REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5764/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Marija Bartoluci, odvjetnica u OD Leko i partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Škalića i zamjenice punomoćnika tuženika FF, odvjetničke vježbenice, 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 51401320 od 7 svibnja 2002 sklopljenog između tužitelja EF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 kao banke i glasi „11. ZAVRŠNE ODREDBE 11.1 Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % (slovima tri posto) od iznosa kredita i 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke.“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., da tužitelju EF, isplati iznos od 256,42 EUR (dvjestopedesetšest eura i četrdesetdva eurocenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2002. pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., naknaditi tužitelju EF trošak postupka u iznosu 668,17 EUR (šestošezdesetosam eura i sedamnaeset eurocenti) sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 51401320 od 7 svibnja 2002. godine, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje sredstva u iznosu od 7.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, a koja je nepoštena i ništetna pozivajući se na presude suda EU C- 84/19 i C-224/19. Predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe 11.1. Ugovora te zahtjeva, sukladno čl. 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 dalje u tekstu: ZOO/91 – koji se primjenjuje jer je ugovor za vrijeme važenja toga zakona sklopljen), isplatu - povrat neosnovano plaćene naknade u iznosu od 256,42 EUR s pripadajućim kamata od dana plaćanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost potraživanja tužitelja te ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelju nisu ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o n aknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini utvrđenoj aktima tuženika. Ukazuje na članak 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima, kojima je propisano da korisnik kredita plaća tuženiku naknadu za određene usluge, koje naknade su iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima. Tuženik izdaje cjenik naknada za usluge koje pruža klijentima, a na kojemu popisu naknada se nalazi i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, mogućnost naknade za obradu kreditnog zahtjeva je usluga koju tuženik pruža klijentima, koju je konkretno pružio tužitelju i za tu uslugu obračunava naknadu, koja predstavlja cijenu te usluge. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je cijena za uslugu tuženika, koja je u potpunosti zakonita po svim zakonskim osnovama koje bi dolazile u obzir. Osporava potrošački status tužitelju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320 od 7 svibnja 2002. (list 7-13 spisa), Otplatnu tablicu (list 14-22 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 23-76 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 141-143 spis) te je saslušan tužitelj (list 179-180 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 11.1. Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320 od 7 svibnja 2002., sklopljen između stranaka, kojim je ugovorena naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % (slovima tri posto) od iznosa kredita i 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke te da se naloži tuženiku da na ime plaćene navedene naknade isplati tužitelju iznos od 256,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 13. svibnja 2002. pa do isplate, koji je neosnovano stekao na temelju nepoštene/ništetne odredbe istog ugovora.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320 od 7 svibnja 2002., u kojem je u čl. 11.1. ugovorena naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % od iznosa kredita i 0,50% od iznosa kredita .za stjecanje statusa klijenta banke (ugovoreni iznos kredita iznosio je 7.500,00 EUR).

8. Sporna je osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari i koji iznos je tuženiku i kada plaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i za stjecanje statusa klijenta banke.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje stambenog objekta (toč. 2. Ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 7.500,00 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 11.1. ugovora o kreditu ugovorena je naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % od iznosa kredita i 0,50% od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke.

9.2. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je iskazivao da je sredstva ostvarena predmetnim ugovorom o kreditu utrošio radi adaptacije unutarnjeg stambenog djela kuće u kojoj i danas živi. Prilikom pregovora za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu nije mogao utjecat na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi, već se radilo o pripremljenom ugovoru koji je potpisao pristupanjem. Zna da je ranije otplatio kredit te da je pritom morao platiti određenu naknadu, a sve kako bi se brisala hipoteka na njegovoj nekretnini. Obveze iz ugovora o kreditu je sam plaćao mjesečno pa tako i predmetnu naknadu.

9.3. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 11.1. odnose niti je mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također nije mu posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita.

9.4. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini troškovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za stjecanje statusa klijenta banke.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu (troškovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za stjecanje statusa klijenta banke).

14. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 11.1. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

15. Napominje se i to da se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.

16. Na okolnost visine zahtjeva izvedeno je financijskom vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju naveo kako je na ime naknada iz čl. 11.1. ugovora tužitelj platio tuženiku 219,79 EUR na ime naknade za obradu kredita i 36,63 EUR na ime naknade za stjecanje statusa klijenta, odnosno ukupno 256,42 EUR, a sve 13. svibnja 2002.

16.1. Nalaz i mišljenje prihvaća sud u cijelosti jer je ocijenjen kao vjerodostojan i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu (knjigovodstvenom dokumentacijom) pa time i mjerodavnim za odluku u sporu. Tuženik svojim prigovorima nije doveo u pitanje pravilnost, stručnost i potpunost nalaza i mišljenja već je u suštini prigovarao na postavljeni zadatak i neosnovanost zahtjeva, međutim nije prigovarao na matematički obračun pa stoga sud nije saslušavao vještaka nakon davanja pisanog nalaza i mišljenja.

17. Polazeći od navedenog, , sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 11.1. ugovora kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % od iznosa kredita i 0,50% od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 104. ZOO/91-a odnosno na isplatu iznosa od ukupno 256,42 EUR (prema nalazu i mišljenju vještaka).

17. S obzirom da je odredbom čl. 104. ZOO/91-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelj utuženi iznos platio tuženiku 12. svibnja 2002., na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 211. ZOO/91-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, a kako je to tužitelj i tražio.

18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, a ujedno je i dospjelo, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani. Isto tako, neosnovani je tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa za utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe jer joj to pravo daje odredba čl. 104. ZOO-a (tako i VSRH Rev 1051/2022 od 27. rujna 2023.), a osim toga, radi se o deklaratornom preambulu postavljenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu iz točke II.

19. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023., 155/2023) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

21. Odluka o trošku tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 256,42 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

22. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 50,00 EUR, podneska od 30. siječnja 2023., i 16. studenoga 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT) svaki po 50,00 EUR, zastupanja na ročištima 15. svibnja 2024., 20. svibnja 2025. i 5. studenoga 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki po 50,00 EUR, te zastupanja na ročištu od 25. studenoga 2024. (Tbr 9. toč. 5. OT) po 6,25 EUR, što ukupno iznosi 306,25,00 EUR, što uz PDV (Tbr. 42. ) iznosi 382,81 EUR.

23. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,63 EUR (koliko je i platio) i prvostupanjsku presudu, u iznosu od 13,27 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 668,17 EUR. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu jer nije poznato hoće li isti nastati kao niti trošak sastava podneska od 23. studenoga 2024. jer je sve navode iz istog mogao navesti u podnesku od 16. studenoga 2024.

24. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 7. siječnja 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 7. siječnja 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun uz sudsku pristojbu na presudu

- tuženiku po pun