REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-36/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Branku Kobaš, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Osijeku, Stjepana Radića 14/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave 26. studenog 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja JF, osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude, 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 12.3. Ugovora kreditu br. 9010614346, sklopljenog dana 29. lipnja 2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 30.06.2005. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-734/05, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 185,73 EUR (jednu stotinu osamdeset i pet eura i sedamdeset i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 2. srpnja 2005. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.229,65 EUR (jednu tisuću dvije stotine i dvadeset i devet eura i šezdeset i pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 27. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu br. 9010614346, kojega su parnične stranke sklopile 29. lipnja 2005., a koji je potvrđen 30. lipnja 2005. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-734/05, a kojom odredbom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od ukupnog iznosa kredita,a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako se predmetnim ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor tuženiku kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.811,37 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nadalje, naveo je kako je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 284,69 CHF. Tužitelj je naveo kako je on preuzetu obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunio.

1.2. Tužitelj je naveo kako je tuženik prilikom isplate predmetnog kredita 1. srpnja 2005. tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.399,40 kn*, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 185,73 EUR. S tim u svezi tužitelj je naveo kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno o odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je predmetna odredba unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. U tom smislu tužitelj je naveo kako njemu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Tužitelj je naveo i kako predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega tužitelj smatra da je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Nadalje, tužitelj je naveo kako smatra da s obzirom da je tuženik temeljem predmetne nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, tuženik je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, naplaćenu naknadu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.3. U podnesenoj tužbi tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.340,50 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te je naveo da je tužba u cijelosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknade za obradu kredita, tuženik se pozvao na odredbu članka 59. ZZP te je naveo da je istom propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, tuženik je naveo kako sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik se nadalje, pozvao i na odredbu članka 2. ZOO-a te je naveo kako je istom propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu.

S tim u svezi tuženik je naveo kako iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno.

2.1. Tuženik je također naveo i kako je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

Tuženik se pozvao i na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, te je naveo kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. S tim u svezi tuženik je naveo da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

2.2. Nadalje, tuženik je naveo kako je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Tuženik je naveo, kako s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Tuženik također navodi kako smatra da su neosnovani navodi tužitelja da je predmetna odredba o obvezi plaćanja naknade ništetna, navedeno jer tuženik smatra da ona ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu. Tuženik je naveo kako predmetna odredba također nije nejasna s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. S tim u svezi tuženik je naveo kako je iznos predmetne naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik se pozvao i na odluku Suda EU C-621/17 te je naveo kako nije bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora.

2.3. Tuženik je nadalje, naveo kako značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Tuženik je naveo i kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. S obzirom na navedeno tuženik je naveo kako smatra da ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik je naveo da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Nadalje, tuženik je naveo kako je također određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik je naveo i da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Tuženik je, nadalje, naveo, da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. U svezi s navedenim tuženik je naveo i da kada kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja.

2.4. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo i prigovor zastare. U tom smislu naveo je kako je predmetna na naknada za obradu kredita plaćena 2005. godine, a tužba je podnesena 2025. godine, pa stoga tuženik smatra da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. stavak 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2010. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Nadalje, tuženik je naveo kako na zastaru ne utječe niti novozaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO-a), s obzirom da je ista podnesena tek 2025. godine, odnosno 15 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva. Tuženik je u svezi s navedenim naveo s obzirom da je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe.

2.5. Tuženik je , nadalje, prigovorio i naznačenoj vrijednosti predmeta spora, navodeći da je ista utvrđena suviše visoko obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 185,73 EUR, te se s tim u svezi tuženik pozvao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005. i br. Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.).

3. U podnesku od 4. ožujka 2025. tužitelj je naveo kako navodi tuženika iz odgovora na tužbu de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva budući da tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tužitelj je naveo kako s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz članka 5. Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., "…ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama" i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. S tim u svezi tužitelj je naveo kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nadalje, tužitelj je naveo i da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. S tim u svezi tužitelj je naveo kako , činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Tužitelj je naveo i kako on drži da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita.

3.1. Tužitelj je naveo i kako smatra, a pri tome imajući u vidu kako tuženik drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. U svezi s navedenim tužitelj je dodatno naveo kako odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok je sam tužitelj ujedno izrazio i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu.

3.2. U odnosu na tuženikovo osporavenje nepoštenosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tužitelj je ustrajao s ranijim navodima te se pozvao na Direktivu vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te je u tom smislu naveo kako ciljevi navedene Direktive nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (članak 16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Tužitelj je nadalje, naveo kako sukladno članku 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Nadalje, tužitelj je naveo kako su prema odredbi članka 296. ZOO-a, ništetna odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

3.3. Tužitelj je naveo i kako je s obzirom na navedene odredbe zakona razvidno kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj je s tim u svezi naveo kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Stoga je tužitelj naveo kako se u konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj.

3.4. U svezi s navedenim, tužitelj je, nadalje naveo, da budući da je njemu kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi, isto je rezultiralo dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. U tom pogledu tužitelj je naveo kako je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.

U prilog svim svojim navodima tužitelj se pozvao i nadusku praksu i to presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. godine, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.; Rev- 715/2024-2 od 22.05.2024.; Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.

3.5. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare tužiteljeva potraživanja tužitelj se pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te je naveo kako isto potvrđuje da tužiteljevo potraživanje nije u zastari, tužitelj se pozvao i na priopćenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljeno na web stranici navedenog suda 28. travnja 2021., u kojemu se obavještava da je Sud EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021., zauzeo identično stajalište kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. U tom smislu tužitelj se pozvao i na presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj: Gž-1213/2021-2 od 25. listopada 2021. te je naveo da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takove odredbe. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj je podredno predložio provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja….

4. Podneskom od 2. rujna 2025. tuženik je izvijestio sud da je naplaćena naknada za obradu kredita 1. srpnja 2005. godine u iznosu od 1.399,40 HRK.

U daljnjem tijeku postupka, podneskom od 25. studenog 2025. tuženik je ustrajao kod istaknutog prigovora zastare te je u tom smislu naveo kako su osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a u tom smislu se pozvao na iz presudu Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.

U svezi s navedenim tuženik je naveo kako predmetna presuda djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe.

4.1. Tuženik je naveo i kako smatra da je svijest potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

Pri tome je tuženik naveo kako neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“, koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Pored toga tuženik je podredno naveo i kako su svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

5. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9010614346, kojega su parnične stranke sklopile 29. lipnja 2005., a koji je potvrđen 30. lipnja 2005. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-734/05, a kojom odredbom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te kondemnatorni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 185,73 EUR, a koji iznos je platio tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne i nepoštene odredbe članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu.

5.1. Među parničnim strankama nije sporno da su tuženik i tužitelj bili u obvezno- pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je tuženik 1. srpnja 2005. godune naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50% ukupnog kredita. Među parničnim strankama nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporno da je prednika tuženika od tužitelja naplatio predmetnu naknadu u iznosu od 185,73 EUR.

5.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li predmetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9010614346, od 30. lipnja 2005. ništetna, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, a također je u tijeku postupka bila sporna i naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR.

6. Radi potpunog razjašnjenja spornog odnosa među strankama i pravilnog utvrđenja svih činjenica, sud je proveo dokazni postupak u kojemu je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu te su pročitane isprave, i to: preslik Ugovora o kreditu br. 9010614346 od 29.Iipnja 2005. (stranica spisa 5-9), Početni otplatni plan kredita, Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica spisa 10-11), knjigovodstvena kartica (stranica spisa 12-24), očitovanje tuženika o naplati naknade za obradu zahtjeva kredita (stranica spisa 25-27), Opći uvjeti poslovanja s građanima (stranica spisa 36-44), podnesak tuženika od 2. rujna 2025. (stranica spisa148). U provedenom dokaznom postupku izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

6.1. U tijeku postupka tužitelj je, podneskom od 4. ožujka 2005., predložio da se na okolnost visine tužbenog zahtjeva, ukoliko tuženik istu osporava provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje, međutim, kako je tuženik podneskom od 2. rujna 2025. izrijekom naveo da je od tužitelja 1. srpnja 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.399,40 kn (preračunato u valutu EUR po srednjem tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 185,73 EUR), a koliko tužitelj i potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom, to sud knjigovodstveno-financijsko vještačenje nije provodio. Nadalje, kako je predmetnim podneskom tuženik učinio nespornim visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, kao i činjenicu da je 1. srpnja 2005. predmetnu naknadu naplatio od tuženika to sud nije provodio niti dokaz pribavom specifikacija uplata. Naime, druge dokaze sud nije provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

7. Iz Ugovora o kreditu broj: 9010614346 od 29.Iipnja 2005. razvidno je da da su isti zaključili 29. lipnja 2005. tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja. Nadalje, razvidno je da se predmetnim ugovorom tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.811,37 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Predmetni kredit ugovoren je kao namjenski kredit s namjenom kupnje vozila. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. U članku 12.3. predmetnog ugovora, u dijelu naslovljenom „Završne odredbe“ navedeno je: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadnu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,10% (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.“

7.1. Uvidom u isprave priložene tužbi, a osobito u knjigovodstvenu karticu sud je utvrdio da je pod kontom 1240072400 knjiženo potraživanje i ustezanje iznosa od 1.399,40 kuna, a što sukladno podnesku tuženika od 2. rujna 2025. odgovara iznosu kojega je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7.2. U svom iskazu tužitelj NF naveo je kako je on 2005. godine hitno trebao kredit radi kupnje osobnog automobila i tada se obratio tuženiku koji mu je odobrio kredit. Tužitelj je iskazao kako posebnih pregovora oko sklapanja ugovora nije bilo, jer je tuženik pripremio ugovor, a tužitelj nije imao izbora utjecati na njegov sadržaj nego je sve bilo po principu „uzmi ili ostavi”. Nadalje, iskazao je da s obzirom da mu je predmetni kredit hitno trebao jer ima višečlanu obitelj, i vozilo mu je neophodno, on je potpisao taj ugovor. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor pročitao, a razumio je tek nešto osnovno uz tog ugovora. Iskazao je kako ga nitko od strane tuženika nije upozorio na obvezu plaćanja predmetne naknade, kao niti ga upoznao s iznosom iste, a on sam predmetnu naknadu shvaća i razumije kao nekakvu naknadu za usluge banke, ali ne zna što točno ona podrazumijeva. Tužitelj je iskazao kako se ne sjeća je mu javni bilježnik pojasnio pravnu prirodu i pravne posljedice predmetne odredbe, odnosno ugovora. Tužitelj se zbog proteka vremena ne sjeća iznosa u kojemu je ugovoreni kredit isplaćen, ali se sjeća da odobreni iznos kredita nije isplaćen njemu nego ga je tuženik direktno isplatila Autocentru u Osijeku gdje je kupljeno vozilo. Tužitelj je, nadalje, iskazao i kako se ne sjeća iznosa otplaćenog kredita, dali se sjeća da je platio veliki iznos jer je kredit bio u valuti CHF te je u jednom trenutku došlo do značajnog rasta. Tužitelj je iskazao i kako on u vrijeme ugovaranja i otplate predmetnog kredita nije imao u svojem vlasništvu obrt niti trgovačko društvo.

7.2.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.

8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

9.1. Člankom 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba članka 8. stavak 1. ZZP propisuje da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu.

10. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

11. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi članka 12.3. predmetnog Ugovora. Budući da iz iskaza tužitelja, a što tuženik nije osporavao, proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu primjenom članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan navedeni članak.

12. Kako je predmetna odredba 12.3. Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 185,73 EUR, a koju visinu tuženik nije osporavao.

13. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje, zapisnik broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. U svezi s navedenim valja istaknuti kako je sud utvrdio da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Kako je, dakle, tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, on je nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

14. Tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR. No, toj vrijednosti predmeta spora prigovorio je tuženik, u odgovoru na tužbu, navodeći da je ista suviše visoko naznačena. Sud je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor te je sud na raspravni zapisnik na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. studenog 2025. donio rješenje kojim je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR.

14.1. Odredbom članka 35 stavak 1. ZPP propisano je da kada je je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. U stavku 2. istoga članka propisano je da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP propisano je ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

14.2.Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Međutim, ako je tužitelj u slučaju iz stavak 2. članka 40. ZPP-a vrijednost predmeta spora naznačio očito suviše visoko ili suviše nisko, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud je ovlašten, ne samo po prigovoru tuženika, već i po službenoj dužnosti, brzo i na prikladan način, provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 3. ZPP- a).

14.3. U konkretnom postupku radi se isticanju dvaju tužbenih zahtjeva, i to o deklaratornom tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. predmetnog ugovora, dakle zahtjevu koji se ne odnosi na novčanu svotu, kao i kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 185,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i troškovima parničnog postupka.

14.4. Kako je tužitelj istaknuo više zahtjeva, to se sukladno članku 37. stavak 1. ZPP-a u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora odnosi na oba zahtjeva, dakle na zahtjev za isplatu u visini od 185,73 EUR i zahtjev za utvrđenje u visini od 1.154.77 EUR, ukupno 1.340,50. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe članak 40. stavak 3. ZPP-a otklonio prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora, jer je ista po ocijeni ovoga suda, a s obzirom na više istaknutih zahtjeva označena u skladu s člankom 35. stavak 1. i člankom 37. stavak 1. ZPP-a. U tom smislu sud smatra važnim istaknuti da je pogrešan stav tuženika da se u konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ima odrediti samo prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva, jer isto nije u skladu s odredbama članka 35. do 40. ZPP, koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Pored toga, upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i kondemnatornog zahtjeva) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi, zbog čega je pretežni dio troškova postupka nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, prema ocjeni ovog suda, bilo povrijeđeno i pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija) (isto Županijski sud u Rijeci, presuda poslovni broj: 414/2025-3 od 2. srpnja 2025.)

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.340,50 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Sud je kao osnovane troškove tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife, sastav podneska od 4. ožujka 2025. i podneska od 5. rujna 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, ukupno 400,00 EUR. Sud je kao osnovan trošak tužitelju priznao i trošak zastupanja na ročištu 28. kolovoza 2025. i 26. studenog 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, ukupno 400,00 EUR. Sud je tužitelju priznao i trošak pribave isprava, odnosno zatraženi trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije (isti prileži stranici spisa 25-27) u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 36. točka 3. Tarife.

Nadalje, osnovanim je priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife.

U istoj točki izreke sud je tužiteljici priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u navedenom iznosu pristojbu i platila (stranica spisa 28), te joj je kao osnovan priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR, i to temeljem odredbe članka 4. točke 4. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23. – dalje: ZSP), u svezi s člankom 7. stavak 2. ZSP.

Na temelju iznesenoga, zbrajanjem navedenih iznosa, utvrđuje se da je sud ukupno osnovanim utvrdio parnični trošak u iznosu od 1.229,65 EUR, koji iznos je kao osnovan i dosuđen tužiteljici pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

16. Kamate na trošak su temeljem članka 151. stavak 3. ZPP i članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate, a prema kamatnoj stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23.)

17. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj NF, po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u Osijeku

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu