P-3251/2020-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju GŽ, dipl. iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja GŽ, dipl. iur., a po objavi presude dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB 2618799486, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, isplati na ime naknade štete svotu od 44.402,62 kuna/ 5.893,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25.4.2020. godine do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku 15 dana.".

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 12 rujna 1992. osiguranik tužitelja VŽ ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je skrivio MŽ upravljajući neregistriranim i neosiguranim kombajnom. Odgovornost osiguranika tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu broj K-36/93 od 11. svibnja 1993. Na osnovu navedene nezgode osiguraniku HZMO je rješenjem broj IN-906613 od 14. siječnja 1997. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada (50 %) i bolesti (50 %). Tuženik je do zaključno 31. prosinca 2013. u mirnim postupcima plaćao štetu tužitelju, dok se za nastavna razdoblja vode sudski postupci. Tužitelj je za razdoblje od 1.4.2018. do 31.3.2020. s osnova invalidske mirovine isplaćeno ukupno 126.846,63 kn, od čega 50 % s osnova ozljede izvan rada (prometne nezgode) iznosi 63.432,32 kn. Kako je doprinos njegovog osiguranika u prometnoj nezgodi utvrđen u omjeru 30 %, to ukupna šteta za HZMO iznosi 44.402,62 kn (70 % od 63.432,32 kn). Dana 6. travnja 2020. tužitelj se zahtjevom obratio tuženiku da isplati naknadu štete kako je to navedeno u toč IV. tužbe. Tuženik je poziv primio te otklonio zahtjev kao neosnovan budući da bi, po prirodi stvari, da nije bilo štetnog događaja osiguranik ispunio uvjete za starosnu mirovinu. Tužitelj ističe kako se ovdje ima primijeniti odredba čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 44.402,62 kuna/ 5.893,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25.4.2020. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, budući se radi o sporu između dvije pravne osobe u kojem tužitelj navodi kako potražuje naknadu štete od tuženika. Kako tužitelj u tužbi navodi da od tuženika potražuje naknadu štete, a ne postavlja regresni zahtjev, tuženik predlaže da se Naslovni sud oglasi stvarno nenadležnim i predmet ustupi na rješavanje stvarno nadležnom sudu. Priznaje nastanak štetnog događaja i odgovornost ĆŽ, koji je upravljao neregistriranim i neosiguranim kombajnom za predmetni štetni događaj u omjeru od 70%. Osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Ističe da izvršenim isplatama za utuženo razdoblje od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2020. ne trpi štetu. Naime, osiguranik tužitelja VŽ rođen je **.**.1949. i da nije bilo štetnog događaja, po redovnom tijeku stvari isti bi već bio u starosnoj mirovini. Tužitelj bi svome osiguraniku da nije bilo štetnog događaja isplaćivao starosnu mirovinu. Tužitelj bi eventualno trpio štetu kada bi dokazao da je invalidska mirovina koju isplaćuje veća od starosne mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku. Kako tužitelj nije dokazao da je mirovina koju isplaćuje veća od starosne mirovine, odnosno da izvršenim isplatama trpi štetu, to tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu potraživanja. Osporava visinu potraživanja tužitelja, budući je do štetnog događaja došlo dana 12. rujna 1992. Tužitelj potražuje naknadu štete po polici osiguranika tuženika koja je vidljiva na navedeni dan pa sukladno navedenome imaju se i primijeniti odredbe tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (Službeni list SFRJ 17/90 u primjeni od 23. ožujka 1990) koji je u čl. 94. propisivao da kad organizacija koja obavlja poslove mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, organizacija za osiguranje je dužna razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Dakle, tužitelj u predmetnom slučaju ima pravo potraživati razmjerni iznos doprinosa, a ne iznos isplaćene mirovine, čak ni u razmjernom iznosu. Tužitelj ne može potraživati naknadu štete po polici koja je vrijedila na dan štetnog događaja, a po zakonu koji je stupio na snagu 2014. Navedenom odredbom nije propisana retroaktivna primjena zakona, u skladu s čim se na štetne događaje nastale prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju na koji se poziva tužitelj isti ne primjenjuje. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2.1. Kasnije tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja navodi kako se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Ukazuje kako bi tuženik kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike, sve sukladno odredbi čl. 27. ZOOP. Predlaže provođenje financijskog vještačenja s zadatkom utvrditi postoji li razlika između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Ivanić Gradu poslovni broj K-36/93-9 od 11. svibnja 1993. (stranica 3-7 spisa), rješenje tužitelja broj In-906613 od 14. siječnja 1997. (stranica 8-9 spisa), obračun isplaćene mirovine (stranica 10 spisa), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja- transakcija 258 (stranica 11-27 spisa), zahtjev tužitelja upućen tuženiku (stranica 28-29 spisa), e-mail prepisku (stranica 30 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji mag. oec. Lidiji Česnik te usmeno saslušao vještakinju.

4. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja VŽ zadobio ozljede u prometnoj nesreći od 12.9.1992., a nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika u ovom postupku te da je rješenjem tužitelja od 14.1.1997. određeno osiguraniku tužitelja pravo i isplata invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada kao posljedice predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50 % i zbog bolesti u omjeru od 50 %. Nije sporno niti da je tužitelj svom osiguraniku za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom isplatio ukupan iznos od 126.846,63 kn, dok 50 % toga iznosa predstavlja iznos od 63.432,32 kn, a kako je doprinos tužiteljevog osiguranika u prometnoj nezgodi utvrđen u omjeru od 30 %, tužitelj potražuje tužbom iznos od 44.402,62 kuna/5.893,24 EUR. Sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je sporno primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. - u daljnjem tekstu: ZOMO) ili pak odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZOOP).

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu (regres) iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u razdoblju od 1.4.2018. do 31.3.2020. svom osiguraniku VŽ u dijelu od 70 % od 50 % ukupno isplaćenog iznosa (70 % od 63.432,32 kn), odnosno u dijelu u kojem je istu isplatio zbog ozljede izvan rada koju je spomenuti osiguranik zadobio u prometnoj nesreći od 12.9.1992. za koju je odgovoran MŽ koji je upravljao neregistriranim i neosiguranim kombajnom, dakle umanjen za doprinos osiguranika tužitelja u omjeru od 30 %. Imajući u vidu predmet spora i odredbu čl. 34. st. 1. toč. 9. al. 7. ZPP kojom je propisano da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, a koja odredba je stupila na snagu čl. 3. Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/2019) pa se primjenjuje u ovom slučaju, neosnovan je prigovor tuženika kojim prigovora stvarnoj nadležnosti ovog suda jer se radi o sporu u kojem uvijek sude općinski sudovi pa nema govora da ovaj sud ne bi bio stvarno nadležan. Pri tome su irelevantne tvrdnje tuženika da tužitelj u tužbi navodi da od tuženika potražuje naknadu štete, a ne postavlja regresni zahtjev jer se radi o regresnom zahtjevu mirovinskog osiguranja.

7. Ovaj sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju o kojem su viši sudovi zauzimali različita pravna shvaćanja. U aktualnim drugostupanjskim odlukama pa tako u odluci Županijskog suda u Osijeku Gž- 1663/2022-2 od 23. veljače 2023. zauzeto je shvaćanje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koje je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koje je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Revx-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. Istovjetno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022., a kojim je promijenjeno ranije pravno shvaćanje upravo zbog usklađenja sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-45188/22 od 28. listopada 2022.). Nadalje i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih aktualnih odluka pa tako i npr. u odluci Rev 1246/2022-2 od 13. prosinca 2022. ponovio svoje pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. i broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022., a prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja, odnosno prometne nezgode. VSRH nadalje ukazuje da je tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakon o obveznom osiguranju u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznom osiguranju u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visina i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno Zakon o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik te je obveza tuženika regulirana Zakonom o obveznom osiguranju u prometu temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u Zakonu o obveznom osiguranju u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari – motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo Zakonom o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao društvo za osiguranje ima temeljem čl. 8. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu obvezu sklopiti ugovor o osiguranju, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića i rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom kao obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje premija osiguranja. Zaključno VSRH u spomenutoj odluci navodi kako odluku u predmetnoj pravnoj stvari treba donijeti primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu, i to čl. 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.“

8. Sukladno takvom pravnom shvaćanju VSRH valja primijeniti odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a kojim odredbama je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9. Obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne upravo odredbe ZOOP koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji Zakon predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP, i to odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP. Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP.

10. U ovom predmetu provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji mag. oec. Lidiji Česnik, sa zadatkom da se utvrdi razlika između starosne i invalidske mirovine osiguranika tužitelja VŽ. Iz nalaza i mišljenja te vještakinje proizlazi kako je invalidska mirovina temeljem Rješenja IN—906613 od 14.01.1997. utvrđena kao mjesečni prosjek plaća koje je osiguranik ostvario u Fondu prije ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu. S obzirom na priznati mirovinski staž od 26 godina, 9 mjeseci i 13 dana, invalidska je mirovina određena prema članku 52. Statuta u visini 76,5 % od navedene mirovinske osnovice. Osiguranik da nije otišao u invalidsku mirovinu 12.11.1996., imao bi pravo na punu starosnu mirovinu kada bi napunio 65 godina života dana 21.10.2014. Iznos pretpostavljene starosne mirovine koju bi u utuženom razdoblju od 1.4.2018. do 31.3.2020. tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja iznosi ukupno 124.100,52 kn. Razlika između iznosa isplaćene i iznosa pretpostavljene starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja iznosi 2.764,11 kn, odnosno pretpostavljena starosna mirovina bila bi manja od invalidske mirovine koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio osiguraniku. Vještakinja je uzela u obzir usklađivanja mirovina, dodatke na mirovinu te ono što je za osiguranika povoljnije, a da je otišao u punu starosnu mirovinu, uz pretpostavku da je nastavio raditi na istim poslovima i sa istom plaćom koju je ostvarivao u trenutku nastanka invalidnosti. Također kao prosjek plaća vještakinja je koristila isključivo one koje je osiguranik ostvario dok je radio s obzirom da je to za vještakinju bio jedini mjerljiv podatak u odnosu na ostvarene plaće osiguranika i radni staž od 26 godine, 9 mjeseci i 13 dan,a a to ionako predstavlja više od 2/3 ostvarenih plaća te godina radnog staža što je vrlo relevantan podatak kod izračuna starosne mirovine.

10.1. Imajući u vidu odredbu 27. st. 3. ZOOP prema kojoj obveza tuženika naknaditi štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a nalaz i mišljenje vještakinje je sačinjen sa zadatkom da se utvrdi razlika između starosne i invalidske mirovine osiguranika tužitelja VŽ, ovaj sud ne može prihvatiti nalaz i mišljenje navedene vještakinje kao dokaz u ovoj pravnoj stvari te je takav dokaz neupotrebljiv u ovom postupku.

11. Razlika koju bi trebalo utvrđivati na ime naknade štete u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a (razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) u konkretnom slučaju nije dokazana jer tužitelj nije predložio financijsko vještačenje na tu okolnost, a naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke nije primjenjiv u konkretnom slučaju jer je njime utvrđena razlika između starosne i invalidske mirovine osiguranika tužitelja VŽ, a nakon takvog nalaza i mišljenja tužitelj nije predložio dopunsko financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, već je naprotiv na glavnoj raspravi od 20.11.2025. naveo da ne predlaže da se u predmetu odredi dopunsko financijsko vještačenje kojim bi se odredio drugačiji zadatak vještakinji financijske struke koja je vještačila u predmetu. Smatra da se u predmetu primjenjuje ZOMO, a ne ZOOP te da nema potrebe da se u predmetu stvaraju dodatni troškovi, imajući u vidu trenutnu sudsku praksu. Dakle, tužitelj na kojem se temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP nalazi teret dokazivanja nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP veća od isplaćenog iznosa, odnosno nije predložio dokaz financijskim vještačenjem, odnosno dopunskim financijskim vještačenjem sa drugačijim zadatkom vještaku pa je valjalo zbog toga odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je naime predložio da se visina tužbenog zahtjeva utvrdi prema ispravama koje je dostavio uz tužbu. Obzirom da na tuženiku nije teret dokaza, ovaj sud nije proveo po tuženiku predloženo financijsko vještačenje radi utvrđenja razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu jer tuženik nije tužan dokazati potraživanje tužitelja iz tužbe, već je teret dokaza na tužitelju.

12. Tuženiku nisu priznati troškovi postupka jer oni nisu određeno naznačeni (niti po osnovi niti po visini) najkasnije do završetka raspravljanja, kako to propisuje odredba čl. 164. ZPP pa je stoga odlučeno kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu, 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku