REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5576/2020-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupano po generalnoj punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja IC, diplomirane pravnice zaposlene kod tužitelja, prema generalnoj punomoći Su-50/12 i punomoćnice tuženika Mateje Radojević, odvjetnice, 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Tuženik "CROATIA OSIGURANJE" d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 17.090,27 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja na iznos od 14.884,32 eura teče od 30.07.2020. do 31.12.2022., a na iznos od 2.205,95 eura od 13.11.2020. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 naknaditi tuženiku Croatia osiguranju d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 parnične troškove u iznosu od 2.663,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. siječnja 2026. do isplate po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik HC stradao u prometnoj nesreći 9.6.1992., koju je skrivio GC, upravljajući osobnim automobilom reg. oznake ČK 565 32, osiguranim kod tuženika pod brojem police osiguranja 001260794903. Odgovornost osiguranika tuženika utvrđena je pravomoćnom odlukom Općinskog suda Novom Marofu, broj K-95/92 od 12.11.1993., kojom je GC proglašen krivim za predmetni štetni događaj. Rješenjem broj IN-693968 od 14.11.1994. priznato je osiguraniku tužitelja pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći, a rješenjem od 9.5.1997. pravo na invalidsku mirovinu, a invalidnost je uzrokovana tim štetnim događajem, priznatim kao ozljeda na radu u omjeru od 87%. Za ranija razdoblja tuženik je u mirnom postupku podmirivao nastalu štetu do zaključno 31.12.2013. dok je za razdoblje od 1.1.2014. do 30.11.2015. odgovornost tuženika utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-4573/2018 od 27.8.2019. Za razdoblje od 1.12.2015. do 30.11.2017. u tijeku je parnica pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod brojem P-18/2020. Isplatom navedene invalidske mirovine tužitelj trpi daljnju štetu.

1.1. Tužitelj dalje navodi da je u razdoblju od 1.12.2017. do 31.5.2020. isplatio na ime invalidske mirovine iznos od 160.208,44 kn, što predstavlja štetu za tužitelja. Budući da je predmetna prometna nesreća uzrok invalidnosti 70% tužitelj potražuje iznos od 112.145,91 kn. Tužitelj za isto razdoblje potraživao i naknadu štete na ime isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 6.883,19 kn. Tuženik je pozvan predmetnu štetu podmiriti u mirnom postupku, a isti je uplatio iznos od 6.883,19 kn na ime isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje, čime je preostao dug od 112.145,91 kn. S obzirom da je odštetni zahtjev zaprimljen 14.7.2020. tužitelj potražuje kamate počevši od 30.7.2020., sukladno čl. 165. ZOMO. Kako tuženik do podnošenja tužbe nije isplatio naknadu štete tužitelju, a tužitelj je i dalje nastavio s isplatom invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje te i dalje trpi štetu zbog predmetnog štetnog događaja, to se tužbom povisuje zahtjev za isplatu naknade štete prema tuženiku za daljnjih 16.620,72 kn, što predstavlja štetu, koju tužitelj trpi u nastavnom razdoblju od 1.6.2020. do 30.9.2020. na ime novčane naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.013,77 kn i 70% ukupno isplaćenog iznosa od 22.295,64 kn tj. 15.606,95 kn (1.013,77+15.606,95).

1.2. Prema tome, tužitelj u ovom postupku potražuje ukupno na ime naknade štete iznos od 128.766,63 kn (112.145,91 + 16.620,72) na temelju čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) zbog štete nastale isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1.12.2017. do 30.9.2020. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od 19.5.2025. (list 280-281 spisa) predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 17.090,27 eura uz pripadajuću zateznu kamatu, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja od 9.6.1992. te odgovornost. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva budući je osiguranik tužitelja HC, rođen **.**.1946. te bi po redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetnog događaja, sa navršenih 65 godina života, po zakonu otišao u starosnu mirovinu, slijedom čega bi tužitelj bio u obvezi svom osiguraniku isplaćivati starosnu mirovinu, a sve sukladno odredbi čl. 160 st. 5 Zakona o mirovinskom osiguranju. Prema odredbama Zakona o osiguranju, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika. Opreza radi, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja eventualne razlike između invalidske i starosne mirovine za utuženo razdoblje s obzirom da bi tužitelj trpio štetu tek u slučaju da je iznos starosne mirovine, koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, manji od iznosa invalidske mirovine, koja se isplaćuje, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne mirovine.

2.1. Tuženik još ističe činjenicu da je u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem:

P-310/16, između istih stranaka, vezano za isti štetni događaj, ali za ranija razdoblja isplaćenih invalidskih mirovina, donesena prvostupanjska presuda kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom upravo zbog gore iznesenih navoda. Tuženik nadalje osporava uzročnu vezu između predmetnog štetnog događaja te priznavanja prava na invalidsku mirovinu u omjeru od 70 %, kako to navodi tužitelj u tužbi. U predmetu Trgovačkog suda u Osijeku pod brojem: P-18/20, između istih stranaka i u svezi istog štetnog događaja, samo za ranije razdoblje isplaćenih invalidskih mirovina, provedeno je vještačenje po vještaku medicine rada dr. Mariji Zavalić, a iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da ne postoji uzročna veza između predmetnog štetnog događaja i odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu.

2.2. Tuženik također osporava potraživanje tužitelja za utuženo razdoblje u kojem razdoblju tužitelj potražuje naknadu isplaćenih svota mirovine u punom iznosu, pozivajući se na odredbu čl. 161. 2.t. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13).

Tuženik ističe kako su se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete, koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje zakon, koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja osoba i imovine iz 1990. godine budući je štetni događaj bio 1992. U navedenom zakonu propisano je da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon, koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon, koji je na snazi u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja, a takav stav zauzima i sudska praksa (Vrhovni sud RH – Rev 1889/01). S obzirom na navedeno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku presude Općinskog suda u Novom Marofu br. K- 95/92-14 od 12.11.1993. (list 5-10 spisa), presliku rješenja tužitelja br. IN-693968 od 14.11.1994. i br. IN-693968 od 9.5.1997. (list 11-12, 13-14, 227-228 spisa), presliku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4573/2018-3 od 27.8.2019. (list 15-19 spisa), obračun isplata (list 20, 25 spisa), presliku zahtjeva za naknadu štete od 9.7.2020. i povratnicU (list 21-22, 24 spisa), očitovanje tuženika od 3.8.2020. (list 23 spisa), presliku nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marije Zavalić od 26.7.2020. u predmetu P-18/2020 Trgovačkog suda u Osijeku (list 32-37 spisa), a provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Česnik (list 149-152 spisa), izvršen je uvid u presliku spisa HZMO, osiguranik HC i presliku liječničkih nalaza HC, izvršen je uvid u spise Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-310/16 i P-2735/16 (preslike istih u priklopu spisa), rješenje tužitelja br. Klasa: 141-06/13-01/OB: 03180206585 (list 225-226 spisa), presliku rješenja tužitelja br. IN 6933968 od 23.6.1997. (list 229-230 spisa), nalaz i mišljenje o postotku tjelesnog oštećenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 11.10.2019. (list 231 spisa), nalazi i mišljenja Centra za medicinsko vještačenje HZMO od 13.8.2014., 22.5.2013.7.6.1994. (list 232, 233-234, 235- 237 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Damiru Vodopivcu od 4.3.2023. (list 245-247 spisa) te je izvršen uvid u priležeću sudsku praksu (list 48-136, 174- 193 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud glavnu raspravu zaključio.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), tužbeni zahtjev utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

5. Predmet spora je naknada štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku HC u periodu od 1.12.2017. do 30.9.2020. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija, ni odgovornost osiguranika tuženika, a sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti te postojanje uzročno posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i priznavanja prava na invalidsku mirovinu u omjeru od 70%. Nadalje, među strankama je sporno pravo tužitelja na naknadu štete, obzirom na tvrdnju tuženika da tužitelj ne trpi nikakvu štetu jer bi svom osiguraniku, zbog ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu, bio dužan istu ionako isplaćivati, a štetu bi trpio jedino u slučaju da je iznos starosne mirovine manji od iznosa invalidske mirovine, koja se isplaćuje i samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne. Prema tome, među strankama je sporno i mjerodavno materijalno pravo, odnosno primjenjuje li se u konkretnoj situaciji kao specijalni propis Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 115/2018, 102/2019, dalje: ZMO). Sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

6. Prvenstveno valja naglasiti kako je u sporovima, koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

7. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/05., 36/09., 76/13. i 152/14. - dalje: ZOOP), važećim u trenutku isplate sporne invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

8. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1 ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu, koju zavod pretrpi, bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

9. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa starosne mirovine, koju bi tužitelj ionako bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku s obzirom na njegove godine.

10. Prema rješenju tužitelja broj IN-693968 od 9.5.1997. (list 13,14 spisa) osiguraniku tužitelja HC je zbog bolesti 30% i povrede na radu od 70% nastao gubitak radne sposobnosti te mu se počevši od 19.2.1997. priznaje pravo na invalidsku mirovinu, čijom isplatom tužitelj trpi štetu. Čitanjem navedenog rješenja tužitelja od 9.5.1997. (list 13,14 spisa) sud je utvrdio da je osiguraniku tužitelja zbog povrede na radu u omjeru od 70% i bolesti u omjeru od 30% nastala opća nesposobnost za rad zbog koje mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu od 19.2.1997. Iz navedenog rješenja proizlazi da je uzrok invalidnosti djelomice prouzročena u omjeru od 70% povredom na radu, a djelomice (30%) bolešću. Iz istog rješenja također proizlazi da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1946. te da je do dana nastanka invalidnosti imao mirovinski staž u ukupnom iznosu trajanja od 25 godina, 4 mjeseca i 16 dana. U konkretnoj situaciji tužitelj ima pravo na razliku između priznatog iznosa invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi mu trebao ionako isplaćivati te da u tom smislu trpi štetu.

11. Prema prijedlogu tuženika izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost postojanja eventualne razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koju prima osiguranik tužitelja i starosne mirovine, pa je stalni sudski vještak Lidija Česnik u svom nalazu i mišljenju od 30.6.2021. (list 149-152 spisa) u bitnom navela da je:

-Invalidska mirovina temeljem rješenja IN-693968 od 9.5.1997. utvrđena kao mjesečni prosjek plaća što ih je osiguranik svojim tekućim minulim radom ostvario u uzastopnih 10 godina osiguranja, i to 1. siječnja 1981. do 1990. jer je to za osiguranika najpovoljnije razdoblje od 10 godina.

-S obzirom na priznati mirovinski staž od 24 godina, 4 mjeseca i 16 dana, invalidska je mirovina određena članku 35, 37 i 38. ZOPIMIO i odredbama čl. 14-20. Statuta Fonda u visini od 75% mirovinske osnovice.

-U izračun starosne mirovine uzeto je razdoblje cijelog radnog staža odnosno razdoblje ostvarivanja plaća zaključno do kada bi osiguranik napunio 65 godina života, a to je 9.7.2011. godine.

11.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju uzeo u obzir kod izračuna starosne mirovine sve relevantne podatke kao što su: usklađivanja mirovina, dodatke na mirovinu, aktualnu vrijednost mirovine te ono što je za osiguranika povoljnije, a da je otišao u punu starosnu mirovinu, uz pretpostavku da je nastavio raditi na istim poslovima i sa istom plaćom koju je ostvarivao u trenutku nastanka invalidnosti te u skladu sa navedenim i podatke sa Državnog zavoda za statistiku za radno mjesto sa srednjom stručnom spremom. Također kao prosjek plaća vještak je koristio one koje je osiguranik ostvario dok je radio s obzirom da je to za vještaka bio jedini mjerljiv podatak u odnosu na ostvarene plaće osiguranika i radni staž od 29 godina, 6 mjeseci i 0 dana, dok je za ostale godine radnog staža od 15.2.1989. do 7.1.2020. uzeo podatke od Državnog zavoda za statistiku 27.10.1984. do 29.4.2000. uzeo podatke od Državnog zavoda za statistiku za radno mjesto srednje stručne spreme na osnovi kojih se izračunava postotak radi utvrđivanja mirovina i mirovinskih primanja.

-Iznos starosne mirovine koju bi u utuženom razdoblju 1.12.2017. do 30.9.2020. tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja iznosi 159.429,00 kn..

-Iznos starosne mirovine, koji bi tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji je od iznosa invalidske mirovine, koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio osiguraniku u iznosu od 17.975,55 kn.

11.2. Vještak je uzeo u obzir kod izračuna starosne mirovine u cijelom razdoblju usklađivanja mirovina, dodatke na mirovinu te ono što je za osiguranika povoljnije, a da je otišao u punu starosnu mirovinu. Također, kao prosjek plaća vještak je koristio isključivo one koje je osiguranik ostvario dok je radio s obzirom da je to za vještaka bio jedini mjerljiv podatak u odnosu na ostvarene plaće osiguranika od 29 godina, 6 mjeseci i 0 dana, a samim time vještak je imao sve raspoložive parametre za izračun starosne mirovine što je vrlo relevantan i mjerljiv podatak u odnosu na ostvarene plaće osiguranika, iz svega pobrojanog izračun potencijalne starosne mirovine je točan i neprijeporan.

12. Tužitelj je podneskom od 1.9.2021. (list 161-163 spisa) u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka. Vještak Lidija Česnik je dostavila očitovanje od 5.11.2024. (list 273 spisa), a na podnesak tužitelja od 1.9.2021. u kojem je navela da je izračun napravljen po pravilima struke, te da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Navela je kako je primijenjena formula u izračunu vještaka točna, potpuna i u skladu sa Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 102/98). Zadatak vještačenja bio je utvrditi eventualnu razliku između invalidske i starosne mirovine za utuženo razdoblje. Vještak je obrazložio u svom nalazu i mišljenju koje sve točno podatke je uzeo u obzir kod izračuna starosne imovine, a to su: sva usklađenja mirovina, dodatke na mirovinu te ono što je za osiguranika povoljnije, a da je otišao u punu starosnu mirovinu. Prosječni vrijednosni bodovi računaju se tako da se plaća odnosno osnovica osiguranja za svaku kalendarsku godinu u cijelom obračunskom razdoblju do ostvarenja prava na starosnu mirovinu. Korišteni su podaci o stvarno ostvarenim plaćama do dana nastanka invalidnosti za ostvareni mirovinski staž od 25 godina 4 mjeseca i 16 dana. Iznos starosne mirovine, koju bi u utuženom razdoblju 1.12.2017. do 30.9.2020. tužitelj isplaćivao osiguraniku, da nije bilo štetnog događaja, iznosila bi 161.952,86 kn / 21.494,84 eura. Iznos starosne mirovine, koji bi tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaj manji je od iznosa invalidske mirovine, koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio osiguraniku u iznosu od 20.551,22 kn / 2.727,62 eura. Vještak je u obračun uzeo samo ostvareni staž i uplaćene doprinose te bi starosna mirovina bila manja od invalidske mirovine, koju je osiguranik primao.

13. Vještak Lidija Česnik je u svom usmenom očitovanju na ročištu 19.5.2025. (list 276- 277 spisa) navela da u cijelosti ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja te pisanog očitovanja od 5.11.2024. Navela je da je primijenila u tom novom podnesku od 5.11.2024. isključivo onaj staž koji je osiguranik ostvario 25 godina i zbog toga se izračun razlikuje te s obzirom da je u prvom nalazu i mišljenju primijenila cjelokupni staž koliko bi imao da je radio do pune starosne mirovine.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Lidije Česnik, obzirom je isti sačinjen stručno i obrazloženo, u skladu s pravilima financijske struke te na temelju priložene dokumentacije, a vještak je u svemu postupio prema zadatku suda. Međutim, sud nije koristio u ovom predmetu nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Lidije Česnik jer smatra da, u skladu s gore citiranim odredbama čl. 27.st.1. ZOOP-a (točka 7. obrazloženja) tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog dijela isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu, a kako je prema rješenju tužitelja IN-693968 od 9.5.1997. (list 13,14 spisa) njegovom osiguraniku HC djelomice i zbog ozljede na radu (70%) određena invalidska mirovina, to u konkretnoj situaciji dolazi do primjene čl. 27. ZOOP-a. Budući iz podataka u spisu jasno proizlazi da je tužitelj svom osiguraniku HC u utuženom razdoblju isplatio mirovinu uslijed bolesti (30%) i ozljede na radu (70%), odnosno invalidsku mirovinu je isplaćivao na temelju povrede (ozljede) na radu i bolesti u tom slučaju ne postoji razlika, koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju i već zbog toga je tužbeni zahtjev neosnovan (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-1354/2016-2 od 18.5.2021.), a nalaz vještaka neprimjenjiv u konkretnoj situaciji.

15. Između stranaka u ovom predmetu je također sporno postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljevog osiguranika. S tim u vezi je sporno tumačenje čl. 12. st.1. ZPP-a, odnosno treba li tu odredbu tumačiti na način da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pitanje postojanja uzročno posljedične veze između umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetnog štetnog događaja u okolnostima kad je tužitelj u upravnom postupku već utvrdio da je razlog invalidnosti povreda iz predmetnog štetnog događaja.

16. Prema ocjeni ovog suda, pitanju dosega primjene čl. 12. st.1. ZPP-a treba u svakoj konkretnoj situaciji pristupati, ovisno o okolnostima slučaja, vodeći računa odlučuje li se iznova o pravu ili pravnom odnosu, koji je već pravomoćno i konačno riješen te je li takvom odlukom odlučeno samo o pravu osoba, koje su sudjelovale u postupku u kojem je to pitanje riješeno ili isto ima izravni ili neizravni utjecaj na prava i obveze trećih. Pravilno tvrdi tužitelj da sud u ovom postupku ne može ispitivati nanovo pitanje invalidnosti HC, kao i pitanje njegovog prava na invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje i to bez obzira što tuženik nije sudjelovao u tom postupku. Međutim, navedena pitanja tuženik niti ne osporava. No, pitanje uzroka invalidnosti HC predstavlja jednu od odlučnih činjenica u ovom postupku imajući u vidu da o istoj ovisi postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i štete, koja je nastala tužitelju. Dakle, radi se o pretpostavci odgovornosti za štetu, koju je dužan dokazati tužitelj. Budući da tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku, isti nije mogao podnositi prigovore i poduzimati druge pravne radnje, kojima bi u tom postupku osporio da povreda iz štetnog događaja nije uzrok invalidnosti. Pri tom treba imati na umu da je ovu činjenicu upravno tijelo utvrdilo na temelju nalaza i mišljenja Invalidske komisije, koje nije upravni akt, već javna isprava, čiju vjerodostojnost stranke mogu, u smislu čl. 230. st.1. ZPP-a, osporavati u ovom postupku.

17. U tom smislu govori i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, objavljeno na mrežnim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a povodom pitanja iz dopuštene revizije Revd-2502/2021 koje glasi:

"Je li parnični sud vezan odlukom upravnog tijela (konkretno tužitelja) u pogledu uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja ili je tuženiku (osiguratelju štetnika) dopušteno u parnici dokazivati da radna nesposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu uzročno- posljedičnoj vezi s konkretnim štetnim događajem pa kada tuženik (osiguratelj štetnika) dokaže da ne postoji uzročno-posljedična veza između ozljeđivanja osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi i umirovljenja osiguranika tužitelja da li postoji obveza tuženika na naknadu štete tužitelju odnosno pravo tužitelja da traži naknadu štete od tuženika kao osiguratelja štetnika? "

17.1. Odgovor na to pitanje, objavljen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1261/2021, glasi:

(...) u odgovoru na prvo postavljeno pitanje u ovoj reviziji valja reći da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i osiguraniku štetnika (ovdje tuženika) dopušteno je u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. O rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika.

18. U kontekstu izloženog, a prema stajalištu ovog suda, prihvaćanjem stava tužitelja o apsolutnom dosegu čl. 12. st.1. ZPP dovelo bi do pravne nesigurnosti, budući da bi tuženiku bilo uskraćeno pravo u sudskom postupku dokazivati odlučne činjenice i na taj način ostvariti jedno od temeljnih prava svake stranke u postupku, prava na pravično suđenje. Odustajanju od pretjeranog formalizma, prilikom tumačenja procesnih normi, naklonjena je i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja traži od njenih primjenjivača-sudova da u svakoj konkretnoj situaciji, kad se postavi pitanje, narušava li primjena neke procesne norme temeljno pravo čovjeka zajamčeno Ustavom i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, ocjeni krše li se njenom primjenom temeljna ljudska prava i slobode te da u tom slučaju odustane od njegove primjene.

19. Budući je smisao odredbe čl. 12. st.1. ZPP-a onemogućiti raspravljanje o pravima i obvezama stranaka o kojima je već pravomoćno i konačno odlučeno te imajući na umu da se omogućavanjem tuženiku da u ovom postupku dokazuje nepostojanje uzročno- posljedične veze ne dira u pitanje prava, koja su u upravnom postupku priznata osiguraniku tužitelja, sud je stava da tuženik može u ovom postupku osporavati utvrđenja vještaka u upravnom postupku te je zadatak suda omogućiti mu da svoje tvrdnje i dokaže.

20. Imajući u vidu izloženo, ovaj sud je na spornu okolnost postojanja uzročne veze između ozljeđivanja u štetnom događaju i umirovljenja osiguranika tužitelja, izveo dokaz vještačenjem. Stalni sudski vještak dr. Damir Vodopivec je u svom nalazu i mišljenju od 4.3.2023. (list 245-247 spisa) naveo da je tužitelj svom osiguraniku HC **.**.1997. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti 30% i povrede na radu 70%. Iz priložene medicinske dokumentacije proizlazi da je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nezgodi, ali nedostaje dokumentacija iz tog vremena. Jedino se iz anamnestičkih podataka povijesti bolesti i otpusnih pisama daje naslutiti da je stradao 1993.?, 1992.? ili 1990.? pri čemu je zadobio od “ozbiljno povrijedio glavu” do prijeloma baze lubanje, natučenje glave i prijelom nosnih kostiju, prijeloma rebara lijevo, lijeve podlaktice, nakon čega se, opet prema anamnestičkim podacima, liječio po neuropsihijatru pod dijagnozom “St.post contusionem capitis, Psychosindroma org. EPI part complexa posttraumatica”. Nalaz pretrage VP po I iz listopada 1998. je bio praktički u granicama normale, neurološki status u studenom 1999., siječnju 2000., kolovozu 2006. je bio uredan. CT mozga učinjen 2012. je bio uredan, odnosno pokazao je početnu kortikalnu atrofiju koja je za dob osiguranika tužitelja tada bila primjerena. Međutim, iz iste te dokumentacije je vidljivo da je osiguranik tužitelja dugogodišnji bolesnik arterijske hipertenzije, da mu je u kolovozu 2001. ugrađen elektrostimulator srca, u srpnju 2004. utvrđena lijevostrana lumboišijalgija uzrokovana diskushernijom L4/L5, te da je u veljači 2005. navedenu protruziju operativno liječio. Kasnijom radiološkom obradom su utvrđene degenerativne promjene vratne kralježnice sa oštećenje spinalnog korijena C6-C7, a u travnju 2013. početne degenerativne promjene kukova i koljena. Na temelju navedenog vještak smatra da nema uzročno - posljedične veze između odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu i predmetnog štetnog događaja za kojeg nema ni točnog podatka kada se isti dogodio.

21. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka dr. Damira Vodopivca podneskom od 11.5.2023. (list 254-257 spisa) te je vještak na ročištu 8.4.2024. naveo da, nakon što je izvršio uvid u podnesak tužitelja od 11.5.2023., u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja danog sudu 3.3.2023. Naime, sudski vještaci se ne smatraju i ne mogu se smatrati "jačim i boljim" od vještaka tužitelja u ocjeni invalidnosti tjelesnog oštećenja, potrebe za tuđom pomoći i njegom itd. No međutim, u ovom predmetu tužitelj nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju iz doba stradavanja njegovog osiguranika, nije dostavio niti potvrdu, odnosno prijavu o ozljedi na radu tako da su čista naklapanja što je osiguranik tužitelja zadobio u štetnom događaju. Ne zna se točno ni datum ni godina kada je osiguranik tužitelja stradao te se govori o 1990., 1992. odnosno 1993. Pored toga, tužitelj je svom osiguraniku priznao pravo na tjelesno oštećenje zbog bolesti sustava za kretanje, a ne zbog, kako se iz medicinske dokumentacije može iščitati, ozljede glave. Da je osiguranik tužitelja i zadobio ozljedu glave takovog karaktera, tada bi vještaci tužitelja svom osiguraniku zasigurno utvrdili i tjelesno oštećenje s osnove ozljede na radu. Na pitanje tužitelja koje su bile dijagnoze na temelju kojih je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidsku mirovinu vještak je naveo da ne zna jer u sudskom spisu nema nalaza i mišljenja vještaka tužitelja. Iskazao je i da nije utvrdio da postoji medicinska dokumentacija od 1990. do 1997. kada je tužitelj svom osiguraniku utvrdio invalidnost.

22. Sud je prihvatio rezultate vještačenja po vještaku medicine rada dr. Damiru Vodopivcu, koji je svojim usmenim očitovanjem otklonio sve primjedbe tužitelja i odgovorio na sva pitanja, nakon čega nije ni bilo daljnjih pitanja ni prigovora. Tako je sud u potpunosti kao vjerodostojne prihvatio razloge vještaka, koji je naveo da u spisu nema relevantne medicinske dokumentacije na temelju koje bi uopće mogao utvrditi koje je ozljede osiguranik tužitelja zadobio u predmetnom štetnom događaju, a još manje na temelju čega mu je utvrđena invalidnost. Imajući u vidu navedeno, zaključak je ovog suda da tužitelj nije sa pouzdanom sigurnošću dokazao da je uzrok invalidnosti ozljeda, koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju. Dokazivanje uzroka invalidnosti u opisanim okolnostima bilo bi moguće tek provođenjem medicinskog vještačenja na temelju potpune medicinske dokumentacije kojom bi se na nedvojben način mogle razgraničiti ranije bolesti od posljedica povreda iz štetnog događaja. Tužitelj nije dostavio takvu dokumentaciju niti je predložio dopuniti vještačenje, ali sve i da je to predložio, ovaj sud takav dokaz ne bi prihvatio budući da spisu ne prileži medicinska dokumentacija na temelju koje bi se takvo vještačenje moglo provesti. Obzirom da je tužitelj nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu valjalo je prema pravilima o teretu dokazivanja (čl. 219. st.1. ZPP) tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

24. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a te Tarifi za nagradu i naknadu troškova odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT). Tuženiku, koji je zastupan po odvjetniku priznat je kao osnovan zatraženi trošak pristupa na ročišta 8.4.2024., 19.3.2025. i 15.12.2025. od po 250 bodova za svako (Tbr. 9/1 OT) te za pristup na ročište odgođeno prije početka raspravljanja 11.9.2024. 50 bodova (Tbr. 9/5 OT), odnosno sveukupno 800 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 € (Tbr. 54. OT) iznosi 1.600,00 €, a uz PDV od 25% (Tbr. 46. OT) ukupno iznosi 2.000,00 €. Navedenim troškovima treba pridodati troškove plaćenih predujmova za vještačenje od 398,17 €, 199,08 € i u dva navrata po 33,18 €, pa sveukupno dosuđeni parnični troškovi tuženika iznose 2.663,61 € kao u izreci pod točkom II. presude. Tuženik ima pravo na kamate na troškove od presuđenja po čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

Zagreb, 7. siječnja 2026.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- tužitelju

- pun. tuženika