REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3457/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja GR OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici i drugim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba Ugovora o kreditu br. 3205276190, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 17. kolovoza 2005., sadržana u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovnima koje obavlja kreditor."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju GR iznos 643,26 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 170,59 eur od 12. srpnja 2012. do isplate;

- na iznos 49,09 eur od 1. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos 92,91 eur od 20. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos 330,67 eur od 30. kolovoza 2013. do isplate

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 414,81 eur sa zateznom kamatom od 7. siječnja 2026. do isplate , u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. kolovoza 2005., kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205276190, kreditna partija 7102834956 , solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac, posl, br, OU-1422/2005, a temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 93.228,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Člankom 2. stavak 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tužitelj tvrdi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna te da je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti mu iznos plaćenih naknada. Tuženik je dostavio potvrdu o naplaćenim naknadama. Dalje navodi da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što da jasno proizlazi i iz same namjene kredita- kupnja stana u [adresa]. Navedena odredba Ugovora da je tipska, izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita te je nepoštena i iz razloga što nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom Odlukom banke te time takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranama te je stoga ništetna. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o naknadi za uvećanu uplatu od korisnika kredita primio:

- iznos 1.285,32 kn na dan 11.07.2012. sada 170,59 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

- iznos 369,90 kn na dan 30.11.2012. sada 49,09 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

- iznos 700,00 kn na dan 19.12.2012. sada 92,91 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

Tuženik je s osnove ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu od korisnika kredita primio iznos 2.491,43 HRK na dan 29.08.2013. sada 330,67 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetnih ugovornih odredbi, temeljem odredbe čl.323. ZOO isplatiti iznos ukupno 643,26 eur sa zateznom kamatom od dana plaćanja do dana isplate. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. st.4. Ugovora te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu iznosa ukupno 643,26 eur sa zateznom kamatom od dana plaćanja svake pojedinog iznosa do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Ističe prigovor zastare te navodi kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23.c. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača.Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23.c. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. godine, dakle više od 10 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge od 2012. i 2013. je u toč. B3.7.5.1. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 2% od iznosa uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Navodi da je tužitelju je prilikom uvećane uplate na dan 11. srpnja 2012. naplaćena naknada za uvećanu uplatu u iznosu 2% koliko je i bilo propisano Tarifom, a da mu je prilikom uvećanih uplata 30. studenog 2012.,19. prosinca 2012. i 29. kolovoza 2013. naplaćena naknada za uvećanu uplatu umanjena za 50% odnosno tužitelju je naplaćena naknada za uvećanu uplatu u iznosu 1% (umjesto 2% koliko je propisano Tarifom). Smatra da je neosnovano shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Također, tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Potvrdu tuženika od 20. veljače 2025. (list 8 spisa), Ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu (list 10-17 spisa 138 spisa), Odluku tuženika o tarifi naknada za usluge (list 67-163 spisa), iskaz tužitelja (list 183-184 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno plaćanje naknada i troškova u poslovima tuženika kao kreditora) te te posljedično navedenom, zahtjevi za isplatu naplaćene naknade za uvećane uplate te naknade za prijevremenu otplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 17. kolovoza 2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 93.228,00 CHF

- da je čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora;

- da je čl. 23 c) Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora

- da su tužitelju temeljem čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu: naplaćene naknade za uvećanu uplatu i to 11. srpnja 2012. u iznosu 1.285,32 kn, sada 170,59 eur; 30. studenog 2012. u iznosu 369,90 kn, sada 49,09 eur te 19. prosinca 2012. iznos 700,00 kn, sada 92,91 eur.

- da je tužitelju temeljem čl. 2. st. 4. u vezi čl 23 c) Ugovora o kreditu 29. kolovoza 2013. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu končanu otplatu kredita u iznosu 2.491,43 kn, sada 330,67 eur.

7. Sporno je je li predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćenih naknada. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknada za uvećanu uplatu i za prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužitelja koji u iskazu, u bitnom, navodi da je kredit podigao radi kupnje nekretnine, u banci je razgovarao o kreditnim uvjetima, nije imao prilike pregovarati oko sadržaja ugovora, a niti mu je djelatnik banke ukazao da će morati platiti posebne naknade koje se odnose na konkretno, uvećanje otplate i za prijevremenu otplatu kredita. Kada je CHF počeo rasti, podigao je kredit u OTP banci sa kojim je prijevremeno zatvorio predmetni kredit. Pozvan je u Zagrebačku banku gdje je na šalteru platio tu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Jedino što je znao u trenutku zaključenja ugovora o kreditu u Zagrebačkoj banci je da mora platiti procjenu nekretnine i troškove javnog bilježnika. Dakle, djelatnici banke mu nisu posebno objašnjavali koje to naknade još mora plaćati i zašto baš u toj visini. Odredbe ugovora nisu mu rastumačene po djelatniku banke jedino što je pitao da mu pojasne pojam promjenjive kamatne stope na što mu je odgovoreno da je to tako kod svih kredita. U trenutku kada je CHF počeo "divljati", kada je to mogao, izdvajao je od plaće i vršio te uvećane uplate kako bi smanjio obvezu po kreditu. Ne zna na koji način su naplaćivane naknade i za te uvećane uplate, moguće sa tekućeg računa ili putem trajnog naloga. Nitko mu od djelatnika banke nije objašnjavao, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojam naknade za uvećanu uplatu i konačnu uplatu odnosno prijevremenu otplatu. Nije detaljno pročitao ugovor prije potpisa, a koliko je vidio u ugovoru su neke stavke navedene da će se neke stvari rješavati posebnim pravilnikom. Prilikom potpisa ugovora uručen mu je otplatni plan, ali mu nisu uručeni uvjeti poslovanja banke ni tarife, a ako jesu, nije to posebno percipirao. Nikakvih posebnih pitanja u vezi utuženih naknada, a prilikom sklapanja ugovora nije imao prema djelatniku banke jer je bio sretan da mu je kredit uopće odobren. Sjeća se da mu je izlazna naknada naplaćena u visini oko 3.000,00 kn, a naknade za povećane uplate se sada više ne može točno sjetiti radi proteka vremena. Tek u trenutku kada je prijevremeno otplatio kredit zapravo je shvatio da su mu naplaćene i naknade za uvećanu uplatu. Kada je plaćao izlaznu naknadu samo mu je objašnjeno da istu mora platiti ″kao takvu″. Iskazuje da ga je plaćanje tih naknada financijski ugrozilo. Nitko od djelatnika banke nije mu umačio odredbe banke vezano uz tarifu i opće uvjete banke. U trenutku sklapanja ugovora nije imao u vlasništvu obrt niti je bio član trgovačkog društva, a niti je stan kupljen kreditom iznajmljivao.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade za uvećanu otplatu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknade za uvećane uplate i naknadu za prijevremenu otplatu bio ovlašten naplatiti.

10. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno sporne naknade odnose te se o naknadama nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati. On je naime znao jedino da mora platiti trošak procjene nekretnine i trošak javnog bilježnika. Dakle, radilo se o tipskoj odredbi ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi. Također iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, a što proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora.

11 .Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu – ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12. Odredbom čl. 46. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.

13. Čl. 81. st. 1 ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3 propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

15. Čl. 87 st. 1 ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 4. st. 2 predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

17. Naime, iz čl. 4. st. 2. u vezi čl. 23 c) predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima kreditora.

18. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba čl. 2. st.4. Ugovora je neodređena odnosno neodrediva, a to iz razloga, što temeljem navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu naplaćenih naknada odnosno, prema kojim parametrima se te naknade utvrđuju, a niti što te naknade predstavljaju. S druge strane iz čl. 23 J/ predmetnog ugovora proizlazi da potpisom ugovora korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru. Međutim, iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke i sa odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih. Osim toga iz priložene Odluke o Tarifi naknadama za usluge tuženika, redni broj tarifnog stavka B3.7.5. uvećana uplata ili prijevremena otplata kredita, (list 89 spisa) proizlazilo bi da naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu otplatu kredita iznosi 2%, najmanje 50,00 (ugovoreni krediti do 31. prosinca 2009.) pri čemu nije navedeno koji su kriteriji za određivanje visine tih naknada pa se logično zaključuje da korisnici kredita kojima je isplaćen veći iznos kredita, za slučaj uvećane plate i /ili prijevremene otplate- plaćaju i veće naknade.

19. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga nije upoznao s visinom naknada odnosno, od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o tarifi naknada za usluge banke i da mu je tu Odluku, tom prilikom i uručio.

20. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 47 ZOO ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03.

21. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 2 st. 4 navedenog ugovora, predstavljala unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu sa odredbom čl. 265 st. 3 ZOO/91 ili da bi utuženi iznos koji je tuženik naplatio tužitelju odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi članka 1024. st. 3 ZOO/05, jer da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja da se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova.

22. Ovo stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti, odnosno administrativni troškovi i o kojim iznosima se radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojega bi bio dužan platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

23. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništava jer to proizlazi i iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

24. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno, tužitelju zapravo i ciljano otežano ispunjenje ugovora prije roka (a na što on ima popuno zakonsko pravo) te je on korištenjem svojeg prava zapravo penaliziran od strane tuženika, čime je tužitelj naplatom naknada za uvećanu uplatu i naknade za prijevremenu otplatu doista financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu. Navedeno u konačnici proizlazi i iz iskaza samog tužitelja da ga je plaćanje predmetnih naknada financijski ugrozilo.

25. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju, kao potrošaču, nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništavom, ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO/05 (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

27. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio uvećanom otplato i prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova uvećane otplate i prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za uvećanu otplatu i prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

28. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

29. Budući da dakle, iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2. st. 4. Ugovora o kreditu nesporno platio tuženiku sporne naknade, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te ništava u smislu čl. 87 st.1. ZZP. Pritom se dodaje da se o ništetnosti (ništavosti) odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

30. Slijedom svega navedenoga, sud je prihvatio zahtjev te utvrdio ništavom odredbu čl. 2. st.4 . Ugovora o kreditu i odlučio kao u toč. I. izreke presude.

31. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u članku 2. st. 4., to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, u skladu sa čl. 104. st.1. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

32. Budući da je i sam tuženik na ročištu 13. studenog 2025. učinio nespornim da je tužitelju naplatio naknade za uvećane uplate i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosima i na dane kako to tužitelj navodi u činjeničnim navodima tužbe, a u skladu sa potvrdom samog tuženika (list 8 spisa), to su tužitelju i dosuđeni navedeni iznosi, ukupno 643,26 eur sa zateznom kamatom na pojedine uplaćene iznose od dana njihova plaćanja do isplate primjenom čl. 214. ZOO/91 budući da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate tih naknada. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.

33. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništavosti čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknade za uvećane uplate i za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

34. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju. Troškovi postupka tužitelja sastoje se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjereni su prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

34.1. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 7. studenog 2025. 50 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 13. studenog 2025., 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 150 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 300,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (75,00 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 13,27 eur i uz zatraženi trošak pristojbe na presudu 26,54 eur, sveukupno iznosi 414,81 eur.

35. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužitelju temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 7. siječnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu 26,54 eur

- punom. tuženika