Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-615/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 25. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 157,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. svibnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, tekućom na iznos od:

- 4,82 EUR počevši od 1.5.2009.,

- 4,87 EUR počevši od 1.6.2009.,

- 4,78 EUR počevši od 1.7.2009.,

- 4,81 EUR počevši od 1.8.2009.,

- 4,74 EUR počevši od 1.9.2009.,

- 4,79 EUR počevši od 1.10.2009.,

- 4,79 EUR počevši od 1.11.2009.,

- 4,76 EUR počevši od 1.12.2009.,

- 4,75 EUR počevši od 1.1.2010.,

- 4,86 EUR počevši od 1.2.2010.,

- 4,92 EUR počevši od 1.3.2010.,

- 4,89 EUR počevši od 1.4.2010.,

- 4,99 EUR počevši od 1.5.2010.,

- 5,05 EUR počevši od 1.6.2010.,

- 5,16 EUR počevši od 1.7.2010.,

- 5,28 EUR počevši od 1.8.2010.,

- 5,13 EUR počevši od 1.9.2010.,

- 5,54 EUR počevši od 1.10.2010,

- 5,32 EUR počevši od 1.11.2010.,

- 5,35 EUR počevši od 1.12.2010.,

- 5,51 EUR počevši od 1.1.2011.,

- 5,74 EUR počevši od 1.2.2011.,

- 5,50 EUR počevši od 1.3.2011.,

- 5,56 EUR počevši od 1.4.2011.,

- 5,43 EUR počevši od 1.5.2011.,

- 5,86 EUR počevši od 1.6.2011.,

- 5,85 EUR počevši od 1.7.2011.,

- 5,92 EUR počevši od 1.8.2011.,

- 6,79 EUR počevši od 1.9.2011.,

- 5,93 EUR počevši od 1.10.2011., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.126,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. travnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, tekućom na iznos od:

- 0,09 EUR počevši od 1.4.2007.,

- 0,24 EUR počevši od 1.3.2008.,

- 2,13 EUR počevši od 1.4.2008.,

- 1,04 EUR počevši od 1.5.2008.,

- 2,04 EUR počevši od 1.11.2008.,

- 6,85 EUR počevši od 1.12.2008.,

- 0,73 EUR počevši od 1.1.2009.,

- 10,38 EUR počevši od 1.2.2009.,

- 12,61 EUR počevši od 1.3.2009.,

- 14,04 EUR počevši od 1.4.2009.,

- 9,13 EUR počevši od 1.5.2009.,

- 9,74 EUR počevši od 1.6.2009.,

- 8,19 EUR počevši od 1.7.2009.,

- 9,08 EUR počevši od 1.8.2009.,

- 7,21 EUR počevši od 1.9.2009.,

- 8,80 EUR počevši od 1.10.2009.,

- 8,80 EUR počevši od 1.11.2009.,

- 8,09 EUR počevši od 1.12.2009.,

- 8,18 EUR počevši od 1.1.2010.,

- 11,40 EUR počevši od 1.2.2010.,

- 13,28 EUR počevši od 1.3.2010.,

- 12,70 EUR počevši od 1.4.2010.,

- 15,78 EUR počevši od 1.5.2010.,

- 17,84 EUR počevši od 1.6.2010.,

- 21,12 EUR počevši od 1.7.2010.,

- 25,08 EUR počevši od 1.8.2010.,

- 20,78 EUR počevši od 1.9.2010.,

- 33,14 EUR počevši od 1.10.2010.,

- 26,92 EUR počevši od 1.11.2010.,

- 27,78 EUR počevši od 1.12.2010.,

- 32,88 EUR počevši od 1.1.2011.,

- 40,05 EUR počevši od 1.2.2011.,

- 33,06 EUR počevši od 1.3.2011.,

- 35,01 EUR počevši od 1.4.2011.,

- 31,53 EUR počevši od 1.5.2011.,

- 39,27 EUR počevši od 1.6.2011.,

- 44,69 EUR počevši od 1.7.2011.,

- 42,12 EUR počevši od 1.8.2011.,

- 73,79 EUR počevši od 1.9.2011.,

- 47,86 EUR počevši od 1.10.2011.,

- 44,56 EUR počevši od 1.11.2011.,

- 43,95 EUR počevši od 1.12.2011.,

- 45,02 EUR počevši od 1.1.2012.,

- 48,75 EUR počevši od 1.2.2012.,

- 50,69 EUR počevši od 1.3.2012.,

- 50,94 EUR počevši od 1.4.2012.,

- 50,94 EUR počevši od 1.5.2012.,

- 50,32 EUR počevši od 1.6.2012.,

- 51,37 EUR počevši od 1.7.2012.,

- 50,07 EUR počevši od 1.8.2012.,

- 50,62 EUR počevši od 1.9.2012.,

- 47,02 EUR počevši od 1.10.2012.,

- 48,14 EUR počevši od 1.11.2012.,

- 50,33 EUR počevši od 1.12.2012.,

- 49,54 EUR počevši od 1.1.2013.,

- 50,53 EUR počevši od 1.2.2013.,

- 47,90 EUR počevši od 1.3.2013.,

- 46,78 EUR počevši od 1.4.2013.,

- 49,76 EUR počevši od 1.5.2013.,

- 47,61 EUR počevši od 1.6.2013.,

- 45,92 EUR počevši od 1.7.2013.,

- 44,21 EUR počevši od 1.8.2013.,

- 45,94 EUR počevši od 1.9.2013.,

- 46,66 EUR počevši od 1.10.2013.,

- 48,37 EUR počevši od 1.11.2013.,

- 48,24 EUR počevši od 1.12.2013.,

- 50,40 EUR počevši od 1.1.2014.,

- 47,87 EUR počevši od 1.2.2014.,

- 50,48 EUR počevši od 1.3.2014.,

- 50,87 EUR počevši od 1.4.2014.,

- 50,62 EUR počevši od 1.5.2014.,

- 49,49 EUR počevši od 1.6.2014.,

- 49,59 EUR počevši od 1.7.2014.,

- 50,74 EUR počevši od 1.8.2014.,

- 51,54 EUR počevši od 1.9.2014.,

- 51,56 EUR počevši od 1.10.2014.,

- 52,26 EUR počevši od 1.11.2014.,

- 53,75 EUR počevši od 1.12.2014.,

- 54,09 EUR počevši od 1.1.2015.,

- 54,30 EUR počevši od 1.2.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.3.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.4.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.5.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.6.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.7.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.8.2015.,

- 54,42 EUR počevši od 1.9.2015., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK prema tužitelju ĆM s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 37,96 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 1,28/€ 0,17 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 21,27/€ 2,82 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 22,84/€ 3,03 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 29,72/€ 3,94 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 22,84/€ 3,03 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 14,96/€ 1,99 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 36,27/€ 4,81 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 24,45/€ 3,25 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 27,27/€ 3,62 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 8,38/€ 1,11 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 13,72/€ 1,82 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 5,65/€ 0,75 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 17,89/€ 2,37 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 24,89/€ 3,30 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 14,72/€ 1,95 od 02.10.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 290 st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.663,57 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 7. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 81,76 eura odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠM podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., radi isplate. U tužbi je naveo kako je Ugovorom o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 9. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u Sisku između tužitelja kao korisnika kredita i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao tuženika, tužitelju odobren kredit za kupnju stana u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.820,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,990 % godišnje. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Aneksom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a 13. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: Dodatak ugovora) kojim je učinjena tzv. konverzija kredita na način da je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 3.965,20 EUR, a koju je tužitelj dužan otplaćivati u mjesečnim anuitetima do 9. veljače 2027. godine. Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga, uglavci o promjenljivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) su protivni odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine” br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Također je ništetna i ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te na taj način izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, ujedno ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom, dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je, do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojom je ugovorila promjenjivu stopu ugovorene kamate te kojom je ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 5,990 % godišnje, odnosno koliko je bila početno ugovorena, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 1.193,44 kn, koji je iznos tuženik dužan vratiti tuženiku zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća. Tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 30.820,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 20 godina. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao da su mu anuiteti obračunavati u kunama, odnosno po tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen u kunama. Uslijed navedenog tužitelj je preplatio tuženiku iznos od 25.400,49 kn, koji je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, z zu naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. navodi kako Prije iznošenja odgovora na tužbu i upuštanja u raspravljanje, tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu broj 5103409004 od 09.02.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) ugovorena nadležnost stvarno nadležnog suda u mjestu sjedišta Banke. Dakle, parnične stranke su na temelju čl. 70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), kojim je propisano da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, ugovorile nadležnost Općinskog suda u Rijeci. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile i zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da se po primitku ovog prigovora oglasi mjesno nenadležnim. Podredno i opreza radi, a s obzirom da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 9. prosinca 2019. godine uz mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u slučaju da ne dostavi odgovor na tužbu, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 12. lipnja 2019. godine. Tuženik ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga Sto je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, a posebno cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 13.01.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 — dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čI. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čI. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čI. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima, kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom tega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF). Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da te se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten 0 riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. BM (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te saslušanje gđe ĆMR, koja je kao financijski zastupnik ugovarala predmetni Ugovor o kreditu sa tužiteljem. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHE. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01.10.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,990%, a dana 01.10.2011. snižena je na 5,95% te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.10.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EE-z od 05.04.1993. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZIP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl. 11.a st. 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Ukoliko tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 313,54 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 313,54, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na specificirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Također sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko Sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,99% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 01.10.2011. godine kada mu je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom SUdU da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.084,46, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na specificirane iznose. Također Sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj osporava osnovu i visinu istaknutog prigovora radi prijeboja te ističe prigovor zastare.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u preslik ugovora o kreditu (str. 12-15 spisa), aneks broj 1. ugovora o kreditu (str. 16-18 spisa), pregled prometa (str. 19-29 spisa), otplatni plan (str. 30-32 spisa), obavijesti i otplatni plan (str. 33-71 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije, obavijest o izračunu, izračun i otplatni plan (str. 93-117, 188-192, 199 i 207-210 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 519-531 spisa), očitovanje stalne sudske vještakinje (str. 568- 570 i 571-577 spisa) te je saslušana stalna sudska vještakinja Dragana Bubalo (str. 600 spisa).

5. Tužitelj ĆM u svom je iskazu naveo kako je otišao u banku 2007. g., misli, radi podizanja kredita od oko 15.000,00 EUR-a. Prilikom dolaska u banku ponuđena mu je opcija kredita u CHF s objašnjenjem da su kamate manje i da bi mogao dobiti više novca. Nije tada upozoren da bi kamata mogla biti promjenjiva. U početku je bilo dobro, a poslije su rate kredita rasle kako je rasla kamata tako je rastao tečaj franka. U odnosu na ratu koju je plaćao u početku, rata kredita mu je rasla u prosjeku od oko 400,00 kn. Kredit još uvijek otplaćuje, s tim što je s bankom ugovorio konverziju kredita. Ujedno je ugovorena administrativna zabrana za otplatu kredita tako da mu je svaka rata kredita otplaćivana iz plaće. Nije u banci pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli. Iznos koji mu je banka odobrila bio mu je dostatan tako da je stoga sklopio taj ugovor. Po zanimanju je kvalificirani strojobravar i radi na radnom mjestu domara i ložača u osnovnoj školi. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula. U banku je došao s ciljem podizanja kredita u EUR-ima ali mu je potom ponuđen i predočen ugovor o kreditu u CHF. Odlučio se za ugovor o kreditu u CHF iz razloga što je bila manja kamata i stoga što bi bio veći iznos isplate kredita. Nije prije sklapanja spornog ugovora bio upoznat s time da je ugovorena otplata kredita u kunama te da postoji mogućnost variranja ovisno o kretanju tečaja u CHF.

6. Svjedok ĆMR iskazala je kako poznaje tužitelja kao klijenta banke, zna da ima sklopljen ugovor o kreditu u banci u kojoj je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelja bila savjetnica, a sada radi na radnom mjestu revizora. Vršila je pregovore s tužiteljem prije sklapanja njegovog ugovora o kreditu i tada je bio običaj da se klijentima, kada su zainteresirani za sklapanje ugovora o kreditu, uruče letci o kreditima koje banke nude sa svim uvjetima sklapanja takvih ugovora, a to su kamatna stopa, valutna klauzula, rok otplate, iznosi, instrumenti osiguranja, potrebna dokumentacija za kredit i slično. To su bili osnovni elementi na temelju kojih su oni onda vršili izračun kredita za onaj kredit za koji bi se stranka odlučila. Bilo je više vrsta takvih letaka s kreditima, pa je tako npr. bilo gotovinskih kredita, hipotekarnih, stambenih, za kupnju vozila i sl. Na svakom od tih letaka po vrsti kredita bili su nabrojani krediti u svim valutama. Temeljem tih elemenata klijentu se vršio informativni izračun kredita na način da mu se vršio izračun rate kredita prema tadašnjim uvjetima u kojima se kredit mogao ugovoriti. Nisu postojali nikakvi drugi posebno propisani uvjeti niti načini uvjeta komunikacije s klijentima.

7. Podneskom od 3. rujna 2025. tužitelj je konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, na način da od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 157,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.), te isplatu iznosa od 3.126,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. II. tužbenog zahtjeva tužitelja), čime je preinačio tužbu kojoj preinaci se tuženik nije protivio.

8. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da se, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi, a tuženik nije dokazao suprotno, da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 9. veljače 2007. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

11. Prebivalište tužitelja je u [adresa] ([adresa]), a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103409004 od 9. veljače 2007. se nalazi u Rijeci, te bi dolaskom na sud u Rijeku tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

12. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

13. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51400607- 5103409004 od 9. veljače 2007. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040072030 i odluke banke broj 010207040000238 od 08.02. 2007. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 30.820,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 240 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora), da je otplata kredita u 240 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 220,63 CHF te povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,990 % godišnje, a obračunava se primjenom proporcionalne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

15. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103409004 od 13.01.2016. (dalje: Aneks broj 1) utvrđeno je da stranke suglasno utvrđuju da su 09.02.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: broj 5103409004 (čl. 2. Aneksa broj 1), te da navedenim aneksom mijenjaju da je obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutu u EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja; umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, 3,23% (čl. 6. Aneksa broj 1); otplatni plan izrađen sukladno odredbama osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom izrađenim sukladno odredbama ZID ZPK, a primjenjuje se za vrijeme važenje ovog Aneksa.

16. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz obavijesti o promjenama/usklađenju kamatnih stopa, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu mijenjana od strane tuženika i to način da od 01.05.2009. iznosi 6,30 %, da od 01.11.2011. iznosi 5,95 %, da od 01.02.2014. iznosi 3,23 % godišnje.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

19. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

20. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006- 1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007. u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

21. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,990 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

22. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006- 1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da za vrijeme trajanja ugovora o kreditu stranke mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

23. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

24. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

25. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

26. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu dokaze da je to i učinio.

27. Stoga sud zaključuje da su odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da su takve odredbe nepoštene, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

28. Nadalje, činjenica što je između stranaka dana 13.01.2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007. kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valute obveze odnosno valutne klauzule, kamatne stope, te iznosa preostale glavnice nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

29. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Ć od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

30. Dakle, činjenica da je između stranaka sklopljen Aneks broj 1 osnovnog ugovora o kreditu ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je sklapanje Aneksa broj 1 dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je istim u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

31. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO).

33. Stoga, imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 12.06.2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO-a, nije nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja.

34. Nadalje, Sud je na prijedlog stranaka, izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 10.08.2021. navela kako pozitivna razlika između početno ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta iznosi 24.415,23 kuna. Pojedinačni mjesečni iznos i razlike po o snovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stope koja je bila prvotno ugovorena sveukupno iznosi 1.186,68 kuna. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 23.313,34 kuna, od čega se iznos od 23.599,49 kuna odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno 286,15 kuna se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Sukladno Dodatku broj konv-5103409004 Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 (dokaz strana 16 u spisu) ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. iznosio je 13.965,20 EUR što je na navedeni datum iznosilo 106.583,49 kuna. Sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015., u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu iznosila bi 21.966,23CHF što je na navedeni da tu m iznosilo 99.544,36 kuna. Sukladno navedenome, tražena razlika u glavnicama iznosila je 7.039,13 kuna. Nastavno, na pitanje suda da li provedena konverzija u matematičkom smislu predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja pod pretpostavkom ništetnosti odredbi o promijenjenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ističe da provedena konverzija predstavlja pretvorbu jednog bankarskog proizvoda u drugi (kredit u CHF-u s promjenjivom kamatnom stopom i promjenjivom valute pretvoren je kredit u EUR-o s promjenjivom kamatnom stopom i promjenjivom valutom) te kao takav nije u potpunosti obeštetio tužitelja.

35. Tužitelj nije prigovora na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, dok je tuženik prigovorio matematičkom izračunu koji proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, te stoga ovaj nalaz i mišljenje Sud prihvaća u cijelosti kao stručan i obrazložen.

36. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva iznosi 157,69 eura te da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 3.126,13 eura.

37. Uvidom u Aneks broj 1, utvrđeno je kako je u čl. 5.3. istog utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 12.040,75 kn, a čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio ovog Aneksa.

38. Sporazumom iz čl. 7.2. Aneksa broj 1 utvrđeno je da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

39. Stoga tužitelj, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, ima pravo na povrat iznosa utuženih razlika po osnovi preplate koje proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora u kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103409004 od 09.02.2007., i to u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u iznosu 157,69 eura te u dijelu više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita u iznosu od 3.126,13 eura, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te uzimajući u obzir fiksni tečaj konverzije 7,53450 (jer su iznosi i nalaza i mišljenja vještaka izraženi u kunama), a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO-a kao u toč. I. i II. izreke presude, sukladno zahtjevu tužitelja, od kasnijeg datuma od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta koji proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

40. Nadalje, prigovor radi prijeboja kojeg tuženik ističe u iznosu od 37,96 eura zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, od kojih po tuženiku prvi dospijeva 02.05.2007., a posljednji 02.10.2008., nije osnovan.

41. Naime, tužitelj je istaknuo prigovor zastare te sa na zastaru u konkretnom slučaju također ima primijeniti petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, no u odnosu na tuženika, koji je bankarska institucija, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO-a o prekidu zastare uslijed pokretanja postupka kolektivne zaštite jer je takav postupak pokrenut radi zaštite subjektivnih prava potrošača, a na banaka.

42. Dakle, tuženik predlaže prijeboj tražbina koje su po mjesecima dospijevale kroz period od 02.05.2007. do 02.10.2008., pa je imajući u vidu da je prigovor radi prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 09.01.2020. za zaključiti je da su navedene tražbine tuženika, primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a, zastarjele.

43. Prigovor radi prijeboja nije osnovan niti iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, unatoč činjenici da je nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo utvrđena negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 286,15 kuna. Ovo iz razloga što je tuženik, kao vjerovnik, samostalno ponudio korisniku kredit, kao potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu. Tuženik bi, po mišljenju ovog suda, dokazao postojanje svoje tražbine odnosno ostvario eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike (zbog negativne tečajne razlike tijekom perioda otplate kredita) u situaciji kada bi dokazao da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, pri čemu se ima uzeti u obzir i da je tužitelj plaćao anuitete upravo temeljem izračuna tuženika, a kako to slijedi iz sporazuma iz čl. 7.2. Aneksa broj 1 da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) koristiti za podmirenje budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

44. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

45. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st. 1.), za zastupanja na ročištima 01.12.2020., 07.04.2021., 09.05.2022., 30.08.2022., 27.09.2023., 25.11.2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9.1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.2. Tarife), za sastav podnesaka od 31.01.2020., 02.11.2020., 09.12.2020., 07.09. 2021., 30.08.2022. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8.1. Tarife), podnesaka od 02.06.2021. i 03.09.2025. u iznosu od 25 % Tarife, PDV u iznosu od 650,00 eur, te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur i plaćenu sudsku pristojbu od 81,76 eura, što sveukupno iznosi 3.663,57 eura. Tužitelju nije dosuđen traženi trošak sudskih pristojbi jer je oslobođen plaćanja istih sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, pa je stoga u tom dijelu zahtjev odbijen.

U Petrinji, 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužitelj ĆM, po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba