REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-874/2024-48

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ružici Piličić Šinko, odvjetnici u Bjelovaru, A. Mihanovića 2c, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 29. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 07. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužiteljici FA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 19.119,69 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 15.737,32 Eura, teče od 01. listopada 2015. godine, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio sporednog tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na zateznu kamatu preko one dosuđene točkom I., izreke ove presude i to u dijelu u kojem je tužiteljica tražila zateznu kamatu i na iznos od 3.382,37 Eura, ali i na sve pojedinačne mjesečne iznose preplate, prema podnesku tužiteljice od 04. lipnja 2025. godine.

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 7.041,56 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 07. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 08. lipnja 2019. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate iznosa od 111.399,88 kuna sa zateznom kamatom, temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu.

2. U historijatu tužbe je istakla da su stranke dana 05. ožujka 2007. godine, sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208546977, kreditna partija broja: 7103532347 (u daljnjem tekstu: Ugovor), koji je bio solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa], pod brojem OV-3803/07, te da je namjena kredita bila da si tužiteljica ishodi sredstva za kupnju kuće. Tužiteljica tvrdi da je kreditor njoj odobrio i stavio na raspolaganje, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.900,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, odnosno da se korisnica kredita obvezala vratiti kredit uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen Ugovorom, tijekom roka otplate od 30 godina, pri čemu je prvi mjesečni anuitet iznosio 726,45 CHF.

3. Tužiteljica je napomenula da su stranke potpisale i sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, dana 08. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u valutu Eura, no tužiteljica smatra kako na taj način nije došlo do potpune restitucije, odnosno da nije u potpunosti obeštećena za preplaćene i neosnovano naplaćene više anuitete što zbog ništetne valutne klauzule, a što zbog nepošteno podizane kamatne stope i da ima pravo tražiti, unatoč provedenoj konverziji kredita u valutu Eura, povrat preplaćenih iznosa. Tužiteljica je istakla kako je tužena banka, tijekom otplate kredita po Ugovoru u više navrata mijenjala visinu kamatne stope.

4. Tužiteljica je napomenula, pozvavši se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđenu, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i to u točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, što je utvrđeno tim sudskim odlukama, naglasivši da je ta drugostupanjska odluka potvrđena revizijskom odlukom VSRH broj Revt - 249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Ujedno je naglasila da je VSRH svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom, korisnik kredita, potraživao preplaćene kamate od kreditora, a ujedno je u toj odluci VSRH i zauzeo pravni stav o tome kakao zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, obzirom da je navedena presuda VTS broj PŽ-7129/13-4, donesena 13. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome, oštećeni potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pored toga, tužiteljica se pozvala i na pravomoćnu presudu VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je u točci I., potvrđena presuda TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, navevši što je tim sudskim odlukama utvrđeno.

5. Naglasila je da je tužena banka dostavila tužiteljici, na njezin zahtjev, zatraženu dokumentaciju i vezi spornog kredita i temeljem iste je tužiteljica, kao laik, istakla određeni novčani zahtjev u vezi isplate iznosa od 111.399,88 kuna, sa zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana svake preplate, pa do isplate, obzirom da tužiteljica traži isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne valutne klauzule i odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu navedene pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO, ali i čl. 502.c ZPP, odnosno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/09), koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14).

6. Tužiteljica je također, napomenula, kako je VSRH donio odluku broj Rev - 2868/2018 kojom je utvrdio kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, konvertirali u Euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele, a što će se dokazati vještačenjem na općinskim sudovima , time da je tužiteljica u tužbi citirala dijelove te odluke VSRH, iz kojih proizlazi i postojanje pravnog interesa tužiteljice za ovu tužbu i osnovanost istaknutog potraživanja. Pored toga, tužiteljica je ustvrdila da je identičnu odluku u pravnom smislu donio i Sud Europske unije pod brojem C-118/17 u slučaju ČA, kojom je utvrđeno da niti jedan zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom EU, te da ugovori u švicarskim francima ne mogu opstati. Pri tome je Sud utvrdio kako konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača, odnosno da nikakva zakonska intervencija ne smije spriječiti sud u odluci u korist potrošača.

7. Tužiteljica prema tome indirektno predlaže, bez isticanja formalnog deklaratornog tužbenog zahtjeva u tom smislu, da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora u točci 1., čl. 2. i čl. 7. kojim je ugovorena navedena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa na način na koji je ugovorena, kako bi se usvojio kondemnatorni zahtjev u vezi utuženog novčanog iznosa, pri čemu si je tužiteljica pridržala pravo korigirati visinu svoj zahtjeva i uskladiti ga sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, kakvo vještačenje je predložila na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva.

8. Podneskom od 02. listopada 2020. godine, tužiteljica se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporivši tuženikove tvrdnje zbog kojih je ovaj osporavao tužbeni zahtjev tužiteljice, a nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovom postupku, tužiteljica je podneskom od 04. lipnja 2025. godine, uskladila visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu iznosa od 19.119,69 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos, koji zahtjev je ispravila i korigirala na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine, potražujući konačno isplatu iznosa od 19.119,69 Eura, sa zateznom kamatom.

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

9. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, predloživši da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

10. Naime, tuženik je prvo podneskom od 24. srpnja 2019. godine, kojim je dostavio odgovor na tužbu, naveo kako tužiteljica nema pravnog uporišta u primjeni materijalnog prava za bilo kakvo novčano potraživanje temeljem Ugovora, obzirom da je taj Ugovor konvertiran u valutu Eura, Dodatkom, sukladno pozitivnom propisu, temeljem kojeg je po tuženiku nastao novi pravni odnos koji je zakonodavac i imao u vidu, kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju joj banka nije mogla uskratiti, a tim pravnim odnosom su stranke riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Uz duže elaboriranje o tome, na koji način je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužiteljica nije trebala prihvatiti konverziju Ugovora, ukoliko joj ponuda tužene banke u vezi konverzije kredita nije odgovarala.

11. Kako tuženiku očito nije bio dovoljan jedan podnesak da odgovori na tužbu, podnescima od 16. listopada 2019. godine, ali i 14. rujna 2020. godine, tuženik je našao potrebu da dodatno dopuni već izneseni prigovor zbog kojeg je osporio tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu (na način da se u prvom podnesku pozove na odluku VSRH broj Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine u kojoj VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu u valuti CHF, napominjujući da se takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita – str. 22., navedene presude, a što po tuženiku upućuje da su neosnovani i zahtjevi za isplatu u slučaju takvih korisnika kredita), ali i da u drugom navedenom podnesku, iznese svoje očitovanje o sadržaju odluke VSRH, donesene u oglednom sporu pod brojem Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, kojim je zauzeto obvezujuće pravno shvaćanje za nižestupanjske sudove. Naime, tuženik tu odluku VSRH iz navedenog oglednog postupka, tumači na način da tvrdi kako praktički pravna stajališta VSRH iz te odluke, dovode do zaključka kako tužitelj u ovoj parnici, nakon konverzije Ugovora, ne može imati prema tuženiku, bilo kakvu tražbinu u vezi povrata stečenog bez osnove radi bilo kakve preplate. U tom smislu je tuženik ukazao i na sudsko praksu više različitih drugostupanjskih sudova iz konkretnih sudskih odluka, koja govori u prilog stajališta tuženika istaknutih tijekom ovog postupka.

12. Zaključenje predmetnog prethodnog postupka, tuženika koji se očito bavi fabriciranjem podnesaka kad god se to sjeti posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, neovisno o stadiju sudskog postupka, nije omelo da u fazi glavne rasprave iznese još jedan prigovor u podnesku od 18. svibnja 2023. godine, kada je naveo kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač, odnosno da se u podnesku od 07. rujna 2023. godine, pozove na neku novu sudsku praksu, ali i na tzv. negativne razlike u kontekstu nekih sudskih odluka. Također, čak i u fazi postupka, kada je financijski vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje, te kada je tuženik bio pozvan da se očituje o tom vještačkom nalazu, tuženik je podneskom od 17. prosinca 2024. godine, kojeg je sastavio na 9 stranica formata A4, ponovo ponavljao i dorađivao već iznesene tvrdnje u odgovoru na tužbu (na 8 stranica podneska), zbog kojih smatra u pogledu pravne osnove neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, baveći se sadržajem nekih odluka VSRH, ali i Ustavnog suda Republike Hrvatske, a ponajmanje se bavio konkretnim

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

očitovanjem na pisani vještački nalaz (koje financijsko vještačenje je još od početka parnice smatrao suvišnim i nepotrebnim), našavši potrebnim praktički u samo dvije rečenice nešto reći i osporiti u vezi pisanog nalaza vještaka. Pored toga, tuženik je ponovo podneskom od 26. svibnja 2025. godine, ukazao na raznu sudsku praksu koja ide u prilog njegovim tvrdnjama koje je iznio u ovom postupku.

13. Obzirom da se to nije sjetio prigovoriti u mnogobrojnim navedenim pisanim podnescima koje je dostavio sudu tijekom ove parnice, baveći se sasvim drugim temama i prigovorima, tuženik je tek na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine (kada je inače trebalo zaključiti raspravu), posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, istakao i prigovor zastare novčane tražbine tužitelja, našavši tek na toj raspravi potrebnim predložiti usmeno saslušanje odgovorne osobe financijskog vještaka, iako je sud od stranaka, posredstvom njihovih odvjetnika, na jasan i konkretan način još dopisom broj P-874/2024-27 od 03. prosinca 2024. godine, tražio, između ostalog, da stranke predlože usmeno saslušanje vještaka u roku od 15 dana ukoliko to smatraju potrebnim, uz jasno i određeno upozorenje da se u suprotnom odgovornu osobu vještaka neće pozivati na slijedeću glavnu raspravu.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u navedeni Dodatak (list 11-17) i navedeni Ugovor (list 18-23), izvod iz sudskog registra za tuženika, kao pravnu osobu (list 24-25), izvadak iz zemljišne knjige od 14.02.2007.g. te od 08.01.2016.g. (list 26 i 34-35), Obavijest o izračunu efekata konverzije od 08.01.2016.g. (list 27, 50-51), otplatni plan sukladno konverziji kredita (list 28-33), početni otplatni plan sukladno Ugovoru (list 36-42), pregled promjena kamatnih stopa po spornom kreditu (list 43), plan otplate prema Dodatku (list 44-49), podnesak tuženika od 12.11.2015.g. (list 62), matematički izračun konverzije kredita (list 64-70), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015.g. (list 72), Prijedlog tuženika u vezi izmjene ugovora o kreditu (list 74), Izještaj KPMG Croatia d.o.o. za reviziju, Zagreb o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (list 75- 77), sudska praksa na koju se tuženik pozvao (list 95-149, 422-456), sudska praksa na koju se tužitelj pozvao (list 152-309), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 366-369), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 28.11.2024.g. (list 370-387), te dopunsko pisano očitovanje vještaka od 25.03.2025.g. (list 415).

15. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka MA (list 314-315), tužiteljice (list 315-316) u svojstvu stranke, ali i odgovorne osobe vještaka Zrinka Ručevića (list 472-473).

16. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

17. Konačni novčani zahtjev tužiteljice u vezi isplate iznosa od 19.119,,69 Eura je ocijenjen osnovanim, a sporedni zahtjev u vezi zatražene zatezne kamate, samo djelomično osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni.

18. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

- da je tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom joj je tuženik za kupnju kuće, odobrio kredit u iznosu od 144.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 360 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 %, te uz iznos anuiteta za otplatu kredita od 726,45 CHF,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke zaključile navedeni Dodatak dana 08. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, te kojim je utvrđen iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 122.972,01 CHF ili 858.439,56 kuna u tada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj, ali i kojim je do dana 30. rujna 2015. godine, utvrđena preplata u iznosu od 24.945,07 kuna i preostali rok otplate u 259 anuiteta, zbog čega su člankom 6. Dodatka, stranke postigle sporazum o načinu korištenja te preplate, a člankom 8. Dodatka su utvrdile ukupno neotplaćeni iznos glavnice od 78.219,88 Eura, te čl. 9. Dodatka, način otplate navedenog iznosa u vidu mjesečnih anuiteta od po 520,60 Eura,

- da je predmet konačnog novčanog zahtjeva tužiteljice, isplata iznosa od 19.119,69 Eura sa zateznom kamatom, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, obzirom da tužiteljica smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena.

19. Sud je na zadnjoj održanoj raspravi dana 29. listopada 2025. godine, prihvatio preinaku tužbe tužiteljice promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva i povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, sukladno podnesku tužiteljice od 04. lipnja 2025. godine – djelomično ispravljenu u pogledu konačno istaknutog zahtjeva na isplatu iznosa od 19.119,69 Eura, na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine. Naime, takva preinaka tužbe je bila dopuštena, neovisno o tome kakva će odluka biti o osnovanosti konačnog zahtjeva tužiteljice jer je takva preinaka tužbe ocijenjena svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužiteljica je visinu svog potraživanja uskladila sa matematičkim izračunom sudskog vještaka, a kojeg vještaka je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što je tuženik osporavao pravnu osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice u početno istaknutom iznosu od 111.399,88 kuna, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno po uvjerenju suda koji je tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove ocijenio osnovanim. Takva preinaka tužbe se svakako morala dopustiti obzirom da se radilo o generički istovrsnoj novčanoj tražbini, kao u tužbi, a za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište broj Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH, održane dana 26. studenog 2021. godine, da je dopuštena takva preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenje, dakle u ovim okolnostima slučaja. Shodno tome, tuženikovo

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

osporavanje preinake tužbe izvršene od strane tužiteljice tijekom ove parnice, nije bilo osnovano.

20. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Dodatak, kojim su kreditnu obvezu tužiteljice iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužiteljice, da li je cjelokupna novčana tražbina tužiteljice zastarjela.

21. Nadalje, sporno je bilo da li je tužiteljica uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužiteljice temeljem Ugovora (dakle, kada je njezina obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, odnosno da li sama činjenica što je navedeni Dodatak sklopljen dovodi do toga da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe ili da nema više što potraživati u novčanom smislu temeljem Ugovora.

22. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je tužiteljica potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tuženik tijekom ove parnice nije uopće predložio saslušanje nekih službenika banke, koji su u kritičnom razdoblju razgovarali ili pregovarali sa tužiteljicom oko sklapanja Ugovora (očito smatrajući tako nešto nepotrebnim ili suvišnim), da bi se eventualno na temelju iskaza tih ili takvih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica doista bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi joj bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužiteljice.

24. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

25. Također, za osnovanost predmetnog konačnog kondemnatornog zahtjeva koji je utemeljen na ništetnosti pojedninih odredaba Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 08. siječnja 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi ili suci tih sudova u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu, posredstvom predmetnog suca, u ovim okolnostima slučaja sasvim dobro poznato, a poznato je to inače baš svakome sucu koji je zadužen za rješavanje ovakvih predmeta na nivou Republike Hrvatske), te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući prvenstveno u vidu (a što je izuzetno važno za donošenje ove odluke) slijedeće činjenice:

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice (tko tvrdi suprotno, očito ne prihvaća nalaz stručne osobe – financijskog vještaka iz ove parnice), uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim Zakonom, nije dovela do potpunog obeštećenja tužiteljice, niti je uostalom i mogla dovesti jer u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošaćkih ugovora koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač u svojstvu tužitelja ima pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužiteljica FA, konverzijom kredita

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

nije u potpunosti obeštećena, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule (već joj i u vezi preplate kamate nije izvršeno potpuno obeštećenje), te da po vještaku utvrđeni iznos ukupne preplate nije zanemariv, već se radi o ozbiljnoj novčanoj svoti za koju je tužiteljica oštećena u ovom slučaju.

26. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodatka, nije bilo od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, između ostalih sudskih odluka, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine.

27. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 25., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna jer se radi o potpuno suprotnom pravnom stajalištu, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, imajući u vidu da se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno, trebaju opredijeliti po pitanju tih pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu , odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske. "Packe" koje znaju dijeliti pojedini drugostupanjski sudovi, posredstvom nekih sudaca (čast izuzecima jer nisu svi drugostupanjski suci, mentalno nastrojeni da uopće u ovakvoj pravnoj situaciji potpuno raznovrsne sudske prakse, dijele "packe" vezano za bilo kakve pravne stavove ili mišljenja ili dijelove obrazloženja, prvostupanjskih sudskih odluka, pogotovo imajući u vidu da se mnogobrojne odluke na području Republike Hrvatske donose u suprotnosti sa pojedinim pravnim stajalištima Suda EU, izraženim u nizu odluka tog suda), vezano za sasvim logično i objektivno očitovanje prvostupanjskog suda, posredstvom predmetnog suca o tome da je u ovakvim slučajevima, bez daljnjega, narušena pravna sigurnost građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske, takvi suci pojedinih drugostupanjskih sudova trebaju zadržati za sebe jer i sami doprinose nejednakoj sudskoj praksi, sadržajem svojih odluka, a svaki sud i svaki prvostupanjski sudac je samostalan u donošenju odluke u sudskom predmetu za koji je zadužen i ima pravo na svoje pravno stajalište ili mišljenje, koje može obrazložiti na ovaj ili onaj način.

28. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, odnosno odvjetnik tuženika, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 08. siječnja 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužiteljica morala prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije na neki konkretan način uopće odrekla svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora).

29. Iz iskaza svjedoka MA (supruga tužiteljice, ali i sudužnika po Ugovoru, koji je sa tužiteljicom sudjelovao u dogovorima sa tuženom bankom oko realizacije spornog kredita) proizlazi da je tužiteljica realizirala sporni kredit, radi kupnje kuće, kako bi supružnici riješili svoje stambeno pitanje. Ovaj svjedok je naveo da im je isključivo u banci tuženika rečeno da tužiteljica može dobiti traženi kredit u vrijednosti od 86.000,00 Eura (koja svota je supružnicima trebala u situaciji kada svjedok nije bio kreditno sposoban, a tužiteljica jest), pod povoljnijim uvjetima ako tužiteljica prenese svoja primanja u banku tuženika i otvori tekući račun u tu svrhu kod tuženika, a što je tužiteljica i učinila, zbog toga, ali im je osobni bankar dao do znanja da ne mogu dobiti kredit u valuti Eura, nego da mogu dobiti kredit u zatraženom iznosu, ali u valuti CHF, iako su inzistirali da kredit bude baš u valuti Eura. Kako im je tada rečeno da bi samo u slučaju da pristanu da im se od plaće oduzima čak 50% mjesečno, mogli doista i realizirati kredit u valuti Eura, pristali su i na taj uvjet tužiteljica i njezin suprug, no nakon što su dali i potpisali taj zatraženi pristanak u vezi zatraženog postotka obustave osobnog dohotka, obzirom da su imali želju da baš u valuti Eura, realiziraju taj kredit, kasnije ih je nazvala osobna bankarica i dala im je do znanja da ipak ne mogu u valuti Eura, kod tužene banke realizirati navedeni kredit, već da ga jedino mogu realizirati u valuti CHF. Obzirom da se tužiteljica sa svojim suprugom već dogovorila u vezi kupnje određene kuće i u tu svrhu je već platila određeni novčani iznos za procjenu kuće, da bi mogli dobiti taj traženi kredit, a morali su riješiti što prije svoje stambeno pitanje, pristali su da se kredit realizira u valuti CHF, te je Ugovor sklopljen u toj valuti. Svjedok je naveo da su od početnih mjesečnih rata u iznosu od oko 3.300,00 kuna, mjesečne rate porasle na iznos od oko 5.600,00 kuna, tj., blizu 6.000,00 kuna mjesečno.

30. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, koja je u bitnome potvrdila iskaz svog supruga, proizlazi da joj je gospođa F (zaposlenica banke s kojom je razgovarala oko spornog Ugovora), rekla da je CHF stabilna valuta i da se u vezi toga ne mora ničega bojati, te je navela da joj je plaća u početku iznosila oko 7.000,00 kuna do 7.500,00 kuna, pa da stoga ne bi mogla niti plaćati mjesečnu ratu u svoti blizu iznosa od 6.000,00 kuna, niti bi pristala na sklapanje takvog Ugovora, da je znala da će joj tijekom otplate kredita gotovo dvostruko porasti mjesečna rata za otplatu kredita. Navela je da se ne sjeća da bi ju osobna bankarica uopće upozoravala na nekakve potencijalne rizike sklapanja ugovora u valuti CHF, vezano za tečaj te strane valute, no rekla joj je da je CHF "najstabilnija valuta nad valutama, ne morate se ničega bojati", odnosno da je manja kamatna stopa za kredite u valuti CHF, nego li za kredite u valuti Eura.

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

31. Prema tome, ukoliko se analiziraju samo iskazi tužiteljice i njezinog supruga, sami za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici, kao osobi koja je bila medicinska sestra, bili uručeni od strane navedene zaposlenice banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu, posredstvom zaposlenice banke, na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti uopće kao medicinska sestra, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi joj zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

32. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica uostalom i utemeljila svoj predmetni konačni novčani zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

34. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P - 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra i dalje da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu na način na koji je ista bila ugovorena ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz financijskog vještaka iz ove parnice, kojeg sud nije angažirao da se bavi nekakvom pravnom filozofijom, nego da na matematički način, sukladno pravilima svoje struke, izvrši izračun preplate, odnosno utvrdi za koji je to točno novčani iznos tužiteljica oštećena u ovom slučaju, uslijed ništetnih odredaba Ugovora, cijeneći pri tom matematičkom izračunu, sve ono što je tužena banka utvrdila prilikom izračuna konverzije) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe – pravne struke, koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne u ovom slučaju i to samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

36. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 08. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužiteljice, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su stranke ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu , sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužiteljice, do dana sklapanja tog Dodatka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica skoro punih 9 godina i izvršavala svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Dodatka. Također, iz samog sadržaja Dodatka je razvidno da sklapanjem Dodatka, nije došlo do novog ugovornog odnosa između stranaka, već taj pravni posao predstavlja samo "Dodatak" osnovnom Ugovoru, kojim su samo izmijenjene određene odredbe osnovnog Ugovora.

37. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ali i iz iskaza tužiteljice saslušane u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnice navedenog kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način, prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla učiniti, obzirom da

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

sasvim jasno niti njoj nije moglo biti poznato na dan sklapanja Dodatka hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

38. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon nije mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute CHF ili promjenjive kamate na način na koji je ugovorena ta odredba , a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetom spora, kao u ovom slučaju, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka).

39. Valja naglasiti da je kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15 (tu činjenicu tužiteljica ne osporava u ovome postupku – opaska suca). Međutim, kroz konverziju kredita izvršenu na način propisan ZIDZPK/15, tužiteljica nije bila obeštećena, niti je uopće objektivno mogla biti obeštećena, zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je po uvjerenju ovoga suda od bitnoga značaja za donošenje ove odluke.

40. Kako je bitan predmet rasprave u ovom slučaju bio da se raspravi je li unatoč provedenoj konverziji tužiteljica potpuno obeštećena ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužiteljice, koja se očituju kroz vid predmetne konačne novčane tražbine tužiteljice, sam čin sklapanja navedenog Dodatka i da li je uopće od utjecaja sklapanje Dodatka u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužiteljice, potrebno je istaći kako ovaj sud posredstvom predmetnog suca smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 39., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetna tužiteljica), izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji, odnosno do dana matematičkog izračuna konverzije kredita jer su sklapanjem navedenog Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", ali i druga rečenica čl. 1. Dodatka, odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužiteljica nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora, te da tužiteljica uopće nema pravni interes za ovu parnicu. Kada u ovakvim predmetima tužiteljica ne bi imala pravni interes za novčanu tražbinu, tada bi svi ovakvi postupci završavali odbacivanjem tužbe ili barem odbijanjem tužbenih zahtjeva, a

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

tužbe se u ovakvim postupcima ne odbacuju, niti se donose jednosmjerne odluke o odbijanju tužbenih zahtjeva u ovakvim slučajevima.

41. U ovom dijelu obrazloženja ove odluke je potrebno istaći kako sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kred itu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. Stoga, nisu prihvatljiva ovom sudu posredstvom predmetnog suca, suprotna pravna stajališta.

42. Prema tome, sklapanjem Dodatka, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda ) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF – tužiteljice u smislu obeštećenja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, dakle za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište, također upućuje da je tuženik u zabludi kada tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za ovu parnicu, pozivajući se pri tome na jednu odluku VSRH.

43. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta ovoga suda, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno , za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

44. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj , zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

45. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ČA, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje, kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon (ZIDZPK/2015) i sam efekt konverzije, nije omogućio tužiteljici, bez svake dileme, povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

46. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZIDZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po n jemu kada je ponudio tužiteljici sklapanje Dodatka, nije omogućio tužiteljici potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužiteljice, na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora (druga stvar je, a što nije predmet rasprave u ovome slučaju, što taj ZIDZPK/15, nije objektivno niti mogao tužiteljici omogućiti potpuno obeštećenje, za sve ono za što je financijski oštećena, uslijed ništetnih odredaba Ugovora).

47. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka - 08. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle tek po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja Dodatka). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž -

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica, kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogla, zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ČA, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , a tako i tužiteljici iz ove parnice.

48. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu Č, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava (dakle, ne samo Sud EU), jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu, ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Dodatka u ovom slučaju (ili drugih Aneksa u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužiteljice, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećena i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

49. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužiteljice, kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja, koji prigovor je istaknut u završnoj fazi ove parnice.

50. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

51. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

52. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci koji objavljuju stručne radove uz novčanu naknadu za tu svrhu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim revizijskim odlukama, a u vezi parnica na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

53. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužiteljica, po svojoj punomoćnici, predala Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 12. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužiteljice na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužiteljici nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužiteljica opravdano mogla, a što je i učinila, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

54. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužiteljice, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što ponekad tuženici u ovakvim parnicama, neopravdano pokušavaju sugerirati još u odgovoru na tužbu, no ne i tuženik iz ove parnice) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po specijalnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

55. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme, a zbog čega možda dotični nisu niti tvrdili u ovom slučaju, da se radi o zastari u trajanju od 3 godine), a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

56. Kako je tužiteljica indirektno, bez isticanja formalnog deklaratornog zahtjeva (koji deklaratorni zahtjev nije niti bila dužna istaći, da bi uspjela sa predmetnim kondemnatornim – opaska suca), predložila utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP, te čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323. ZOO, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I- 3685/2015.

57. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti konačnog novčanog potraživanja tužiteljice, koje potraživanje predstavlja u usvojenom dijelu restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 05. ožujka 2007. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323. ZOO.

58. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

59. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke pojasnila i objasnila tužiteljici u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

60. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz navedene parnice vođene pred TSZ, za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

61. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je : "Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

62. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09), te čl. 106.st.1., kao i čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženik banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

63. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

64. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, vezano za neformalni zahtjev u vezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (koji zahtjev inače nije niti trebao u ovakvoj parnici biti formalno istaknut, kao deklaratorni zahtjev), valjalo je u pogledu pravne osnove, ocijeniti opravdanim predmetni kondemnatorni zahtjev tužiteljice u vezi isplate konačno zatraženog novčanog iznosa.

65. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako osnovanost tog neformalnog prejudicijelnog zahtjeva tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora, direktno upućuje na osnovanost restitucijskog zahtjeva, cijeneći sadržaj prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz ove parnice.

66. Obzirom da je sud procijenio da Ugovor može opstati unatoč ništetnosti navedenih odredaba, te da je bilo potrebno, kod matematičkog utvrđivanja visine novčanog iznosa preplate, primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 30. rujna 2024. godine (list 366-369), bio određen detaljni predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.

67. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 28. studenog 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu u

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

bitnome naveo da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužiteljicu, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.900,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,50%, bila ugovorene u jednakim mjesečn im anuitetima, tijekom 360 mjeseci.

68. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 08. siječnja 2016. godine, Dodatak na temelju

ZIDZPK/2018, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 78.219,88 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 24.945,07 kuna.

69. Također, vještak je na temelju materijaln ih dokaza iz spisa, istakao na trećoj i četvrtoj stranici svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu (na 5,54% godišnje, 5,89% godišnje, 5,64% godišnje, 5,34% godišnje), odnosno na koje se točno mjesečne anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa do dana 01. veljače 2014. godine, od kada se primjenjivala godišnja kamatna stopa od 3,23%, sukladno donesenom Zakonu, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedn i otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 144.900,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 4,50 % godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB), važećem na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele),

- potom je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom da je po predmetnom kreditu bila provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

70. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.951,14 CHF, odnosno 4.794,67 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.942,65 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s''

Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine u iznosu od 19.119,69 EUR, od čega se 15.737,32 Eura odnosi na glavnicu, a 3.382,37 Eura, na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.691,94 CHF, odnosno 3.993,07 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2007. g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015. g.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 10.791,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 17.941,28 EUR, od čega se 14.784,89 Eura odnosi na glavnicu, a 3.156,39 Eura, na dospjele nepodmirene zatezne kamate,

c) da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

d) da su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

71. Na ovaj vještački nalaz tuženik (koji se inače, na poziv suda, trebao očitovati o sadržaju vještačkog nalaza, a ne iznositi svoja pravna stajališta, po tko zna koji put, na temelju različitih sudskih odluka ili citirati dijelove tih pojedinih sudskih odluka) je u podnesku od 17. prosinca 2024. godine, koji se sastoji od 9 stranica formata A4, (ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

praktički samo u dvije rečenice istakao određeni prigovor (ostatak podneska tuženika se odnosio na nešto na što sud uopće nije pozvao tuženika, posredstvom punomoćnika, dopisom od 03. prosinca 2024. godine – opaska suca). Tim prigovorom je tuženik posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, naveo da je sudski vještak iznos preplate u konverziji pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, pozivajući se u kontekstu tog prigovora na sadržaj čl. 19.c.st.1.t.4. ZIDZPK/2015. Osim tog podneska od 17. prosinca 2024. godine, tuženik je ponovo posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika (koji odvjetnik se očito bavi fabriciranjem podnesaka, a ako mu tako nešto stranka plaća, neka plaća, no ovaj sud takve podneske neće i ne može uzeti u obzir u smislu donošenja odluke o parničnom trošku), ničim izazvan, dakle, bez ikakvog poziva suda na bilo kakvo očitovanje, ponovo podneskom od 26. siječnja 2025. godine, našao smislenim elaborirati o tome što propisuje ZIDZPK/2015, ponovo iznositi svoja pravna stajališta utemeljena na nekim sudskim odlukama na koje se pozvao u tom podnesku, odnosno stajališta raznih sudova iz različitih odluka, kao da to već nije učinio u dotadašnjem dijelu postupka u više navrata.

72. Da je očito tuženiku posredstvom odvjetnika smisleno ponavljanje već iznesenih činjenica i pozivati se na kojekakve odluke u više navrata, uz ignoriranje zahtjeva suda, jasno upućuje sadržaj navedenih podnesaka od 17. prosinca 2024. godine i 26. siječnja 2025. godine, obzirom da tuženik nije predložio usmeno saslušanje vještaka, iako je sud u navedenom dopisu broj P-874/2024-27 od 03. prosinca 2024. godine, odvjetnike stranaka na dovoljno jasan način (čak i djetetu, a kamoli punoljetnoj osobi sa završenim fakultetom) upozorio da trebaju predložiti usmeno saslušanje vještaka jer se u suprotnom vještaka neće pozivati na slijedeću raspravu (obzirom da sud ne poziva vještaka – fizičku osobu ili odgovornu osobu pravne osobe, bespotrebno i besmisleno u svakom predmetu na glavnu raspravu, bez obzira što o tome govore procesne odredbe ZPP, imajući u vidu da je sud dužan voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova u smislu ZPP, pa je pozivanje vještaka iz [adresa] u [adresa] na raspravu radi saslušanja u situaciji kada ne postoji niti jedan smisleni prigovor, koji nije pravne naravi, niti prijedlog stranke da se vještaka sasluša, sasvim suprotan jednoj od osnovnih zadaća baš svakoga suda propisanoj u čl. 10. st.1. ZPP), međutim, taj prijedlog za usmenim saslušanjem vještaka se tuženik posredstvom odvjetnika sjetio istaći na glavnoj raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine.

73. Tužiteljica je pak, posredstvom odvjetnice, poštujući procesnu disciplinu u vezi ovosudnog dopisa broj P-874/2024-27 od 03. prosinca 2024. godine (za razliku od punomoćnika tuženika, kojeg očito ne zanima što točno sud traži od tuženika kao stranke, nakon dostave vještačkog nalaza i mišljenja u pisanoj formi – opaska suca), podneskom od 23. prosinca 2024. godine, samo zatražila da vještak pojasni neke nejasnoće u vezi pisanog nalaza, koje je imala odvjetnica tužiteljice, a vještak je to pojasnio podneskom od 25. ožujka 2025. godine, nakon čega je tužiteljica posredstvom punomoćnice, podneskom od 04. lipnja 2025. godine, uskladila visinu svog novčanog potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka, a koju visinu tužbenog zahtjeva je ispravila na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine na isplatu iznosa od 19.119,69 Eura.

74. Kako je tuženik posredstvom odvjetnika, umjesto da na smislen način predloži još u podnesku od 17. prosinca 2024. godine, usmeno saslušanje vještaka iz nekog

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

konkretnog razloga, svojom pasivnošću, ali potpuno izvjesno i težnjom da unovči svoje odvjetničke usluge, makar od svoje stranke, bespotrebno prouzročio i trošak sastavljanja podneska od 26. siječnja 2025. godine, kao i trošak zastupanja na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine (na kojoj se tek sjetio predložiti usmeno saslušanje odgovorne osobe vještaka), te je tek na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine, predložio da se vještak usmeno sasluša, obzirom da tuženik smatra da je vještak pogrešno tužiteljici, prilikom matematičkog utvrđivanja iznosa preplate, priznao zatezne kamate na utvrđeni iznos glavne tražbine, sud je u toj pravnoj situaciji morao odgoditi raspravu održanu dana 05. lipnja 2024. godine, te odrediti novu radi saslušanja vještaka (ovakva zlouporaba procesnih ovlaštenja od strane odvjetnika tuženika, će predmetnog suca ponukati da ubuduće u dopisima kakav je dopis iz ove parnice broj P-874/2024-27 od 03. prosinca 2024. godine, na jasan i konkretan način upozori odvjetnike stranke da će svako naknadno predlaganje usmenog saslušanja vještaka, ako takav dokaz nije predložen već u prvom podnesku kojim se iznosi neki konkretan prigovor na vještački nalaz, biti tretirano zlouporabom procesnih ovlaštenja, a za koju zlouporabu će i odvjetniku stranke i stranci biti izrečena novčana kazna u smislu ZPP).

75. Na raspravi održanoj dana 29. listopada 2025. godine, saslušana je odgovorna osoba vještaka, Zrinko Ručević, a dotični je u cijelosti ostao kod vještačkog matematičkog izračuna, detaljno prikazanog tabelarno u pisanom nalazu, ali i završnog mišljenja istaknutog u pisanoj formi. Vezano za navedeni prigovor tuženika istaknut u smislu čl. 19.c st.1.t.4. ZIDZPK/2015 je istakao da Zakon o potrošačkom kreditiranju nema nikakve veze niti sa predmetom ovoga postupka, a niti sa matematičkim izračunima koje je vještak, posljedično određenom mu zadatku, učinio, a to stoga jer ta odredba regulira isključivo način na koji su banke morale postupiti u postupku konverzije kredita. Naime, ta odredba je isključila pravo banci, kao vjerovniku, da na nesporno manje uplate koje su proizašle iz konverzije u prvo vrijeme otplate konvertiranog kredita, obračunavaju zatezne kamate, a što po mišljenju odgovorne osobe vještaka nema veze sa predmetom ove parnice, niti sa vještačkim matematičkim izračunom, te sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje odgovorne osobe vještaka.

76. Vezano za tvrdnju tuženika da se predmetna preplata tužiteljice, koja joj je priznata u konverziji, trebala odbiti od glavnice potraživanja tužiteljice, a ne od dospjelih obračunatih zateznih kamata, vještak je naveo da je prilikom matematičkog izračuna, imajući u vidu da je trebao voditi računa o efektu konverzije kredita, postupio u skladu sa primjenjivim odredbama ZOO, koji na jasan, jednostavan i nedvosmislen način reguliraju uračunavanje uplate u slučajevima kada se dospjelo potraživanje sastoji od raznorodnih obveza – u ovom slučaju i glavnice i zateznih kamata, a taj redoslijed je da se prvo namiruju dospjele zatezne kamate, a ako su u cijelosti namirene, onda se viškom uplate može pristupiti podmirenju glavnog potraživanja.

77. Vodeći računa o činjenici da je vještak, čiji je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćen od strane ovoga suda, između ostalog, opisao u svom pisanom nalazu i mišljenju, zbog čega je prilikom vršenja matematičkog izračuna ukupne visine preplaćenih iznosa tuženiku od strane tužiteljice, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, trebao kapitalizirati potraživanje tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na sve preplaćene iznose u vezi obje

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

osnove do dana 30. rujna 2015. godine (odnosno do dana kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita), a radilo se jednostavno o tome da je to bilo nužno i potrebno radi poštivanja "reda uračunavanja i ispunjenja" u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, sasvim je jasno da nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se ne prihvati kao točan matematički izračun vještaka.

78. Također, valja primijetiti iz očitovanja odgovorne osobe vještaka u vezi navedenog "nazovi prigovora tuženika", ne samo da je prigovor tuženika, zbog kojeg je predložio usmeno saslušanje vještaka, bio potpuno neosnovan u kontekstu tvrdnje da je vještak pogrešno izračunao ili utvrdio preplatu tužiteljice, s obzirom na efekte konverzije kredita, nego i to da je taj prigovor zapravo predstavljao pravno pitanje i odnosio se na pravni segment matematičkog izračuna vještaka, a što je sudu bilo jasno još po primitku podneska tuženika datiranog sa 17. prosincem 2024. godine, zbog čega je uostalom predmetni sudac ujedno na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine, na jasan i konkretan način dao do znanja odvjetnicima stranaka da se odgovorna osoba vještaka nije pozvala na tu raspravu, stoga jer niti jedna stranka nije tražila usmeno saslušanje vještaka, ali i da sud nije od vještaka tražio bilo kakvo pisano očitovanje o navedenom prigovoru tuženika (sudska praksa pokazuje da su ponekad

– i to vrlo često baš u ovakvim predmetima - neiscrpne ideje odvjetnika pojedinih stranaka o tome u vezi čega bi se sve vještaci trebali očitovati u pisanoj formi, nakon što su pisanim nalazom i mišljenjem odgovorili u potpunosti na određeni im od strane suda predmet vještačenja, a sud takve ideje pojedinih odvjetnika stranaka, ne samo da može, nego i treba suzbiti upravo u smislu čl. 10. ZPP) stoga što se radilo o prigovoru pravne prirode, a o kojem prigovoru sasvim jasno sud treba zauzeti pravno stajalište je li osnovan ili nije.

79. Ovdje valja ponovo naglasiti, obzirom da se tuženik tijekom cijele ove parnice uzastopno poziva na nekakvu sudsku praksu, koja njemu ide u prilog, pa se tako pozvao i na praksu VSRH iz odluka donesenih u predmetima broj Rev-586/2019 i Rev- 1359/2019, da su doista pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine, ali i broj Rev- 586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (te nekih drugih odluka), ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine i pravna shvaćanja mnogih drugih drugostupanjskih sudova iz odluka na koje je ukazao tuženik u ovoj parnici, koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice, isključivo temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka sudova) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se ovaj sud

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove. Ovaj sud je bez dvojbe, morao detaljno obrazložiti prilikom donošenja ovakve odluke koju je donio i pojasniti zbog čega ne prihvaća suprotna pravna stajališta.

80. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (kada predmetni sudac ovoga suda, upravo u obrazloženjima svojih odluka koje donosi u istovrsnim predmetima, iznosi upravo te iste činjenice, pojedini drugostupanjski suci sebi uzimaju za pravo da dijele nepotrebne "packe" predmetnom sucu ili neke sebi prihvatljive lekcije u vezi tih istih tvrdnji, za koje oni smatraju da nisu potreban dio obrazloženja sudske odluke, no sasvim je jasno da je to samo njihovo skromno mišljenje i da svaki sudac ima pravo da obrazloži svoje stavove, ali i da se prilikom takvog obrazloženja osvrne i na cjelokupnu pravnu situaciju u ovakvim predmetima na nivou Republike Hrvatske, koja je više od zabrinjavajuće, a na što jasno upućuje i sadržaj obrazloženje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 – opaska suca). Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju zbog čega postoje i objektivni i subjektivni razlozi za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud u ovoj, ali i svim istovrsnim pravnim situacijama, posredstvom predmetnog suca – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, (ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati, s obzirom na postavljeno revizijsko pitanje, o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja i u ovoj parnici – opaska suca), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15." Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

80. a) Ovaj, upravo citirani pravni stav, a na koji direktno upućuje i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-1359/2019, nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se uopće ne raspravlja o ništetnosti Dodatka i tužiteljica uopće ne tvrdi da Dodatak ne proizvodi ili da nije proizveo određene pravne učinke u smislu ZIDZPK/1015, a financijski vještak je uostalom i utvrdio, između ostalog, svojim pisanim nalazom i miljenjem da je konverzija kredita u cijelosti izvršena u skladu sa ZIDZPK/2015, time da je u ovom obrazloženju

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

već navedeno da je ta konverzija prošla na nivou sudskih odluka (USRH i VSRH), ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Prema tome, kako i ovaj sud smatra da je Dodatak sklopljen u skladu sa navedenim ZIDZPK/2015, te da je taj Zakon prošao uspješno kontrolu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega nema nikakve dileme da Dodatak predstavlja u cijelosti valjani pravni posao i da proizvodi pravne učinke , valjalo je ponovo naglasiti da je predmet ove parnice utvrđivanje novčanog iznosa koji je tužiteljica preplatila tuženiku, zbog ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, vodeći računa o financijskim efektima konverzije kredita, prilikom takvog matematičkog izračuna, a o čemu je sve vještak vodio računa i što je vještak matematički izračunao i utvrdio.

80. b) Međutim, tim Dodatkom su samo regulirane odredbe ranijeg stranačkog Ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura , za ubuduće, a koji stranački ugovor se više od punih 8 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužiteljice bila vezana za valutu CHF, a nema govora o tome da bi se sklapanjem tog Dodatka stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" i ne postoji opravdan razlog za takav zaključak (ovaj sud dakle smatra da je sasvim pogrešan pravni stav o tom "nazovi prešutnom odricanju" u odlukama VSRH u predmetima vođenim pod brojem Rev-1359/2019 i Rev-925/23), tim više što na sasvim suprotne pravne stavove, koje prihvaća ovaj sud posredstvom predmetnog suca, upućuju neke odluke Suda EU, ali i neke odluke VSRH ili Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se uostalom ovaj sud već pozvao u ovom obrazloženju.

80. c) Uostalom, tako nešto (odricanje od novčanih potraživanja temeljem Ugovora) nije ugovoreno u pisanoj formi - Dodatkom, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila volja stranaka, pogotovo želja tužiteljice iz ove parnice ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao Zakonom, na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji po uvjerenju ovoga suda, baš nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetne tužiteljice ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužiteljici prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023 (ali i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-586/2019 – opaska suca), da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", ne samo da je na potpuno "klimavim nogama", nego jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

80. d) Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima, takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome i da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, ali i da tužiteljica ne bi imala što potraživati u novčanom smislu u ovome predmetu (kao i ostali korisnici kredita povodom svojih pojedinačnih zahtjeva u drugim sudskim postupcima), no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetne tužiteljice iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, stručan način (koji je ponekad sucima koji su pravne struke, teško dokučiti), izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uglavnom tuženici ne prigovaraju. Za primijetiti je da niti tuženik iz ove parnice nije prigovorio točnosti vještačkog izračuna, osim što je posredstvom odvjetnika iznio potpuno neosnovan navedeni prigovor, koji je po svom sadržaju bio pravne naravi i koji prigovor odvjetnika tuženika, sasvim jasno upućuje da je ponekad i odvjetnicima teško dokučiti, zbog čega vještak sukladno pravilima struke, ali i čl. 172. ZOO, prilikom utvrđivanja visine preplate, vodeći računa o efektu konverzije, odbija od potraživanja oštećenog potrošača po osnovi obračunate i utvrđene svote kapitalizirane kamate, koju je vještak utvrdio od dospijeća svakog preplaćenog iznosa do dana izračuna konverzije kredita, svotu koja je utvrđena kao preplata, prilikom konverzije kredita (bilo aneksom ili nekim dodatkom potrošačkog ugovora).

80. e) U tom kontekstu, po uvjerenju predmetnog suca, je krajnje dubiozno i neadekvatno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojim zaključcima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta nekakva ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama (koje stručne osobe, upravo sud angažira i uvijek treba angažirati da nešto bitno utvrde za ovaj parnični postupak jer o tome sud nema ili ne može imati dovoljno stručnog znanja, to treba bez daljnjega, priznati), odnosno utvrđenjima financijskih vještaka koje je upravo sud angažirao u ovakvim parnicama da kao stručne osobe utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita doš lo do potpunog novčanog obeštećenja oštećenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate, a od kojeg odgovora na pitanje u vezi potpunog obeštećenja, ovisi i odgovor na pitanje je li konverzijom kredita uspostavljena

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

ravnoteža između ugovornih stranaka), sukladno pravilima svoje struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac, koji je završio samo pravni fakultet, ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.

80. f) Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem nekakvog aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema baš nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u raznim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno od strane banaka (pa tako niti tužiteljici iz ove parnice), a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje ovlaštenih zaposlenika pojedinih banaka o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

81. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužiteljicu, te da je tužiteljica za znatan novčani iznos ostala oštećena, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu pravomoćna, tek nakon sklapanja Dodatka u slučaju predmetne tužiteljice), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

82. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, bez ikakve dileme, zbog svoje opsežnosti, detaljnog obrazloženja, odnosno sadržaja, svakako jedna od značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je uostalom izazvala i značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u gore navedenim točkama obrazloženja, s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih drugih navedenih europskih odluka, sadržaji kojih odluka su prihvatljivi ovome sudu, posredstvom predmetnog suca.

83. Obzirom na navedenu odluku VSRH, broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može ponovo naglasiti da je Dodatak, kao takav, samo regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) uspostavljanja ravnoteže u smislu naknade štete tužiteljici ili saniranja baš svih štetnih posljedica ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odnosno restitucije tužiteljici do tada preplaćenih novčanih iznosa tuženiku, temeljem ništetnih odredaba Ugovora s osnova valute i kamate, te je nesporna činjenica (koju i tuženik mora priznati) da je tek znatno nakon sklapanja Dodatka, postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne klauzule, koje potrošačke ugovore su sklapale razne banke u razdoblju navedenom u toj prvostupanjskoj odluci, pri čemu se tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda, sklapanjem Dodatka, nije odrekla bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali i po osnovi preplaćene kamate, utvrđu ju preplate u točno određenim novčanim iznosima, na temelju svojih matematičkih izračuna i to sukladno pravilima financijske struke (koja pravila vrlo često suci koji su pravne struke, ne mogu niti razumjeti), a ne na temelju nekakve ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, koje preplate uostalom ne bi bilo moguće niti utvrđivati da je primjerice postignuta ravnoteža ili kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima (pa tako niti u ovome predmetu, tuženik) ne prigovaraju u sudskim postupcima, vještačkim matematičkim izračunima.

84. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice), a koje su

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

inače sastavni dio sudske prakse u pravnom sustavu Republike Hrvatske, koju bi baš svaki sud morao cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ukoliko nacionalni zakon nije dopr inio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužiteljici i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužiteljicu u novčanom smislu, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks ili kao u ovom slučaju tužiteljice, Dodatak ugovora o kreditu, kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura, upravo stoga što tom konverzijom nije u potpunosti obeštećen u novčanom smislu.

85. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza .

86. Međutim, ta činjenica o prihvaćanju točnosti matematičkog izračuna vještaka ne dovodi do zaključka da je trebalo ujedno u cijelosti prihvatiti visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, obzirom da je tužiteljica konačno istaknutim novčanim zahtjevom pokušala uprihoditi nešto što joj po uvjerenju ovoga suda, doista i ne pripada.

87. Naime, kako je vještak utvrdio visinu preplate ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila (što inače i jest predmet zahtjeva tužiteljice), koja proizlazi iz promjene kamatnih stopa, ali i navedenih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 19.119,69 Eura (a tu svotu predstavlja glavnica u iznosu od 15.737,32 Eura i dospjeli iznos dijela kapitalizirane i nepodmirene zatezne kamate od 3.382,37 Eura, koja je bila obračunata do 30. rujna 2015. godine), pri čemu je vještak da uopće dođe do te svote preplate, ukalkulirao ili prebio sa predmetnim novčanim potraživanjem tužiteljice glede dijela kapitalizirane zatezne kamate, svotu koja je utvrđena tuženikovim matematičkim izračunom konverzije kredita tužiteljice u iznosu od kuna 24.945,07 kuna (a točnost takvog matematičkog izračuna vještaka je prihvatio ovaj sud), valjalo je tužiteljici i dosuditi taj ukupno zatraženi iznos od 19.119,69 Eura u granicama konačno istaknutog tužbenog zahtjeva, međutim ne sa zateznom kamatom kakva je zatražena konačnim zahtjevom tužiteljice iz podneska od 04. lipnja 2025. godine.

88. Naime u zakonodavstvu Republike Hrvatske je propisana zabrana anatocizma, te se ne može potraživati zatezna kamata, na dospjeli novčani iznos koji predstavlja svotu neplaćene i kapitalizirane zatezne kamate u slučaju dok glavni dug i dalje nije podmiren, a to proizlazi iz članka 31.st.1. Zakona o obveznim odnosima jer dok glavni dug ne bude ispunjen ili plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i zapravo predstavljaju cjelinu sa glavnim dugom od ukupno neplaćenih 19.119,69 Eura u ovom slučaju.

89. Obzirom da je financijski vještak, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, morao utvrditi preplatu ili novčanu svotu za koju je tužiteljica oštećena

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, vodeći računa pri tome da je konverzijom kredita već bila utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 24.945,07 kuna, te da je taj iznos utrošen za podmirenje budućih obveza tužiteljice vezanih za valutu Eura, nakon sklapanja Dodatka, dakle, vještačenjem je trebalo utvrditi postoji li novčana tražbina tužiteljice, nakon akceptiranja efekta konverzije kredita u valutu Eura (nakon prihvaćanja pravnih i ekonomskih učinaka konverzije kredita tužiteljice, koja konverzija je u cijelosti izvršena u smislu ZIDZPK/2015, zbog čega Dodatak proizvodi pravne učinke), a što je vještak i učinio na stručan način, ne može tužiteljica s uspjehom potraživati u ovoj parnici i zateznu kamatu na sve pojedine novčane iznose koji predstavljaju preplatu, računajući od dana dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, do dana 30. rujna 2015. godine (kako je to učinila, svojim konačno istaknutim tužbenim zahtjevom u vezi sporedne tražbine) jer je financijski vještak već utvrdio i obračunao (dakle, kapitalizirao) taj novčani iznos zatezne kamate (na listu 11 vještačkog nalaza je naime, bilo jasno navedeno da kapitalizirana zatezna kamata na tečajne razlike iznosi točno 3.680,62 Eura, dok zatezna kamata na razlike anuiteta iznosi 3.012,53 Eura, pa kako je navedena preplata utvrđena konverzijom u iznosu od 24.945,07 kuna, predstavljala preplatu u iznosu od 3.310,78 Eura u sada važećoj valuti, prebijanjem tih iznosa je vještak utvrdio da je nakon uračunavanja efekta konverzije kredita, preostalo potraživanje tužiteljice u iznosu od 3.382,37 Eura po osnovi neisplaćene, a dospjele kapitalizirane zatezne kamate koja je bila obračunata do 30. rujna 2015. godine).

90. Ovakvu matematičku računicu vještaka potvrđuju najjednostavnije matematičke radnje zbrajanja i oduzimanja navedene u zagradi ove rečenice obrazloženja (3.680,62 + 3.012,53 = 6.693,15 – 3310,78 = 3.382,37), a nakon što je na navedeni način utvrđena ukupna visina novčane tražbine tužiteljice u iznosu od 19.119,69 Eura, od čega se svota od 15.737,32 Eura odnosi na glavnicu, a svota od 3.382,37 Eura, samo na dio nepodmirene, ali dospjele do dana 30. rujna 2015. godine, kapitalizirane zatezne kamate na sve preplaćene mjesečne iznose, ne može sa pravnog aspekta tužiteljica ponovo svojim konačnim zahtjevom potraživati isplatu zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana kada je izvršena preplata, do dana isplate jer bi se na taj način obezvrijedio matematički izračun financijskog vještaka u ovoj parnici u koji izračun je vještak ukalkulirao efekt konverzije kredita, odnosno tužiteljici bi se dosudilo nešto što joj ne pripada i nešto što joj je već dosuđeno, prilikom prihvaćenog vještačkog izračuna i dosuđene svote u ukupnom iznosu od 19.119,69 Eura.

91. Obzirom na opisane okolnosti slučaja i način na koji je financijski vještak u ovome predmetu utvrdio točan novčani iznos za koji je tužiteljica oštećena, odnosno koji je tužena banka stekla nakon što je otpala pravna osnova stjecanja (nakon što su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule CHF i ugovorene promjenjive kamatne stope), a vodeći računa o tome da je vještak taj novčani iznos od 19.119,69 Eura, utvrdio nakon što je preplatu tužiteljice utvrđenu konverzijom (koja je uostalom potrošena za namirenje budućih obveza tužiteljice, nakon sklapanja Dodatka, sukladno sporazumu stranaka), oduzeo od ukupno utvrđenog iznosa kapitalizirane zatezne kamate, obračunate na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana isplate do dana 30. rujna 2015. godine, te je preostao nenamireni dospjeli iznos zatezne kamate od 3.382,37 Eura i 15.737,32 Eura, tužiteljici je jedino bilo moguće dosuditi (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva), ukupan iznos od 19.119,69 Eura, sa zateznom kamatom samo na iznos glavnog duga od 15.737,32 Eura, počevši

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

od 01. listopada 2015. godine ( jer je do 30. rujna 2015. godine, već bila obračunata i kapitalizirana tražbina tužiteljice u vezi zatezne kamate u okviru ukupno dosuđene svote od 19.119,69 Eura), pa sve do isplate, pri čemu tužiteljici ne pripada posebna zatezna kamata na dosuđeni iznos od 3.382,37 Eura (u okviru ukupno dosuđene svote od 19.119,59 Eura) jer se ne radi o samostalnoj novčanoj tražbini, te je ista utvrđena isključivo na temelju obračuna vještaka koji je morao biti izvršen na način na koji je izvršen da se ukalkulira efekt konverzije kredita u točnu visinu novčanog potraživanja tužiteljice koji je tužena banka stekla nakon otpadanja pravne osnove stjecanja.

92. Naime, dosuđivanjem zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dana dospijeća do dana isplate, a kako je tužiteljica posredstvom odvjetnice i potraživala konačnim tužbenim zahtjevom, bi se tužiteljice neosnovano priznalo ono što joj je već priznato i dosuđeno prilikom dosude iznosa od 19.119,69 Eura, a dosuđivanje zatezne kamate na kapitalizirani iznos glavnog duga, tj. na svotu u ukupnom iznosu od 19.119,69 Eura, bi bilo protivno čl. 31.st.1. ZOO, vodeći računa o tome da još uvijek nije podmiren glavni dug koji banka ima prema tužiteljici (iznos od 15.737,32 Eura) i da svota od 3.382,37 Eura, koja je dosuđena tužiteljici na ime dijela nepodmirene kapitalizirane zatezne kamate koja je dospjela, nije i ne može biti samostalna novčana tražbina sve dok cijeli glavni dug ne bude isplaćen tužiteljici, pa će se tek nakon prestanka glavne tražbine u iznosu od 15.737,32 Eura, ako nisu plaćene i dospjele zatezne kamate u iznosu od 3.382,37 Eura – dosuđene ovom presudom (naravno, ako uopće ova odluka postane pravomoćna i ovršna), ali i one zatezne kamate koje će se tek trebati obračunati na iznos glavnog duga od 15.737,32 Eura, sve do isplate te svote tužiteljici, potraživanje tužiteljice u vezi zatezne kamate moći osamostaliti – ponovo kapitalizirati i tužiteljica će imati pravo na zateznu kamatu na taj ukupan iznos od dana kada je sudu podnesen zahtjeva za isplatu.

93. Zbog toga je valjalo odbiti kao neosnovan dio sporedne konačne novčane tražbine tužiteljice, koji se odnosio na potraživanje zatezne kamate preko one dosuđene točkom I. izreke ove presude jer se radilo o neosnovanom dijelu sporednog zahtjeva tužiteljice.

94. Sud prilikom donošenja odluke o konačnom novčanom zahtjevu tužiteljice, ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati utvrđenja i matematički izračun financijskog vještaka, pa je cijeneći okolnost da su bile sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su sada predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da bi se dobio konačni novčani iznos koji je tužena banka utvrdila kao neotplaćen iznos prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, ali i da bi se dobio iznos preplate utvrđen Dodatkom, morao se uračunati taj efekt konverzije kredita u odnosu na ukupnu tražbinu tužiteljice i zbog toga se morao utvrditi točan iznos kapitalizirane zatezne kamate na visinu svih preplaćenih iznosa od dana isplate svih tih novčanih iznosa tuženiku koje je vještak tabelarno specificirano prikazao u svom pisanom nalazu, do dana 30. rujna 2015. godine, a koji iznos ukupne kapitalizirane zatezne kamate je vještak utvrdio u iznosu od 3.012,53 Eura (list 385 spisa) u vezi tražbine zbog promjene kamate, ali i u iznosu od 3.680,63 Eura (list 385 spisa) u vezi tražbine tužitelja zbog promjene tečaja, a zbroj tih dvaju iznosa daje ukupnu svotu kapitalizirane kamate od 6.693,15 Eura, od koja svota je trebalo odbiti iznos od 3.310,78 Eura, da bi se dosudilo tužiteljici preostali

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

iznos od 3.382,37 Eura u vezi dijela kapitalizirane, dospjele i nepodmirene zatezne kamate u okviru ukupno dosuđene svote u iznosu od 19.119,69 Eura.

95. Kada je riječ o pravnoj osnovanosti sporednog potraživanja tužiteljice, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

96. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i ništetnost odredbi o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i već ranije navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, jer se tužiteljica na njih pozvala u ovoj parnici, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (jer je zbog toga i usvojen tužbeni zahtjev naveden u točci I. izreke ove presude), te se dakle radilo u pravnom smislu o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica isplatila prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužiteljici vratiti, odnosno isplatiti, svu onu novčanu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

97. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate je isključivo u pogledu pravne osnove bio ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabeli financijskog vještaka (a koje dane i koje iznose je sudski vještak utvrdio u ovoj parnici, na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom i utvrđenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužiteljici i obračunata i dosuđena kapitalizirana zatezna kamata na pojedine iznose, sve do 30. rujna 2015. godine), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika , na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

98. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare istaknut na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine, dakle ne samo u vezi početno istaknute tražbine, nego i ove konačno istaknute, koji se odnosio na sve preinačene iznose novčane tražbine tužiteljice (dakle, istaknute u većem iznosu od početno zatraženog iznosa), vodeći računa o tome da je tužiteljica još u podnesenoj tužbi ukazala na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, imajući u vidu da zastara predmetnog novčanog potraživanja ponovo počinje teći

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

nakon 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, te da do dana podnošenja predmetne tužbe tužiteljice, novčana tražbina tužiteljice nije bila u zastari, ali i vodeći računa o tome da se konačna tražbina tužiteljice istaknuta u podnesku od 04. lipnja 2025. godine, smatra generički istovrsnom sa tražbinom navedenom u tužbi, a konačnim zahtjevom istaknutim na raspravi održanoj dana 05. lipnja 2025. godine, kada je odvjetnica tužiteljice, samo ispravila konačnu visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, istaknutu u podnesku od 04. lipnja 2025. godine je tužiteljica samo uskladio visinu svoje tražbine sa matematičkim izračunom vještaka u situaciji kada je tuženik osporavao preliminarni izračun tužiteljice i visinu početno utužene novčane tražbine, te je upravo zbog toga, bilo nužno izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine duga.

99. Dakle, ovaj sud nije ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare ni ti u vezi početno zatražene novčane tražbine tužiteljice, ali niti u vezi ove tražbine istaknute konačnim zahtjevom, obzirom da se prije svega radilo o generički istovrsnom novčanom potraživanju u odnosu na vrstu potraživanja istaknutu u tužbi, a tuženik je osporavao početnu visinu novčane tražbine tužiteljice.

100. Također, tužiteljica iz ove parnice je nesporno imala svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Dodatka, tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Dodatak, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužiteljica je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita", a to je bila kupnja kuće, te o kojoj namjeni kredita je tužiteljica, zajedno sa svojim suprugom u svojstvu svjedoka i saslušana u svojstvu stranke i kazivala, a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora je i bila izvršena, što sud utvrđuje na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice i svjedoka MA, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao.

101. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP jer je tužiteljica uspjela sa cijelim glavnim zahtjevom koji je bio konačno istaknut u ovoj parnici, dok nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tražbine koja se odnosila na zateznu kamatu, a u vezi kojeg neuspjelog dijela zahtjeva tužiteljice nisu nas tali nikakvi troškovi, a pogotovo ne neki posebni troškovi.

102. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, a na temelju troškovnika odvjetnice tužiteljice, koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 480-481 spisa) i koji je datiran sa 29. listopadom 2025. godine, primjenom važeće Odvjetničke tarife.

103. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 500,00 Eura, za sastav podneska od 02. listopada 2020. godine, kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, joj je isto priznat iznos od 500,00 Eura, dok joj je za sastav podnesaka od 31. svibnja 2023. godine, 23. prosinca 2024. godine, te 04. lipnja 2025. godine, priznat iznos od 1.500,00 Eura ukupno za sva tri podneska ili 500,00 Eura po podnesku. Osim toga, za zastupanje po punomoćnici u osobi odvjetnice, na ročištima održanim dana 23. listopada 2019. godine, 05. listopada 2020. godine, 21. siječnja (ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

2021. godine, 05. lipnja 2025. godine, ali i 29. listopada 2025. godine, priznat je tužiteljici iznos od 2.500,00 Eura ukupno ili 500,00 Eura za svako ročište. Na ove opravdane parnične troškove u ukupnom iznosu od 5.000,00 Eura, tužiteljici je priznat iznos od 1.250,00 Eura u vezi poreza na dodanu vrijednost, a tužiteljici je još priznat i iznos od 597,25 Eura u vezi troškova predmetnog financijskog vještačenja, koje troškove je ona financirala u ovoj parnici. Kako je tužiteljica već platila u pogledu sudske pristojbe na tužbu iznos od 1.464,00 kuna ili 194,31 Eura u sada važećoj valuti, priznat joj je i taj parnični trošak, kao opravdan.

104. Kako je obzirom na navedeno u prethodnoj točci obrazloženja, utvrđeno da opravdan parnični trošak tužiteljice iznosi 7.041,56 Eura, valjalo je taj iznos dosuditi tužiteljici u pogledu naknade parničnog troška i to sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj novčani iznos, počevši od dana donošenja ove presude, pa sve do isplate.

105. Valja, naglasiti da ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužiteljice u vezi naknade troška za zastupanje tužiteljice posredstvom punomoćnice u osobi odvjetnice, na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, niti o zahtjevu koji se odnosi na pripadajući porez na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna činjenica hoće li se uopće punomoćnica tužiteljice odazvati na ročište na kojem će predmetna presuda biti objavljena. Naime, tek će se nakon održavanja tog ročišta, ukoliko na isto pristupi odvjetnica tužiteljice, posebnim rješenjem odlučiti i o tom zahtjevu tužiteljice u vezi naknade troškova.

106. Nije donesena odluka o potpuno neodređenom zahtjevu tužiteljice (koji zahtjev za naknadu parničnog troška mora biti u novčanom smislu točno određen, sukladno čl. 164.st.1. i 2. ZPP) u vezi naknade troškova u pogledu "sudske pristojbe na presudu prema odluci suda" jer se prije svega sudska pristojba na presudu, ne određuje prema odluci suda, nego na točno određenu visinu neke sudske pristojbe na presudu u pojedinom predmetu, upućuje Zakon o sudskim pristojbama, ali i Uredba o tarifi sudskih pristojbi.

107. Osim toga, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (N.N.br. 51/2023) i to čl. 6., tog Zakona, kojim je dopunjena odredba čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama, točkom 20., tužiteljica je u ovom slučaju oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu, pa kako ju nije dužna platiti, ne treba joj tuženik niti nadoknađivati trošak u vezi te pristojbe.

U Bjelovaru, 07. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

(ranije spis broj P-766/2023 i P-894/2019)

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 08. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.