Poslovni broj: UsI-2117/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Trogrlić, u upravnom sporu tužiteljice NČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Andreju Gregušu, odvjetniku u Dubrovniku, Vukovarska 22, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Avenija Vukovar 33, radi odobrenja dugotrajnog boravišta , 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24- 20/2283, URBROJ: 511-01-204-25-6 od 5. lipnja 2025.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-20/2283, URBROJ: 511-01-204-25-6 od 5. lipnja 2025. odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenje dugotrajnog boravišta.

2. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv osporenog rješenje tuženika pobijajući zakonitost istog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredbi postupka. Navodi da je tuženik na njezinu štetu pobijanim rješenjem povrijedio više načela Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21.), između ostaloga, načelo zakonitosti, načelo materijalne istine i načelo slobodne ocjene dokaza. Navodi da je prema svojoj evidenciji iz Republike Hrvatske u razdoblju od pet godina izbivala manje od 10 mjeseci ukupno. Pojašnjava da nije osporavala izračun dana izbivanja koje je utvrdio tuženik jer ne može sa sigurnošću znati kojim danima je izbivala iz Republike Hrvatske. Navodi da je prema izračunu tuženika izbivala iz Republike Hrvatske u razdoblju koje prelazi nekoliko dana ukupan zbroj od 10 mjeseci. Ističe da je od 6. lipnja 2019. do danas zaposlena u Republici Hrvatskoj i ostvaruje prihode te upućuje na potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, KLASA: 034-04/25-03/6, URBROJ: 341-05-05/8-25-8987 od 25. kolovoza 2025., a iz koje potvrde je razvidna svrha njezinog boravka u Republici Hrvatskoj. Navodi da je do 4. lipnja 2026. zaposlena kod poslodavca Prolusio d.o.o. na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme. Pojašnjava da je razlog njezinog učestalijeg izbivanja iz Republike Hrvatske, koje prelazi zakonski maksimum za tek nekoliko dana (309) u razdoblju od pet godina zakonska skrb za maloljetnu djecu PČ i PČ. Navodi da je kao samohrana majka učestalije odlazila u [adresa] vidjeti djecu, a sada kada su djeca punoljetna ne postoji više tolika potreba za odlaskom u [adresa]. Ističe da je taj razlog povremenog izbivanja navela tijekom predmetnog postupka kada je pozvana da se očituje na okolnosti izbivanja iz Republike Hrvatske, a što nije uvaženo, već se tuženik vodio svojom evidencijom izbivanja i utvrdio je da je izbivala iz Republike Hrvatske u razdoblju dužem od 10 mjeseci, odnosno ukupno 309 dana, a što predstavlja izbivanje duže od 6 dana od zakonski dopuštenog. Tvrdi da je zbog pogrešnog parcijalnog tumačenja odredbi važećeg zakona doneseno nezakonito osporeno rješenje na njezinu štetu. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijano rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su navodi tužiteljice paušalni, neosnovani i pravno neutemeljeni, a upravni postupak proveden je zakonito, uz poštivanje svih načela upravnog postupka. Ukazuje na to da su tužbeni navodi u jednom dijelu kontradiktorni jer se tužiteljica poziva na svoju evidenciju, a istovremeno navodi da nije osporavala izračun tuženika vezan za duljinu izbivanja iz Republike Hrvatske jer ne može sa sigurnošću znati kojim danima je izbivala iz Republike Hrvatske. Nadalje navodi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a navodi iz izjave tužiteljice su razmotreni, ali nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari jer je utvrđeno da je izbivala iz Republike Hrvatske u višekratnom trajanju duže od 10 mjeseci ukupno, odnosno duže od vremena propisanog člankom 150. stavkom 2. Zakona o strancima ("Narodne novine", 133/2020., 114/2022. i 151/2022. - dalje: ZoS). Naglašava da nije predviđena iznimka u odnosu na duljinu trajanja izbivanja propisanu navedenim člankom 150. ZoS-a. Ističe da je na temelju uvida u službene evidencije nesporno utvrđeno da je tužiteljica izbivala iz Republike Hrvatske višekratno duže od 10 mjeseci ukupno u razdoblju od pet godina, što u danoj izjavi nije osporavala, već je navela razloge izbivanja. Pojašnjava da se ne radi o diskrecijskoj odluci, već o jasnoj zakonskoj odredbi koja ne predviđa iznimke ili mogućnost fleksibilnog tumačenja.

Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora održana je rasprava 16. prosinca 2025., na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka, kao i ovog upravnog spora. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužiteljice od 18. lipnja 2024. za odobrenje dugotrajnog boravišta.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužiteljice za odobrenje dugotrajnog boravišta uz obrazloženje da je izbivala iz Republike Hrvatske u razdoblju duljem od 10 mjeseci višekratno, odnosno dulje od zakonom dopuštenog vremena, te da ni 150. Zakona o strancima ("Narodne novine", 133/2020., 114/2022. i 151/2022. - dalje: ZoS), ni podzakonski akti ne propisuju opravdanost izbivanja.

8. Člankom 150. ZoS-a, koji je valjalo primijeniti na temelju članka 94. Zakona o strancima ("Narodne novine, 40/25.), propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (stavak 1.). Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.).

9. Stoga, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu kao i činjenicu da je tužiteljica u petogodišnjem razdoblju prije podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta (18. lipnja 2024.) izbivala iz Republike Hrvatske 309 dana, odnosno više od deset mjeseci višekratno, što je utvrđeno uvidom u službene podatke tuženika o provedenim graničnim kontrolama, nije bilo zakonske mogućnosti za drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu. Naime, da bi državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta osim odobrenog privremenog boravka, azila ili supsidijarne zaštite, ostvario pravo na isti mora u Republici Hrvatskoj stvarno i boraviti, odnosno, njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske mora biti iznimno, u propisanim zakonskim rokovima.

10. Spisu tuženika prileži i službena bilješka sastavljena po službenici za nezakonite migracije Policijske postaje Dubrovnik od 27. lipnja 2024. iz koje proizlazi da je uvidom u NBMIS razvidno da je počevši od 23. siječnja 2023. tužiteljica svaki dan putovala na relaciji Republike Hrvatska - Bosna i Hercegovina (evidentiran prelazak vanjske granice Republike Hrvatske (Gornji Brgat – Ivanica i Karasovići).

11. Pri tome valja reći da Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25 studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem prenesena je u hrvatski pravni poredak ZoS-a. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu upravnih tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije, da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji.

12. Člankom 4. stavkom 3. podstavkom 2. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. propisano je da države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. (države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva) mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga te je navedena odredba fakultativne naravi. Dakle, nema obveze za države članice da određena razdoblja izbivanja ne uzmu kao razdoblja izbivanja. Navedeno je ostavljeno kao mogućnost a nikako kao obveza nacionalnim zakonodavstvima.

13. Prema tome, tužiteljici je ostavljena mogućnost da u pet godina boravka u Republici Hrvatskoj iz nje izbiva šest mjeseci jednokratno ili 10 mjeseci ukupno u roku od pet godina do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj. Stoga, za potrebe priznanja prava, tužiteljica treba poslovni i privatni život organizirati, odnosno uskladiti s navedenim uvjetom, dok njezini navodi da je opravdala svrhu boravka u Republici Hrvatskoj nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje, stoga sud nije cijenio relevantnim za predmetni upravni spor dokaze o njezinom zaposlenju u Republici Hrvatskoj.

14. Dakle, institut dugotrajnog boravišta reguliran je ZoS-a i podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke za pozitivno odlučivanje te stvarni i stalni boravak državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj i njegovim odredbama nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od predviđenog člankom 150. stavkom 2. ZoS-a.

15. Stoga nije od utjecaja na drugačije odlučivanje tužbeni navod tužiteljice kako je razlog njezinog izbivanja iz Republike Hrvatske odlazak u Bosnu i Hercegovinu zbog posjeta maloljetnoj djeci, budući da niti jednom odredbom ZoS-a nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od predviđenog člankom 150. stavkom 2. ZoS-a.

16. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

17. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu 7. siječnja 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a i članak 106. stavak 5. ZUS-a u vezi s člankom 128. stavkom 1. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Andreju Gregušu, Dubrovnik, Vukovarska 22

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za strance i međunarodnu zaštitu, Službi za strance, Zagreb, Avenija Vukovar 33

- u spis