Poslovni broj: Us I-1853/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Domagoju Olujiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu OLUJIĆ & PARTNERI d.o.o., Split, Narodni Trg 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Hvar, OIB: 36162371878, Hvar, Ive Miličića 5, zastupanog po zakonskom zastupniku NE, diplomiranom kriminalistu, načelniku Policijske postaje Hvar i zaposleniku tuženika, na temelju odredbe čl. 21. st. 3. Zakona o upravnim sporovima, radi protjerivanja iz europskog gospodarskog prostora, nakon javne i usmene rasprave zaključene 8. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, objavljene 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Hvar, KLASA: UP/I-216-04/25-01/2349, URBROJ: 511-12-26-25-1 od 3. srpnja 2025., te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. O troškovima spora sud će odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 18. srpnja 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Hvar, KLASA: UP/I-216-04/25-01/2349, URBROJ: 511-12-26-25-1 od 3. srpnja 2025., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako tužbu podnosi iz svih zakonom dopuštenih razloga, a osobito zbog bitne povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o strancima, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Prvenstveno se ističe kako rješenje nije obrazloženo u skladu s odredbom članka 98. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09,110/21), a radi čega isto treba poništiti. Naime, u uvodu rješenja nije naveden osobni identifikacijski broj javnopravnog tijela koje je donijelo rješenje, kao ni osobni identifikacijski broj stranke (tužitelja). Nadalje, u obrazloženju nisu navedeni razlozi koji su bili odlučujući pri ocijeni pojedinih dokaza, kao ni razlozi donošenja zaključaka tijekom postupka. Također, tužitelj smatra da je tuženik propustio utvrditi sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja te iznijeti relevantne i dostatne razloge i dokaze na kojima temelji donošenje odluke. U rješenju nisu navedeni razlozi donošenja ovakve odluke niti eventualne činjenice i okolnosti konkretnog slučaja iz kojih bi proizlazila potreba za donošenjem takvog rješenja kojim su, uzgred rečeno, povrijeđena temeljna načela vezana za opravdanost ograničenja slobode kretanja predviđena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske već su samo prepisani članci Zakona o strancima. (NN 133/20., 114/22., 151/22., 40/25, u daljnjem tekstu: "Zakon o strancima“). Na temelju odredbe članka 189. stavka 1. Zakona o strancima državljanina treće zemlje može se protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako: − pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku, − iz koristi sklopi brak ili životno partnerstvo, − počini prekršaj iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja, propisa o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, propisa o javnom redu i miru, oružju, zlouporabi droga te propisa iz područja carinskih i drugih poreznih davanja, − počini prekršaj s elementima nasilja, − počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili − ponavlja činjenje prekršaja. Nadalje, stavkom 2. spomenutog članka državljanina treće zemlje protjerat će se ako: − je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine, − je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom u razdoblju od pet godina više puta pravomoćno osuđivan na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od najmanje tri godine, − je zbog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje osam godina osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, − predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Slijedom iznesenog razvidno je kako se državljanin treće zemlje može protjerati u slučajevima propisanim stavkom 1. članka 189. Zakona o strancima, dok je obvezno protjerivanje pravna mjera koja se koristi u slučajevima predviđenim odredbom stavka 2. članka 189. Zakona o strancima. Dakle, protjerivanje je pravni postupak kojim se državljanin treće zemlje može isključiti iz države zbog predstavljanja opasnosti za javni poredak ili javno zdravlje, a temelji se na zakonskim odredbama koje propisuju uvjete i postupke za donošenje takvih odluka, uzimajući u obzir individualne okolnosti i prava osobe koja se protjeruje. Dakle, u svakom konkretnom slučaju potrebno je odvagati između prava pojedinca na slobodno kretanje i zaštite javnog reda. Tužitelj je, za ponašanje od dana 29. lipnja 2025., sankcioniran presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne Služba u Hvaru, posl.broj: Pp-8372/2025, a u kojem postupku je priznao krivnju, izrazio kajanje, obećao da takvo ponašanje neće ponavljati te dobrovoljno podmirio novčanu kaznu. Iz navedenog jasno je da tužitelj ne predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje već se radilo o nepromišljenoj pogrešci. Također, tužitelj je postupio sukladno rješenju te je dobrovoljno napustio teritorij Republike Hrvatske. Nadalje, tuženik prilikom donošenja rješenja nije u obzir uzeo individualne okolnosti i prava tužitelja. Naime, prilikom donošenja rješenja tuženik je u potpunosti zanemario činjenicu da je tužitelj već dvije sezone zaposlen na istom radnom mjestu, da nema problema sa mještanima te da nije bio prekršajno kažnjavan niti sklon protupravnom ponašanju. Slijedom iznesenog, tuženik pogrešno automatski donosi odluku o protjerivanju na temelju osuđujuće (prekršajne) presude iako je bio dužan u rješenju obrazložiti razloge za protjerivanje, uzimajući u obzir zaštitne odredbe Zakona o strancima. Također, prilikom donošenja rješenja tuženik nije u obzir uzeo činjenicu da ponašanje tužitelja nije bilo kazneno djelo, da se ne radi o nasilnom ponašanju te da svojim ponašanjem tužitelj nije ugrozio ni život ni zdravlje ljudi. S tim u vezi ukazuje se na odluku Upravnog suda u Rijeci, posl.broj: Us I-1639/2023-4 od 27. listopada 2023. kojom je taj sud zauzeo stajalište da se protjerivanje ne može temeljiti isključivo na osuđujućoj presudi bez individualizirane analize i obrazloženja u rješenju o protjerivanju, posebno jer nije riječ o obvezatnom protjerivanju. Ističe se kako se, u konkretnom slučaju, ne radi niti o obvezatnom protjerivanju niti o osuđujućoj kaznenoj presudi, već o osuđujućoj prekršajnoj presudi u postupku u kojem je tužitelj izrazio kajanje i dobrovoljno podmirio izrečenu novčanu kaznu. Slijedom svega navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu da, donese presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i obustaviti upravni postupak, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju. Konačno, s obzirom da bi izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nastala teško nadoknadiva šteta (nemogućnost uspostavljanja radnog odnosa te prisilno udaljenje iz Europskog gospodarskog prostora) tužitelj predlaže donijeti rješenje o odgodnom učinku tužbe s obzirom da su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: 1) izvršenjem pojedinačne odluke bi se nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, 2) zakonom nije propisano da žalba u upravnoj stvari ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke i 3) odgoda izvršenja ove odluke nije protivna javnom interesu.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 8. prosinca 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS), izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili zamjenik opunomoćenika tužitelja i zakonski zastupnik tuženika.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev je osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Hvar, KLASA: UP/I-216-04/25-01/2349, URBROJ: 511-12-26-25-1 od 3. srpnja 2025., tužitelju kao državljaninu Crne Gore određuje se zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od pet (5) godina te je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 189. stavka 1. i članka 193. stavka 1. Zakona o strancima ("Narodne novine" broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25).

9.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje najprije jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke da bi se tužitelju naredila mjera zabrane ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kao i je li osporeni akt tuženika dostatno obrazložen da bi se uopće mogla ispitati njegova pravilnost i zakonitost, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

10.Odredbom članka 189. stavka 1. Zakona o strancima ("Narodne novine" broj: 133/20, 114/22, 151/22, 122/23 i 40/25) propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako: − pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku, − iz koristi sklopi brak ili životno partnerstvo, − počini prekršaj iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja, propisa o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, propisa o javnom redu i miru, oružju, zlouporabi droga te propisa iz područja carinskih i drugih poreznih davanja, − počini prekršaj s elementima nasilja, − počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili − ponavlja činjenje prekršaja.

Stavkom 2. istog članka propisano je da će se državljanina treće zemlje protjerat ako: − je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine, − je zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom u razdoblju od pet godina više puta pravomoćno osuđivan na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od najmanje tri godine, − je zbog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje osam godina osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, − predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21) propisano je da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje.

11.Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika, te dovodeći isto u svezu s naprijed citiranom odredbom članaka 189. stavka 1. Zakona o strancima te članka 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, ovaj sud zaključuje kako osporeni akt tuženika nije moguće ocijeniti pravilnim, niti zakonitim, zbog čega ga je trebalo poništiti, te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak.

12.Sud nalazi potrebnim prije svega istaknuti kako se u obrazloženju osporenog rješenja najprije reproducira da je tužitelj presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne Služba u Hvaru, posl.broj: Pp-8372/2025 proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna, te da je tužitelj istu platio 3. srpnja 2025., a nakon toga, u obrazloženju tuženikovog akta se isključivo citiraju odredbe čl. 189., 185., 184., 186. i 192. st. 5. Zakona o stancima.

13.Nadalje, sud najprije primjećuje kako iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da bi pravna osnova zbog koje se tužitelju naređuje mjera zabrane ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, bila ona kakvu u vidu ima naprijed citirana odredba čl. 189. st. 1. toč. 3. Zakona o stancima, međutim iz akta tuženika ostaje nejasno na osnovu čega tuženik dolazi do takvog zaključka s obzirom da u tom smislu se u obrazloženju isključivo reproducira izreka presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne Služba u Hvaru, posl.broj: Pp-8372/2025 kojom je tužitelj proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a za koji mu je izrečena novčana kazna, no citirana presuda se uopće ne dovodi u vezu s tom odredbom, pa kako upravnom spisu kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, osim izjave tužitelja na zapisnik od 3. srpnja 2025. ne prileže nikakvi drugi relevantni dokazi, potpuno je jasno da su u konkretnom slučaju izostali razlozi zbog kojih tuženik zaključuje da bi u konkretnom slučaju tužitelju trebalo narediti mjeru zabrane ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru po osnovi iz odredbe čl. 189. st. 1. toč. 3. Zakona o stancima, kod kojeg stanja stvari je osporeno rješenje nepravilno i nezakonito, uslijed čega ga je trebalo poništiti.

14.Potom, za istaknuti je kako obrazloženje osporenog rješenja nije u suglasnosti s naprijed citiranom mjerodavnom odredbom čl. 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom da je izostalo utvrđenje činjeničnog stanja, izostali su razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, te su izostali razlozi donošenja zaključka tijekom postupka, pa se uslijed navedenog akt tuženika ne može ispitati, niti je moguće otkloniti prigovore koje tužitelj u tom pravcu iznosi u ovom sporu. Također, posebice je za nadodati kako uslijed prethodno navedenog, obrazloženje osporavanog rješenja tuženika ne udovoljava zahtjevima koje pred javnopravna tijela postavlja Ustav, a koji, između ostalog jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju javnopravnih tijela. Obrazloženja nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu, to pak stoga što bez navođenja konkretnih činjenica i okolnosti koje potkrjepljuju donošenje akta kojim se tužitelju naređuje mjera zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, sudu nije ni omogućeno preispitivanje pravilnosti primjene navedenih zakonskih odredaba, te pored toga takvo obrazloženje ne udovoljava zahtjevu valjanog obrazloženja odluke, odnosno ustavnim zahtjevima koji se pred javnopravna tijela postavljaju radi zaštite stranaka od arbitrarnosti u odlučivanju.

15.Pored izloženog, za primijetiti je kako u konkretnom slučaju, nije riječ o obvezatnom protjerivanju, razlozi za koje su propisani u članku 189. stavku 2. Zakona o strancima, uslijed čega odredba članka 189. stavka 1. podstavka 3. Zakona o strancima ne može biti primijenjena po automatizmu, mehanički, isključivo slijedom činjenice postojanja osuđujuće presude za prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, bez dodatne individualizirane analize i obrazlaganja njezinih rezultata u rješenju o protjerivanju, koja pak analiza uključuje, između ostalog, primjenu zaštitnih odredbi čl. 182. i 191. Zakona o strancima, koje odredbe između ostalog propisuju da prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzet će se u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere, te da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla. Također, iz sadržaja zapisnika o uzimanju izjave tužitelja od 3. srpnja 2025., koji prileže upravnom spisu kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, može se zaključiti da je ta radnja provedena ponajprije radi zadovoljavanja forme, a ne radi suštinskog izjašnjavanja stranke o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje upravne stvari (u smislu čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), a iz kojeg pak zapisnika ne proizlazi ni da su tužitelju postavljana pitanja vezana uz materiju zaštitnih odredaba sadržanih u člancima 182. i 191. Zakona o strancima, niti da je pozvan izjasniti se pitanjima vezanima uz to treba li u konkretnom slučaju primijeniti mjeru protjerivanja (npr. karakter radnje zbog koje je tužitelj prekršajno kažnjen i dr.).

16.Ujedno, daljnji postupovni propust tuženika očituje se u tome da u obrazloženju osporavanog rješenja individualizirano elaborira zbog čega je u ovom slučaju, gdje protjerivanje nije obvezatno, bilo potrebno protjerati tužitelja, s čim u vezi je dodatno za istaknuti kako uslijed prethodno obrazloženog, pritom se nije dovoljno pozvati na osuđujuću prekršajnu presudu, kod kojeg nedvojbenog stanja stvari sud nalazi da je u predmetnoj upravnoj stvari na štetu tužitelja došlo i do povreda odredbi članka 8., članka 9. stavka 2., članka 30. stavka 1., članka 47., te članka 52. ZUP-a, vezano uz članak 5. stavak 1. istog Zakona te prethodno citirane odredbe Zakona o strancima.

17.Slijedom prethodno obrazloženog, a budući da je zbog naprijed navedenih razloga osporeno rješenje tuženika nezakonito, trebalo je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe čl. 117. st. 1., u svezi s odredbom čl. 47. st. 1. ZUS-a poništiti osporeno rješenje tuženika te mu predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom I. u izreci ove presude.

18.U ponovnom postupku nakon ove presude tuženik je dužan otkloniti navedene propuste i donijeti novu, zakonitu odluku, pridržavajući se pritom pravnog shvaćanja suda i njegovih primjedbi (čl. 119. st. 4. ZUS-a), kod kojeg stanja stvari će u ponovnom postupku tužitelju omogućiti adekvatno izjašnjavanje, pa ukoliko ponovno utvrdi da je tužitelja potrebno protjerati iz Republike Hrvatske, tuženik je za to dužan dati valjano obrazloženje, uključujući i obrazlaganje odluke o trajanju zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, koju odluku je potrebno donijeti ocjenom svih izvedenih dokaza i to svakog posebno, kao i svih zajedno, kako to nalaže odredba čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku koju je potrebno adekvatno obrazložiti pritom pazeći da obrazloženje treba imati sadržaj propisan odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a, dok ukoliko utvrdi da tužitelja, u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o strancima, nije potrebno protjerati, tuženik će u tom slučaju obustaviti upravni postupak, primjenom članka 46. stavka 5. ZUP-a.

19.Konačno, s obzirom da je odredbom čl. 148. st. 4. ZUS-a propisano da o troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude ili postavljanja zahtjeva iz stavka 3. ovoga članka, sud je u smislu citirane odredbe odlučio da će o troškovima spora naknadno odlučiti posebnim rješenjem, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci ove presude.

20.Naposljetku, s obzirom da je sud predmetnom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio osporeno rješenje tuženika, te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, a budući da na temelju odredbe čl. 127. st. 1. ZUS-a žalba protiv ove presude nije dopuštena, slijedom čega je presuda pravomoćna danom njezina donošenja, pa cijeneći da od tog trenutka osporeni akt tuženika više ne proizvodi nikakve pravne učinke, odlučivanje o prijedlogu tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, ukazalo se bespredmetnim, zbog čega je odluka o takvom prijedlogu i izostala.

U Splitu, 7. siječnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dopuštena, na temelju odredbe članka 127. st. 1. ZUS-a.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Domagoju Olujiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu OLUJIĆ & PARTNERI d.o.o., Split, Narodni Trg 2, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj, Policijskoj postaji Hvar, Ive Miličića 5, uz zapisnik o objavi i povrat spisa,

- u spis.