuvrijednost 802,69 EUR dana 21. srpnja 2012. i to sve u roku 15 dana.

IV Tuženik BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o., Zagreb, OIB: 870642730, dužan je tužiteljici OI, OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.869,31 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je predložila da sud usvoji tužbeni zahtjev jer smatra da je sklapanjem ugovora o leasingu broj HR/010100059 od 9.7.2007. dovedena u neravnotežu u pravima i obvezama na njenu štetu kao potrošaću, te traži povrat više uplaćenog.

2.U odgovoru na tužbu tužbenik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3.Ovosudnom odlukom presudom P-144/22 odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

4.U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor između stranaka sa strane 9 spisa,pročitao opće uvjete ugovora sa strane 12 spisa, izvršio uvid u otplatne liste sa strane 17 spisa, proveo vještačenje po vještaku NI koja je saslušana, a saslušana je i tužiteljica.

5.Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

6.Prijeporno je u ovoj pravnoj stvari da li je prilikom sklapanja ugovora o leasingu postoje ništetne i bez pravnog učinka odredbe, te da li je tužiteljica s obzirom na ništetnost više uplatila.

7.Tako u odnosu na pozivanje tužiteljice na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/2012, odnosno presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem Pž-6632/17, tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka, budući da ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te da u odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužitelju da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima; da pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o kreditu, već ugovor o operativnom leasingu, a u kojem ugovoru primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga mjesečne leasing najamnine ugovorene kao naknade za uobičajeno korištenje objekta leasinga, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja; da osim što su tužitelj i tuženik ugovorili otplatu leasinga u valuti CHF, to je tužitelj i vršio otplatu leasinga u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te je time konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način plaćanja leasinga, štoviše za vrijeme otplate nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, a iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način plaćanja leasinga bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem, da u prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o leasingu predan otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF; te da takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, da štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik ukazuje kako je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP) izrijekom propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o leasingu, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o leasingu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost; da tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja; da isto tako, netočni su navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja očituje u tome što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj dužan vratiti tuženiku; da naime, tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule snose jednak rizik aprecijacije odnosno deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu, dakle, neizvjesnost, ukoliko postoji je jednaka za obje strane. Dodatno, tuženik ukazuje kako je odredbama predmetnog ugovora o leasingu valutna klauzula ugovorena na način da je ista vezana na srednji tečaj HNB-a kao regulatora na dan plaćanja, da ova činjenica ujedno znači da tuženik nije mogao utjecati na kunsku protuvrijednost odnosno visinu svake pojedine najamnine, jednako kao što to nije mogao niti tužitelj, da niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Tuženik temeljem čl. 214. st. 3. ZOO ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

8.Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

9.Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih istaknutih navoda.

10.S obzirom na neosnovane prigovore tuženika, Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, u članku 1. st. 1. propisano je da ovim se Zakonom uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu.

11.Nadalje, prema definicijama iz članka 3. st. 1. i 2. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

12.Shodno prednje iznesenom, nedvojbeno je da predmetni Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila predstavlja potrošački ugovor, te da je tužiteljica potrošač iz tog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, pa stoga i aktivno legitimirana tražiti zaštitu svojih prava kao potrošača iz tog Ugovora.

13.Osnovom ranije izloženog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o operativnom leasingu motornog vozila ugovorena valutna klauzula u CHF.

14.Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16.Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

18.Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

19.Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

20.Odredbom članka 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21.Sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

23.Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila. Međutim, nedvojbena je činjenica da je taj Ugovor sačinio i pripremio za potpis pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, a da tužiteljica i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane pravnog prednika tuženika ponuđenih odredaba ugovora. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se plaćanje najamnine za leasing tj. za korištenje motornog vozila u obliku operativnog leasinga veže za valutu CHF. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane pravnog prednika tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale su nedokazane.

24.Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da su prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila od strane pravnog prednika tuženika tužiteljici dane sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

25.Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o operativom leasingu motornog vozila tuženik tj. pravni prednik tuženika kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

26.Naime, tuženik je, odnosno pravni prednik tuženika, prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je promjenjiv i neizvjestan iznos obveze s osnova najamnine po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, kao bitan element tog Ugovora.

27.Odredbom čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i člankom 87. st. 1. ZZP/03 odnosno člankom 102. st. 1. ZZP/07, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila odnosno tijekom otplate najamnine za operativni leasing po istom. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28.Shodno svemu prednje iznesenom, nedvojbeno je da su u tužbi naznačene ugovorne odredbe članka 4. i članka 5. predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila kojima je plaćanje najamnine za operativni leasing vezano uz valutu CHF, nepoštene i time ništetne.

29.Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih odnosno neosnovano plaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredba predmetnog Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, ništetne. Odredbe članka 502.c st. 1. ZPP-a i članka 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem mjesečnih iznosa najamnine za operativni leasing obračunatih u skladu s prednje utvrđenim ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

30.Nedvojbeno je da tužiteljica iznos dugovanih najamnina po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila u cijelosti isplatila tuženiku. No valja navesti kako odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor u cijelosti ispunjen (izvršen), jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

31.Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

32.U presudi OIN i OINN protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33.Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da predmetni Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila egzistira bez navedenih ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bila ugovorene). U konkretnom slučaju nije cijeli Ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih Ugovor može i nadalje egzistirati.

34.Kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule ništetne, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

35.Tužiteljica je u tužbi postavila tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 3. i 4. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0146964-S od 12.01.2006., u dijelu koji se odnosi na obvezu tužiteljice kao korisnika leasinga da tuženiku plaća najamninu u jednakim mjesečnim iznosima od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, tj. na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te tzv. stupnjevitom tužbom iz čl. 186.b ZPP-a zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih iznosa najamnine zbog ništenosti prednje navedenih ugovornih odredbi iz čl. 4. i 5. navedenog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila.

36.Kako je prednje izloženo, prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka NI tužiteljica je s osnove mjesečenih najamnina leasinga tijekom trajanja leasinga po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, a uslijed ništenosti u tom Ugovoru ugovorene valutne klauzule u CHF, preplatila upravo utuženi iznos od 8.570,55 eura, a što je sve prikazano I u Tablicama nalaza I mišljenja vještaka NI na strani 138 spisa I u pripadajućim Tablicama.

37.Vještak je u svom iskazu ostala kod nalaza I mišljenja a sud je u cijelosti prihvatio isti, a tuženik utvrđenja iz nalaza I mišljenja vještaka nije numerički pobio.

38.Iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi da je automobil koji je ugovorila prijepornim ugovorom bio korišten isključivo za osobne potrebe a to je Toyota Rav 4, dok je pravna osoba Agencija imala druge automobile, te dakle prijeporni ugovor nije sklopljen za tužiteljičinu poslovnu djelatnost.

39.Na temelju iznesenoga, utvrđen je osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa, kao iznosa preplaćenog s osnova ništetnih odredbi čl. 4. i 5. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila.

40.U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti prednje naznačenih spornih ugovornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila nije u zastari. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužiteljice budući u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti sudske presude kojom se u ovom sudskom postupku utvrđuje ništenost spornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

41.Slijedom utvrđenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u točkama I, II i III izreke.

42.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22), odnosi se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku Tbr. 7, 8 I 9 Odvjetničke tarife, I to za sastav tužbe, sastav dva obrazložena podneska, zastupanje na tri ročišta svaka radnja 312,50 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 125,00 eura, sve radnje sa PDV-om, predujam za vještačenje 331,91 euro, te sudske pristojbe na tužbu, presudu I žalbu po 179,17 eura.

Čakovec, 7. siječnja 2026.

Sudac:

Hrvoje Novak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem ovoga suda na nadležni Županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. punomoćnik tužitelja Ines Mošmondor odvjetnik

2. punomoćnik tuženika Ivan Stakorić odvjetnik