Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-1068/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol te zapisničarki Spomenki Đurđević, u upravnom sporu tužitelja UHS iz [adresa], 516 Crawford Street, Ontario, Kanada, kojeg zastupa Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi šutnje uprave, 7. siječnja 2026.
r i j e š i o j e
I Tužba se odbacuje.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. prosinca 2022. podnio kod tuženika zahtjev za prethodno utvrđivanje pretpostavki za utvrđenje hrvatskog državljanstva, o kojem nije odlučeno u zakonskom roku. Tužbom traži uvažavanje tužbe, naložiti tuženiku u roku od 60 dana odlučiti o zahtjevu te naložiti tuženiku da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je tužitelj podnesak naslovljen „Zahtjev za upis u maticu rođenih i evidenciju o državljanstvu“ poslao Matičnom uredu Grad Zagreb, koji ga je proslijedio Ministarstvu uz napomenu da se radi o zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, što matični uredi nisu nadležni rješavati. Istovremeno je 8. prosinca 2022. tužiteljev opunomoćenik Ministarstvu dostavio i podnesak radi „prethodnog utvrđivanja pretpostavki“ iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, na što se odnosi tužba. Ministarstvo ističe da se uredni zahtjevi za stjecanje/utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnose osobno nadležnoj policijskoj upravi/postaji ili nadležnom konzularnom tijelu RH u inozemstvu, na propisanom obrascu, uz ovjeru identiteta i plaćanje pristojbe. Budući da tužitelj nema boravište u [adresa], zahtjev je trebao podnijeti preko konzularnog tijela. Podnesak poslan matičnom uredu nije unesen u sustav zaprimljenih zahtjeva jer nije podnesen na propisani način. Ističe da se tužitelj pogrešno poziva na članak 5. stavak 2. Zakona, koji se odnosi na osobe rođene nakon **.**.1991. i bio je primjenjiv samo do 1. siječnja 2023. Tužitelj je rođen 1975., pa se na njega može primijeniti jedino članak 30. stavak 1. Zakona, prema propisima koji su vrijedili u vrijeme njegova rođenja (Zakon o državljanstvu SRH iz 1965. i savezni Zakon o jugoslavenskom državljanstvu iz 1964.). Međutim, ni ti uvjeti nisu ispunjeni jer je majka strankinja, a samo je otac upisan u knjigu državljana RH, a nije tražio po propisima važećima do 8. siječnja 1991. evidentiranje imenovanog kao hrvatskog državljanina. Kako bi se izbjeglo odbacivanje neurednog podneska, Ministarstvo je radi pomoći stranci uputilo dopis Veleposlanstvu RH u Ottawi da pozove tužitelja na uredno podnošenje zahtjeva za stjecanje državljanstva prirođenjem (članak 11. stavak 1. Zakona), kao potomka hrvatske iseljenice, te da priloži dodatne podatke i isprave o majci i okolnostima iseljenja. Zaključno, tuženik smatra da tužba nije osnovana jer postupak može započeti tek po urednom zahtjevu, pa predlaže odbacivanje tužbe kao prijevremene.
3. U podnesku od 15. travnja 2025. tužitelj u bitnom navodi da tuženik u odgovoru na tužbu zapravo priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva, jer potvrđuje postojanje upravnog postupka koji nije okončan u zakonskom roku od 60 dana (čl. 101. st. 2. ZOUP-a). Tužitelj osporava sve navode tuženika kao činjenično i pravno neutemeljene, osim onih koji su suglasni s tužbom. Prema čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu (ZHD), tužitelj je podnio zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana (državljanstvo po podrijetlu), a ne zahtjev za stjecanje ili utvrđivanje državljanstva, kako tvrdi tuženik pa smatra da stoga odredbe čl. 24. i čl. 30. ZHD-a na njega nisu primjenjive. Ukazuje da se tuženik poziva na presude koje se odnose na osobe rođene na teritoriju bivše Jugoslavije ili koje su imale republičko državljanstvo, što nije slučaj s tužiteljem, a da je tužitelj rođen u inozemstvu i ispunjava uvjete iz čl. 5. st. 2. ZHD-a. Smatra da se sudska praksa, na koju se poziva tuženik, odnosi na situacije gdje je osoba već imala republičko državljanstvo neke bivše jugoslavenske republike, što tužitelj nikada nije imao. Ističe da tuženik propušta postupiti u zakonskom roku i od 2020. godine pogrešno ograničava prava osoba koje traže upis po čl. 5. st. 2. ZHD-a, čime krši zakon.
4. U podnesku od 13. svibnja 2024., zaprimljenom u Sudu 20. svibnja 2024., tuženik u bitnom navodi da tužitelj nije podnio uredan zahtjev nadležnom tijelu (MUP- u ili konzularnom tijelu), već samo prijavu matičnom uredu, što je administrativna radnja, a ne zahtjev koji pokreće postupak. Ističe da se članak 5. st. 2. ZHD-a odnosi isključivo na osobe rođene nakon **.**.1991., što potvrđuje upravnosudska i ustavnosudska praksa. Na osobe rođene prije tog datuma, uključujući tužitelja, primjenjuju se raniji propisi, odnosno čl. 30. ZHD-a o kontinuitetu državljanstva.
5. U podnesku od 5. lipnja 2024., zaprimljenom u Sudu 12. lipnja 2024., tužitelj u bitnom navodi da tuženik u svom podnesku zapravo priznaje osnovanost tužbe jer potvrđuje postojanje upravnog postupka u kojem nije odlučeno u roku od 60 dana prema čl. 101. st. 2. ZOUP-a. Tužitelj ističe da nije zaprimio upravni spis te traži da mu ga sud dostavi radi poštivanja načela jednakosti stranaka. Naglašava da je tuženik priznao zaprimanje zahtjeva i otvaranje upravnog spisa, što potvrđuje postojanje upravnog postupka. Ističe kontradikcije u tvrdnjama tuženika jer se rješenja, zaključci i žalbe mogu donositi samo u okviru postojećeg postupka. Osporava tvrdnju tuženika da se čl. 4. st. 1. ZHD-a odnosi isključivo na maloljetne osobe. Uspoređuje s čl. 5. st. 1. ZHD-a gdje se koristi termin „osoba“, te smatra argument tuženika nomotehnički i teleološki neosnovanim. Poziva se na čl. 36. st. 3. ZOUP-a o radnjama punomoćnika i čl. 85. ZOUP-a o osobnoj dostavi, tvrdeći da je zahtjev uredno dostavljen putem punomoćnika. Odbacuje tumačenje tuženika o značenju „osobno“. Tužitelj traži dostavu podneska koji je tuženik naveo da prilaže, a nije ga dostavio. Smatra neosnovanim navod da bi požurivao jedno tijelo, a tužio drugo, jer se postupak vodi pred oba tijela.
6. Ocjenjujući zakonitost propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke Sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika.
7. Tužba nije dopuštena.
8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik dana 2. prosinca 2022. godine zaprimio „zahtjev za prethodno utvrđivanje pretpostavki“, koji je u ime tužitelja podnio opunomoćenik, a koji je zahtjev činjenično utemeljen na tvrdnji je tužitelj hrvatski državljanin kao osoba čiji je jedan roditelja u trenutku njegova rođenja (**.**.1975.) hrvatski državljanin.
9. Zakon o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 70/91. - ispravak, 28/92., 113/93., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21., dalje ZHD) u praksi se može podijeliti na dva temeljna dijela: 1) članke 30. i 30.a, koji služe za utvrđivanje hrvatskog državljanskog korpusa na dan 8. listopada 1991. (tzv. zatečeni državljani), te 2) ostatak zakona, koji uređuje stjecanje i prestanak hrvatskog državljanstva nakon tog datuma. ZHD, dakle, istodobno uređuje tko se smatra hrvatskim državljaninom u trenutku njegova stupanja na snagu, kao i načine stjecanja i prestanka državljanstva nakon 8. listopada 1991.
10.1. Prema članku 30. ZHD-a, hrvatskim državljaninom smatra se svaka osoba koja je na dan 8. listopada 1991. imala status hrvatskog republičkog državljanina prema tada važećim propisima o državljanstvu. Za osobe rođene prije stupanja ZHD-a na snagu, primjenjuje se načelo pravnog kontinuiteta, što znači da se njihov državljanski status utvrđuje prema propisima koji su vrijedili do 8. listopada 1991. Drugim riječima, kako bi se utvrdilo ima li neka osoba rođena prije stupanja ZHD-a na snagu status hrvatskog državljanina, potrebno je primijeniti prijašnje zakone o državljanstvu, a ne odredbe samog ZHD-a.
10.2. Osobe rođene nakon stupanja ZHD-a na snagu mogu steći hrvatsko državljanstvo isključivo na temelju odredbi ZHD-a, primjerice podrijetlom (čl. 4. i 5.). Odredbe članka 4. ZHD-a, koje se odnose na stjecanje državljanstva podrijetlom, primjenjuju se isključivo na osobe rođene nakon **.**.1991. To je stajalište potvrđeno: 1) sjednicom sudaca Upravnog suda Republike Hrvatske iz 1994. godine, na kojoj je usvojeno pravno shvaćanje da se članci 4. i 5. ZHD-a odnose na osobe rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a, te 2) odlukama Ustavnog suda RH broj: U- III-1895/2001 od 16. veljače 2005. i broj: U-III-1153/2011 od 13. studenog 2014. Iako je u predmetima pred Ustavnim sudom bilo riječ o primjeni članka 4. ZHD-a, ne postoji nikakav razlog da se takvo shvaćanje ne bi primijenilo i na članak 5. ZHD-a. Naime, i članak 4. i 5. ZHD-a odnosi na stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom.
11. Tužitelj je osoba rođena **.**.1975., dakle prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. prije 8. listopada 1991. Stoga se njegov zahtjev za naknadni upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske, koji se temelji na tvrdnji da je stekao hrvatsko državljanstvo kao osoba čiji je jedan roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a nije upisan u knjige državljana Republike Hrvatske, može riješiti samo temeljem odredbe članka 30. stavka 1. ZHD, dakle u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njegovog rođenja, tj. odredbi Zakona o državljanstvu SR Hrvatske (Narodne novine, broj 13/65.) i odredbi saveznog Zakona o državljanstvu SFRJ iz 1964.
12. Prema odredbama članka 24. ZHD, zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnosi se osobno nadležnom tijelu – policijskoj upravi/postaji Ministarstva unutarnjih poslova za osobe s boravištem u [adresa] ili diplomatsko-konzularnom predstavništvu Republike Hrvatske ako osoba nema boravište u [adresa].
13. U konkretnom slučaju zahtjev nije podnesen osobno kako je to propisano ZHD koji je lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP). Kako podnesak tužitelja nije bio uredan, nisu bili ispunjeni uvjeti za pokretanje postupka, odnosno postupak se ne smatra pokrenutim u smislu članka 40. stavka 2. ZUP-a, niti je počeo teći rok iz članka 101. ZUP-a za odlučivanje o zahtjevu. Stoga u vrijeme podnošenja tužbe nisu postojale pretpostavke za nastup šutnje uprave. Naime, da bi tužitelj mogao podnijeti tužbu zbog šutnje uprave, mora prethodno podnijeti uredan zahtjev javnopravnom tijelu. Ako zahtjev nije uredan, ne nastupa obveza tijela da postupi po njemu niti počinje teći rok za rješavanje. U ovom slučaju zahtjev nije bio uredan, pa rok iz članka 101. ZUP-a nikada nije počeo teći. Urednost zahtjeva je procesna pretpostavka za dopuštenost tužbe zbog šutnje uprave. Ako ta pretpostavka nije ispunjena, tužba se odbacuje kao nedopuštena. Budući da nije podnesen uredan zahtjev, nije ni nastala šutnja uprave.
14. Sud primjećuje da je tužitelj nije izjavio žalbu zbog šutnje uprave. Naime, za odlučivanje o žalbi kada prvostupanjsko tijelo (policijska uprava, odnosno policijska postaja) nije odlučilo na zahtjev stranke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, nadležno je odlučiti Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, Služba za državljanstvo, sukladno odredbi članka 6. stavka 1. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave (Narodne novine, broj 85/20., 21/23. i 57/24.) u vezi članka 314. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova (Narodne novine, broj 97/20., 7/22., 149/22. i 90/25.).
15. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – dalje ZUS) propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu.
16. Prema odredbi članka 40. stavka 2. ZUS-a pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka.
17. Odredbom članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS-a propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno.
18. S obzirom da tužiteljev zahtjev nije uredan, to do podnošenja tužbe nije istekao rok iz članka 40. stavka 2. ZUS-a.
19. Stoga je tužba prijevremena zbog čega je trebalo na temelju odredbe članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
20. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb,7. siječnja 2026.
Sutkinja:
Janja Topol
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.
Dna:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
3. U spis
